Beleška o piscu


gaoni  kvadar  obrće  oko  vertikalne  osovine,  ispitanici  vide  na  platnu



Yüklə 11,04 Mb.
Pdf görüntüsü
səhifə21/125
tarix25.07.2018
ölçüsü11,04 Mb.
#58489
1   ...   17   18   19   20   21   22   23   24   ...   125

gaoni  kvadar  obrće  oko  vertikalne  osovine,  ispitanici  vide  na  platnu 
tamnu,  pljosnatu,  pravougaonu  figuru  koja  se  periodično  širi  i  skup­
lja.  Ovde  zakonomerni  redosled  vidova  zadržava  identitet  opažaj a, 
koji,  međutim,  trpi  raznolike  preobražaje.  Nema  stalnosti,  jer  oblik 
projektovanog  fizičkog  predmeta  nije  sačuvan.
Stalnost  oblika  zaista  se  dobij a  kada  razni  vidovi  jednog  pred­
meta  mogu  da  se  vide  kao  skretanja  ili  deformacije  jednostavnijeg 
oblika.  Razne  dvodimenzionalne  projekcije  kocke  vide  se  kao  kocka 
zato  što  je  to  trodimenzionalno  geometrijsko  telo  najjednostavniji, 
simetrični,  pravougaoni  oblik  za  koji  sve  one  mogu  da  se  vežu.  Ovaj 
utisak  postaje  ubedljiviji  usled  vremenskog  redosleda,  koji  iznosi 
pogledu  postepeno  menjanje  osnovne  nepromenljive  forme.  Govoriti 
o  menjanju  nepromenljivog  ne  znači  ovde  nikakav  paradoks.  Forma 
podvrgnuta  deformaciji  ostaje  stalna  iako  deformacija  može  da  se 
menja.
Kako  je,  onda  mogućno  da  se  apstrakcija  izvodi  a  da  se  ne 
izvlače  zajednički  elementi  istovetno  sadržani  u  svim  određenim  slu­
čajevima?  Ona  može  da  se  ostvari  kada  se  izvesni  vidovi  posebnih 
slučajeva  opažaju  kao  skretanja  ili  deformacije  osnovne  strukture 
koja  je  vidljiva  u  njima.  U   opažanju  prostora,  ne  ispunjava  svaka 
projekcija  po  sebi  ovaj  uslov.  Kvadrat  koji  se  vidi  kada  se  gleda 
tačno  spreda  u  kocku  ne  opaža  se  kao  deformacija  kocke;  on  ne 
sadrži  renvois.  Međutim, kada se  takav  izgled  uklopi  u  redosled  drugih 
izgleda,  on  će  steći  karakter  deformacije  usled  konteksta  i  odnosa 
sa  susedima  u  redosledu.  Na  isti  način,  ponašanje  nekog  lica  u  odre­
đenoj  situaciji  ne  mora,  samo  po  sebi,  da  izgleda  kao  deformacija 
jednostavnije,  osnovne  strukture;  ovde,  opet,  može  da  bude  nužan 
kontekst  drugih  situacija  da  bi  se  otkrio  karakter  tog  određenog 
konteksta.  Ne  treba  posebno  isticati  da  je  ovaj  tip  apstrakcije  saznaj- 
na  radnja  visoke  složenosti.  Ona  zahteva  um  koji  se,  opažajući  stvar, 
ne  ograničava  na  izgled  koji  prima  u  datom  trenutku  nego  je  spo­
soban  da  ono  što  je  trenutno  sagleda  kao  integralan  deo  veće  celine, 
koji  se  razotkriva  u  redosledu.  Vilijam  Hogart  (William  Hogarth) 
zapazio  je  da  »prilikom  uobičajenog  načina  na  koji  posmatramo  neki 
neprovidan  predmet,  onaj  deo  njegove  površine  koji  nam  je  čeono 
pred  očima  lako  može  sam  da  obuzme  naš  um,  a  na  suprotni,  pa 
ni  na  bilo  koji  drugi  deo,  uopšte  i  ne  pomišljamo  u  tom  trenutku: 
a  najmanji  pokret  koji  načinimo  da  bismo  ispitali  bilo  koju  drugu 
stranu  tog  predmeta  dovodi  u  zabunu  našu  prvu  misao,  usled  nedo­
statka  veze  između  te  dve  misli,  koju  bi  nam  potpuno  znanje  o  celini 
naravno  dale  da  smo  ranije  o  njemu  razmišljali  na  drugi  način«.  U 
stvari,  ova  smetnja  sreće  se  ne  toliko  u  .uobičajenom  načinu*  već 
kod  slikara  pogrešno  učenih  da  svoju  pažnju  ograniče  na  ono  što 
im  oči  vide  sa  jedne  određene  tačke  gledanja.  Ali,  mada  je  prilično 
obična  stvar  da  se  shvati  kako  jedan  predmet  ima  mnogo  strana, 
kao  i  da  se  svaki  delimični  vid  opaža  kao  izgled  celine,  ne  srne  se 
propustiti  činjenica  koliko  je  prave  inteligencije  potrebno  za  to  — 
inteligencije  kojoj  često  na  višim  nivoima  mentalnog  funkcionisanja 
nema  ničeg  ravnog.
Stalnost  oblika,  baš  kao  i  stalnost  veličine,  boje  itd.,  može  ta- 
kođe  da  se  opaža  bilo  na  koji  od  dva  gore  opisana  načina.  Stona 
ploča  vidi  se  kao  pravougaonik,  ali  prosečan  čovek  nije  svestan 
perspektivnih  odstupanja  od  kojih  apstrahuje.  Ovo  nastaje  zbog  toga
46


što  prvobitna  opšta  svojstva  vizuelnog  pojma  mogu  da  se  diferentuju 
samo  do  one  mere  do  koje  to  zahtevaju  svrhe  posmatrača.  U  praksi 
svakodnevnog  života  korisno  je  da  se  to  sagledava  kao  nezavisna 
celina  i  da  se  perspektivni  vidovi  lika  .upotrebljavaju  samo  kao 
oznake  za  mesto  na  kome  se  predmet  nalazi  u  odnosu  na  posmatrača. 
Ova  praksa  se  ogleda  u  ranim  fazama  umetnosti,  koja  reprodukuje 
objektivni,  stalni  oblik  predmeta  onoliko  verno  koliko  to  određeni 
medijum  dopušta;  kocka  može  da  se  nacrta  kao  kvadrat  ili  pak  sa 
kosim  ali  paralelnim  ivicama  takozvane  izometrijske  perspektive.
Jedno  bogatije  opažanje  beleži  i  uživa  čarobnu  i  poučnu  razno­
likost  projektivno  beskrajno  promenljivog  oblika.  Vizuelni  pojam 
kocke  obuhvata  mnogostrukost  njenih  izgleda,  skraćenja,  nagibe,  si­
metrije  i  asimetrije,  delimično  skrivena  mesta  i  razotkrivanja,  fron­
talnu  pljosnatost  i  istaknute  volumene.  Ovaj  složeniji  doživljaj  odr­
žava  se  i  u  umetnosti,  bilo  u  prilično  vernim  predstavama  perspek­
tivnih  efekata  ili  u  slobodnijim  tumačenjima  oblika  stolova,  stolica 
ili  zgrada,  na  primer  u  kubističkom  slikarstvu.  Ovde  prikazivanje 
predmeta  služi  da  opiše  takve  vidove  ljudskog  iskustva  kao  što  su 
raznolikosti  karaktera  koje  otkriva  kontekst,  draži  prolaznog  tre­
nutka,  ili,  pak,  deformacije  pod  pritiskom.
DEFORMACIJA  TRAŽI  APSTRAKCIJU
Dva  dopunska  zapažanja  mogu  poslužiti  da  se  u  nešto  širem 
smislu  ilustruju  neke  odlike  apstrakcije.  Prvo,  projektivne  deforma­
cije  ne  samo  što  dopuštaju  da  se  otkrije  prototip  koji  im  leži  u  osnovi 
nego  ga  čak  aktivno  zahtevaju.  Projekcija  ne  stvara  statično  odstu­
panje  nego  dinamičnu  deformaciju,  koja  se  opaža  kao  puna  napetosti 
usmerene  ka  jednostavnijoj  formi  od  koje  odstupa.  Projekcija  izgleda 
kao  »izobličena«.  U  opštijem  smislu,  ovo  znači  da  jedna  apstrakcija 
nije  prosto  izvedena  iz  nekog  predmeta  koji  joj  se  možda  opire  nego 
se  »nalazi«  u  samom  predmetu,  koji  sam  po  sebi  traži  apstrakciju. 
Jedan  romb  se  sagledava  kao  nagnut  pravougaonik.  Apstrahovati 
pravougaonik  iz  njega  znači  udovoljiti  zahtevu  predmeta,  koji  teži 
da  se  ispravi;  međutim,  ako  se  pravougaonik  ostavi  u  tom  svom 
nesigurnom  položaju,  može  se  zadovoljiti  potreba  za  napetošću,  de­
formacijom,  dramom.
Drugo,  deformacije  se  ne  opažaju  samo  negativno  kao  nečistota, 
koja  ometa  pravu  formu  nepromenljivoga  predmeta;  one  se  takođe 
sagledavaju  i  pozitivno,  kao  dejstvo  određenog  stanja  koje  prekriva 
pravi  oblik  predmeta.  Ovo  dejstvo  se  shvata  kao  logična  posledica 
položaja  predmeta  u  prostoru  u  odnosu  na  posmatrača.  Perspektivna 
deformacija  kocke  sagledava  se  kao  geometrijski  jednostavna  nag- 
nutost  ili  konvergencija  njenog  nepromenljivog  oblika;  a  zakonitost 
ove  nametnute  promene  omogućuje  opažanju  da  pravi  razliku  između 
onoga  što  pripada  obliku  per  se  i  onoga  što  je  prouzrokovano  pro- 
jektivnom  deformacijom.  Na  sličan  način,  deformacije  koje  leže  u 
samom  predmetu  ponekad  se  opažaju  kao  nosioci  značenja.  Odstu­
panje  od  simetrije  kojeg  ima  u  obliku  nekog  drveta  može  da  se  ne 
sagledava  jednostavno  kao  slučajno  nesavršenstvo  već  kao  vidljivo 
dejstvo  okoline  na  drvo.  Poremećena  simetrija  vizuelno  se  čita  kao 
delo  stranog  uljeza,  a  vidljiva  zakonitost  nametnutog  dopušta  da  se
47


Yüklə 11,04 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   ...   17   18   19   20   21   22   23   24   ...   125




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə