srednjovekovnih slika. Pod izvesnim uslovima, ta dvojnost ponovo
ustupa mesto kontinuirano modulovanoj površini slike. Umesto jasne
razlike između prednjeg plana i pozadine, u Evropi imamo od rene
sanse naovamo jednu neprekidnu lestvicu oblika i boja. Brič, Korn-
man i Šefer-Simern (Schaefer-Simmern) potanko su analizovali pri-
mere iz raznih umetničkih stilova.
Zar nije prelaz sa korpuskularne teorije na teoriju polja u fizici
primer istog takvog opažajnog razvoja? Prema korpuskulamoj teoriji,
dobro određeni, samostalni predmeti vide se kao »figura« u praznom
ili inače kvalitativno drukčijem prostoru, koji služi kao »osnova«.
Tradicionalna predstava o planetarnom sistemu ima ovaj karakter,
kao što ga ima i Raderfordov i Borov model atoma. Takva jasno
određena razlučivanja lako se vizualizuju. Obratite pažnju sad na
posebnu mešavinu nelagodnosti i ushićenja koja se doživljava kada
se takav sistem predefiniše kao kontinuirano elektromagnetsko polje,
u kome predmeti ili čestice prema Ervinu Šredingeru (Erwin Schrô
dinger) mogu da se zamišljaju kao »manje-više privremene jedinice
u talasnom polju čiju formu i opšte ponašanje ipak tako jasno i oštro
određuju zakoni o talasima da se mnogi procesi zbivaju kao da su
te privremene jedinice supstancijalne i trajne stvari«. Ranija pred
stava promenjena je na nekoliko načina. Uklonjen je rascep između
prazne osnove i aktivnih predmeta. Džems Klark Maksvel rekao je
o Majklu Faradeju, ocu teorije polja (James Clerk Maxwell, Michael
Faraday):
»Faradej je okom svoga uma video linije sila u prostoru, tamo gde
su matematičari videli središta sila koja su privlačila na daljinu; Faradej
je video medijum tamo gde su oni videli samo razdaljinu; Faradej je tra
žio sedište fenomena u stvarnim zbivanjima koja su se odigravala u medi-
jumu, dok su se oni drugi zadovoljavali što su ga pronašli u moći za de-
lanje koja je svoj uticaj na električne tokove vršila na daljinu.«
Takođe, uklonjeno je i razdvajanje materije i sile. Dakle, pred
met je svežanj energije. A ta temeljna promena od stanja stvari u
dinamično zbivanje vodi dalje ka predstavi da situacije nisu nepro-
menljive, nego da su podložne promenama u vremenu.
Veliko zadovoljstvo prati ovo oživljavanje ranije statičnog pojma.
Ali, taj prelaz na model veće složenosti izaziva i zebnju. Čisto opcr-
tavanje predmeta — izraženo u crtežima određenom konturnom lini
jom — mora da se napusti, a stabilnost pojmova koju nije remetio
tok vremena i koja je bila toliko draga mišljenju ne odgovara više
stvarnosti.
BESKONAČNOST I LOPTA
Postoji i strah od beskrajnog. »Protestujem protiv upotrebe bes
konačnih veličina« uzviknuo je matematičar Gaus (Gauss) u devet
naestom veku; one »nikad nisu dopustive u matematici«. Biće korisno
u okviru razmatranja u ovom poglavlju da se spomenu neki primeri
vizuelnih modela koji predstavljaju beskonačno širenje zato što uka
zuju na granice ljudskog opažanja, pa stoga i na ljudsko razumevanje.
234
Matematičar ne može ništa više od prosečnog čoveka da zamisli bes
konačnost. On se ispomaže dvema približnostima. On može da započne
jedan niz brojeva, a onda da odredi da se večno nastavlja. Niz pozitiv-
niz celih brojeva, 1, 2, 3, . . . je primer za to. »Ne možemo da uklju
čimo simbol oo u sistem prirodnih brojeva a da istovremeno zadržimo
osnovna pravila aritmetike«, upozoravaju nas matematičari Kurant i
Robins (Courant, Robbins). S druge strane, matematičar može da za
misli sud ispunjen beskrajnom količinom jedinica, kao što je to uradio
Georg Kantor (Cantor) u svojoj teoriji skupova. Obe postavke vode
poreklo od opažajnih likova.
Kada deca žele da prikažu sunce ili svetiljku kako zrače, ona
nacrtaju grupu radijusa koji izlaze iz jedne središne tačke ili kotura.
Te radijalne linije, ograničene dužine, ipak predstavljaju bezgranično
širenje. Tu se linije sila kreću u svim pravcima iz jedne određene
baze. To je tako reći jednostrana beskonačnost sa početkom na jed
nom kraju, baš kao niz pozitivnih celih brojeva u aritmetici. Takva
jedna geometrijska slika sunca sa zracima poslužila je Plotinu da
predstavi delatnost duha. Prema njegovoj filozofiji, Bog se u svojoj
jedinstvenosti odnosi prema mnoštvu razumljivih ideja kao što se
središte kruga odnosi prema poluprečnieima, a tako se odnosi i svet-
ska duša prema pojedinačnim dušama, i pojedinačna duša prema
raznim svojim delatnostima u telu. Pa ipak, Plotinova duhovna sfera
nije ni konačna kao loptasta forma fizičkog univerzuma, niti je, pak,
prostorno beskonačna. Tako, mada Plotin posmatra beskonačnost kao
pozitivnu odliku postojanja, odnos između oblika i beskonačnosti još
nije objašnjen.
Prema Mankeovom temeljnom istorijskom istraživanju, u izvor
niku iz dvanaestog stoleća, Knjizi dvadeset i četiri filozofa, prvi put
se javlja formulacija koja je kasnije postala čuvena preko Nikole Ku-
zanskog i Đordana Bruna (Giordano): »Bog je jedna beskonačna lopta,
čije središte je svugde i čiji omotač nije nigde.« Nikola Kuzanski
primenjuje ovaj model najpre na Boga, a onda i na univerzum kao
na božju tvorevinu; a u renesansi on se smatra pogodnim i za poje
dinačni ljudski um, kao na primer kod Marsilija Fičina (Ficino). Ovde,
opet, slika ograničene posude dovodi se u izričitu vezu sa predstavom
o beskonačnom, što je nagoveštaj koraka koji je učinila egzaktna
matematika na prekretnici našeg stoleća.
Beskonačnost se odista javljala u klasičnoj filozofiji prirode kao
pozitivna odlika — to jest, ne prosto kao bezoblična pozadina — u
pristupu koji ograničava oblik na najmanje jedinice materije. Atomisti
— Leukip, Demokrit, Epikur a kasnije i Lukrecije — posmatrali su
univerzum kao jednoobrazan i beskonačan, iako ga nisu zamišljali kao
kontinuum, nego kao mnoštvo čestica koje vrve kroz prazan prostor.
Prema shvatanju atomista, svet nije imao nikakvo središte, pa su
zato jednostavno odbacivali učenje o svetu sa središtem kao »dokonu
izmišljotinu ćaknutih«, kako se Lukrecije izrazio. »Nikakvog središta
ne može biti u beskonačnosti.« Atomisti nisu uspeli da reše sukob
između predstave o centričnom svetu, u čijem središtu leži svedočan-
stvo o našem Ja, i predstave o beskrajnoj homogenosti. Tek se pred
stava o beskonačnoj lopti suočila sa ovim problemom. Setimo se u
prolazu da su dva savremenika Nikole Kuzanskog, italijanski umet-
nici i arhitekti Alberti i Bruneleski (Brunelleschi), uveli beskonač
nost u slikarstvo pomoću geometrijske konstrukcije centralne per
235
Dostları ilə paylaş: |