Beleška o piscu


stavio  tradiciju  da  se  za  opažanje  govori  kako  ima  manju  vrednost



Yüklə 11,04 Mb.
Pdf görüntüsü
səhifə4/125
tarix25.07.2018
ölçüsü11,04 Mb.
#58489
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   125

stavio  tradiciju  da  se  za  opažanje  govori  kako  ima  manju  vrednost 
među  tim  dvema  saznajnim  silama  zato  što  ona  tobože  nema  onu 
jasnoću  koja  potiče  jedino  od  višeg  svojstva  umovanja.
Ovo  gledište  nije  bilo  ograničeno  na  teoriju  psihologije.  Ono 
je  imalo  primenu  i  podršku  u  tradicionalnom  isključivanju  likovnih 
umetnosti  od  sedam  slobodnih  umetnosti  srednjega  veka.  Slobodne 
umetnosti,  nazvane  tako  zato  što  su  bile  jedine  dostojne  da  se  njima 
zanima  slobodan  čovek,  bavile  su  se  jezikom  i  matematikom.  Posebno 
uzev,  Gramatika,  Dijalektika  i  Retorika  bile  su  umetnosti  reci;  Arit­
metika,  Geometrija,  Astronomija  i  Muzika  zasnivale  su  se  na  mate­
matici.  Slikarstvo  i  vajarstvo  spadali  su  u  Mehaničke  umetnosti, 
koje  su  zahtevale  rad  i  zanatstvo.  Visoko  poštovanje  muzike  i  prezir 
prema  likovnim  umetnostima  poticali  su,  naravno,  od  Platona,  koji 
je  u  svojoj  Republici  preporučivao  muziku  za  vaspitanje  heroja 
zato  što  je  ona  omogućavala  ljudskim  bićima  da  učestvuju  u  mate­
matičkom  redu  i  skladu  kosmosa,  koji  se  nalazi  van  domašaja  čula; 
dok  je  umetnostima,  a  naročito  slikarstvu,  trebalo  pristupiti  oprezno 
zato  što  su  one  pojačavale  čovekovu  zavisnost  od  varljivih  likova.
I  danas,  predrasudna  podeljenost  između  opažanja  i  mišljenja 
još  postoji  među  nama.  Naći  ćemo  je  u  primerima  iz  filozofije  i 
psihologije,  čitav  naš  obrazovni  sistem  i  dalje  se  zasniva  na  prou­
čavanju  reči  i  brojeva.  U  zabavištu,  svakako,  naša  dečica  uče  na 
taj  način  što  gledaju  i  uzimaju  u  ruke  lepe  oblike,  i  izmišljaju  svoje 
oblike  na  hartiji  ili  od  gline  misleći  pomoću  opažanja.  Ali,  već 
prvim  razredom  osnovne  škole  čula  počinju  da  gube  obrazovni  sta­
tus.  Sve  više  i  više,  umetnosti  se  smatraju  kao  vežbe  u  prijatnim 
veštinama,  kao  zabava  i  duhovni  odmor.  Kako  vladajuće  discipline 
strožije  naglašavaju  izučavanje  reči  i  brojeva,  tako  se  i  njihovo 
srodstvo  sa  umetnostima  sve  više  zamagljuje,  a  umetnosti  se  svode 
na  prost  dodatak;  sve  manje  i  manje  časova  u  nedelji  mogu  da  se 
odvoje  od  izučavanja  predmeta  koji  su,  po  opštem  mišljenju,  istinski 
važni.  U  vreme  kada  se  u  američkim  srednjim  školama  zaoštrava 
konkurencija  za  upis  na  univerzitet,  retko  če  se  naći  neka  škola 
koja  će  se  potruditi  da  za  umetnosti  odvoji  makar  i  najmanje  vre­
mena  potrebnog  da  ta  nastava  bude  iole  uspešna.  Još  su  rede  usta­
nove  u  kojima  se  briga  za  umetnosti  svesno  opravdava  shvatanjem 
da  one  neophodno  doprinose  razvijanju  mislećeg  i  maštovitog  ljud­
skog  bića.  Ovo  pedagoško  zamračenje  uporno  traje  u  koledžu,  gde 
se  smatra  da  se  student  umetnosti  bavi  odvojenim  i  intelektualno 
nižim  veštinama,  mada  se  svaki  »odlikaš«  u  nekoj  uglednijoj  aka­
demskoj  oblasti  podstiče  da  pronađe  »zdravu  rekreaciju«  u  ateljeu 
u  svom  slobodnom  vremenu.  Umetnosti,  za  koje  se  stiču  diplome, 
još  ne  obuhvataju  stvaralačke  vežbe  očiju  i  ruku  kao  priznati  sa­
stavni  deo  višeg  obrazovanja.
Umetnosti  su  zanemarene  zato  što  se  zasnivaju  na  opažanju,  a 
opažanje  se  nipodaštava  zato  što  se  smatra  da  ne  zahteva  mišljenje. 
U  stvari,  vaspitači  i  administratori  nemaju  prava  da  umetnostima 
daju  važno  mesto  u  nastavnom  planu  ukoliko  ne  shvataju  da  su 
umetnosti  veoma  moćno  sredstvo  za  jačanje  opažajne  komponente, 
bez  koje  produktivno  mišljenje  nije  mogućno  ni  u  jednoj  oblasti. 
Zanemarivanje  umetnosti  je  samo  najopipljiviji  simptom  široko  ras­
prostranjenog  nekorišćenja  čula  u  svakoj  oblasti  akademskih  studija.
12


Pre  svega,  nije  potrebno  više  estetike  ili  ezoteričkih  priručnika  o 
umetničkom  vaspitanju,  već  ubedljivo  obrazložena  nužnost  vizuelnog 
mišljenja  uopšte.  Kada  to  jednom  shvatimo  u  teoriji,  možemo  i  u 
praksi  da  pokušamo  da  lečimo  nezdravi  rascep  koji  onemogućuje 
uvežbavanje  moći  umovanja.
Istoričari  mogu  da  nam  kažu  kako  je  nastalo  ovo  čudno  raz­
dvajanje  i  kako  se  održalo  kroz  vekove.  Na  hebrejskoj  strani  naše 
tradicije,  povest  o  dugom  neprijateljstvu  protiv  rezanih  likova  po­
činje  sa  razaranjem  skulpture,  onog  zlatnog  teleta  koje  je  Moj sije 
spržio  ognjem  i  samleo  u  prah,  i  rasuo  ga  po  vodi,  te  naterao  decu 
Izrailja  da  je  piju.  Pratiti  čitavu  priču  u  ovoj  knjizi  značilo  bi  po­
novo  napisati  glavni  deo  istorije  evropske  filozofije.  Ograničiću  se 
na  nekoliko  primera  o  tome  kako  se  ovaj  problem  odražava  u  spisima 
nekih  grčkih  mislilaca.
NEPOVERENJE  PREMA  ČULIMA
U  prvim  fazama  istančavanja,  ljudski  um  teži  da  psihološke 
fenomene  prihvati  kao  fizičke  stvari  ili  događaje.  Tako. su  rani  mi­
slioci  rascepu  o  kome  govorim  odredili  mesto  ne  u  umu  nego  u 
spoljnjem  svetu.  Pitagorejci  su  verovali  da  postoji  razlika  u  načelu 
između  nebeskog  carstva  i  življenja  na  zemlji.  Putanja  zvezda  bila 
je  stalna,  predvidljiva  u  zakonitom  ponavljanju  Istoga.  Jednostavno 
oblikovana  tela  obrtala  su  se  duž  geometrijski  savršenih  putanja. 
Bio  je  to  svet  kojim  su  vladali  osnovni  brojčani  odnosi.  Međutim, 
sublunarni  svet,  u  kome  su  smrtnici  obitavali,  bio  je  nesređeno  po­
prište  nepredvidljivih  promena.  Da  li  su  čistota  oblika  i  pouzdanost 
događaja  zapaženih  u  astronomiji  i  matematici  naveli  pitagorejce  da 
dođu  na  misao  o  dihotomiji  između  nebeskog  i  zemaljskog  sveta? 
Da  li  su  oni  još  bili  pod  uticajem  ideje,  koja  se  sreće  svugde  u  pri­
mitivnom  mišljenju,  da  zbivanjima  u  prirodi  i  ljudskom  životu  vla­
daju  pojedinačni  uzroci  a  ne  opšti  zakoni?  Ali,  grčki  filozofi  šestoga 
veka  nisu  bili  primitivni,  i  oni  su  zaista  posedovali  shvatanje  o  za­
konitom  redu  u  svojoj  astronomiji.
Ne  može  ni  da  se  kaže  da  se  svet  čula  neizbežno  javlja  kao 
prizor  nereda  i  iracionalnosti.  Na  primer,  kineski  mislioci  daoističke 
i  jin-jangovske  škole  otprilike  iz  istog  vremena  i  na  sličnom  stepenu 
svoje  kulture  videli  su  svet  čula  skroz  prožet  međusobnim  dejstvom 
kosmičkih  sila,  koje  su  upravljale  zvezdama  i  godišnjim  dobima, 
kao  i  najsitnijom  stvari  i  radnjom  na  zemlji.  Pogrešno  vladanje 
moglo  je  da  stvori  nesklad  i  sukobe,  ali  deca  su  se  rađala  što  bliže 
Daou,  a  u  osnovi  ljudskog  batrganja  bio  je  zakon  Svega.  Tako,  Artur 
Vejli  (Arthur  Waley)  piše  u  svojoj  knjizi  o  Dao  Tekingu:
»Kolar,  stolar,  mesar,  strelac,  plivač  ne  postižu  svoju  veštinu  time 
što  nagomilavaju  činjenice  u  vezi  sa  svojom  umešnošću,  niti  pak  snažnom 
primenom  mišića  ili  spoljnih  čula,  već  korišćenjem  osnovne  srodnosti, 
koja,  ispod  prividnih  razlika  i  raznolikosti,  ujedinjuje  njihovu  Osnovnu 
Suštinu  sa  Osnovnom  Suštinom  medijuma  u  kome  rade.«
Međutim,  čak  ni  na  Zapadu  nije  preovladala  razdeljenost  fi­
zičkog  sveta  na  dve  kvalitativno  različite  oblasti.  Konačno,  vidljiva 
razlika  između  proračunatog  nebeskog  reda  i  beskrajne  raznolikosti
13


Yüklə 11,04 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   125




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə