Beleška o piscu


pojam  o  mašti  ili  uobrazilji  —  pojam  koji  ljudskom  umu  ne  prizna­



Yüklə 11,04 Mb.
Pdf görüntüsü
səhifə39/125
tarix25.07.2018
ölçüsü11,04 Mb.
#58489
1   ...   35   36   37   38   39   40   41   42   ...   125

pojam  o  mašti  ili  uobrazilji  —  pojam  koji  ljudskom  umu  ne  prizna­
je  ništa  stvaralačkije  od  sposobnosti  da  se  kombinuju  mehanički 
reprodukovani  »komadi  stvarnosti«.
Da  slike  u  sećanju  mogu  da  budu  nepotpune,  često  se  poka­
zalo  u  ogledima.  Kurt  Kofka  saopštava  u  jednoj  oglednoj  studiji  iz 
1912.  da  je  jedan  od  njegovih  ispitanika,  zamoljen  da  reaguje  na 
dražnu  reč  pravnik,  izjavio:  »Video  sam  jedino  neku  torbu  za  spise 
pod  nekakvom  rukom!«  Još  češće,  u  sećanju  se  jedan  predmet  ili 
grupa  predmeta  pojavljuju  na  praznoj  osnovi,  potpuno  lišeni  svoje 
prirodne  okoline.  Uskoro  ću  pokazati  da  se  istančane  apstrakcije  koje 
se  obično  sreću  u  mentalnim  slikama  ne  mogu  objasniti  time  što  će 
se  jednostavno  tvrditi  da  slike  u  sećanju  često  ne  uspeju  da  repro- 
dukuju  neke  delove  celog  predmeta.  Čak  i  ovaj  primitivni  postupak 
apstrahovanja  odabiranjem  ne  može  na  zadovoljavajući  način  da  se 
objasni  teorijom  koju  sadrži  Berklijev  primer.
Postoji  suštinska  razlika  između  Berklijevog  »ljudskog  tela  bez 
udova«  i  pravnikove  ruke  koja  drži  torbu  za  spise.  Berkli  govori 
o  fizički  nepotpunom  predmetu  —  osakaćenom  trupu  ili  vajanom 
torzu  —  koji  je  potpuno  opažen.  U  Kofkinom  primeru,  potpun  pred­
met  je  nepotpuno  opažen.  Pravnik  nije  nikakav  anatomski  odlomak, 
nego  se  vidi  samo  jedan  njegov  značajan  detalj.  Razlika  je  otpri­
like  kao  između  mermernog  torza  vidljivog  pri  punoj  dnevnoj  svet- 
losti  i  potpunog  tela  delimično  otkrivenog  baterijskom  svetiljkom. 
Ova  vrsta  nepotpunosti  tipična  je  za  mentalne  slike.  Ona  je  proiz­
vod  selektivnosti  uma,  koji  je  sposoban  za  nešto  bolje  nego  što  je 
razmatranje  verno  zabeleženih  odlomaka.
Paradoks  da  se  jedna  stvar  vidi  kao  potpuna,  ali  nepotpuno, 
poznat  je  iz  svakodnevnog  života.  Čak  i  u  neposrednom  opažanju, 
ako  jedan  posmatrač  baci  pogled  na  advokata  ili  sudiju,  on  će 
možda  da  vidi  jedva  nešto  više  od  glavnih  odlika  ruke  koja  nosi 
torbu  za  spise.  Međutim,  pošto  se  neposredno  opažanje  uvek  događa 
na  pozadini  celokupnog  vidljivog  sveta,  njegov  selektivni  karakter 
nije  očigledan.  Lik  u  sećanju,  s  druge  strane,  ne  poseduje  takvu 
pozadinu  što  je  čine  draži.  Stoga  se  ono  očiglednije  ograničava  na 
nekoliko  glavnih  odlika,  koje  odgovaraju  možda  svemu  od  čega  je 
prvobitni  vizuelni  doživljaj  dopro  na  prvom  mestu  ili  sačinjava  de- 
limične  sastojke  koje  je  ispitanik  izvukao  iz  potpunijeg  traga  u  seća­
nju  kada  se  od  njega  zatražilo  da  zamisli  jednog  pravnika.  To  je 
kao  da,  radi  likova,  čovek  može  da  se  posluži  tragovima  u  sećanju 
onako  kako  može  da  se  posluži  materijalom  draži  u  neposrednom 
opažanju.  Ali,  pošto  mentalni  likovi  mogu  da  se  ograniče  na  ono 
što  um  aktivno  i  probirački  traži,  njihove  dopune  često  su  »amo- 
dalne«,  to  jest,  opažene  su  kao  prisutne,  ali  nisu  vidljive.
Sposobnost  uma  da  delove  tragova  u  sećanju  uzdigne  iznad 
praga  vidljivosti  pomaže  da  se  odgovori  na  pitanje:  kako  pojmovno 
mišljenje  može  da  počiva  na  likovima  ako  se  osobenost  likova  ne 
slaže  sa  opštošću  misli?  Naš  prvi  odgovor  jeste  da  mentalni  likovi 
mogu  da  budu  selektivni.  Prilikom  mišljenja,  čovek  može  da  se 
usredsredi  na  ono  što  je  bitno,  a  da  iz  vidljivosti  ukloni  ono  što 
nije.  Međutim,  ovaj  odgovor  uzima  u  obzir  samo  najgrublju  defini­
ciju  apstrakcije,  naime,  uopštavanje  pomoću  izdvajanja  pojedinih 
elemenata.  Ako  malo  podrobnije  razmotrimo  podatke  dobivene  ogle-


dima,  moraćemo  da  se  pripitamo  da  li  su  u  stvari  mentalni  likovi 
mnogo  tanani je  oruđe,  sposobno  da  posluži  manje  primitivnoj  vrsti 
apstrakcije.
Berkli  se  nije  libio  da  prizna  da  postoje  fragmentarni  mentalni 
likovi.  Ali,  shvatio  je  da  takvo  rasparčavanje  nije  dovoljno  da  se 
proizvede  vizuelni  ekvivalenat  jednog  pojma.  Da  bi  se  predočio 
pojam  o  konju,  bilo  je  potrebno  nešto  više  nego  što  je  sposobnost 
da  se  zamisli  konj  bez  glave  ili  bez  nogu.  Taj  lik  morao  je  da 
izostavi  sve  one  osobine  po  kojima  se  konji  međusobno  razlikuju;  a 
to  je,  po  Berklijevom  mišljenju,  bilo  neizvodljivo.
Kada  je,  na  početku  našega  veka,  ovaj  ogled  stvarno  izveden, 
nekoliko  pouzdanih  istraživača,  koji  su  radili  nezavisno,  ustanovili 
su  da  je  opštost  baš  ono  što  su  ispitanici  pripisivali  likovima  koje 
su  videli.  Alfred  Bine  (Binet)  podvrgao  je  bio  svoje  dve  ćerčice, 
Armamdu  i  Margaritu,  dugom  i  iscrpnom  ispitivanju.  Jednom  pri­
likom,  zatražio  je  od  Armande  da  posmatra  šta  se  događa  kada 
izgovori  reč  šešir.  Zatim  ju  je  upitao  da  li  je  tada  zamišljala  neki 
poseban  šešir  ili  uopšte  šešir.  Odgovor  njegove  ćerčice  predstavlja 
klasičan  primer  samoposmatranja:  C’est  mal  dit:  en  général  —  je 
cherche  à  me  représenter  un  de  tous  ces  objets  que  le  mot  rassemble, 
mais  je  ne  m’en  représente  aucun.«  (»Izraz  ,uopšte’  nije  dobar  izraz
—  ja  pokušavam  da  predstavim  sebi  jedan  od  onih  mnogih  pred­
meta  koji  reč  šešir  okuplja  pod  sobom,  ali  ne  uspevam  da  pred­
stavim  ni  jedan«).  Kada  se  od  Margarite  zatražilo  da  reaguje  na 
reč  sndg,  njoj  je  prvo  pala  na  pamet  neka  fotografija,  a  onda  je 
rekla:  »Videla  sam  sneg  kako  pada. . .   uopšte. ..   ne  mnogo  jasno.« 
Bine  ukazuje  na  to  da  je  Berkli  opovrgnut  kada  je  jedna  od  devoj- 
čica  saopštila:  »Vidim  jednu  ženu  koja  je  obučena,  ali  ne  može  se 
reći  da  li  joj  je  haljina  bela  ili  crna,  svetla  ili  tamna.«
I  Kofka  je,  koristeći  se  sličnim  postupkom,  dobio  mnogo  Allge- 
meinvorstellungen  (opšte  likove)  koji  su  često  bili  sasvim  »nejasni«
—  uzlepršalu  trobojnicu,  prilično  tamnu,  tako  da  se  ne  zna  da  li 
su  boje  vodoravne  ili  uspravne;  voz  za  koji  ne  može  da  se  razazna 
da  li  je  teretni  ili  putnički;  novčić  na  kome  se  ne  vidi  kolika  mu 
je  otisnuta  vrednost;  »shematsku«  figuru  koja  može  da  bude  i  ženska 
i  muška.  (U  jednoj  novijoj  studiji,  O  čemu  ljudi  sanjaju,  amerika- 
nac  Kelvin  S.  Hol  (Calvin,  Hali)  utvrdio  je  da  u  od  deset  hiljada 
snova  koje  je  prikupio  od  muškaraca  i  žena,  dvadeset  i  jedan  pro- 
cenat  ličnosti  koje  se  u  njima  sreću  nemaju  određen  pol.)
Kada  se  čitaju  izveštaji  o  ovim  ogledima,  primećuje  se  u  for­
mulaciji  i  ispitivača  i  ispitanika  težnja  da  se  paradoks  likova  koji 
su  istovremeno  posebni  i  opšti  zaobiđe  na  taj  način  što  će  se  reći 
da  su  ti  doživljaji  neodređeni  ili  nejasni:  ne  može  se  utvrditi  da  li 
je  predmet  plav  ili  crven  zato  što  lik  nije  dovoljno  oštar!  Takav 
opis  ima  tendenciju  da  ovaj  fenomen  predstavi  kao  čisto  negativan, 
pri  čemu  se  podrazumeva  da  bi  ispitanik,  kada  bi  samo  mogao  da 
predmet  razazna  malo  bolje,  bio  u  stanju  i  da  kaže  da  li  je  on 
crven  ili  plav.  Ali,  negativni  fenomeni  uopšte  ne  postoje.  Doživljava 
se  nepotpuni  lik  ili  se  ne  doživljava,  a  ako  se  doživljava,  onda  je 
Berklijev  problem  još  i  sada  naš.
00


Yüklə 11,04 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   ...   35   36   37   38   39   40   41   42   ...   125




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə