Slika 222 Kamij Koro, Majka i dete na plaži. Zbirka Džona Džonsona,
Filadelfija.
Hristosove figure. Taj likovni odnos, iako pisan, nije specifičan. Inte
lektualna tema, međutim, takođe je izražena vizueino. Najupadljivija
odlika slike u pozadini jeste tamna, kruta vertikalna ivica okvira,
koja se spušta u samo središte Vermerove kompozicije. Ovaj veoma
snažni oblik hvata ženinu ruku i zadržava njeno kretanje. Time se
svetovni prizor u prednjem planu zaustavlja, dok svetlost odozgo,
jača od ovozemaljskog bleska nakita, primorava ženu da zatvori oči
i prestane da radi. I ovde, opet, osnovni kompozicioni sklop sasvim
neposredno saopštava najdublju i središnu misao delà. Ikonografski
podaci samo daju religiozno značenje široj ljudskoj temi.
2 2 2
Iz ovakvih primera vidi se kojim sredstvima jedno umetničko
delo može da postigne više nego što je prosto ilustrovanje nekog od
ređenog događaja ili stvari. Sliku nosi apstraktan sklop formi, ili
tačnije, vizuelnih sila. Zbog svoje apstraktnosti, takav sklop ukazuje
u stvari na nešto opšte. Svojim određenim izgledom, on prikazuje
prirodu jedne vrste stvari. Ranije sam pokazao da ovo u nečemu važi
za opažanje uopšte; ali, pošto predmeti u prirodi kao i u svakodnev
nom životu nisu načinjeni radi ispunjavanja ove opažajne funkcije,
oni vizuelnu formu prenose samo nečisto i približno. One dobar deo
ostavljaju stvaralačkoj sposobnosti posmatrača. Delà vizuelnih umet-
nosti, s druge strane, načinjena su isključivo da se opažaju, pa stoga
umetnik nastoji da stvara najjače, najčešće, najtačnije ovaploćenje
značenja koje svesno ili nesvesno želi da saopšti.
Slika 223 Henri Mur, Dve forme, 1934. Muzej moderne umetnosti, Njujork.
Nosioci neposredno opažljivog značenja, koje tradicionalna, pod-
ražavalačka umetnost ugrađuje u prikaze fizičkih predmeta, otkrivaju
svoju apstraktnost upadljivije u uspešnim delima nepodražavalačke
moderne umetnosti. Pokušaću da ovo ilustrujem poređenjem slike Ka-
mija Koroa (Camille Corot, si. 222 Majka i dete na plaži sa skulptu
rom Henrija Mura Dve forme (Henry Moore, si. 223). Kod Koroa, baš
kao i u dvema slikama koje smo maločas razmatrali, osnovna tema
delà saopštava se strukturalnim skeletom kompozicije (si. 222a). Dete
sedi simetrično i frontalno kao neki u sebe zatvoren, zaseban mali
spomenik, dok se majčina figura uklapa u lučni, obuhvatni oblik
talasa, koji izražava zaštitu i staranje. Murova skulptura u drvetu,
podjednako bogata i istančana, ovaploćuje vrlo sličnu temu. Manja
forma je kompaktna i sama sebi dovoljna kao i Koroovo dete, iako
takođe primetno teži ka svom parnjaku. Veća je sva obuzeta kreta
njem ka manjoj, nad koju se naginje, kojoj se nameće, pridržava je,
štiti, obgrljuje 1 prihvata. U ovom đelu mogu, ako se hoće, da se
223
nađu paralele sa ljudskim ili drugim situacijama iz prirode, kao što
je recimo odnos između majke i deteta, kako je to Koro prikazao, ili
pak odnos muškog i ženskog. Takve asocijacije počivaju na sličnosti
sklopa sila koje im leže u osnovi; one ilustruju razloge zbog kojih
delo ima nešto da nam kaže što se tiče nas; ali, one nisu suštinski deo
same slike ili skulpture.
Kao što hemičar oslobađa neku materiju nečistoća, koje zamag
ljuju njenu prirodu i dejstvo, tako i umetničko delo čisti značajne
izglede. Ono prikazuje apstraktne teme u njihovoj opštosti, ali ih ne
svodi na dijagrame. Raznolikost neposrednog doživljaja izražava se
u veoma složenim formama. Umetničko delo je uzajamna igra između
viđenja i mišljenja. Individualnost pojedinačnog i opštost tipova sje
dinjene su u jednom liku. Opažaj i pojam, koji se međusobno oživ
ljavaju i osvetljavaju, otkrivaju se kao dva vida jednog te istog do
življaja.
224
15. MODELI ZA TEORIJU
Naučnik kao i umetnik, tumači svet oko sebe i u sebi gradeći
likove. Stvaranje opažajnih modela, naravno, nije naučnikov jedini
posao. Fizičar, biolog ili sociolog troši mnogo vremena na prikupljanje
podataka, brojanje i merenje; mora da proveri koliko su pouzdani i
da pretpostavke ogledima ispita. Ali, sve te radnje služe mu samo za
to da pripremi i potvrdi ono što je otkrio i objasnio. A, da bi se
nešto otkrilo i objasnilo, nužni su opažajni modeli. »Logikom doka
zujemo«, kaže Ami Poenkare (Henri Poincaré), »ali otkrivamo in
tuicijom.«
Doklegod jedan lik nije organizovan u formama koje toliko
jednostavno i jasno stoje u odnosu jedna na drugu da um može da
ih poimi, on ostaje neshvatljiv, pojedinačan slučaj. Tek kada u njemu
otkrijemo opšte osobine, sagledaćemo odslikanu stvar kao vrstu stvari,
pa ćemo je tako učiniti razumljivom. U prethodnoj glavi bilo je reči
o tome da u umetnosti, naročito u ranim fazama razvoja, te osnovne
strukture mogu veoma jasno da se raspoznaju. Isto to važi i za rane
modele u nauci. Uzimaću stoga primere iz situacija kada se nauka
nalazila na svojim počecima ili kada se bavila veoma širokim opštim
problemima.
KOSMOLOGIJSKI OBLICI
Teorije o prirodi i poreklu fizičkog sveta pružaju pogodne pri
mere. One se bave predmetom koji obuzima pažnju čovečanstva od
njegovih najranijih početaka; one moraju da vode brigu o najširim
formama koje postoje, a predstave o njima moraju da imaju odgo
varajuće opšti karakter. Čak i letimičan pogled na rane kosmologije
otkriva odlike koje su nam poznate iz bavljenja umetnostima. Oblici
sugerisani neposrednim iskustvom stupaju u međusobno dejstvo sa
»čistim oblicima«, koje um istura kao reakciju na to iskustvo. Iz neo
doljive potrebe za shvatljivim formama, čovečanstvo vidi sebe u svetu
koji je pljosnat, iako posut planinama i drugim neravninama, i koji
je opkoljen kružnim horizontom. Iznad ove jednostavne osnove uzdiže
se poluloptasti zvezdani nebeski svod. Horizont je opasan kružnim
jarkom homerovskog okeanos-a, na čije se vode nebeska šolja tajan
stveno oslanja. Taj rani svet je zatvoren u sebe i toliko jednostavan
— kako to pokazuje opažanje koje traga za razumljivom formom —
toliko prost kao neki dečji crtež.
Meni je ovde stalo do psihološkog redosleda a ne do hronološ-
kog. Psihološki razvoj vodi od jednostavnog ka složenom, pri čemu
15
225
Dostları ilə paylaş: |