da se horizonat spušta i da se udaljava od naše zvezde stajaćice«.
Hiljadama godina, astronomska posmatranja povezivana su sa kos-
mičkim modelima lopti i školjki koje se obrću, a vizuelne transfor
macije potrebne da se uspostavi taj odnos između neposrednog pos
matranja i »čistih oblika« nalaze potpuno u oblasti opažaj ne razno
vrsnosti. Kopernik je morao da se oslanja još na jedan vizuelni po
jam, naime relativnost kretanja, koji mu je bio poznat iz svako
dnevnog iskustva, a odlučujuće prestrukturisanje sastojalo se u pri-
menjivanju čulnog fenomena relativnog kretanja na kosmički model,
a ne na ono što je opažao prilikom sunčevog rađanja.
Iako u takvim slučajevima neposredno posmatranje i model na
kome se prestrukturisanje obavlja jesu dve odvojene predstave, ipak
se one opažajno povezuju. Taj kontinuitet, koji ujedinjuje sve bitne
vidove fenomena pod istragom, nužan je za razumevanje. Naravno,
mogu da se otkriju ili nauče mnogi korisni odnosi koji spajaju iz-
vesne delove iskustva čistom asocijacijom. Slučajno može da se otkri
je da kurare olabavljuje mišiće ili da se sobna temperatura menja
kada se prekidač okrene, a da se pojma nema o tome šta izaziva
takva dejstva. Dobar deo čovekove sposobnosti, pa čak i izvestan
napredak potiču od primene takvih povezivanja, ali pošto mehaničko
»kondicioniranje« čini da um zaobilazi bitne činjenice, ono i ne obu
hvata istinski produktivno mišljenje, pa svakako ne može ni da
posluži kao model za njega.
KAKO NAS ILUSTRACIJE UČE
Kada um postupa naučnički, on traga za onom pravom pred
stavom koja se krije među fenomenima iskustva. Obrazovanje mora
da premosti jaz između zbunjujuće složenosti neposrednog zapažanja
i relativne jednostavnosti odgovarajuće konačne predstave. Naučna
nastava mora, dakle, da pruži baš ono što nastava umetnosti izbega-
va, naime dovoljno jednostavnu verziju te konačne predstave kad
god se ne može očekivati da će učenik sâm da je prepozna u džungli
stvarnosti. Zamislimo da učenik pokušava da shvati kako izgleda i
funkcioniše ljudsko srce. Iskrivljene komore srca, njegove ispreple
tene arterije i vene, asimetrija oblika i položaja koji obavljaju si
metrične funkcije dovode posmatračeva čula u veću zabunu nego
da je pokušao da razmrsi zmijurine iz Laokoonove grupe. Učenik
konačno mora da nauči da u tom baroknom prizoru vidi jednostavno
načelo; možda će čak i poželeti da razume zašto je priroda udesila
da se u ljudskom telu za tako jednostavan fiziološki zadatak razvije
tako opširna aparatura. Ali, njegov put ka tom cilju biće nepotrebno
tegoban ako mu se otpočetka ne da neka vrsta šablona za cilj. SI. 250
prikazuje crtež koji je Paul Kle napravio da bi učenicima objasnio
kako funkcioniše ljudsko srce. Celokupan oblik temeljno je sveden
na najjednostavniji prikaz osnovnih procesa. Volumen i putanje ogra
ničeni su na dvodimenzionalnu ravan. Srčane komore, čiji su unu
trašnji odeljci izostavljeni, postale su simetrične. Simetrična su tako-
đe i dva kružna toka, jedan koji šalje krv u pluća na pročišćavanje
i vraća je u srce, a drugi koji je uzima odatle i šalje na rad kroz
telo i natrag u glavnu pumpu. Neke Kleove anatomske slobode mogu
da dovedu do nesporazuma; ali, on se poslužio slobodom umetničke
249
Slika 250 Paul Kle, Crtež ljudskog srca. Umetnički muzej, Bern
likovne mašte da bi prikazao suštinske osobenosti predmeta uz jedno
stavnost dečjeg crteža. Kad učenik jednom shvati načelo, on može
da se upusti u bliže razmatranje složene stvarne situacije.
U nastavnoj praksi, učenje pomoću opažajnog apstrahovanja
mora da se oslanja na odgovarajuće ilustracije. To se često radi
veoma oštroumno. Na primer, vizuelna saopštenja na stranicama
naučnopopularnog časopisa »Scientific American« redovno su izvrsna.
Neki udžbenici takođe to dobro rade. Drugi, pak, puštaju na volju
svojim crtačima da se »umetnički« iživljavaju, što samo zbunjuje
čitaoca. Ili, opet, nailazi se na ilustracije koje ne vode dovoljno ra
čuna o tome da određeni nivo apstrakcije prikazivanja odgovara
razvojnom stepenu učenika i njegovom poznavanju datog gradiva.
Doduše, ne radi se više kao u srednjovekovnim medicinskim udžbe
nicima, u kojima su lekar i njegov bolesnik predstavljani sa svim
pojedinostima nošnje toga vremena i sa celokupnom opremom ordi
nacije, a radilo se samo o tome da se pokaže kako se stavljaju pija
vice ili kako se postupa pri prelomu kosti. Ali, da bi se odlučilo
koliko čega treba verno da se prikaže a koliko pojednostavi, potrebno
je nastavno iskustvo i vizuelna mašta. Takva odluka mora da bude
savršena usklađena sa nivoom apstrakcije u nastavi. Koliko poje
dinosti treba da sadrži zemljopisna mapa? Koliko vizuelne složenosti
može učenik da savlada?
Problem je naročito izrazit kada se od učenika zahteva da sami
prave sebi crteže. Kada radi sa decom, koja u svojim spontanim sli-
karijama još upotrebljavaju srazmerno jednostavne geometrijske
oblike, nastavnik će na časovima crtanja da poštuje taj rani stepen
učenikovog vizuelnog shvatanja, ali će na časovima zemljopisa, od
te iste dece, možda taj isti nastavnik, zahtevati da iscrtavaju obale
nekog kontinenta ili neshvatljiva rečna krivudanja — oblike koji
ne mogu ni da se opažaju, ni da se razumeju niti, pak, da se upamte.
Kada se od nekog studenta traži da precrta ono što vidi pod mikro
skopom, on ne može da teži, mehanički, samo čistoj tačnosti i ured
nosti. On mora da odluči šta je važno i koje karakteristične forme
treba da se pronađu u slučajnom primerku koji leži pred njim. Stoga,
njegov crtež nikako ne može da bude reprodukcija; on će biti slika
250
Dostları ilə paylaş: |