Beleška o piscu


srednjovekovnih  slika.  Pod  izvesnim  uslovima,  ta  dvojnost  ponovo



Yüklə 11,04 Mb.
Pdf görüntüsü
səhifə102/125
tarix25.07.2018
ölçüsü11,04 Mb.
#58489
1   ...   98   99   100   101   102   103   104   105   ...   125

srednjovekovnih  slika.  Pod  izvesnim  uslovima,  ta  dvojnost  ponovo 
ustupa  mesto  kontinuirano  modulovanoj  površini  slike.  Umesto  jasne 
razlike  između  prednjeg  plana  i  pozadine,  u  Evropi  imamo  od  rene­
sanse  naovamo  jednu  neprekidnu  lestvicu  oblika  i  boja.  Brič,  Korn- 
man  i  Šefer-Simern  (Schaefer-Simmern)  potanko  su  analizovali  pri- 
mere  iz  raznih  umetničkih  stilova.
Zar  nije  prelaz  sa  korpuskularne  teorije  na  teoriju  polja  u  fizici 
primer  istog  takvog  opažajnog  razvoja?  Prema  korpuskulamoj  teoriji, 
dobro  određeni,  samostalni  predmeti  vide  se  kao  »figura«  u  praznom 
ili  inače  kvalitativno  drukčijem  prostoru,  koji  služi  kao  »osnova«. 
Tradicionalna  predstava  o  planetarnom  sistemu  ima  ovaj  karakter, 
kao  što  ga  ima  i  Raderfordov  i  Borov  model  atoma.  Takva  jasno 
određena  razlučivanja  lako  se  vizualizuju.  Obratite  pažnju  sad  na 
posebnu  mešavinu  nelagodnosti  i  ushićenja  koja  se  doživljava  kada 
se  takav  sistem  predefiniše  kao  kontinuirano  elektromagnetsko  polje, 
u  kome  predmeti  ili  čestice  prema  Ervinu  Šredingeru  (Erwin  Schrô­
dinger)  mogu  da  se  zamišljaju  kao  »manje-više  privremene  jedinice 
u  talasnom  polju  čiju  formu  i  opšte  ponašanje  ipak  tako  jasno  i  oštro 
određuju  zakoni  o  talasima  da  se  mnogi  procesi  zbivaju  kao  da  su 
te  privremene  jedinice  supstancijalne  i  trajne  stvari«.  Ranija  pred­
stava  promenjena  je  na  nekoliko  načina.  Uklonjen  je  rascep  između 
prazne  osnove  i  aktivnih  predmeta.  Džems  Klark  Maksvel  rekao  je 
o  Majklu  Faradeju,  ocu  teorije  polja  (James  Clerk  Maxwell,  Michael 
Faraday):
»Faradej  je  okom  svoga  uma  video  linije  sila  u  prostoru,  tamo  gde 
su  matematičari  videli  središta  sila  koja  su  privlačila  na  daljinu;  Faradej 
je  video  medijum  tamo  gde  su  oni  videli  samo  razdaljinu;  Faradej  je  tra­
žio  sedište  fenomena  u  stvarnim  zbivanjima  koja  su  se  odigravala  u  medi- 
jumu,  dok  su  se  oni  drugi  zadovoljavali  što  su  ga  pronašli  u  moći  za  de- 
lanje  koja  je  svoj  uticaj  na  električne  tokove  vršila  na  daljinu.«
Takođe,  uklonjeno  je  i  razdvajanje  materije  i  sile.  Dakle,  pred­
met  je  svežanj  energije.  A  ta  temeljna  promena  od  stanja  stvari  u 
dinamično  zbivanje  vodi  dalje  ka  predstavi  da  situacije  nisu  nepro- 
menljive,  nego  da  su  podložne  promenama  u  vremenu.
Veliko  zadovoljstvo  prati  ovo  oživljavanje  ranije  statičnog  pojma. 
Ali,  taj  prelaz  na  model  veće  složenosti  izaziva  i  zebnju.  Čisto  opcr- 
tavanje  predmeta  —  izraženo  u  crtežima  određenom  konturnom  lini­
jom  —  mora  da  se  napusti,  a  stabilnost  pojmova  koju  nije  remetio 
tok  vremena  i  koja  je  bila  toliko  draga  mišljenju  ne  odgovara  više 
stvarnosti.
BESKONAČNOST  I  LOPTA
Postoji  i  strah  od  beskrajnog.  »Protestujem  protiv  upotrebe  bes­
konačnih  veličina«  uzviknuo  je  matematičar  Gaus  (Gauss)  u  devet­
naestom  veku;  one  »nikad  nisu  dopustive  u  matematici«.  Biće  korisno 
u  okviru  razmatranja  u  ovom  poglavlju  da  se  spomenu  neki  primeri 
vizuelnih  modela  koji  predstavljaju  beskonačno  širenje  zato  što  uka­
zuju  na  granice  ljudskog  opažanja,  pa  stoga  i  na  ljudsko  razumevanje.
234


