Beleška o piscu


da  i  ne  treba  da  budu.  Ima  mnogih  radnji  koje  možemo  da  vršimo



Yüklə 11,04 Mb.
Pdf görüntüsü
səhifə105/125
tarix25.07.2018
ölçüsü11,04 Mb.
#58489
1   ...   101   102   103   104   105   106   107   108   ...   125

da  i  ne  treba  da  budu.  Ima  mnogih  radnji  koje  možemo  da  vršimo, 
mnogo činjenica koje možemo da znamo, mnogo delimičnih izgleda koje 
možemo  sasvim  jasno  da  predočimo,  ali  bez  punog  razumevanja.  Baš 
kao  što  jednu  složenu  sliku  ili  simfoniju  može  da  sastavi  i  shvati  čak 
i  sam  umetnik  jedino  delimičnom  organizacijom,  tako  je  i  svako  veli­
ko  čovekovo  delo  verovatno  veće  nego  što  je  um  koji  ga  je  načinio.
240


16.  VIĐENJE  U  NASTAVI
Ova  knjiga  Imala  je  za  cilj  da  se  ponovo  uspostave  jedinstvo 
opažanja  i  mišljenja.  Pokazalo  se  da  se  vizuelno  opažanje  nipošto 
nije  ograničavalo  na  to  da  prikuplja  informacije  o  određenim  svoj­
stvima,  predmetima  i  zbivanjima  nego  se  bavilo  poimanjem  opštosti. 
Pružajući  predstave  o  vrstama  svojstava,  vrstama  predmeta,  vrstama 
zbivanja,  vizuelno  opažanje  polaže  osnove  za  obrazovanje  pojmova. 
Dosežući  daleko  preko  draži  koje  oči  primaju  neposredno  i  trenutno, 
um  radi  sa  širokim  opsegom  predstava  što  mu  ih  daje  sećanje  i 
organizuje  celokupno  životno  iskustvo  u  sistem  vizuelnih  pojmova. 
Misaoni  mehanizmi  kojima  um  manipuliše  tim  pojmovima  rade  u 
neposrednom  opažanju,  ali  i  u  međusobnom  dejstvu  između  nepo­
srednog  opažanja  i  uskladištenog  iskustva,  kao  i  u  uobrazilji  umet- 
nika,  naučnika,  pa  i  svakog  čoveka  koji  se  bavi  problemima  »u 
svojoj  glavi«.
Ako  su  ova  tvrđenja  održiva,  ona moraju  duboko  da utiču  na  naš 
stav  prema  umetnosti  d  nauci,  kao  i  na  sve  ostale  saznajne  delatnosti 
smeštene  između  tih  polova.  Umetnost  se  ovde  razmatrala  poglavito 
kao  osnovno  sredstvo  orijentacije,  rođena  iz  čovekove  potrebe  da 
razume  sebe  i  svet  u  kome  živi.  Kao  što  sam  već  pomenuo,  može 
se  pokazati  da  različite  druge  svrhe  kojima  umetnost  služi  zavise  od 
te  osnovne  saznajne  funkcije.  Umetnost  se,  dakle,  veoma  mnogo  pri­
bližava  sredstvima  i  ciljevima  nauke,  pa  nam  je  sada  važnije  da 
utvrdimo  koliko  imaju  zajedničkog  nego  da  nastojimo  na  onome  što 
ih  razlikuje.  Neke  od  tih  razlika,  međutim,  izaći  će  na  videlo  tokom 
ove  poslednje  glave.
ČEMU  UMETNOST
Možda  smo  mi  danas  sprečili  umetnosti  da  vrše  svoj  najvažniji 
zadatak  time  što  smo  ih  isuviše  čestvovali.  Izvukli  smo  ih  iz  kon­
teksta  svakodnevnog  života,  proterali  ih  u  izgnanstvo  svojim  odu- 
ševljavanjem,  zatočili  ih  u  straobalne  riznice.  Škole  i  muzeji,  naročito 
u  SAD,  učinili  su  mnogo  da  se  prevaziđe  ta  izdvojenost  umetnosti. 
Njihovom  zaslugom,  umetnička  delà  su  danas  dostupnija  i  poznatija. 
Ali,  umetnička  delà  nisu  celina  umetnosti;  ona  su  samo  retki  vrhunci. 
Da  bi  se  ponovo  stekle  neophodne  dobrobiti  umetnosti,  treba  da 
mislimo  o  onim  delima  koja  su  najočigledniji  rezultati  jednog  sve- 
opštijeg  napora  da  se  podari  vidljiv  oblik  svim  vidovima  života. 
Više  nije  mogućno  da  se  na  umetnosti  gleda  hijerarhijski,  pri  čemu 
čiste  umetnosti  slikarstva  i  vajarstva  aristokratski  vladaju,  dok  se

241


takozvane  primenjene  umetnosti,  arhitektura  oblikovanje  upotrebnih 
predmeta,  grafički  dizajn  i  dr.  nipodaštavaju  kao  nečisti  kompromisi 
sa  korisnošću.  Ono  što  mnogi  umetnici  danas  rade  ne  može  da  se 
trpa  u  tradicionalne  kategorije  delà  rađenih  četkom  i  dletom;  oni 
stvaraju  predmete  i  aranžmane  koji  moraju  da  nadu  svoje  mesto 
u  svakodnevnom  životu,  ako  uopšte  treba  da  imaju  nekakav  smisao. 
Potreban  je  još  samo  jedan  korak  pa  da  se  nađemo  pred  zadatkom 
kada  uobličena  okolina  celokupnog  ljudskog  postojanja  postaje  prva 
briga  umetnosti.  U  jednom  tako  uobličenom  svetu  mogu  tada  umet- 
nička  delà  u  užem  smislu  reci  da  dobiju  zaista  osmišljeno  mesto 
i  da  zaista  deluju  kako  valja.
Ovo  šire  gledište,  koje  je  Ananda  K.  Kumarasvami  (Cooma- 
raswamy)  tako  razumno  branio  kao  »normalni  izgled  umetnosti«, 
mora  da  se  dopuni  psihološkim  i  obrazovnim  pristupom  koji  umet- 
nost  priznaje  kao  vizuelnu  formu,  a  vizuelnu  formu  kao  glavno 
sredstvo  produktivnog  mišljenja.  Samo  tako  možemo  umetnost  da 
oslobodimo  iz  njene  jalove  izdvojenosti.
Još  na  početku  ove  knjige,  govorio  sam  o  tome  koliko  se  mnogo 
umetnost  zanemaruje  na  svim  nivoima  obrazovnog  sistema.  Ovakva 
situacija  preovladava  u  velikoj  meri  zbog  toga  što  se  sami  nastav­
nici  umetnosti  nisu  dovoljno  ubedljivo  zauzimali  za  svoju  stvar.  Ako 
se  pogleda  kroz  literaturu  o  nastavi  umetnosti,  često  će  se  naići  na 
to  da  se  vrednosti  umetnosti  prihvataju  kao  nešto  što  se  samo  po 
sebi  razume,  pa  se  smatra  da  je  dovoljno  nekoliko  uobičajenih  fraza 
da  bi  se  objasnilo  o  čemu  se  radi.  Često  se  naginje  tome  da  se  umet- 
nosti  posmatraju  kao  nezavisna  oblast  proučavanja  i  da  se  pretpo­
stavlja  da  intuicija  i  intelekat,  osećanjs  i  razum,  umetnost  i  nauka 
naporedo  postoje  ali  ne  sarađuju.  Ako  se  ustanovi  da  srednjoškolci 
malo  znaju  o  istoriji  umetnosti  ili  da  ne  mogu  da  razlikuju  bakropis 
od  litografije,  ili  uljanu  sliku  od  akvarela,  zaključci  koji  treba  da 
se  izvuku  zavisiće,  rekao  bih,  od  toga  koliko  je  važna  ta  vrsta  znanja 
u  obrazovnom  smislu.  Ako  se  tvrdi  da  se  vrednost  umetnosti  sastoji 
u  razvijanju  dobrog  ukusa,  težina  takvog  uverenja  zavisiće  od  toga 
da  li  je  ukus  luksuz  za  bogate,  ili  je,  pak,  neophodan  životno  važan 
uslov.  Ako  se  kaže  da  je  umetnost  deo  naše  kulture,  pa  stoga  spada 
u  opšte  obrazovanje  svakog  čoveka,  onda  jedan  odgovoran  nastavnik 
mora  da  se  upita  da  li  su  svi  delovi  te  kulture  nužni  za  sve  i  svima 
dostupni,  i  da  li  su  za  sve  njih  podjednako  važni.  Ako  čujemo  da 
umetnosti  razvijaju  i  obogaćuju  čovekovu  ličnost  i  neguju  stvara­
laštvo,  treba  da  znamo  da  li  one  to  bolje  čine  od  drugih  oblasti  uče­
nja  i  zašto.  Bitka  protiv  jednostranog  intelektualizma  ne  može  da 
se  bije  pothranjivanjem  romantičarske  predrasude  protiv  nauke  kao 
oruđa  mehanizovanja.  Ako  sadašnja  naučna  praksa  zaista  osiroma­
šuje  čovekov  um,  lek  možda  mora  da  se  potraži  u  poboljšanju  nauč­
nog  obrazovanja,  a  ne  u  bežanju  od  nauka  u  umetnost  kao  u  neko 
sklonište.  A  nipošto  se  pedanterija,  sterilnost  i  mehanizovanost  ne 
sreću  samo  u  naukama;  njih  isto  tako  ima  i  u  umetnostima.
Čim  se  shvati  da  produktivno  mišljenje  bilo  u  kojoj  oblasti  sa­
znanja  jeste  opažajno  mišljenje,  biće  odmah  jasno  zašto  umetnost 
zauzima  središno  mesto  u  opštem  obrazovanju.  Najuspešnije  školo­
vanje  u  vizuelnom  mišljenju  može  da  se  ponudi  u  nastavi  umetnosti. 
Naučnik  ili  filozof  može  da  opominje  svoje  učenike  da  se  klone  samih 
reči,  nego  da  rade  sa  odgovarajućim  i  jasno  organizovanim  modelima.
242


Yüklə 11,04 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   ...   101   102   103   104   105   106   107   108   ...   125




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə