gotovom zamisli o tome kako bi pojam mogao da izgleda. On traži
primere, ali ih ne bira proizvoljno. Upravlja se prema predosećanju
o tome gde bi karakteristični vidovi fenomena mogli da se otkriju.
Odbacuje slabe, nejasne slučajeve i zanemaruje nepotrebna ponav
ljanja. Upoređuje svaki primer sa privremenim pojmom koji je sebi
izgradio i time ga upotpunjuje, ispravlja, doteruje. Teorija »uopšta-
vanja indukcijom« je jalova parodija upravo ovog postepenog obliko
vanja apstrakcije. Pravo uopštavanje je način na koji naučnik usa
vršava svoje pojmove a umetnik svoje likovne predstave. To je skroz
nemehanički postupak, koji ne zahteva toliko revnost jednog popisi-
vača, knjigovođe ili mašine za sortiranje, koliko pre svega budnost i
inteligenciju mozga koji dobro funkcioniše.
11. NA ČVRSTOM TLU
Dosadašnje razmatranje pokazalo je da se apstrakcija može opi
sivati na dva suprotna načina. Prema tradicionalnom učenju, apstrak
cija je povlačenje od neposrednog iskustva. Ovo gledište pretpostavlja
rascep između opažanja i mišljenja. Navodno, opažaju se samo poje
dinosti, dok se mišljenje bavi opštostima, te stoga, da bi razmišljao,
čovek mora svoj um da očisti od svega što je opažajno. Od apstrakcije
se očekuje da obavlja taj zadatak.
APSTRAKCIJA KAO POVLAČENJE
Već smo govorili o čisto saznajnim teškoćama koje se suprot
stavljaju ovakvom pristupu. Ukazao sam na to da opažanje i miš
ljenje ne mogu jedno bez drugog. Apstrakcija je neophodna veza
između njih, a i najvažnija zajednička odlika. Možemo da parafrazi
ramo čuvene Kantove reči: viđenje bez apstrakcije slepo je; apstrak
cija bez viđenja prazna je. Ovo je ozbiljna opomena. Ali, opasnost
se ne ograničava na saznajno funkcionisanje po sebi. Uverenje da
svako apstrahovanje pretpostavlja povlačenje od neposrednog isku
stva lako može da izazove opasnost da se pogrešno prikazuje stav
produktivnog mišljenja prema stvarnosti. Ono tvrdi da čovek ako
želi da pokaže kako je sposoban da odista apstraktno misli, mora da
zanemaruje životnu situaciju u kojoj se nalazi, kao i da joj protivreči.
Opisivati apstrakciju kao povlačenje znači davati lažnu sliku
ne samo o postupcima filozofa i naučnika nego i o ponašanju umet-
nika. U oblasti estetike, ova doktrina može da se llustruje pokušajem
Vilhelma Voringera (Wilhelm Worringer) da se veoma stilizovana
(»apstraktna«) umetnost shvati kao izraz bekstva od spoljne stvar
nosti. Na jednom drugom mestu pokazao sam kako je Voringer, u
knjizi Apstrakcija i empatija: Prilog psihologiji stila, napisanoj 1906,
nastojao da formuliše osnove modeme umetnosti na taj način što
će da pravi načelnu razliku između naturalistički i geometrijski sti-
lizovane umetnosti. Voringerov dragocen doprinos sastojao se u tome
što je odbijao tvrđenje da su rani umetnički stilovi, egipatski, arhaički
grčki ili, pak, dalekoistočni, pa čak i moderna evropska umetnost, u
stvari nesavršeni pokušaj da se preslikava priroda. Naprotiv, on je
smatrao da imaju pozitivne, sopstvene estetičke ciljeve. Ovo veoma
korisno priznanje, međutim, zasnivalo se na razlikovanju dvaju su
protnih stavova: za jedan je Voringer govorio da je veran pristup
prirodi, što je dalo naturalističku umetnost, dok jc drugi bekstvo od
zastrašujuće iracionalnosti prirode, što je dalo pojednostavljene oblike
stilizovane umetnosti. Znači, Voringer je apstraktno svojstvo umet-
156
ničke forme povezivao sa stavom povlačenja. Apstrakcija je postala
pribežište od složenosti koju pružaju čula i kojoj se naturalistička
umetnost radovala. To je dovelo do štetnog teoretskog rascepa između
umetnosti koja je uključivala u sebe apstrakciju i umetnosti koja to
nije činila. Kako je Voringer priznao apstrakciju kao legitimni deo
umetnosti, on nije uspeo da sagleda činjenicu da je ona neophodna
svakoj vrsti umetnosti bez obzira na njen odnos prema prirodi.
Svakako postoji važna veza između povlačenja i apstrakcije.
Kada se um sklanja od složenosti života, on teži da ih zameni jedno
stavnim, veoma stilizovanim formama. Ovo se isFoljava u »nereali-
stičkim« spekulacijama usamljenih mislilaca ili u ornamentalizmu
umetnika bez ikakve veze sa neposrednim izazovima stvarnosti.
Ekstremni primer! za to mogu se naći u govoru i crtežima šizofreni-
čara. Ali, iako povlačenje često vodi u apstrakciju, suprotno od toga
nipošto nije tačno. Ako neko tvrdi da apstrakcija zahteva povlačenje,
on se izlaže opasnosti da um podvrgne uslovima pod kojima mišljenje
ne može da radi; isto tako, on neće moći da raspozna istinsko mišlje
nje kada se ono bavi problemima koje postavlja neposredno iskustvo.
Zlatan rudnik primera je monografija Kurta Goldštajna i Mar
tina Serera (Goldstein, Scheerer) o apstraktnom i konkretnom pona
šanju psihijatrijskih bolesnika. Objavljena 1941, ona je duboko uti
cala na psihologiju saznajnih procesa. Goldštajn i Serer tvrde da se
izvesni duševni bolesnici, od kojih je većina imala povrede na mozgu,
razlikuju od normalnih ljudi po svojoj nesposobnosti da apstrahuju.
Oni su smatrali da se sposobnost za apstrahovanje u načelu razlikuje
od onoga što su zvali konkretnim ponašanjem. Apstrakcija nije »po
stepen uspon od jednostavnijih ka složenijim mentalnim spregovima«,
nego »novonastajuće svojstvo, po svemu drukčije od konkretnog«.
Goldštajnova i Sererova klinička tumačenja bila su kritikovana,
ali zaslužuju da se ovde malo podrobnije ispitaju zato što jasno po
kazuju šta može da se dogodi kada se apstrakcija definiše kao povla
čenje. Takođe, apstraktnost i konkretnost se u njihovoj monografiji
upotrebljavaju ne samo kao dijagnostički simptomi nego se za kon
kretno ponašanje jasno kaže da je manje vredno od apstraktnog.
Određeni nedostaci bolesnika prećutno su upotrebljeni da se jedan
mnogo opštiji duševni stav prikaže manje vrednim — stav koji se
»ograničava na neposredno poimanje date stvari ili situacije u nji
hovoj posebnoj jedinstvenosti«. Stoga, ova studija može da posluži
kao rečita ilustracija predrasude protiv opažajnoga saznanja.
Ranije još ukazao sam na to da se već i kod uobičajene upotrebe
pojmova konkretno i apstraktno radi o razdvajanju koje može da
zavede na pogrešan put. Norman Kameron (Cameron) slično kazuje
nedvosmislenim recima.
»Ima dobrih razloga za sumnju u korisnost, a da ne govorimo
o valjanosti, ovih određenih napora da se održe odvojene kategorije
konkretnog i apstraktnog ponašanja. Ovo razdvajanje zasniva se na
isto tako hipotetičnom razlučivanju između opažajnog i pojmovnog
mišljenja; a, kada se dobro pogleda, videće se da se to svodi na
nešto malo više nego što je staro narcističko laskanje, koje je racio
nalnost priznavalo samo mišljenju odraslih, a poricalo je mišljenju
dece i životinja — a ponekad čak i mišljenju žena. Današnja forma
ovog razdvajanja zasniva se na izvesnim teorijama razvitka iz de
vetnaestog veka o ontogenezi i filogenezi koje, što je dosta paradok
157
Dostları ilə paylaş: |