Matematičar  ne  može  ništa  više  od  prosečnog  čoveka  da  zamisli  bes­
konačnost.  On  se  ispomaže  dvema  približnostima.  On  može  da  započne 
jedan  niz  brojeva,  a  onda  da odredi  da  se večno  nastavlja.  Niz  pozitiv- 
niz  celih  brojeva,  1,  2,  3,  . . .   je  primer  za  to.  »Ne  možemo  da  uklju­
čimo  simbol  oo  u  sistem  prirodnih  brojeva  a  da  istovremeno  zadržimo 
osnovna  pravila  aritmetike«,  upozoravaju  nas  matematičari  Kurant  i 
Robins  (Courant,  Robbins).  S  druge  strane,  matematičar  može  da  za­
misli  sud  ispunjen  beskrajnom  količinom  jedinica,  kao  što  je  to  uradio 
Georg  Kantor  (Cantor)  u  svojoj  teoriji  skupova.  Obe  postavke  vode 
poreklo  od  opažajnih  likova.
Kada  deca  žele  da  prikažu  sunce  ili  svetiljku  kako  zrače,  ona 
nacrtaju  grupu  radijusa  koji  izlaze  iz  jedne  središne  tačke  ili  kotura. 
Te  radijalne  linije,  ograničene  dužine,  ipak  predstavljaju  bezgranično 
širenje.  Tu  se  linije  sila  kreću  u  svim  pravcima  iz  jedne  određene 
baze.  To  je  tako  reći  jednostrana  beskonačnost  sa  početkom  na  jed­
nom  kraju,  baš  kao  niz  pozitivnih  celih  brojeva  u  aritmetici.  Takva 
jedna  geometrijska  slika  sunca  sa  zracima  poslužila  je  Plotinu  da 
predstavi  delatnost  duha.  Prema  njegovoj  filozofiji,  Bog  se  u  svojoj 
jedinstvenosti  odnosi  prema  mnoštvu  razumljivih  ideja  kao  što  se 
središte  kruga  odnosi  prema  poluprečnieima,  a  tako  se  odnosi  i  svet- 
ska  duša  prema  pojedinačnim  dušama,  i  pojedinačna  duša  prema 
raznim  svojim  delatnostima  u  telu.  Pa  ipak,  Plotinova  duhovna  sfera 
nije  ni  konačna  kao  loptasta  forma  fizičkog  univerzuma,  niti  je,  pak, 
prostorno  beskonačna.  Tako,  mada  Plotin  posmatra  beskonačnost  kao 
pozitivnu  odliku  postojanja,  odnos  između  oblika  i  beskonačnosti  još 
nije  objašnjen.
Prema  Mankeovom  temeljnom  istorijskom  istraživanju,  u  izvor­
niku  iz  dvanaestog  stoleća,  Knjizi  dvadeset  i  četiri  filozofa,  prvi  put 
se  javlja  formulacija  koja  je  kasnije  postala  čuvena  preko  Nikole  Ku- 
zanskog  i  Đordana  Bruna  (Giordano):  »Bog  je  jedna  beskonačna  lopta, 
čije  središte  je  svugde  i  čiji  omotač  nije  nigde.«  Nikola  Kuzanski 
primenjuje  ovaj  model  najpre  na  Boga,  a  onda  i  na  univerzum  kao 
na  božju  tvorevinu;  a  u  renesansi  on  se  smatra  pogodnim  i  za  poje­
dinačni  ljudski  um,  kao  na  primer  kod  Marsilija  Fičina  (Ficino).  Ovde, 
opet,  slika  ograničene  posude  dovodi  se  u  izričitu  vezu  sa  predstavom 
o  beskonačnom,  što  je  nagoveštaj  koraka  koji  je  učinila  egzaktna 
matematika  na  prekretnici  našeg  stoleća.
Beskonačnost  se  odista  javljala  u  klasičnoj  filozofiji  prirode  kao 
pozitivna  odlika  —  to  jest,  ne  prosto  kao  bezoblična  pozadina  —  u 
pristupu  koji  ograničava  oblik  na  najmanje  jedinice  materije.  Atomisti 
—  Leukip,  Demokrit,  Epikur  a  kasnije  i  Lukrecije  —  posmatrali  su 
univerzum  kao  jednoobrazan  i  beskonačan,  iako  ga  nisu  zamišljali  kao 
kontinuum,  nego  kao  mnoštvo  čestica  koje  vrve  kroz  prazan  prostor. 
Prema  shvatanju  atomista,  svet  nije  imao  nikakvo  središte,  pa  su 
zato  jednostavno  odbacivali  učenje  o  svetu  sa  središtem  kao  »dokonu 
izmišljotinu  ćaknutih«,  kako  se  Lukrecije  izrazio.  »Nikakvog  središta 
ne  može  biti  u  beskonačnosti.«  Atomisti  nisu  uspeli  da  reše  sukob 
između  predstave  o  centričnom  svetu,  u  čijem  središtu  leži  svedočan- 
stvo  o  našem  Ja,  i  predstave  o  beskrajnoj  homogenosti.  Tek  se  pred­
stava  o  beskonačnoj  lopti  suočila  sa  ovim  problemom.  Setimo  se  u 
prolazu  da  su  dva  savremenika  Nikole  Kuzanskog,  italijanski  umet- 
nici  i  arhitekti  Alberti  i  Bruneleski  (Brunelleschi),  uveli  beskonač­
nost  u  slikarstvo  pomoću  geometrijske  konstrukcije  centralne  per­
235


Yüklə 11,04 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   ...   98   99   100   101   102   103   104   105   ...   125




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə