Beleška o piscu


ispravan  jeste  pitanje  koje  ne  utiče  na  inteligenciju  opažanja.  Ovde



Yüklə 11,04 Mb.
Pdf görüntüsü
səhifə18/125
tarix25.07.2018
ölçüsü11,04 Mb.
#58489
1   ...   14   15   16   17   18   19   20   21   ...   125

ispravan  jeste  pitanje  koje  ne  utiče  na  inteligenciju  opažanja.  Ovde 
treba  uočiti  i  to  da  kao  što  udaljenost  određuje  veličinu,  tako  i  veli­
čina  određuje  udaljenost.  Udaljenost  u  dubinu  nema  neposredan 
ekvivalenat  u  dvodimenzionalnoj  projekciji  lika  na  mrežnjači.  Lik 
beleži  samo  gradijenat  sve  manjih  veličina,  a  veličina  je  jedan  od 
činilaca  koji  određuju  opažanje  dubine.  Takvo  posredno  zapažanje 
je  duhovita  zamisao,  koja  se  primenjuje  i  svesnije  da  bi  se  i  ono  što 
je  nedostupno  izmerilo  pomoću  neke  korelisane  varijable,  kao  na 
primer  u  fizici,  kada  se  temperatura  meri  visinom  živinog  stuba.
U  projekciji  na  mrežnjači,  dakle,  lik  nekog  predmeta  potiče 
od  onoga  što  daje  sam  fizički  predmet,  kao  i  od  onoga  što  doprinosi 
predmetova  okolina,  čiji  je  važan  deo  posmatrač.  Ta  dva  sastavna 
delà,  sjedinjena  u  liku,  mogu  da  se  razdvoje  u  opažanju  zato  što 
su,  i  u  meri  do  koje  su,  kontekst  i  predmet  organizovane  celine, 
a  ne  proste  konglomeracije  delova.  Samo  zato  što  se  svetlinske  i 
bojene  vrednosti  datog  konteksta  opažaju  kao  organizovana  lestvica, 
može  svetlini  ili  boji  nekog  predmeta  da  se  dodeli  mesto  u  njemu, 
a  isto  važi  i  za  prostorne  gradijente.  Slično,  samo  zato  što  jedan 
predmet  ima  shvatljiv  oblik  po  sebi,  može  taj  oblik  da  se  razlučuje 
od  deformacija  koje  mu  jedan  podjednako  organizovan  sistem  per­
spektive  nameće.  Što  su  kontekst  i  predmet  po  sebi  manje  jasno 
organizovani,  to  manje  jasno  mogu  da  se  opažajno  razlikuju. 
Drugim  rečima,  opažanje  može  da  izvuče  predmete  iz  njihovog  kon­
teksta  samo  zato  što  shvata  oblik  kao  organizovanu  strukturu,  a  ne 
beleži  je  kao  mozaik  elemenata.
Rekao  sam  ranije  da  se  na  dva  načina  može  opisati  rezultat 
opažajnog  izdvajanja.  Dosad  sam  takozvane  stalnosti  opažaja  posma- 
trao  u  tom  smislu  kao  da  opažanje  čisti  predmet  od  »zagadenjâ« 
kojima  ga  podvrgava  njegova  okolina  i  prikazivao  sam  ga  izolovano. 
Prema  ovakvom  opisu,  predmet  se  svodi  na  svoje  invarijante,  kon­
tekst  i  njegovo  dejstvo  gube  se  iz  vida,  a  stalnost  znači  nepromen- 
ljivost  izgleda.  Velika  raznolikost  oblika,  veličina,  svetHnskih  i  boje- 
nih  vrednosti  i  tako  dalje,  koju  pokazuje  lik  u  projekciji  na  mrež­
njači  tobože  se  zamenjuje  zaleđenom,  nepromenljivom  stvari.
Sigurno  da  svaka  teorija  mora  da  prizna  da  organizam  najpre 
prima  potpuna  obaveštenja  o  kontekstualnim  raznolikostima  draži 
pošto  ono  što  nije  primljeno  ne  može  da  se  obradi;  ali,  prema  udžbe­
nicima  psihologije,  ta  bogata  obaveštenja  se  prevladavaju  i  zanema­
ruju  u  svesnom  iskustvu  u  najvećoj  mogućoj  meri,  u  interesu  stabil­
nog  sveta  nastanjenog  stabilnim  predmetima.  Ja  smatram  da  se  takva 
stabilnost  slaže  sa  mnogo  bogatijim  opažajnim  doživljajem  od  onoga 
što  ga  predviđa  kruta  »stalnost«.  Za  ovaj  trenutak  upotrebiću  veli­
činu  kao  primer  za  ono  što  takođe  važi  za  druge  vidove  opažanja.
Pre  svega,  raznolikost  projektivnih  predmetnih  veličina  nije 
nezakonomeran  skup  odvojenih  delova,  nasumce  raštrkanih  u  pro­
storu  i  vremenu.  Naprotiv,  kako  se  predmet  i  posmatrač  kreću  po 
prostoru,  tako  i  projekcija  na  mrežnjači  prolazi  kroz  postepene, 
savršeno  organizovane  promene  veličine,  a  kontinuitet  ovog  procesa 
čuva  identitet  predmeta,  uprkos  promeni  veličine.  Džems  Dž.  Gipson 
(James  J.  Gibson)  je  važno  naglašavao  ovu  činjenicu,  a  Vilijam  H. 
Itelson  (William  H.  Ittelson),  sledeći  Kofku  (Koffka),  isticao  je  da 
u  stvarnom  doživljaju  »kontinuitet  je  pravilo,  a  stalnost,  ispitivana 
na  uobičajeni  način,  jednostavno  predstavlja  uzorak  koji  je  radi  prou-
40


iavanja  iz  opštijeg  doživljenog  kontinuiteta«.  Drugim  rečima,  pri­
marne  fizičke  činjenice,  od  kojih  čulo  vida  polazi,  nisu  zbrkani  niz 
nasumce  uzetih  primera  nego  predstavljaju  veoma  dosledne  procese 
promene.  Staviše,  veličinske  varijacije  svakog  predmeta  nisu  orga- 
nizovane  samo  u  svom  okviru  nego  su  usklađene  na  jedan  sređen 
način  i  sa  drugim  sličnim  varijacijama  koje  u  isto  vreme  nastaju 
na  nekom  drugom  mestu  u  polju.  Na  primer,  kada  se  posmatrač 
kreće  kroz  neku  okolinu,  skladno  se  menjaju  i  projektivne  veličine 
svih  njenih  sastavnih  delova.  Sredina  kao  celina  podvrgava  se  obje­
dinjenom  i  doslednom  menjanju  veličine.
Identitet  jednog  predmeta,  dakle,  ne  mora  da  se  izvodi  iz  na­
sumce  nabačenih  izgleda.  Naprotiv,  stalni  karakter  predmeta  može 
da  se  ustanovi  kada  je,  i  zato  što  je,  sredina  prožeta  sređenim  opa- 
žajnim  gradijentima,  kojima  se  predmet  povinuje.  Dakle,  sasvim  je 
tačno  da  u  običnim  životnim  uslovima  kontekstualne  promene  pred­
meta  ostaju  uglavnom  nezapažene:  njegova  veličina,  oblik  i  boja  su 
stalni.  Ovaj  tipičan  nedostatak  svesnosti,  međutim,  ne  treba  da  se 
smatra  opštom  crtom  suštinskom  za  prirodu  opažanja.  Naprotiv,  uve- 
ren  sam  da  je  on  poseban  slučaj  šireg  pravila  saznanja,  prema  kome 
opštost  pojmova  nije  diferentovana  više  nego  što  je  nužno,  to  jest 
pojmovi  ostaju  onoliko  opšti  koliko  im  to  njihova  primena  dopušta. 
Opažati  jedan  predmet  kao  nepromenljiv  znači  apstrahovati  ga  na 
najvišem  nivou  opštosti,  a  taj  nivo  je  prikladan  za  sve  one  mnoge 
situacije  u  kojima  se  viđenje  primenjuje  u  svrhu  fizičke  obrade 
predmeta.  U  fizičkom  svetu,  promene  u  opažanju  koje  bi  poticale 
iz  okoline  ili  uopšte  ne  postoje  ili  nisu  važne.  Ali,  onaj  kome  je  po­
trebno  da  bude  svestan  razlika  u  veličini  —  slikar,  na  primer  — 
smesta  će  napustiti  nivo  najveće  opštosti  i  preći  će  na  potrebnu 
istančanost  opažanja.
TRI  STAVA
Eksperimentalni  nalazi  o  »stalnosti  opažaj a«  nisu  toliko  jasno 
određeni  koliko  bi  to  uobičajena  obrada  tog  predmeta  zahtevala. 
Prosečni  rezultat  za  veliki  broj  posmatrača  će  zaista  pokazati  pri­
lično  visok  stepen  stalnosti,  ali  pojedinačne  reakcije  kreću  se  od 
potpune,  ili  više  nego  potpune,  stalnosti,  sve  do  jedva  ikakve.  Isto 
tako,  kada  se  od  nekoga  zatraži  da  promeni  svoj  stav  prema  onome 
što  vidi,  on  je  sklon  da  daje  sasvim  drukčije  rezultate.  Čini  se  da 
postoje  tri  stava.  Jedna  vrsta  posmatrača  opaža  doprinos  konteksta 
kao  atribut  samog  predmeta.  On  vidi,  manje-više,  ono  što  kamera 
beleži,  bilo  zato  što  ograničeno  i  neinteligentno  bulji  u  određen  pred­
met,  bilo  zato  što  čini  smišljen  napor  da  zanemari  kontekst  i  da  se 
usredsredi  na  lokalni  efekat.  Primer  za  to  je  obučavanje  potrebno 
za  realističko  slikarstvo.  Ono  zahteva  da  učenik  nauči  da  primenjuje 
»svođenje«,  to  jest,  da  vidi  datu  bojenu  vrednost  kako  bi  ona  izgle­
dala  kroz  usku  rupicu,  ili  veličinu  i  oblik  nekog  predmeta  kao  da 
je  spljošten  na  dvodimenzionalnoj  ravni.  Teškoće  na  koje  se  nailazi 
u  takvom  obučavanju  pokazuju  koliko  je  neprirodno  ako  se  gleda 
van  konteksta.  Međutim,  ako  se  takav  reduktivni  stav  postigne,  on 
pokazuje  da  dati  predmet  menja  svoj  karakter  kada  se  kontekst 
menja.  Impresionisti  su  pokušali  da  lokalnu  boju  zamene  bojom  koju
41


Yüklə 11,04 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   ...   14   15   16   17   18   19   20   21   ...   125




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə