Beleška o piscu


tvrđenje,  Aristotel  uzima  za  primer  lekara  koji  ako  »ima  teoriju



Yüklə 11,04 Mb.
Pdf görüntüsü
səhifə7/125
tarix25.07.2018
ölçüsü11,04 Mb.
#58489
1   2   3   4   5   6   7   8   9   10   ...   125

tvrđenje,  Aristotel  uzima  za  primer  lekara  koji  ako  »ima  teoriju 
bez  iskustva  i  raspoznaje  opšte,  ali  ne  poznaje  pojedinačno  uklju­
čeno  u  njemu,  često  neće  uspeti  da  izleči«.  Sa  svim  dužnim  pošto­
vanjem  za  indukciju,  opšte  je  bilo  »ono  što  je  uvek  i  svugde«,  a 
izraz  cath’holou  (sveobuhvatan),  koji  Aristotel  upotrebljava,  zasniva 
se  na  korenu  koji  znači  »ceo«  i  nema  dopunsko  značenje  zbira  po­
jedinosti.
Ovo  je,  naravno,  još  sasvim  platonovski;  ali  Aristotel  je  otišao 
dalje  od  Platona  zahtevajući  aktivniji  odnos  između  ideja  i  opažajnih 
stvari,  između  opšteg  i  posebnog.  U  Platonovoj  verziji  ovog  odnosa, 
nepromenljivi  entiteti  i  čulni  izgled  postojali  su  naporedo  prilično 
statično.  Aristotel  je  tvrdio  kako  je  —  da  bi  se  jedan  opažljivi  pred­
met  pojavio  —  potrebno  da  se  opšte  nametne  medijumu  ili  sup­
stanciji,  koja  je  po  sebi  bezoblična  i  inertna,  izuzev  želje  da  se  tako 
nametne.  Ovaj  generativni  proces  pomoću  koga  je  mogućna  forma 
dobijala  stvarno  postojanje,  Aristotel  je  nazvao  entelecheia,  rečju 
koja  je  označavala  ostvarivanje  stanja  savršenstva.  Bila  je  to  misao 
koja  je  dala  novu  životnu  snagu  ontološkom  statusu  univerzalija. 
One  su  postali  stvaraoci.  Svet  supstancijalnih  predmeta  nastajao  je 
kao  kad  vajar  nameće  oblik  inertnoj  materiji,  a  opažljive  stvari  nisu 
sadržavale  univerzalije  samo  preko  intuicije  posmatrača,  nego  su 
ib  stvarno  ovaploćivale  plemenitošću  svog  rođenja.
Ovim  se  ne  kaže  da  je  Aristotel  jednostavno  vratio  čulima 
dostojanstvo  koje  im  je  Platon  oduzeo.  »Statična  koegzistencija« 
transcendentalnih  ideja  i  čulnog  izgleda  u  Platonovoj  doktrini  bila 
je,  konačno,  odnos  između  prototipa  i  lika,  ma  koliko  se  taj  lik 
smatrao  nesavršenim.  Ovaj  odnos  je,  u  izvesnoj  meri,  zamenjen  ge­
netskom  vezom  koju  je  Aristotel  uspostavio  između  univerzalija  i 
posebnosti  —  vezom  koja  nije  poricala  slikovnu  funkciju  čulnog 
izgleda,  ali  ju  je  učinila  manje  isključivom.  Sin  je  proizvod  očev, 
a  ne  prosto  njegova  slika  i  prilika.
Aristotel  nije  samo  uspostavio  univerzalno  kao  neophodan  uslov 
postojanja  pojedinačne  stvari  i  kao  pravi  karakter  opažljivog  pred­
meta;  on  je  time  takođe  odbacio  i  izbegao  proizvoljni  izbor  atributa 
koji  mogu  da  posluže  kao  osnova  za  uopštavanje  kada  se  ima  na 
umu  indukcija  u  svom  strogom,  mehaničkom  smislu.  Strogo  uzev, 
svaki  običan  atribut,  relevantan  ili  ne,  mogao  bi  da  se  upotrebi  u 
ovu  svrhu  ako  uopštavanje  zavisi  samo  od  sličnosti  koje  je  neko 
slučajno  otkrio  i  izdvojio.  Umesto  toga,  za  Aristotela  je  opštost  u 
okviru  posebnog  slučaja  bila  objektivno  određena  činjenica.  Zajed­
nička  svojstva  koja  je  jedan  predmet  imao  sa  drugim  predmetima 
svoje  vrste  nisu  bila  slučajna  sličnost,  već  prava  suština  predmeta. 
Ono  što  je  opšte  u  pojedinačnom  bila  je  forma  koju  mu  je  nametnuo 
njegov  rod.  Stoga  se  ova  opštost  nije  definisala  kao  nešto  što  pojedi­
načno  ima  zajedničko  sa  drugima,  već  kao  nešto  što  je  »materijalno«  u 
njemu.  Dvostruko  značenje  reci  »materijalno«  i  »suštinsko«  značajno 
je  prisutno  u  Aristotelovoj  misli:  materija  je  ono  što  je  suštinsko. 
Ili, 
da  upotrebimo  drugu  reč,  kojoj  prevodioci  često  pribegavaju: 
»supstanca«  je  nešto  što  je  »supstancijalno«  u  nekoj  stvari,  njena 
suština.  Biće  se,  dakle,  nije  definisalo  —  na  način  kako  nas  danas 
uče  da  to  činimo  —  kao  svojstvo  svega  i  svačega  što  ima  materijalnu 
supstancijalnost.  Jedan  predmet  je  postojao  samo  po  meri  svoje  su­
štine,  pošto  biće  predmeta  nije  bilo  ništa  drugo  do  ono  što  je  amorf-
18


nom  sirovom  materijalu  utisnuo  njegov  formativni  rod.  Slučajna 
svojstva  predmeta  bila  su  proste  nečistote,  to  neizbežno  uzgredno 
đejstvo  sirovog  materijala.  Forma  je  gubila  nešto  od  svoje  čistote 
ovaploćujući  se;  ali  proistekle  nečistote  nisu  pripadale  biću  predmeta. 
One  nisu  bile  suštinske.
Ova  plemenita  koncepcija  nije  upotrebljiva  za  nas  u  svojoj 
metafizičkoj  formulaciji.  Ali  je  veoma  relevantno  osnovno  iskustvo 
i  ubeđenje  koje  ona  izražava.  Aristotel  tvrdi  da  je  jedan  predmet 
stvaran  za  nas  preko  svoje  istinske  i  trajne  prirode,  a  ne  preko 
svojih  slučajnih,  promenljivih  svojstava.  Njegov  univerzalni  karakter 
se  neposredno  opaža  u  njemu  kao  njegova  suština,  a  nije  posredno 
sakupljen  traženjem  zajedničkih  elemenata  u  raznim  primercima 
vrste  ili  roda.  A  kada  treba  da  se  izvrši  opažajno  uopštavanje,  ono 
može  da  se  obavi  samo  prepoznavanjem  zajedničke  suštine  prime- 
raka.  Zajedničke  slučajnosti  ne  mogu  da  posluže  kao  osnova  za  rod.
Iako  su  grčki  filozofi  zamislili  razdvojenost  opažanja  i  umova­
nja,  ne  može  se  reći  da  su  tu  misao  primenjivali  sa  krutošću  koju 
je  ta  doktrina  stekla  u  novijim  vekovima  zapadne  misli.  Grci  su 
naučili  da  ne  veruju  čulima,  ali  nikad  nisu  zaboravljali  da  je  nepo­
sredno  viđenje  prvi  i  konačni  izvor  mudrosti.  Oni  su  istančali  teh­
nike  umovanja,  ali  su  takođe  verovali  da,  kako  je  to  Aristotel  rekao, 
»duša  nikada  ne  misli  bez  slike«.
2*
19


Yüklə 11,04 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   2   3   4   5   6   7   8   9   10   ...   125




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə