Aristotel o diobi duše



Yüklə 193,12 Kb.
Pdf görüntüsü
səhifə1/7
tarix23.11.2017
ölçüsü193,12 Kb.
#12058
  1   2   3   4   5   6   7


Prolegomena 7 (2) 2008: 133–151

Aristotel o diobi duše*

PAVEL GREGORIĆ

Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet – Odsjek za filozofiju, Ivana Lučića 3, HR-10000 Zagreb 

pgregoric@ffzg.hr

IZVORNI ZNANSTVENI RAD / PRIMLJENO: 03–02–08 PRIHVAĆENO: 07–07–08

SaŽetak


: Aristotelova obrada duše podrazumijeva primjerenu podjelu duše . Me­

đutim, Aristotel ne može prihvatiti prostornu podjelu duše i naglašava da je ona 

podijeljena samo pojmovno, tj. “onime biti” ili “određenjem”. Ovaj članak objaš­

njava što Aristotel misli pod pojmovnom podjelom duše i kako je provodi . Nakon 

toga, članak razmatra tri značajne prednosti takve diobe duše. Prvo, ona Aristo­

telu omogućuje da izbjegne poteškoće koje je uočio u Platonovoj obradi duše. 

Drugo, pojmovna podjela duše Aristotelu dopušta da pojedinu sposobnost duše 

dalje podijeli u različite dijelove ili vidove. I treće, ona dopušta da se pojedinu 

sposobnost duše uzme kao dio ili vid neke obuhvatnije duševne sposobnosti.

klJučne


 

riJeči


: Aktivnost, biologija, opažanje, osjetilo, Platon, podjela, predodžba, 

psihologija, sposobnost.

Aristotelova filozofija prirode (

h( fusikh/

) proučava prirodne supstancije 

tako što ih promatra kao složevine od forme i materije. Materija je ono što 

prima formu, građa u kojoj je forma ostvarena. Forma je pak način na koji 

je materija organizirana, ono što složevini daje oblik koji je karakteristi­

čan za predmete te vrste. No forma je mnogo više od onoga što složevini 

daje određeni vanjski oblik. Forma je prije svega ono što složevini neke 

vrste omogućuje da se ponaša na način koji je karakterističan za predmete 

te vrste . U tom smislu forma je priroda (

fu/sij

) te složevine, njen unutraš­



nji princip promjene, to jest imanentni uzrok svega onoga što složevine 

*

 



Ovaj tekst temelji se na izlaganju koje sam održao 6. prosinca 2005. u Budimpešti 

kao gostujući istraživač na Central European University i 20. srpnja 2007. u Hamburgu 

na II. kongresu njemačkog Udruženja za antičku filozofiju (GANPH). Dobar dio sadržaja 

spomenutog izlaganja potječe iz moje doktorske disertacije i može se naći u mojoj recent­

noj monografiji. Zahvaljujem Filipu Grgiću i Luki Boršiću što su pročitali raniju verziju 

ovoga teksta i dali mi niz korisnih napomena. Tekst posvećujem sjećanju na svog mentora, 

Michaela Fredea, koji je tragično preminuo 10. kolovoza 2007. godine kupajući se u moru 

nedaleko od Delfa . 




134

Prolegomena 7 (2) 2008

neke vrste tipično čine i trpe. Na primjer, forma konja nije samo ono što 

materiji konjskog tijela daje prepoznatljiv konjski oblik, već ponajprije 

ono što konju omogućuje da opaža, da se kreće, da pronalazi hranu, da se 

pari, da prepoznaje svog vlasnika itd .

Zbog toga što su prirodne stvari složevine od forme i materije, Aris­

totel  smatra  da  filozof  prirode  (

o(  fusiko/j

)  mora  proučavati  i  formu  i 

materiju, i to određenim redoslijedom. On najprije treba dobro proučiti 

formu jer je ona nadređena materiji. Forma ujedinjuje materiju, oblikuje 

ju i organizira, daje složevini svrhu i funkciju te je na taj način čini pred­

metom određene vrste. Stoga filozof prirode, ako želi prikladno objasniti 

neku složevinu, mora najprije proučiti formu te složevine da bi mogao 

proučiti njezinu materiju.

Prema Aristotelu, živa bića čine jednu veliku klasu prirodnih supstan­

cija. Zapravo, za Aristotela su živa bića paradigmatične supstancije.

1

 Filo­


zofija prirode, dakle, proučavat će živa bića tako što će proučavati najprije 

njihovu formu a potom i njihovu materiju. Forme živih bića (

ta\ e)/myuxa

su njihove duše (



yuxai/

), dok im materiju čine tijela koja imaju sve one 

strukture koje su nužne ili prikladne za izvođenje životnih aktivnosti. Iz 

rečenoga slijedi da je za objašnjenje živih bića u sklopu Aristotelove filo­

zofije prirode ključno najprije proučiti dušu.

U drugoj rečenici svog metodološkog uvoda u spis O duši Aristotel 

kaže da je poznavanje duše korisno za spoznaju općenito, a ponajvećma 

za  spoznaju  prirode,  čime  jasno  smješta  spis  O  duši  u  okvir  filozofije 

prirode .

2

 Nakon toga slijedi glavno metodološko pitanje: kako sustavno 



obraditi dušu? Aristotel odgovara da dušu treba obraditi tako da se objasni 

njena bit baš kao i njene glavne značajke. Drugim riječima, potrebno je 

objasniti ne samo što duša jest, nego i što sve ona omogućuje živome biću. 

Iznijeti opću definiciju duše, a da se ne kaže ništa o hranjenju, rastu, raz­

množavanju, opažanju, kretanju i mišljenju, bilo bi neinformativno. Osim 

toga, opća definicija duše ne može biti dovoljna jer ona ako i vrijedi za 

sve duše, ipak nije svojstvena nijednoj. Da se poslužimo Aristotelovom 

ilustracijom: opća definicija geometrijskog lika (npr. “ono što je obuhva­

ćeno s jednom ili više granica”) primjenjiva je i na krugove i na trokute i 

na četverokute, ali iz takve definicije ne doznajemo ništa što je karakteri­

stično za krugove, trokute, ili četverokute. Prema tome, sustavna obrada 

Vidi npr . Categoriae 4 1



b

27–28; Metaphysica VII.2 1028

b

8–10, 7 1032



a

15–19, 12 .1 

1069

a

30–32 .



Vidi  također  De  partibus  animalium  I.1  641

a

19–


b

10 .  U  oba  spisa Aristotel  na­

pominje da filozofu prirode kao takvom možda nije zadaća istraživati sve vidove duše, 

budući da jedan vid ljudske duše − um − nije princip nikakve promjene. Iznimna kratkoća 

i skicoznost poglavlja posvećenih umu u spisu O duši možda je jedna od naznaka da je taj 

spis zamišljen prvenstveno kao doprinos istraživanju prirode.




Yüklə 193,12 Kb.

Dostları ilə paylaş:
  1   2   3   4   5   6   7




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə