Pre no što indukcija može da se obavi, moraju da se odaberu
slučajevi na koje će se primeniti. Pošto sama ideja indukcije pod-
razumeva da slučajevi koji će se ispitivati nisu svi istovetni, ovaj odbir
zahteva merilo, to jest, prethodno apstrahovanje izvesnih svojstava
koja moraju da budu prisutna u pojedincima koji će se odabrati.
Postavi se recimo uslov da svi moraju da imaju srednjoškolsku dip
lomu ili visok krvni pritisak. Takođe, svako razumno istraživanje
unapred ograničava vrstu svojstava koja će da traži. Specijalista za
rak možda neće da gubi vreme tražeći kojim slovom azbuke počinju
imena njegovih bolesnika, ali će razumljivo možda hteti da zna gde
su se rodili. Dakle, indukcija pretpostavlja apstrakciju. Uopštavanje
pretpostavlja opštost.
NA POČETKU BI OPŠTE
Kada se površno pogledaju koreni znanja, može se učiniti da
činjenice protivreče ovom tvrđenju. Uzmimo ponašanje Pavlovljevih
pasa u njegovim ogledima u uslovljavanju. Kada je Pavlov počeo
da radi, on je na svoje nezadovoljstvo otkrio da životinje reaguju
ne samo na određene draži na kojima se podučavanje zasnivalo nego
i na svaku drugu promenu u laboratoriji. I najmanji pokreti ekspe-
rimentatora — treptanje ili pokretanje očiju, mrdanje telom, disanje
— izazivali su uslovljenu reakciju. Ćak i kad je eksperimentator
ostajao napolju, problem se nije rešavao.
»Koraci prolaznika, slučajni razgovori u susednim sobama, lupa vra
tima ili podrhtavanja od teretnjaka u prolazu, ulična graja, čak i senke
bačene kroz prozore u sobu, svaka od tih neočekivanih i nekontrolisanih
draži kad bi doprla do prijemnih organa pasa izazivala bi poremećaj u
hemisferama velikog mozga i ogled bi bio upropašćen.«
Zar ovo ponašanje ne ukazuje na to da su psi bili potpuno
nesposobni da apstrahuju, da iz okoline izdvajaju presudne činioce.
I sam Pavlov izjasnio se za ovakvo gledište kada je objašnjavao da
je moždana kora »strahovito složen i izvanredno osetljiv signalni
aparat, kroz koji na životinju utiče beskrajan broj draži iz spoljnjeg
sveta. Svaka od tih draži proizvodi izvesno dejstvo na životinju, a
sve one uzete zajedno mogu da se sudaraju, škode jedna drugoj ili,
pak, da se međusobno pojačavaju«. Dobijamo sliku pasivne žrtve
koja je bespomoćno izložena svemu što nadire na nju i koja na sve
automatski reaguje. Pavlov je video samo dva načina za popravku
takvoga stanja. Mogao je da učini apstrakciju izlišnom uklanjanjem
svih zbivanja u okolini izuzev određenog metronomskog zvuka ili
električnog udara na koji je trebalo da se životinja navikne. U stvari,
on je pronašao jednog »živo zainteresovanog i javno nastrojenog mos
kovskog poslovnog čoveka«, spremnog da plati troškove za izgradnju
jedne laboratorije u koju neće prodirati ni zvuk ni svetlost i u kojoj
bi ogledi mogli da se izvode pomoću daljinske kontrole.
Pavlov je smislio još jedan način. Životinja je mogla kočenjem
da se spreči da reaguje na draži na koje je najpre i automatski rea-
govala. Ovo je moglo da se učini tako što se reakcije na neželjene
draži ne bi nagrađivale ili što bi se životinja kažnjavala za te reak-
137
čije. Na taj način moglo je da se dođe do razlučivanja draži na
koje treba i na koje ne treba da se reaguje. Ovo je bio koristan
postupak, koji je ukazao na jedan važan psihološki mehanizam. Ali,
bilo bi pogrešno iz toga izvlačiti zaključak da organizam auto
matski reaguje na svaku draž sve dok se reakcija ne zaustavi nekim
suprotnim uticajem.
Treba, pre svega, primetiti da se u oglednom uslovljavanju po
četno reagovanje na svaku promenu u okolini sreće ne samo kod živo
tinja nego i kod odraslih ljudi. Karl Lešli saopštio je da je kod
ljudi koje je uslovljavao na zvuk zvona dobio »bez daljeg vežbanja
uslovni refleks i na zvuk električnog zvonceta, lom stakla, pljesak
ruku, zračak svetlosti, pritisak ili ubod u ruku ili lice. Jedina
.dimenzija* zajednička za sve takve draži jeste ona koja proizvodi
iznenadnu promenu u okolini. Takvi ogledi pokazuju da je uslov-
ljeno reagovanje u početku nediferentovano ...«
Ako se potraže slučajevi u kojima se čini da ljudi i životinje
reaguju neprobirljivo, otkriva se da se to dešava samo kada su razne
draži na koje se reaguje, u stvari od istog značaja i za reagujući
organizam i za njegovu određenu svrhu. Mačke, a i svi mi, smesta
reaguju na svaku iznenadnu promenu. Ta promena može da bude
beznačajna, ali može da bude i od životnog značaja. Da li je neki
događaj važan ili nije, može da se sazna samo ako mu se pokloni
pažnja. Brzo skretanje pogleda na svakoj tački na kojoj se promena
dešava služi kao prosejavanje, za koje su sve promene podjednako
važne, te obavezno zaslužuju pažnju. Drugim rečima, ono što ovde
imamo nije automatsko i neprobirljivo reagovanje stvorenja bespo
moćno ostavljenog na milost i nemilost svake pojedinačne draži, nego
naprotiv, veoma prikladna reakcija, čiju veliku opštost zahteva ve
lika raznolikost draži važnih za određenu svrhu. One su značajne
zato što su sve promene. Na sve njih se reaguje, ne zato što je orga
nizam nesposoban da apstrahuje, nego zato što je merilo za apstra-
hovanje koje odgovara situaciji toliko opšte i obuhvatno da svako
zbivanje spada u njegov delokrug. Široko reagovanje nije neuspeh
u razlučivanju, nego je preimućstvo.
Jedna reakcija može, objektivno gledano, i da ne odgovara, pa
ipak da bude svrsishodna s obzirom na situaciju kako je čovek ili
životinja doživljava. Novorođenčad često pokretima sisanja reaguju
na svetlost, zvuke ili mirise. Pjaže navodi jednu studiju od Rubinova
i jFrankla, prema kojoj svaki čvrst predmet koji se približava licu
tera dete da reaguje sisanjem, iako mesec dana kasnije samo šiljasti
predmeti izazivaju isto ponašanje. Te reakcije događaju se u svetu
kojim vladaju nekoliko jakih potreba i u koji prodiru spoljne draži
koje mogu ali ne moraju da odgovaraju tim potrebama o kojima
dete ne zna ništa ili tek malo. Pritisak svake potrebe ima ten
denciju da proširi opseg draži na koje jedinka reaguje, ali nedosta
tak znanja o tim događajima opravdava proširenje. Ovde se opet radi
o reakciji na odgovarajućem nivou apstrakcije. Situacija sa psom u
moskovskoj laboratoriji vrlo je slična. Zavezana, preplašena, gladna
životinja koja uči da je neki čudan i besmislen signal uvek vesnik
hrane prirodno i opravdano će sva druga besmislena zbivanja da
smesti u kategoriju najavljivača hrane sve dok ne nauči nešto bolje.
Mi ne znamo šta novorođenče ili ogledni pas opaža; moramo
da se oslanjamo na njihovo spoljašnje ponašanje. Ali, svaki odrastao
138
Dostları ilə paylaş: |