Beleška o piscu


ono  razlučuje  od  podjednako  zakonomerne  simetrije,  koja



Yüklə 11,04 Mb.
Pdf görüntüsü
səhifə22/125
tarix25.07.2018
ölçüsü11,04 Mb.
#58489
1   ...   18   19   20   21   22   23   24   25   ...   125

ono  razlučuje  od  podjednako  zakonomerne  simetrije,  koja 
9
e  opaža 
kao  potencijalni,  »namerni«  oblik  drveta.  Slično  tome,  pokvaren  čo- 
vek  može  da  izgleda  neljudski.  Da  bi  se  takva  ličnost  razumela, 
potrebna  je,  pre  svega,  sposobnost  da  se  ona  ne  sagledava  kao  ne­
kakva  čudna  nakaza  već  kao  deformacija  ljudske  prirode.  Apstrak­
cija  nužna  za  otkrivanje  ljudske  prirode  u  ovome  prerušenom  obliku 
olakšava  se,  a  razumevanje  povećava,  kada  se  deformacija  sagledava 
pozitivno  kao  dejstvo  odredljivih  uticaja,  kao  što  su  društvene  sile 
lišavanja  i  ponižavanja.  Isto  tako,  u  ovakvim  slučajevima  apstraho- 
vati  ne  znači  jednostavno  otkriti  i  izdvojiti,  u  pokvarenome  primerku, 
nepromenljivu  stvar,  »ljudsku  prirodu«.  Svi  vidovi  te  prirode  — 
ljubav,  sažaljenje,  nada,  odanost  —  mogu  da  budu  sasvim  pokvareni. 
Oni  ne  mogu  jednostavno  da  se  isključe.  Naprotiv,  ponašanje  ovog 
čoveka  mora  da  se  opaža  kao  deformacija  ustaljenog  takozvanog 
»normalnog  ljudskog  ponašanja«.  I  ovde,  opet,  opažanje  deformacije 
nije  statično.  Težnja  za  ispravljanjem,  to  jest,  zahtev  da se  učini  nešto 
za  poboljšanje  određenog  stanja,  jeste,  može  se  reći,  suštinski  sa­
stavni  deo  same  pojave  deformacije.
STALNOST  I  PROM ENA
Nadam  se  da  sam  uspeo  da  pokažem  da  razlikovanje  predmeta 
od  njegovih  izgleda  predstavlja  saznajni  podvig  dostojan  poštovanja. 
Pa  ipak,  primeri  koje  sam  naveo,  spadaju  u  najjednostavniju  vrstu. 
Što  je  složeniji  oblik  predmeta,  to  je  teži  zadatak  opažanja  da  se 
on  izdvoji,  a  to  isto  važi  kada  su  uticaji  činilaca  okoline  manje 
jednostavni  od  uticaja  o  kojima  sam  govorio.  Jedna  veoma  velika 
komplikacija  mora  ovde  bar  da  se  pomene.  Predmeti  opažanja  nisu 
nužno  kruti;  oni  se  kreću,  savijaju,  uvrću,  okreću,  nadimaju,  skup­
ljaju,  osvetljavaju  se  ili  menjaju  boju.  Ovde  se  zadatak  opažanja 
proširuje  na  više  nego  jedan  način.  Cesto  je  nužno,  pre  svega,  da 
se  fizičke  promene  predmeta  sagledaju  kao  odstupanja  od  ustaljenog 
oblika,  npr.  kada  se  razni  pokreti  ljudske  šake  i  njeni  pokretni  prsti 
opažajno  shvate  kao  varijacije  tog  zvezdastog  organa  koji  oči  po­
znaju  kao  šaku.  Može  takođe  podjednako  nužno  da  bude  da  se  jedan 
predmet  sagleda  kao  koherentno  zbivanje  ili  proces,  na  primer  kada 
se  rašćenje  jedne  biljke  posmatra  u  usporenom  filmu  ili  kada  se 
mehur  nadima  i  rasprsne.
Naravno,  ove  objektivne,  suštinske  promene  veličine,  oblika  i 
tako  dalje,  u  ogromnoj  meri  otežavaju  zadatak  da  se  one  vizuelno 
razlikuju  od  promena  nastalih  usled  posmatračevog  mesta  ili  drugih 
uticaja  konteksta.  Iako  se  u  svakodnevnom  životu  izvode  veoma  lako, 
opažajne  apstrakcije  potrebne  za  ove  zadatke  pokazuju  se  kao  izne­
nađujuće  složene  kada  se  njihove  sastavnice  analizuju.
Trudovi  viđenja  stvaraju  sliku  sveta  u  kome  trajnost  i  promena 
dejstvuju  kao  večni  protivnici.  Promene  se  opažaju  prosto  kao  slu­
čajnosti  osnovnog  trajnog  identiteta;  ali,  opažanje  isto  tako  ispoljava 
stalnost  kao  prolaznu  fazu  promene.  Vilhelm  Vindelband  (Wilhelm 
Windelband),  u  svom  uvodu  u  razmatranje  grčke  misli,  kaže:  »Zapa­
žanje  da  se  iskustvene  stvari  menjaju  jedna  u  drugu  podstaklo  je 
najranija  filozofska  razmišljanja«.  Vizuelno  opažanje  je  filozofe  koji 
su  tragali  za  trajnošću  uputilo  na  yzrche,  supstancu  sveta  koja  leži
48


u  osnovi  promenljivosti  materijalnih  stvari,  »koja  trpi  te  promene 
i  koja  je  ishodište  svih  pojedinih  stvari  i  u  koju  se  one  ponovo 
preobraćaju«.  Opažanje  je,  opet,  pružilo  vidljive  dokaze  da  se  sve 
stvari  nalaze  u  toku  stalne  promene.  Nijedno  od  pvih  gledišta  ne 
bi  se  pojavilo  da  um  nije  bio  dovoljno  mudar  da  razlučuje  trajno 
od  promenljivog  i  da  opaža  nepokretno  kao  fazu  kretanja.
49


4.  DVA  I  DVA  ZAJEDNO
Videti  predmet  u  prostoru  znači  videti  ga  u  kontekstu.  Pret­
hodna  glava  ukazala  je  na  složenost  zadatka  koji  se  izvršava  kad 
god  čulo  vida  određuje  veličinu,  oblik,  mesto,  boju,  svetlinu  i  kre­
tanje  nekog  predmeta.  Videti  predmet  znači  razlučiti  njegova  sopst- 
vena  svojstva  od  svojstava  koja  mu  nameću  okolina  i  posmatrač.
ODNOSI  ZAVISE  OD  STRUKTURE
Uopštenije  govoreći,  videti  znači  videti  u  odnosima;  a  odnosi 
koji  se  stvarno  sreću  u  opažajima  nisu  jednostavni.  Ovo  može  da 
bude  kao  i  neko  iznenađenje,  jer  mehanizmi  odnosa  kako  se  opisuju 
u  psihološkoj  teoriji  često  bivaju  sasvim  elementarni.  Setimo  se 
starih  zakona  asocijacije:  elementi  će  se  povezivati  kada  se  često 
pojavljuju  zajedno,  ili  kada  liče  jedan  na  drugi.  Ti  zakoni  tvrde 
da  odnosi  povezuju  pojedinačne  komade  i  da  se  komadi  povezivanjem 
ne  menjaju.
Ništa  se  tako  zgodno  jednostavno  ne  dešava  u  vrsti  primera 
koji  sam  naveo.  Pokazalo  se  da  izgled  neke  stvari  u  vidnom  polju 
za visi  od  njenog  mesta  i  funkcije  u  ukupnoj  strukturi  i  da  se  on 
korenito  menja  pod  njihovim  uticajem.  Ako  se  vizuelni  elemenat 
iščupa  iz  svog  konteksta,  on  postaje  drukčiji  predmet.  Slično  tome, 
nastaju  složene  situacije  u  drugim  oblastima  opažanja  kad  god  se 
»dva  i  dva«  stave  zajedno  u  neki  odnos,  tojest,  kada  se  nekoliko 
elemenata  sagledavaju  kao  jedinstven  sklop.
Kako  jedan  vizuelni  predmet  nastaje  od  elemenata  koje  pruža 
projekcija  na  mrežnjači?  Kako  se  sklapa  lik  od  njenih  delova?  Naj­
jednostavnije  pravilo  koje,  između  ostalih,  upravlja  tim  odnosima 
jeste  pravilo  o  sličnosti,  a  koje  zaista  potvrđuje  jednu  od  najstarijih 
postavki  teorije  asocijacije:  stvari  koje  liče  jedna  na  drugu  u  viđenju 
se  povezuju.  Mnogi  predmeti  izgledaju  jednobojni  zato  što  će  se  tač- 
kasti  nadražaji koji  leže jedan uz  drugi stopiti  ujedno  kada su  im svet- 
lina  i  boja  dovoljno  slični.  Mi,  na  primer,  vidimo  ujednačeno  plavo 
nebo.  Ujednačenost  je  najjednostavniji  proizvod  opažajnih  odnosa.  Isto 
tako  je  tačno  da  ako  se  gomilica  pojedinačnih  elemenata  vidi  na  do­
voljno  drukčijoj  pozadini  i  dovoljno  udaljeno  od  sledeće  gomilice,  ona 
će  se  sagledati  kao  jedinstvena  celina.  Ovde  sličnost  mesta  u  prostoru 
stvara  odgovarajuću  vezu.  Ali,  te  veoma  primitivne  veze  deluju  samo 
kada  su  izdvojenošću  ili  udaljenošću  zaštićene  od  snažnijih  struk­
turalnih  činilaca.  Među  sazvežđima  na  noćnom  nebu  neka  sazvežđa 
jedva  da  predstavlja  nešto  više  od  gomilice  svetlucavih  tačaka  slu­
50


Yüklə 11,04 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   ...   18   19   20   21   22   23   24   25   ...   125




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə