Prolegomena 7 (2) 2008: 133–151
Aristotel o diobi duše*
PAVEL GREGORIĆ
Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet – Odsjek za filozofiju, Ivana Lučića 3, HR-10000 Zagreb
pgregoric@ffzg.hr
IZVORNI ZNANSTVENI RAD / PRIMLJENO: 03–02–08 PRIHVAĆENO: 07–07–08
SaŽetak
: Aristotelova obrada duše podrazumijeva primjerenu podjelu duše . Me
đutim, Aristotel ne može prihvatiti prostornu podjelu duše i naglašava da je ona
podijeljena samo pojmovno, tj. “onime biti” ili “određenjem”. Ovaj članak objaš
njava što Aristotel misli pod pojmovnom podjelom duše i kako je provodi . Nakon
toga, članak razmatra tri značajne prednosti takve diobe duše. Prvo, ona Aristo
telu omogućuje da izbjegne poteškoće koje je uočio u Platonovoj obradi duše.
Drugo, pojmovna podjela duše Aristotelu dopušta da pojedinu sposobnost duše
dalje podijeli u različite dijelove ili vidove. I treće, ona dopušta da se pojedinu
sposobnost duše uzme kao dio ili vid neke obuhvatnije duševne sposobnosti.
klJučne
riJeči
: Aktivnost, biologija, opažanje, osjetilo, Platon, podjela, predodžba,
psihologija, sposobnost.
Aristotelova filozofija prirode (
h( fusikh/
) proučava prirodne supstancije
tako što ih promatra kao složevine od forme i materije. Materija je ono što
prima formu, građa u kojoj je forma ostvarena. Forma je pak način na koji
je materija organizirana, ono što složevini daje oblik koji je karakteristi
čan za predmete te vrste. No forma je mnogo više od onoga što složevini
daje određeni vanjski oblik. Forma je prije svega ono što složevini neke
vrste omogućuje da se ponaša na način koji je karakterističan za predmete
te vrste . U tom smislu forma je priroda (
fu/sij
) te složevine, njen unutraš
nji princip promjene, to jest imanentni uzrok svega onoga što složevine
*
Ovaj tekst temelji se na izlaganju koje sam održao 6. prosinca 2005. u Budimpešti
kao gostujući istraživač na Central European University i 20. srpnja 2007. u Hamburgu
na II. kongresu njemačkog Udruženja za antičku filozofiju (GANPH). Dobar dio sadržaja
spomenutog izlaganja potječe iz moje doktorske disertacije i može se naći u mojoj recent
noj monografiji. Zahvaljujem Filipu Grgiću i Luki Boršiću što su pročitali raniju verziju
ovoga teksta i dali mi niz korisnih napomena. Tekst posvećujem sjećanju na svog mentora,
Michaela Fredea, koji je tragično preminuo 10. kolovoza 2007. godine kupajući se u moru
nedaleko od Delfa .
134
Prolegomena 7 (2) 2008
neke vrste tipično čine i trpe. Na primjer, forma konja nije samo ono što
materiji konjskog tijela daje prepoznatljiv konjski oblik, već ponajprije
ono što konju omogućuje da opaža, da se kreće, da pronalazi hranu, da se
pari, da prepoznaje svog vlasnika itd .
Zbog toga što su prirodne stvari složevine od forme i materije, Aris
totel smatra da filozof prirode (
o( fusiko/j
) mora proučavati i formu i
materiju, i to određenim redoslijedom. On najprije treba dobro proučiti
formu jer je ona nadređena materiji. Forma ujedinjuje materiju, oblikuje
ju i organizira, daje složevini svrhu i funkciju te je na taj način čini pred
metom određene vrste. Stoga filozof prirode, ako želi prikladno objasniti
neku složevinu, mora najprije proučiti formu te složevine da bi mogao
proučiti njezinu materiju.
Prema Aristotelu, živa bića čine jednu veliku klasu prirodnih supstan
cija. Zapravo, za Aristotela su živa bića paradigmatične supstancije.
1
Filo
zofija prirode, dakle, proučavat će živa bića tako što će proučavati najprije
njihovu formu a potom i njihovu materiju. Forme živih bića (
ta\ e)/myuxa
)
su njihove duše (
yuxai/
), dok im materiju čine tijela koja imaju sve one
strukture koje su nužne ili prikladne za izvođenje životnih aktivnosti. Iz
rečenoga slijedi da je za objašnjenje živih bića u sklopu Aristotelove filo
zofije prirode ključno najprije proučiti dušu.
U drugoj rečenici svog metodološkog uvoda u spis O duši Aristotel
kaže da je poznavanje duše korisno za spoznaju općenito, a ponajvećma
za spoznaju prirode, čime jasno smješta spis O duši u okvir filozofije
prirode .
2
Nakon toga slijedi glavno metodološko pitanje: kako sustavno
obraditi dušu? Aristotel odgovara da dušu treba obraditi tako da se objasni
njena bit baš kao i njene glavne značajke. Drugim riječima, potrebno je
objasniti ne samo što duša jest, nego i što sve ona omogućuje živome biću.
Iznijeti opću definiciju duše, a da se ne kaže ništa o hranjenju, rastu, raz
množavanju, opažanju, kretanju i mišljenju, bilo bi neinformativno. Osim
toga, opća definicija duše ne može biti dovoljna jer ona ako i vrijedi za
sve duše, ipak nije svojstvena nijednoj. Da se poslužimo Aristotelovom
ilustracijom: opća definicija geometrijskog lika (npr. “ono što je obuhva
ćeno s jednom ili više granica”) primjenjiva je i na krugove i na trokute i
na četverokute, ali iz takve definicije ne doznajemo ništa što je karakteri
stično za krugove, trokute, ili četverokute. Prema tome, sustavna obrada
1
Vidi npr . Categoriae 4 1
b
27–28; Metaphysica VII.2 1028
b
8–10, 7 1032
a
15–19, 12 .1
1069
a
30–32 .
2
Vidi također De partibus animalium I.1 641
a
19–
b
10 . U oba spisa Aristotel na
pominje da filozofu prirode kao takvom možda nije zadaća istraživati sve vidove duše,
budući da jedan vid ljudske duše − um − nije princip nikakve promjene. Iznimna kratkoća
i skicoznost poglavlja posvećenih umu u spisu O duši možda je jedna od naznaka da je taj
spis zamišljen prvenstveno kao doprinos istraživanju prirode.