SILE KOJE DEJSTVUJU U PAMĆENJU
Ako je svaki opažaj kategorijska forma a ne mehanički verna
zabeleška određene draži, onda i njegov trag u pamćenju mora da
ima podjednako opšti karakter. Nije verovatno da će taj oblik ostati
nepromenjen. Sile koje nerazdvojivo leže u samom obliku ili vrše
pritisak na njega iz okolnog polja tragova težiće da ga izmene u dva
suprotna pravca. Postojaće, s jedne strane, tendencija ka najjedno
stavnijoj strukturi ili smanjenju napetosti. Sklop traga odbaciće po
jedinosti i istančanosti, a povećaće simetriju i pravilnost. Ova pro
mena traga na jednostavniju figuru kontrolisaće se suprotnom ten
dencijom da se sačuvaju i zaista izoštre osobena obeležja sklopa.
Ogledi su pokazali da kada se pred ispitanike iznese neka slika uz
uputstvo da je što vernije upamte »zato što će im se proveravati
pamćenje«, oni su, pre svega, pazili na karakteristike slike. U takvim
okolnostima, oni će se, na primer, sećati da je krug imao mali procep,
koji je inače mogao da se ispusti iz pamćenja ili da se ne opaža
aktivno na prvom mestu.
Izrazite karakteristike sačuvaće se i preterano uvećati i kada
izazivaju reakcije kao što su strahopoštovanje, čuđenje, prezir, pod-
smevanje, divljenje i tako dalje. Stvari se upamte kao veće, brže,
ružnije, bolnije nego što su stvarno bile.
Obe tendencije dejstvovaće u razradi svakog traga u pamćenju,
svodeći ga na veću jednostavnost a istovremeno čuvajući ga i izoštra
vajući njegove osobene crte onoliko koliko je to potrebno. Obe mogu
da dejstvuju u svakom odnosu snaga. Ponekad, jedna od njih će
jasno da preovlada, ali nema razloga verovanju da će u svakom
slučaju trag da pokaže jasno određenu modifikaciju samo u jednom
od tih pravaca, kao što se često smatralo u psihološkoj literaturi.
Na si. 72 prikazani su nasumce uzeti crteži koje su načinili studenti
od kojih se tražilo da po sećanju nacrtaju američki kontinenat. Jaka
tendencija da se dve mase zemlje svrstaju simetričnije i jednostavnije
prema zajedničkoj vertikalnoj osi obuzdava se manje-više primetno,
već prema tome koliko su ispitanici verno uočili činjenično stanje
i zadržali ga u sećanju, kao i time što aktivno reaguju na prilično
snažno skretanje ka istoku, kojim se odlikuje geografski položaj Južne
Amerike na mapi.
Paralela sa dvema antagonističkim tendencijama u opažanju i
pamćenju, a sigurno u izvesnoj meri i njihova manifestacija, može
da se nađe u vizuelnim umetnostima. Stremljenje ka »lepoti« u kla
sičnom smislu reči teži ka pojednostavljenom obliku i smanjenju
napetosti u kompozicijskim odnosima. Ekspresionističke sklonosti, s
jedne strane, vode ka deformaciji i visokoj napetosti stvorenim uza
jamnim ometanjem, izbegavanjem jednostavnog reda i tako dalje. Te
stilske forme određene su delimično temom, delimično svrhom likov
nog predstavljanja, ali isto tako i opštim pogledom na svet i stavom
umetnika ili razdoblja. Ovde opet, prostor između ekstremnijih ma
nifestacija klasicističkih i ekspresionističkih tendencija ispunjen je
delima koja ispoljavaju sve nijanse između te dve krajnje tendencije.
Iako su tendencije poravnavanja i izoštravanja antagonističke,
one dejstvuju zajedno. One razjašnjavaju i pojačavaju vizuelni pojam.
One zaokružuju lik u sećanju i daju mu karakter. Ovaj se proces
dalje pojačava, ali i ometa činjenicom što se nijedan trag u sećanju
71
ne prepušta sam sebi. Svaki od njih podložan je stalnom uticaju
drugih tragova. Tako, ponovljena iskustva sa istim fizičkim predme
tom stvaraju nove tragove, koji prosto ne pojačavaju postojeće, nego
ih podvrgavaju neprestanim modifikacijama, kao što jedan umetnik
može stalno da menja svoje delo godinama dok mu je u ateljeu.
Naš lik o određenom čoveku jeste kvintesencija mnogih vidova i
72
situacija koji ga izoštravaju, povećavaju, menjaju. Tragovi koji liče
jedan na drugi stupaće u uzajamnu vezu, pojačavaće se, oslabljivati
ili zamenjivati. Da kažemo to recima Kurta Levina (Lewin): pam
ćenje je mnogo fluidniji medijum od opažanja zato što je udaljenije
od provera stvarnosti.
Rezultat je čitavo skladište vizuelnih pojmova, nekih jasno odre
đenih i jednostavnih, nekih nestalnih i neopipljivih, koji pokrivaju
čitav predmet ili prizivaju u sećanje samo njegove delove. Predstave
o nekim stvarima kruto su stereotipne, druge su bogate promenama,
a o nekim možemo da imamo nekoliko predstava koje ne mogu da
se stope u jednu jedinstvenu koncepciju, npr. kada se izgledi s pro
fila nekih ljudi ne slažu sa izgledima s lica. Raznovrsne veze spajaju
te predstave. Iako ukupni sadržaj pamćenja nekog čoveka teško može
da se nazove integrisanom celinom, on sadrži organizovane grupe
malog ili velikog opsega, porodice pojmova povezanih sličnošću, raz
noraznim asocijacijama, zemljopisnim i istorijskim kontekstima koji
stvaraju prostorne jedinice i vremenske redoslede.
DOPUNJAVANJE OPAŽAJA
Likovi u sećanju služe da identifikuju, tumače i dopunjuju opa
žanje. Nema nikakve jasne granične linije koja čisto opažajni lik —
ako tako nešto uopšte i postoji — odvaja od lika dopunjenog sećanjem
ili, pak, od lika koji nipošto nije neposredno opažen nego je u pot
punosti stvoren ostacima u sećanju. Bilo bi, stoga, korisno da ovde
najpre dam nekoliko primera u kojima se jedna nepotpuna draž
opažajno dopunjuje bez ikakvog nužnog pribegavanja sećanju, to jest
minulom iskustvu. Pisaljka postavljena tako da njena projekcija na
mrežnjači prolazi kroz šlepu mrlju oka izgledaće neprekinuta. Slično
tome, kada povrede na mozgu oslepe čoveku neke delove vidnog
polja (hemianopsia), krug upola sakriven šlepom površinom, izgle
daće potpun. Takav će biti i nepotpun krug izložen ispitanicima za
delić sekunde ili vrlo slabo osvetljen. Ovo su primeri onoga što je
Mišot nazvao »modalnim dopunama« zato što su praznine dopunjene
u samom opažaju. Upotpunjavanja ove vrste lako mogu da se pro-
uzrokuju tendencijom ka jednostavnoj strukturi, koja je suštastveno
svojstvena samom opažaj nom procesu.
Podjednako opažajni po prirodi jesu mnogi slučajevi u kojima
ispitanici saopštavaju da je dopuna »zaista tu« iako je viđena kao
»skrivena«. Mišot je ispitivao takozvani tunelski efekat. Kada voz
prolazi kroz kratak tunel, njegovo kretanje se opažajno doživljava
kao neprekinuto. Ovaj utisak može da se proizvede eksperimentalno
čak i na ravnoj površini, na primer, kada se udesi da se jedna
tačka ili traka kreće ka nekoj prepreci, iza koje prividno iščezava, da bi
se »pojavila« na drugoj strani trenutak kasnije. Pod povoljnim uslo-
vima, ispitanici »vide« kako se predmet u pokretu i dalje kreće »iza«
prepreke iako objektivno takvo »iza« ne postoji. Opažaj se doživ
ljava kao potpun, utoliko pre što ispitanici često nisu voljni da ve-
ruju da u stvari i nije ni bilo takvog neprekidnog kretanja. Potpu
nost opažaja ostaje neokrnjena čak i kada se ispitanik obavesti o
fizičkoj situaciji. Psiholog mora stoga da pretpostavi da se oba ob
jektivno data kretanja, naime kretanja pre i posle prepreke, pro
73
Dostları ilə paylaş: |