ono razlučuje od podjednako zakonomerne simetrije, koja
9
e opaža
kao potencijalni, »namerni« oblik drveta. Slično tome, pokvaren čo-
vek može da izgleda neljudski. Da bi se takva ličnost razumela,
potrebna je, pre svega, sposobnost da se ona ne sagledava kao ne
kakva čudna nakaza već kao deformacija ljudske prirode. Apstrak
cija nužna za otkrivanje ljudske prirode u ovome prerušenom obliku
olakšava se, a razumevanje povećava, kada se deformacija sagledava
pozitivno kao dejstvo odredljivih uticaja, kao što su društvene sile
lišavanja i ponižavanja. Isto tako, u ovakvim slučajevima apstraho-
vati ne znači jednostavno otkriti i izdvojiti, u pokvarenome primerku,
nepromenljivu stvar, »ljudsku prirodu«. Svi vidovi te prirode —
ljubav, sažaljenje, nada, odanost — mogu da budu sasvim pokvareni.
Oni ne mogu jednostavno da se isključe. Naprotiv, ponašanje ovog
čoveka mora da se opaža kao deformacija ustaljenog takozvanog
»normalnog ljudskog ponašanja«. I ovde, opet, opažanje deformacije
nije statično. Težnja za ispravljanjem, to jest, zahtev da se učini nešto
za poboljšanje određenog stanja, jeste, može se reći, suštinski sa
stavni deo same pojave deformacije.
STALNOST I PROM ENA
Nadam se da sam uspeo da pokažem da razlikovanje predmeta
od njegovih izgleda predstavlja saznajni podvig dostojan poštovanja.
Pa ipak, primeri koje sam naveo, spadaju u najjednostavniju vrstu.
Što je složeniji oblik predmeta, to je teži zadatak opažanja da se
on izdvoji, a to isto važi kada su uticaji činilaca okoline manje
jednostavni od uticaja o kojima sam govorio. Jedna veoma velika
komplikacija mora ovde bar da se pomene. Predmeti opažanja nisu
nužno kruti; oni se kreću, savijaju, uvrću, okreću, nadimaju, skup
ljaju, osvetljavaju se ili menjaju boju. Ovde se zadatak opažanja
proširuje na više nego jedan način. Cesto je nužno, pre svega, da
se fizičke promene predmeta sagledaju kao odstupanja od ustaljenog
oblika, npr. kada se razni pokreti ljudske šake i njeni pokretni prsti
opažajno shvate kao varijacije tog zvezdastog organa koji oči po
znaju kao šaku. Može takođe podjednako nužno da bude da se jedan
predmet sagleda kao koherentno zbivanje ili proces, na primer kada
se rašćenje jedne biljke posmatra u usporenom filmu ili kada se
mehur nadima i rasprsne.
Naravno, ove objektivne, suštinske promene veličine, oblika i
tako dalje, u ogromnoj meri otežavaju zadatak da se one vizuelno
razlikuju od promena nastalih usled posmatračevog mesta ili drugih
uticaja konteksta. Iako se u svakodnevnom životu izvode veoma lako,
opažajne apstrakcije potrebne za ove zadatke pokazuju se kao izne
nađujuće složene kada se njihove sastavnice analizuju.
Trudovi viđenja stvaraju sliku sveta u kome trajnost i promena
dejstvuju kao večni protivnici. Promene se opažaju prosto kao slu
čajnosti osnovnog trajnog identiteta; ali, opažanje isto tako ispoljava
stalnost kao prolaznu fazu promene. Vilhelm Vindelband (Wilhelm
Windelband), u svom uvodu u razmatranje grčke misli, kaže: »Zapa
žanje da se iskustvene stvari menjaju jedna u drugu podstaklo je
najranija filozofska razmišljanja«. Vizuelno opažanje je filozofe koji
su tragali za trajnošću uputilo na yzrche, supstancu sveta koja leži
48
u osnovi promenljivosti materijalnih stvari, »koja trpi te promene
i koja je ishodište svih pojedinih stvari i u koju se one ponovo
preobraćaju«. Opažanje je, opet, pružilo vidljive dokaze da se sve
stvari nalaze u toku stalne promene. Nijedno od pvih gledišta ne
bi se pojavilo da um nije bio dovoljno mudar da razlučuje trajno
od promenljivog i da opaža nepokretno kao fazu kretanja.
49
4. DVA I DVA ZAJEDNO
Videti predmet u prostoru znači videti ga u kontekstu. Pret
hodna glava ukazala je na složenost zadatka koji se izvršava kad
god čulo vida određuje veličinu, oblik, mesto, boju, svetlinu i kre
tanje nekog predmeta. Videti predmet znači razlučiti njegova sopst-
vena svojstva od svojstava koja mu nameću okolina i posmatrač.
ODNOSI ZAVISE OD STRUKTURE
Uopštenije govoreći, videti znači videti u odnosima; a odnosi
koji se stvarno sreću u opažajima nisu jednostavni. Ovo može da
bude kao i neko iznenađenje, jer mehanizmi odnosa kako se opisuju
u psihološkoj teoriji često bivaju sasvim elementarni. Setimo se
starih zakona asocijacije: elementi će se povezivati kada se često
pojavljuju zajedno, ili kada liče jedan na drugi. Ti zakoni tvrde
da odnosi povezuju pojedinačne komade i da se komadi povezivanjem
ne menjaju.
Ništa se tako zgodno jednostavno ne dešava u vrsti primera
koji sam naveo. Pokazalo se da izgled neke stvari u vidnom polju
za visi od njenog mesta i funkcije u ukupnoj strukturi i da se on
korenito menja pod njihovim uticajem. Ako se vizuelni elemenat
iščupa iz svog konteksta, on postaje drukčiji predmet. Slično tome,
nastaju složene situacije u drugim oblastima opažanja kad god se
»dva i dva« stave zajedno u neki odnos, tojest, kada se nekoliko
elemenata sagledavaju kao jedinstven sklop.
Kako jedan vizuelni predmet nastaje od elemenata koje pruža
projekcija na mrežnjači? Kako se sklapa lik od njenih delova? Naj
jednostavnije pravilo koje, između ostalih, upravlja tim odnosima
jeste pravilo o sličnosti, a koje zaista potvrđuje jednu od najstarijih
postavki teorije asocijacije: stvari koje liče jedna na drugu u viđenju
se povezuju. Mnogi predmeti izgledaju jednobojni zato što će se tač-
kasti nadražaji koji leže jedan uz drugi stopiti ujedno kada su im svet-
lina i boja dovoljno slični. Mi, na primer, vidimo ujednačeno plavo
nebo. Ujednačenost je najjednostavniji proizvod opažajnih odnosa. Isto
tako je tačno da ako se gomilica pojedinačnih elemenata vidi na do
voljno drukčijoj pozadini i dovoljno udaljeno od sledeće gomilice, ona
će se sagledati kao jedinstvena celina. Ovde sličnost mesta u prostoru
stvara odgovarajuću vezu. Ali, te veoma primitivne veze deluju samo
kada su izdvojenošću ili udaljenošću zaštićene od snažnijih struk
turalnih činilaca. Među sazvežđima na noćnom nebu neka sazvežđa
jedva da predstavlja nešto više od gomilice svetlucavih tačaka slu
50
Dostları ilə paylaş: |