Beleška o piscu


Kepler  je  uspostavio  prvenstvo  pravolinijskog  kretanja  za  ze­



Yüklə 11,04 Mb.
Pdf görüntüsü
səhifə99/125
tarix25.07.2018
ölçüsü11,04 Mb.
#58489
1   ...   95   96   97   98   99   100   101   102   ...   125

Kepler  je  uspostavio  prvenstvo  pravolinijskog  kretanja  za  ze­
maljski  svet  i  ukazao  na  primeru  mišićnog  kretanja  u  ljudskom  telu 
da  se  obrtanje  stvara  veštim  zahvatom,  posredno  i  nesavršeno.  Ali 
tek  jedno  kasnije  pokolenje  uspelo  je  da  kružno  kretanje  planets 
shvati  kao  rezultantu  dvaju  pravolinijskih  impulsa,  naime  jednog  im­
pulsa  u  samome  telu  i  jedne  privlačne  sile  iz  nekog  spoljašnjeg 
središta.
Godine  1692,  Njuton  je  pisao  Ričardu  Bentliju  (Richard  Bentley):
»Na  poslednji  deo  Vašeg  pisma  odgovaram,  prvo:  kad  bi  Zemlja 
(bez  Meseca)  bila  smeštena  sa  središtem  bilo  na  kom  mestu  u  orbis-u 
magnus-u  i  tamo  stajala  bez  ikakve  gravitacije  ili  projekcije  i  kada  bi  se 
u  nju  odmah  ulila  i  gravitaciona  energija  i  transverzalni  impuls  odgova­
rajuće  veličine  u  pravcu  tangente  na  orbis  magnus,  onda  bi,  prema  mojoj 
predstavi,  zbir  tog  privlačenja  i  projekcije  prouzrokovao  kružno  obrtanje 
Zemlje  oko  Sunca.«
Kružni  oblik  je  tako  ubedljivo  jednostavan  i  nedeljiv  za  oko 
da  je  potreban  ogroman  napor  da  bi  mu  se  protivrečilo  na  ovaj 
način.  Ali,  nipošto  ne  može  da  se  tvrdi  da  je  Njuton  do svog  saznanja 
došao  na  taj  način  što  se  udaljio  od  oblasti  čula.  Dogodilo  se  samo 
to  da  se  jedan  elementaran  vizuelni  model  zameni  složenijim.  Nate­
zanje  dveju  sila  koje  vuku  u  dva  različita  pravca,  iz  čega  nastaje 
kružno  kretanje,  nije  samo  manje  jednostavno  od  starije  predstave  o 
jednoj  sili  koja  vitla  ukrug;  ono  takođe  može  da  se  vidi  samo  po­
sredno,  to  jest,  u  svojoj  rezultanti,  te  stoga  zahteva  pomoć  mentalnih 
likova.  Model,  recimo,  kamena  vezanog  za  uzicu  i  zavitlanog  ukrug 
mora  da  se  primeni  i  na  kosmičko  vitlanje,  u  kome  se  kanap  ne  vidi, 
pa  zato  ni  privlačna  sila  nije  vidljiva.
Primeri  ove  vrste  pokazuju  kako  bi  varljivo  bilo  kada  bi  se 
tvrdilo  da  čula  u  nauci  služe  samo  za  to  da  se  beleže  podaci  onako 
kako  to  čini  fotografska  kamera,  a  da  se  obrada  podataka  prepušta 
kasnijim  i  možda  nečulnim  radnjama.  Naprotiv,  smatramo  da  nepo­
sredno  posmatranje  nije  puko  pabirčenjo,  nego  je  aktivno  istraživanje, 
pri  čemu  um  formu  traži  i  nameće  je.  Potrebno  mu  je  da  razume, 
ali  to  ne može  sve  dok ono što vidi  ne uklopi u upotrebljiv model.  Naj­
raniji  modeli  su  nastali  na  osnovu  samog  čulnog  iskustva.  Ovde,  kao 
što  sam  već  pokazao,  čulo  vida  trudi  se  da  pronađe  najjednostavniji 
sklop  koji  bi  se  slagao  sa  datom  situacijom  draži.  To  uzajamno  dej- 
stvo  između  zahteva  predmeta  i  tendencija  u  posmatraču  ponavlja  se 
na  višim  stepenima  razumevanja.  Ipak,  zahtevi  predmeta  ne  ograni­
čavaju  se  više  na  ono  što  dopire  neposredno  u  oko,  nego  potiče  od 
šireg  opsega  iskustva,  sa  kojim  opažaj  mora  da  se  usaglasi.  Ono  što 
Njuton  vidi  u  kretanjima  planeta  mora  da  se  slaže  sa  svim  onim  što 
je  uopšte  znao  o  fenomenu  kretanja.

tome  da  se  ovde  zaista  radi  o  čulnim  predstavama,  mogu  da 
se  navedu  još  neki  primeri  iz  iste  oblasti  problema.  Pomenuo  sam 
već  da  je  Aristotel  smatrao  da  sva  kretanja  u  prirodi  potiču  od  im­
pulsa  koji  dejstvuju  u  samom  predmetu.  To  nije  bilo  samo  teorija  »o« 
kretanju.  Bio  je  to,  kao  što  znamo  iz  Mišotovih  ogleda  o  opažanju 
uzročnosti,  neodvojiv  deo  onoga  šta  je  Aristotel  odista  video.  Sasvim 
je  nešto  drugo  kada  se  vidi  kako  se  neki  predmet  kreće  napred  sop- 
stvenom  snagom,  nego  kada  se  vidi  da  ga  gura  ili  privlači  neki
228


spoljni  impuls.  Sile  koje  učestvuju  u  vidljivoj  radnji  jesu  deo  samog 
opažaja,  a  nisu  nešto  što  se  kasnije  dodaje  kao  objašnjenje,  kao  što 
je  to  mislio  Dejvid  Hjum  (Hume)  kada  je  tvrdio  da  »sva  zbivanja 
izgledaju  labava  i  odvojena«,  te  da  mogu  da  se  sagledaju  kao  su- 
sedna  u  vremenu  i  prostoru,  a  ne  kao  iznutra  spojena.  Psihološki 
ogledi  pokazuju  da  ako,  na  primer,  jedan  predmet  koji  se  kreće  naiđe 
na  predmet  koji  miruje  i  dodirne  ga,  pa  na  to  taj  drugi  predmet 
počne  da  se  kreće,  onda  će  to  drugo  kretanje  da  se  sagleda  kao  pro­
uzrokovano  dejstvom  prvog,  ili  kao  prosto  pokrenuto  na  znak  dodira. 
Mišot  je  tačno  opisao  koji  uslovi  spontano  stvaraju  jedan  a  ne  drugi 
doživljaj,  te  su  zato  oba  tipa  opažaja  bez  sumnje  u  osnovi  različita.
Isto  to  važi  i  za  odgovarajuće  mentalne  slike.  Kada  je  Galileo 
tvrdio  da  se  planete  ne  okreću  sopstvenom  snagom,  nego  da  ih  po­
kreće  početni  impuls,  ustaljen  inercijom,  on  nije  više  imao  onakvu 
opažajnu  predstavu  kakvu  je  imao  Aristotel.  I  baš  tu  predstavu  o 
uzročnom  zbivanju  opisao  je  u  svojoj  teoriji  inercije.  Promena  do 
koje  je  došlo  bila  je  primer  onoga  što  je  u  psihologiji  mišljenja  poz­
nato  kao  restrukturisanje  problemske  situacije.  Sklop  sila  koji  se  vidi 
u  datoj  situaciji  menja  se  tako  da  proizvede  rešenje  problema.
Čitalac  će  možda  hteti  da  prihvati  moje  tvrđenje  da  se  razmiš­
ljanje  o  prirodi  fizičkog  sveta  odigrava  u  okviru  opažajnih  predstava, 
ali  možda  neće  biti  voljan  da  se  složi  da  isto  to  važi  i  za  razmiš­
ljanje  o  nečulnim  problemima.  U  stvari,  ova  vrsta  veoma  apstraktnih 
sklopova  o  kojoj  je  ovde  bilo  reči  primenljiva  je  i  na  nefizičke  konfi­
guracije  isto  tako  dobro  kao  i  na  fizičke,  zato  što  se  i  kod  njih  radi 
o  sistemu  sila,  cilju  koji  se  najbolje  postiže  potpuno  istim  sredstvima. 
Činjenica  je  da  je  pristup  toliko  sličan  da  samo  obraćanjem  izričite 
pažnje na  razliku  u  temi,  čovek  može  da bude  svestan  lakoće  sa  kojom 
um  prelazi  s  jednog  na  drugi.
NEVIZUELNO  POSTAJE  VIDLJIVO
Oblik  lopte  može  da  posluži  kao  primer.  On  se  stolećima  upo­
trebljava  za  opis  fizičkih,  bioloških  i  filozofskih  fenomena.  I  ovde 
može  da  se  primeti  kako  se  takve  koncepcije  razvijaju  od  jednostav­
nih  početaka  do  sve  istančanijih  pojmova.  Okrugla  forma  se  spon­
tano  i  svugde  na  svetu  upotrebljava  da  bi  se  prikazalo  nešto  što 
nema  oblika,  nema  određenog  oblika  ili  pak  ima  sve  oblike.  U  ovom 
najelementarnijem  smislu,  Parmenid  predstavlja  celovitost  i  potpu­
nost  sveta  pomoću  lopte,  koja  služi  samo  kao  posuda  za  homogenu, 
nedeljivu  masu  stalne  gustine,  nestrulcturisanu  sa  izuzetkom  onoga 
što  je  ograničenije.  Prva  strukturalna  diferencijacija  —  a  ovde  ja 
ponovo  razmatram  psihološke,  ne  istorijske  faze  —  uspostavlja  odnos 
između  središta  i  omotača.  U  svojoj  najstatičnijoj  verziji,  ovaj  odnos 
služi  samo  za  to  da  ilustruje  suprotnost  između  vrlo  velikog  i  vrlo 
malog.  Toma  Akvinski  (Aquinas),  na  primer,  upoređuje  Boga,  sve­
obuhvatnog,  sa  graničnom,  spoljnom  površinom  lopte,  dok  središna 
tačka  predstavlja  beznačajnost  stvorenja.  Nemački  mistik  iz  sedam­
naestog  veka  Johanes  Šefler  (Johannes  Scheffler)  shvata  odnos  između 
toga  dvoga  kao  dinamično  uzajamno  dejstvo:  okrugla  površina  omo­
tača  skuplja  se  ka  središtu  kada  čovek  u  sebi  obuhvata  Boga,  i  obr­
229


Yüklə 11,04 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   ...   95   96   97   98   99   100   101   102   ...   125




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə