Beleška o piscu


Pre  no  što  indukcija  može  da  se  obavi,  moraju  da  se  odaberu



Yüklə 11,04 Mb.
Pdf görüntüsü
səhifə59/125
tarix25.07.2018
ölçüsü11,04 Mb.
#58489
1   ...   55   56   57   58   59   60   61   62   ...   125

Pre  no  što  indukcija  može  da  se  obavi,  moraju  da  se  odaberu 
slučajevi  na  koje  će  se  primeniti.  Pošto  sama  ideja  indukcije  pod- 
razumeva  da slučajevi  koji  će  se  ispitivati  nisu  svi  istovetni,  ovaj  odbir 
zahteva  merilo,  to  jest,  prethodno  apstrahovanje  izvesnih  svojstava 
koja  moraju  da  budu  prisutna  u  pojedincima  koji  će  se  odabrati. 
Postavi  se  recimo  uslov  da  svi  moraju  da  imaju  srednjoškolsku  dip­
lomu  ili  visok  krvni  pritisak.  Takođe,  svako  razumno  istraživanje 
unapred  ograničava  vrstu  svojstava  koja  će  da  traži.  Specijalista  za 
rak  možda  neće  da  gubi  vreme  tražeći  kojim  slovom  azbuke  počinju 
imena  njegovih  bolesnika,  ali  će  razumljivo  možda  hteti  da  zna  gde 
su  se  rodili.  Dakle,  indukcija  pretpostavlja  apstrakciju.  Uopštavanje 
pretpostavlja  opštost.
NA  POČETKU  BI  OPŠTE
Kada  se  površno  pogledaju  koreni  znanja,  može  se  učiniti  da 
činjenice  protivreče  ovom  tvrđenju.  Uzmimo  ponašanje  Pavlovljevih 
pasa  u  njegovim  ogledima  u  uslovljavanju.  Kada  je  Pavlov  počeo 
da  radi,  on  je  na  svoje  nezadovoljstvo  otkrio  da  životinje  reaguju 
ne  samo  na  određene  draži  na  kojima  se  podučavanje  zasnivalo  nego 
i  na  svaku  drugu  promenu  u  laboratoriji.  I  najmanji  pokreti  ekspe- 
rimentatora  —  treptanje  ili  pokretanje  očiju,  mrdanje  telom,  disanje 
—  izazivali  su  uslovljenu  reakciju.  Ćak  i  kad  je  eksperimentator 
ostajao  napolju,  problem  se  nije  rešavao.
»Koraci  prolaznika,  slučajni  razgovori  u  susednim  sobama,  lupa  vra­
tima  ili  podrhtavanja  od  teretnjaka  u  prolazu,  ulična  graja,  čak  i  senke 
bačene  kroz  prozore  u  sobu,  svaka  od  tih  neočekivanih  i  nekontrolisanih 
draži  kad  bi  doprla  do  prijemnih  organa  pasa  izazivala  bi  poremećaj  u 
hemisferama  velikog  mozga  i  ogled  bi  bio  upropašćen.«
Zar  ovo  ponašanje  ne  ukazuje  na  to  da  su  psi  bili  potpuno 
nesposobni  da  apstrahuju,  da  iz  okoline  izdvajaju  presudne  činioce. 
I  sam  Pavlov  izjasnio  se  za  ovakvo  gledište  kada  je  objašnjavao  da 
je  moždana  kora  »strahovito  složen  i  izvanredno  osetljiv  signalni 
aparat,  kroz  koji  na  životinju  utiče  beskrajan  broj  draži  iz  spoljnjeg 
sveta.  Svaka  od  tih  draži  proizvodi  izvesno  dejstvo  na  životinju,  a 
sve  one  uzete  zajedno  mogu  da  se  sudaraju,  škode  jedna  drugoj  ili, 
pak,  da  se  međusobno  pojačavaju«.  Dobijamo  sliku  pasivne  žrtve 
koja  je  bespomoćno  izložena  svemu  što  nadire  na  nju  i  koja  na  sve 
automatski  reaguje.  Pavlov  je  video  samo  dva  načina  za  popravku 
takvoga  stanja.  Mogao  je  da  učini  apstrakciju  izlišnom  uklanjanjem 
svih  zbivanja  u  okolini  izuzev  određenog  metronomskog  zvuka  ili 
električnog  udara  na  koji  je  trebalo  da  se  životinja  navikne.  U  stvari, 
on  je  pronašao  jednog  »živo  zainteresovanog  i  javno  nastrojenog  mos­
kovskog  poslovnog  čoveka«,  spremnog  da  plati  troškove  za  izgradnju 
jedne  laboratorije  u  koju  neće  prodirati  ni  zvuk  ni  svetlost  i  u  kojoj 
bi  ogledi  mogli  da  se  izvode  pomoću  daljinske  kontrole.
Pavlov  je  smislio  još  jedan  način.  Životinja  je  mogla  kočenjem 
da  se  spreči  da  reaguje  na  draži  na  koje  je  najpre  i  automatski  rea- 
govala.  Ovo  je  moglo  da  se  učini  tako  što  se  reakcije  na  neželjene 
draži  ne  bi  nagrađivale  ili  što  bi  se  životinja  kažnjavala  za  te  reak-
137


čije.  Na  taj  način  moglo  je  da  se  dođe  do  razlučivanja  draži  na 
koje  treba  i  na  koje  ne  treba  da  se  reaguje.  Ovo  je  bio  koristan 
postupak,  koji  je  ukazao  na  jedan  važan  psihološki  mehanizam.  Ali, 
bilo  bi  pogrešno  iz  toga  izvlačiti  zaključak  da  organizam  auto­
matski  reaguje  na  svaku  draž  sve  dok  se  reakcija  ne  zaustavi  nekim 
suprotnim  uticajem.
Treba,  pre  svega,  primetiti  da  se  u  oglednom  uslovljavanju  po­
četno  reagovanje  na  svaku  promenu  u  okolini  sreće  ne  samo  kod  živo­
tinja  nego  i  kod  odraslih  ljudi.  Karl  Lešli  saopštio  je  da  je  kod 
ljudi  koje  je  uslovljavao  na  zvuk  zvona  dobio  »bez  daljeg  vežbanja 
uslovni  refleks  i  na  zvuk  električnog  zvonceta,  lom  stakla,  pljesak 
ruku,  zračak  svetlosti,  pritisak  ili  ubod  u  ruku  ili  lice.  Jedina 
.dimenzija*  zajednička  za  sve  takve  draži  jeste  ona  koja  proizvodi 
iznenadnu  promenu  u  okolini.  Takvi  ogledi  pokazuju  da  je  uslov- 
ljeno  reagovanje  u  početku  nediferentovano ...«
Ako  se  potraže  slučajevi  u  kojima  se  čini  da  ljudi  i  životinje 
reaguju  neprobirljivo,  otkriva  se  da  se  to  dešava  samo  kada  su  razne 
draži  na  koje  se  reaguje,  u  stvari  od  istog  značaja  i  za  reagujući 
organizam  i  za  njegovu  određenu  svrhu.  Mačke,  a  i  svi  mi,  smesta 
reaguju  na  svaku  iznenadnu  promenu.  Ta  promena  može  da  bude 
beznačajna,  ali  može  da  bude  i  od  životnog  značaja.  Da  li  je  neki 
događaj  važan  ili  nije,  može  da  se  sazna  samo  ako  mu  se  pokloni 
pažnja.  Brzo  skretanje  pogleda  na  svakoj  tački  na  kojoj  se  promena 
dešava  služi  kao  prosejavanje,  za  koje  su  sve  promene  podjednako 
važne,  te  obavezno  zaslužuju  pažnju.  Drugim  rečima,  ono  što  ovde 
imamo  nije  automatsko  i  neprobirljivo  reagovanje  stvorenja  bespo­
moćno  ostavljenog  na  milost  i  nemilost  svake  pojedinačne  draži,  nego 
naprotiv,  veoma  prikladna  reakcija,  čiju  veliku  opštost  zahteva  ve­
lika  raznolikost  draži  važnih  za  određenu  svrhu.  One  su  značajne 
zato  što  su  sve  promene.  Na  sve  njih  se  reaguje,  ne  zato  što  je  orga­
nizam  nesposoban  da  apstrahuje,  nego  zato  što  je  merilo  za  apstra- 
hovanje  koje  odgovara  situaciji  toliko  opšte  i  obuhvatno  da  svako 
zbivanje  spada  u  njegov  delokrug.  Široko  reagovanje  nije  neuspeh 
u  razlučivanju,  nego  je  preimućstvo.
Jedna  reakcija  može,  objektivno  gledano,  i  da  ne  odgovara,  pa 
ipak  da  bude  svrsishodna  s  obzirom  na  situaciju  kako  je  čovek  ili 
životinja  doživljava.  Novorođenčad  često  pokretima  sisanja  reaguju 
na  svetlost,  zvuke  ili  mirise.  Pjaže  navodi  jednu  studiju  od  Rubinova 
i  jFrankla,  prema  kojoj  svaki  čvrst  predmet  koji  se  približava  licu 
tera  dete  da  reaguje  sisanjem,  iako  mesec  dana  kasnije  samo  šiljasti 
predmeti  izazivaju  isto  ponašanje.  Te  reakcije  događaju  se  u  svetu 
kojim  vladaju  nekoliko  jakih  potreba  i  u  koji  prodiru  spoljne  draži 
koje  mogu  ali  ne  moraju  da  odgovaraju  tim  potrebama  o  kojima 
dete  ne  zna  ništa  ili  tek  malo.  Pritisak  svake  potrebe  ima  ten­
denciju  da  proširi  opseg  draži  na  koje  jedinka  reaguje,  ali  nedosta­
tak  znanja  o  tim  događajima  opravdava  proširenje.  Ovde  se  opet  radi 
o  reakciji  na  odgovarajućem  nivou  apstrakcije.  Situacija  sa  psom  u 
moskovskoj  laboratoriji  vrlo  je  slična.  Zavezana,  preplašena,  gladna 
životinja  koja  uči  da  je  neki  čudan  i  besmislen  signal  uvek  vesnik 
hrane  prirodno  i  opravdano  će  sva  druga  besmislena  zbivanja  da 
smesti  u  kategoriju  najavljivača  hrane  sve  dok  ne  nauči  nešto  bolje.
Mi  ne  znamo  šta  novorođenče  ili  ogledni  pas  opaža;  moramo 
da  se  oslanjamo  na  njihovo  spoljašnje  ponašanje.  Ali,  svaki  odrastao
138


Yüklə 11,04 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   ...   55   56   57   58   59   60   61   62   ...   125




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə