Beleška o piscu


storno  i  vremenski  uzajamno  tako  prisno  uklapaju  da  zaista  upot­



Yüklə 11,04 Mb.
Pdf görüntüsü
səhifə32/125
tarix25.07.2018
ölçüsü11,04 Mb.
#58489
1   ...   28   29   30   31   32   33   34   35   ...   125

storno  i  vremenski  uzajamno  tako  prisno  uklapaju  da  zaista  upot­
punjuju  utisak  kretanja  na  nekom  fiziološkom  nivou.  Prekida  se 
redosled  draži,  ali  ne  i  moždani  proces  koji  on  izaziva.
To  mora  da  bude  tako  i  u  mnogim  slučajevima  opažajne  induk­
cije  u  kojoj  se  ograničenja  draži  jasno  vide,  pa  ipak  se  opažaj  upot­
punjuje  pod  dejstvom  toga  ograničenog  draženja.  Kada  gledamo  ske­
let  kocke,  savršeno  smo  svesni  da  kocka  nema  zidova,  pa  ipak  opa­
žamo  te  zidove  podjednako  jasno  kao  staklaste,  nematerijalne  povr­
šine  koje  obavijaju  kocku.  (Mišot  je  ukazao  na  to  da  kada  se  žičana 
kocka  okreće,  ima  se  utisak  da  se  sa  njom  okreće  i  njen  prazni 
sadržaj).  Netelesnost  zidova  rezultat  je  kompromisa  koji  razrešava 
jedan  paradoks:  oni  se  vide  kao  fizički  odsutni,  a  opažajno  ipak 
prisutni.  Svi  konturni  crteži  uspešni  su  zato  što  efekat  upotpunja­
vanja  ispunjava  supstancom  konturisane  oblike.
Možda  ćemo  nerado  priznati  da  jedinstvo  dvaju  delova  vidljivog 
kretanja  u  ogledu  sa  tunelom  može  zaista  opažajno  da  se  postigne. 
Zar  nije  već  Pjaže  (Piaget)  pokazao  da  malo  dete  videći  kako  neko 
nestaje  iza  zaklona,  netremice  gleda  mesto  gde  je  nestao  taj  čovek, 
pa  se  neobuzdano  čudi  kada  se  taj  neko  iznenada  pojavi  na  drugoj 
strani.  Zar  to  ne  pokazuje  da  opažanje  daje  samo  vidljive  komade, 
a  da  njihova  inteligentna  integracija  predstavlja  drugostepenu  raz­
radu  izvedenu  na  »višim«  nivoima  na  osnovu  dužeg  iskustva?  Sasvim 
je  mogućno  da  je  potrebno  izvesno  vreme  da  bi  došlo  da  tunelskog 
efekta,  iako  Pjažeov  određeni  poredak  ne  zadovoljava  obavezno 
uslove  od  kojih  ovaj  fenomen  zavisi  čak  i  kod  odraslih.  Ali,  takav 
jedan  postepen  razvoj  nije  prepreka  da  konačni  rezultat  bude  istin­
ski  opažaj.  Tunelski  efekat,  kao  i  toliki  drugi  opažajni  fenomeni, 
pretpostavlja  da  stanje  draži  treba  da  se  posmatra  kao  celina,  a 
taj  se  obuhvatni  način  gledanja,  u   mnogim  slučajevima,  razvija 
postepenim  širenjem  jednog  prvobitno  ograničenog  načina  gledanja. 
Jedinice  opažajnog  polja  koje  su  dovoljno  samostalne  vide  se  najpre 
pojedinačno,  a  tek  kada  se  opseg  pregleda  dovoljno  poveća,  celina 
će  spontano  da  se  integriše  u  opažanju.  Ovo  se  događa  u  dimenziji 
prostora,  ali  i  u  dimenziji  vremena.  Samostalno  kretanje  pre  prep­
reke  postepeno  se  integriše  sa  poznijim  kretanjima  posle  prepreke 
sve  dok  ta  dva  kretanja  ne  obrazuju  jedan  neprekinut  opažajni 
događaj.
Ono  što  se  ovde  postiže  mentalnim  razvojem  nije  sposobnost 
da  se  opažaji  spoje  nekom  drugorazrednom  radnjom  nego  stanje  koje 
dopušta  opažanju  da  postepeno  u  većoj  meri  primenjuje  svoju  pri­
rodnu  inteligenciju.  Razlika  će  biti  očigledna  svakome  ko  iole  ima 
veze  sa  umetnostima.  Početnik  će  možda  da  vidi  svoje  sopstveno 
delo,  ili  delo  drugih,  rasparčano,  poimajući  izvesne  odeljke,  ali  ne 
i  celinu.  Pošto  prevaziđe  to  ograničenje,  on  delo  vidi  kao  istinsko 
opažajno  jedinstvo,  što  je  više  nego  zbir  prvobitno  opaženih  komada.
Rezultat  tunelske  situacije  sasvim  je  drukčiji  kada  je  dopuna 
posledica  činjenice  što  ispitanik  zna  kakvo  je  fizičko  stanje  stvari 
ili  može  da  se  pretpostavi.  Recimo,  gledam  neku  staricu  koja,  šeta- 
jući  psa,  zamiče  iza  kuće,  što  skriva  deo  njenog  puta.  Iako  mogu 
da  pretpostavim  da  ona  nastavlja  da  hoda,  ja  je  »gubim«  dok  je 
iza  kuće.  Nov  opažaj  počinje  kada  se  ona  ponovo  pojavljuje  iako 
mi  ono  što  već  znam  kazuje:  Eto  je  tu!  Slično  tome,  u  ogledu  sa 
tunelom,  predmet  koji  se  kreće  postepeno  se  zamagljuje  i  ponovo
74


oživljava  posle  nekog  vremena  kada  su  tunel  ili  vreme  suviše  dugi. 
Drugim  recima,  upotpunjavanje  nepotpunog  —  jedno  od  osnovnih 
dostignuća  inteligentnog  ponašanja  —  sasvim  je  opažajno  kada  je 
struktura  konteksta  dovoljno  jaka  da  odredi  prirodu  delà  koji 
nedostaje.
Ovaj  efekat  je  manje  ubedljiv  kada  »vidimo«  skrivenu  zadnju 
stranu  predmeta  upotpunjenu  u  skladu  sa  oblikom  vidljivoga  delà. 
Produžavanje  preko  granica  vidljivog  zaista  spada  u  oblast  opažanja, 
ali  stvarna  priroda  produženoga  delà  ostaje  neodređena.  Na  primer, 
oblik  jedne  lopte,  zbog  svoje  vidljive  nepotpunosti,  primorava  nas 
da  njen  volumen  vidimo  kao  neprekinut,  dok  njena  boja  ne  nastoji 
ni  na  kakvom  takvom  upotpunjavanju,  nego  mu  se  prosto  prepušta. 
Kada  je  kotur  ili  pravougaonik  delimično  skriven  od  pogleda,  struk­
tura  vidljivoga  delà  često  nije  dovoljno  jaka  da  ostatak  slike  izra­
zito  dopuni.  Nastavljanje  kao  takvo  zaista  je  ubedljivo,  a  tačno  je 
i  to  da  bismo  se  iznenadili  kada  bismo  videli  da  se  iza  prepreke  po­
javljuje  nešto  drugo  a  ne  ostatak  kotura  ili  pravougaonika.  Ali, 
stvarna  vizualizacija  je  prilično  slaba  i  postaje  sve  slabija  što  je 
manje  skriveni  deo  određen  karakterom  onoga  što  može  da  se  vidi. 
Glava  i  grudi  čoveka  koji  posmatra  preko  zida  sagledavaju  se  kao 
nepotpune  i  kao  da  se  nastavljaju  iza  zida;  ali,  skriveni  trup  i  noge 
nisu  neposredne  opažajne  dopune  vidljivih  delova.  Oni  se  dopunjuju 
vizuelnim  iskustvima  iz  prošlosti,  pa  su  stoga  mnogo  manje  ubedljivi.
Mišot  dopune  zove  »amodalnim«  kada  nisu  dovoljno  jake  da 
tako  zamene  odsutne  delove  da  slika  izgleda  kao  da  ništa  nije  bilo 
skriveno  niti,  pak,  da  nedostaje.  Ono  malo  primera  koje  sam  naveo 
pokazuju  da  se  amodalne  dopune  javljaju  u  svim  stepenima  jačine 
—  od  tunelskog  efekta,  koji  pod  najboljim  uslovima  najubedljivije 
određuje  skriveni  deo,  do  slučajeva  dopunjavanja  koje  se  u  velikoj 
meri  oslanja  na  ono  što  je  opaženo  u  prošlosti.  Iako  ovi  potonji 
mogu  da  budu  opažajno  slabi,  oni  su  ipak  veoma  dragoceno  oboga­
ćenje  vizuelnog  doživljaja.  Oni  nas  zanimaju  zato  što  pokazuju  pre- 
plitanje  podataka  iz  sadašnjosti  sa  podacima  prošlosti,  što  je  toliko 
tipično  za  svako  istinsko  mišljenje.
UNUTRAŠNJOST  JE  VIDLJIVA
Dobar  deo  onoga  što  se  zna  o  skrivenoj  unutrašnjosti  stvari  pot­
puno  je  prisutan  kao  vid  njihovog  spoljašnjeg  izgleda.  Ja  vidim  da 
se  ispod  poklopca  moje  pisaće  mašine  nalazi  pisaća  mašina;  vidim 
da  je  peruanski  glineni  krčag  na  polici  prazan.  To  što  znam  potpuno 
je  vizuelno.  Vizuelne  prinove  iz  prošlosti  smeštene  su  na  odgovarajuća 
mesta  moga  sadašnjeg  opažajnog  polja  i  vrlo  korisno  ga  dopunjavaju. 
Ne  samo  da  znam  da  se  pisaća  mašina  nalazi  ispod  poklopca  nego  i 
vidim  da  je  ona  tamo,  zaista  je  vidim  u  odgovarajućem  položaju  kojeg 
određuje  prostorna  orijentacija  poklopca.  (Ponekad,  spoljni  izgled 
navodi  nas  da  skrivene  predmete  vidimo  u  položaju  za  koji  možda 
znamo  da  je  pogrešan;  na  primer,  iza  sklopljenih  očnih  kapaka  oči 
nam  se  čine  kao  da  su  oborene  nadole  iako  u  stvari  gledaju  pravo 
napred).  Inteligencija  ovih  opažajnih  dopuna  postaje  naročito  jasna 
kada  se  podsetimo  da  sve  što  ispitanik  zna  ne  postaje  automatski
75


Yüklə 11,04 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   ...   28   29   30   31   32   33   34   35   ...   125




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə