treba bukvalno da se shvataju. One nemaju nikakvog smisla kao opi
si onoga što se dešava u životu na zemlji, već su pre svega zamišljene
kao simbolički nosioci ideja. Posmatrača obuzima neobično osećanje
o kome Hegel govori u vezi sa simbolizmom drevne istočnjačke ume-
tnosti: »Wir fühlen, dass wir unter Aufgaben wamdeln« (Imamo ose
ćanje da hodamo među zadacima). Pošto slika prosto ne tumači život,
posmatrač se suočava sa zadatkom da izmudri šta ona simbolizuje.
Pikasovu ranu sliku La Vie, Vilhelm Bek ( Wilhelm Boeck) je na
zvao posvetovljenim filozofskim simbolizmom umetnosti na prekret
nici stoleća. Bek opisuje ovaj prikaz Života na sledeći način:
»Bosonoga žena stoji na desnoj strani, ozbiljna lica u profilu, sa
zaspalim detetom u naborima haljine. Levo stoji jedan ljubak nag par,
uzajamno tražeći zaštitu kao pri iznenadnom strahu. Muškarac je veći, sa
visokim čelom produhovljenog čoveka, blaga žena je sušta odanost. Gleda
ju u majku, ali pogled im je okrenut ka sebi; toliko su zaokupljeni svojom
sudbinom da majku ne vide, iako muškarac kažiprstom nežne leve ruke
upadljivo pokazuje na dete. Iza figura u prednjem planu vide se dve na
slikane studije: donja prikazuje šćućurenu nagu figuru utonulu u sanja
renje; a gornja — sedeći par, koji je kao odjek para što stoji u prednjem
planu.«
Jasno je da je slikar želeo da izrazi onakvu misao kakva se kao
sistematska shema nalazi u sonetu Džona Kitsa (John Keats)
The Human Seasons ili u Sfinginoj zagoneci (»Koje to biće ide ujutru
na četiri noge, u podne na dve, a uveče na tri?«) . Isto tako je očigled
no da slikar hoda po opasnom tlu. Izričito simbolične predstave uobi
čajene su u svim kulturama. Ali, pošto one glavni smisao dobijaju od
ideje, stil prikaza mora da opomene posmatrača da se ne nalazi u
oblasti zemaljskih zbivanja. S druge strane, u ovom međuprostoru
između dijagrama i umetnosti, uvek postoji opasnost da ideje zaokupe
život lika. O takozvanim alegorijama može se reći da one parodiraju
zadatak simbola ilustrujući ideje standardizovanim klišejima. Takve
pojmovne forme pretvaraju se u osiromašenje mašte. Zbog toga hlad
no deluju preterano intelektualno koncipovani romani u kojima se ne-
razrađene teorije nabacuju preko ličnosti kao da su krojačke lutke.
Ovamo spada i smešno shematska simbolika u amaterskoj umetnosti,
jevtinoj govoranciji ili, pak, u nekim snovima. Engleski istoričar umet
nosti Rodžer Fraj (Roger Fry) zbijao je šalu sa umetnički oskudnim
snovima koje je psihoanalitičar Oskar Pfister navodio da bi pokazao
kako pesničko nadahnuće potiče iz istog izvora kao smovi. Evo jednog
Pfisterovog primera:
»Mladić se sprema da sa jednog ženskog leša skoči na most obavijen
morem magle, usred koga stoji Smrt. Iza njega rađa se sunce u krvavo
crvenom sjaju. Na desnoj ivici dva para ruku pokušavaju da odvrate ili
zadrže usplahirenog mladića.«
Po svoj prilici, odvratnost amaterske fantazije, o kojoj Frojd
govori u vezi sa sanjarenjem i jevtinim romanima, ne nastaje toliko
zbog toga što se želje i strahovanja otkrivaju u svoj svojoj golotinji,
već zato što se dopušta da unapred smišljene ideje i otrcani likovi
remete istinitost kazivanja. Ti proizvodi duha saznajno su nečisti.
126
DVE LESTVICE APSTRAKCIJE
Ono što sam pokušao da kažem o funkcijama likovnih analoga
sažeto je na slici 127. Ono što je doživljeno slike i simboli prikazuju
pomoću likova na dva komplementarna načina. Na slici, nivo aps
trakcije lika viši je od doživljaja koji predstavlja; za simbol važi
obrnuto.
SOK
▲
SILE
IDEJE
NEPREDMETNE
\ /
NOSIOCI
SIMBOLA
Î
FORME
ču
STILIZOVANI
\
"K
g
PREDMETI
4 /
\
RODOVI
1
MEHANIČKO
predstavljaju
POJEDINAČNI
PONAVLJANJE
SLUČAJEVI
NIZAK
SLIKE
DOŽIVLJAJ
Slika 127
Iako svaki lik spaja dva specifična nivoa dveju lestvica, veoma
je poželjno naročito za svrhe umetnosti da čitav opseg obeju lestvica
odzvanja u svakom primeru likovnog prikazivanja. To za lestvicu
likova, koja se nalazi na levoj strani, znači da iako jedna slika može
da bude potpuno »apstraktna« (nemimetička), ona treba da odražava
nešto od složenosti forme kojom realistička delà prikazuju bogatstvo
ljudskog iskustva. Obrnuto, jedna realistička slika, da bi bila čitljiva,
opštevažeća i izražajna, mora da svoj prikaz predmeta uklopi u čiste
forme, koje neposrednije mogu da se ovaplote u .apstraktnoj’ umet
nosti.
Za lestvicu iskustva, ovaj uslov zahteva da um, iako se usred-
sređuje na krajnje sile koje dejstvuju u bivstvovanju, on te sile po-
smatra kao izvor bogatstva čulnih pojava; i, obrnuto, beskrajnu raz
nolikost posebnih fenomena — mora tako da se sagledava — organi-
zuju opšta načela koja joj leže u osnovi.
Ovaj doktrinerski zahtev izgledaće opravdan ako se pomisli šta
se dešava kada ove dve lestvice nisu rastegnute do svojih krajnjih
granica ili kada različiti stepeni apstrakcije nisu potpuno usaglašeni.
Pod takvim patološkim uslovima, lestvica se smanjuje ili, pak, na
nekom njenom nivou nastaje pregrada, usled čega nastaje duhovno
osiromašenje. Ograničenost na najnižu stepenicu lestvice likova može
da dovede do nepromišljenog podražavanja predmeta iz prirode.
Na gornjem kraju, izdvojenost dovodi do krute geometrije, dosta
sređene, ali suviše oskudne da bi zauzimala ljudski mozak, tu najis
127
Dostları ilə paylaş: |