Beleška o piscu


kada  situacija  ukazuje  na  upotpunjavanje.  Na  primer,  u  Kelerovim



Yüklə 11,04 Mb.
Pdf görüntüsü
səhifə26/125
tarix25.07.2018
ölçüsü11,04 Mb.
#58489
1   ...   22   23   24   25   26   27   28   29   ...   125

kada  situacija  ukazuje  na  upotpunjavanje.  Na  primer,  u  Kelerovim 
ogledima,  šimpanzo  vidi  da  se  dva  šuplja  bambusova  štapa  različitog 
prečnika  uklapaju  jedan  u  drugi,  čim  njihov  položaj  ukazuje  na  ne­
posredan  vizuelni  odnos  (si.  58B).
Slika  58B
U  osnovi,  dakle,  stvari  se  stavljaju  u  odnos  asimilacijom  ili  kon­
trastom  a  često  i  kombinacijom  to  dvoje.  Asimilacija  je  verovatno 
prvobitan  odnos.  Homogenost  preovladava  sve  dok  dovoljno  jaka  draž 
ne  razbije  polje  u  odvojene  jedinice,  kao  kada  se  neki  crven  predmet 
vidi  na  zelenoj  osnovi  ili  kada  su  delovi  polja  odvojeni  prostornom 
razdaljinom  ili,  pak,  kada  se  predmet  kreće  kroz  nepokretnu  okolinu. 
Izdvajanje  po  razlici  nameće  se  i  onda  kada  se  od  ispitanika  traži 
da  načini  izbor  među  datim  predmetima.  Psiholozi  su  proučavali  ovo 
stanje  u  takozvanim  diskriminacionim  ogledima.
58


OPAŽANJE  PRAVI  RAZLIKU
U  tim  ogledima,  neka  životinja  ili  čovek  primoravaju  se  da 
nauče  koje  je  od  dve  jednostavne  draži.  tj.  dva  geometrijska  sklopa, 
vezana  za  nagradu.  Pošto  nema  primetne  veze  između  vizuelnog 
znaka  i  nagrade,  zadatak  je  intelektualno  neprivlačan,  iako  je  prak­
tično  probitačan.  Najbolje  što  pacov,  ili  majmun  ili,  pak,  čovek  mogu 
da  učine  jeste  da  ponavljanim  pokušajima  iznađu  koja  slika  dobija. 
Ovi  ogledi  pokazuju  koliko  se  opažajne  inteligencije  ispoljava  čak  i 
pod  nepovoljnim  uslovima.
Šta  životinje  vide  može  da  se  zaključi  samo  na  osnovu  onoga 
što  one  čine  ili,  pak,  analogijom  sa  ljudskim  iskustvom.  Kada  se 
prviput  suoči  sa  dve  draži  nekog  diskriminacionog  ogleda,  ispitanik 
će  verovatno  da  vidi  prilično  jedinstven  sklop,  manje  više  jasno  po- 
deljen  u  približno  simetričan  par.  Ovaj  nedostatak  naglaska  na  raz­
lici  između  to  dvoje  naročito  je  verovatan  kada  ta  dva  oblika  nisu 
inspunjena  nekim  određenim  značenjem  iz  minulog  iskustva,  te  se 
stoga  sjedinjuju  time  što  su  oba  nova.  Probni  sklopovi  mogu  manje- 
-više  jasno  da  se  ističu  na  osnovi.  Zna  se  da  je  razlučivanje  između 
figure  i  osnove  bazična  pojava;  ono  je  elementarnije  od  opažanja 
oblika.  Koliko  će  dva  sklopa  izgledati  da  su  u  bliskom  odnosu  zavisi 
od  toga  koliko  su  oni  međusobno  blizu,  koliko  liče  jedan  na  drugi 
objektivno,  i  koliko  se  od  te  sličnosti  opaža.
Da  li  ispitanik  obraća  pažnju  na  celinu  a  ne  na  delove  sklopa 
zavisi  od  okolnosti,  koje  jedva  mogu  da  se  uopštavaju.  Takođe,  na 
to  koliko  se  vidova  forme  i  boje  poimaju  i  koliku  težinu  svaki  vid 
nosi  u  celini,  uticaće  pojedinačne  razlike.  Poznato  je  da  različite 
vrste  životinja  u  ovom  smislu  više  vole  jedno  nego  drugo,  a  prouča­
vanja  dece  pokazuju  da  ona  snažnije  reaguju  na  boju  u  jednom 
uzrastu  a  na  oblik  u  drugom.  Zna  se  da  odojčad  razlikuju  oblike 
prilično  dobro  čak  i  u  prvim  mesecima  života  i  da  se  više  zanimaju 
za  izvesne  vrste  figura  nego  za  druge;  na  primer,  duže  će  gledati 
šarene  nego  one  koje  nisu  šarene.  Ono  što  mi  je  za  sadašnju  svrhu 
važno  jeste  da  ni  u  prvim  sučeljavanjima  na  početku  ogledâ  ni  u 
poznijim  fazama  viđenje  se  ni  malo  ne  sastoji  od  mehaničkog  bele- 
ženja  oblika  i  boja  iznesenih  pred  oči  ispitanika.
OPAŽANJE  UPOREĐUJE
Opšta  jednoobraznost  parnih  sklopova  lako  može  da  preovlađuje 
sve  dok  situacija  ne  zatraži  razlikovanje.  Ovo  se  događa  kada  ispi­
tanik  shvata  da  je  jedna  od  dveju  figura  »ispravna«  a  druga  »po­
grešna«,  na  primer,  kada  se  izbor  jedne  od  njih  nagrađuje.  Pod 
pritiskom  nagrade,  izgled  sklopa  kao  jedinstvene  celine  ustupa  mesto 
izgledu  jednog  para  alternativa.  Opažanje  prelazi  sa  sličnosti  na  raz­
lučivanje.  Diferencijacija  nastaje  zato  što  situacija  to  zahteva.
Za  vreme  učenja,  u  prvi  plan  izbijaju  one  crte  probnih  sklo­
pova  koji  dovode  do  razlučivanja.  Razlika  može  da  bude  bilo  u  vrsti 
bilo  u  stepenu.  Ako  je  razlika  u  stepenu,  kao  što  je  veličina  ili 
jačina,  učenje  se  tipično  bavi  odnosom  između  draži  a  ne  njihovim 
apsolutnim  veličinama.  Ispitanik,  životinja  ili  čovek,  nauči  da  oda­
bira  veću  od  dve  veličine  ili  tamniju  od  dve  sive  boje.  U  izvesnim
59


granicama,  na  njega  ne  utiče  premeštanje  para  vrednosti  na  više 
ili  niže  mesto  na  lestvici;  a  razmak  između  dve  vrednosti  može  da 
se  suzi  ili  proširi.  Slično  tome,  kada  je  razlika  jedne  vrste  —  crveno 
prema  zelenom  ili  trougao  prema  krugu  —  učenje  se  neće  upuštati 
usko  i  mehanički  u  specifičnu  nijansu  zelenog  ili  poseban  oblik 
trougla.  Nauči  se  samo  razlika  između  crvenila  i  zelenila,  između 
trouglosti  i  kružnosti.  U  saznajnom  smislu,  ovo  znači  da  se  razluči­
vanje  koje  je  zadatak  tražio  drži  na  opštem  nivou  grupe  onoliko 
visoko  koliko  to  zadatak  dopušta.  Ovo  je  sušta  suprotnost  mehanič­
kom  beleženju  vrednosti  draži.
Podaci  o  ovoj  inteligentnoj  ekonomiji  u  opažajnom  učenju  po­
tiču  iz  ogleda  o  »ekvivalenciji  draži«  ili  »uopštavanju  draži«.  Ovde 
učenje  mora  da  se  prenese  na  drukčiji  skup  oblika  ili  boja,  koji  je 
na  neki  način  sličan  prvobitnom.  Ako  su,  na  primer,  čovek  ili  živo­
tinja  koji  se  ispituju  naučili  da  odaberu  krug  a  ne  neku  drugu  sliku, 
da  li  će  ispitanik  preneti  taj  nauk  na  elipsu?  Ako  to  učini,  on  poka­
zuje  da  je  sposoban  da  apstrahuje  odlike  koje  okrugli  oblici  imaju 
kao  zajedničke  od  ovih  po  kojima  se  razlikuju.  Ovo  zahteva  dvo­
struku  sposobnost  da  se  otkriju  ključna  zajednička  svojstva  a  da  se 
odbace  ona  koja  ne  odgovaraju.  Ne  videti  sličnost  između  dveju 
stvari  i  ne  prihvatiti  ih  zato  što  one  nisu  potpuno  istovetne  može 
da  bude  znak  ograničene  pameti.
Različita  bića  različito  su  sposobna  i  voljna  da  nešto  prihvate 
kao  slično.  Ako  se  pacov  obuči  da  raspoznaje  pun  crn  trougao,  pa 
se  suoči  samo  sa  konturom  trougla  istovetnog  oblika,  on  će  najpre 
da  okleva,  pokazujući  da  u  stvari  opaža  razliku  između  onoga  što  je 
naučio  i  onoga  što  sada  vidi.  Ali,  sličnost  oblika  navodiće  na  uspešan 
prenos.
Konačno,  kontura  trougla  istovetno  postoji  u  oba  slučaja.  Ovaj 
primer,  međutim,  ne  srne  da  se  shvati  kao  da  znači  da  je  prenos 
nužno  najlakši  kada  dva  data  sklopa  sadrže  odlučujuću  odliku  u 
sasvim  istoj  formi.  Važnije  je  koliko  je  lako  ili  teško  da  se  uoči 
odlučujuća  odlika  u  svom  kontekstu.  Već  sam  ranije  pomenuo  oglede 
koji  dokazuju  ono  što  svaki  umetnik  zna  iz  praktičnog  iskustva, 
naime,  da  dati  oblik  može  da  se  apsorbuje  ili  raščlani  strukturom 
okolnoga  sklopa  na  takav  način  da  samo  uz  veliku  teškoću  može  da 
se  raspoznaje,  dok  lako  može  da  se  izdvoji  iz  svoje  okoline  kada  mu 
je  struktura  relativno  nezavisna  od  strukture  sredine  u  kojoj  se  na­
lazi.  Takođe,  kada  ključna  zajednička  odlika  ima  veoma  različito 
mesto  i  funkciju  u  dvama  kontekstima  koji  treba  da  se  uporede  — 
kada  vlada  jednim  a  potčinjava  se  u  drugom  —  može  da  bude  teško 
da  se  otkrije  čak  iako  je  tačno  istog  oblika  i  prilično  dobro  se  izdvaja 
iz  svoje  okoline.  Oklevanje  životinje  podseća  nas  da  se  za  jednu  istu 
stvar  u  dvama  različitim  kontekstima  ne  može  reći  da  je  psihološki 
istovetna.
U  mnogim  ogledima,  elementi  na  kojima  se  apstrakcija  zasniva 
znatno  se  razlikuju  jedan  od  drugog.  Kada  se  pacov  uvežbava  da 
razlučuje  horizontalne  pruge  od  vertikalnih,  on  će  reagovati  na 
razliku  između  horizontalnosti  i  vertikalnosti  čak i  ako  su  prostorni 
pravci  predstavljeni  samo  sa  po  dve-tri  tačkice.  Po  rečima  Karla 
Lešlija  (Lashley):  »Diferentujući  karakteri  uvek  su  apstrakcije  opštih 
odnosa  koji  postoje  između  figura,  te  ne  mogu  da  se  opisuju  nikak­
vim  konkretnim  objektivnim  elementima  situacija  draži«.  Kako  se
60


Yüklə 11,04 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   ...   22   23   24   25   26   27   28   29   ...   125




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə