Kepler je uspostavio prvenstvo pravolinijskog kretanja za ze
maljski svet i ukazao na primeru mišićnog kretanja u ljudskom telu
da se obrtanje stvara veštim zahvatom, posredno i nesavršeno. Ali
tek jedno kasnije pokolenje uspelo je da kružno kretanje planets
shvati kao rezultantu dvaju pravolinijskih impulsa, naime jednog im
pulsa u samome telu i jedne privlačne sile iz nekog spoljašnjeg
središta.
Godine 1692, Njuton je pisao Ričardu Bentliju (Richard Bentley):
»Na poslednji deo Vašeg pisma odgovaram, prvo: kad bi Zemlja
(bez Meseca) bila smeštena sa središtem bilo na kom mestu u orbis-u
magnus-u i tamo stajala bez ikakve gravitacije ili projekcije i kada bi se
u nju odmah ulila i gravitaciona energija i transverzalni impuls odgova
rajuće veličine u pravcu tangente na orbis magnus, onda bi, prema mojoj
predstavi, zbir tog privlačenja i projekcije prouzrokovao kružno obrtanje
Zemlje oko Sunca.«
Kružni oblik je tako ubedljivo jednostavan i nedeljiv za oko
da je potreban ogroman napor da bi mu se protivrečilo na ovaj
način. Ali, nipošto ne može da se tvrdi da je Njuton do svog saznanja
došao na taj način što se udaljio od oblasti čula. Dogodilo se samo
to da se jedan elementaran vizuelni model zameni složenijim. Nate
zanje dveju sila koje vuku u dva različita pravca, iz čega nastaje
kružno kretanje, nije samo manje jednostavno od starije predstave o
jednoj sili koja vitla ukrug; ono takođe može da se vidi samo po
sredno, to jest, u svojoj rezultanti, te stoga zahteva pomoć mentalnih
likova. Model, recimo, kamena vezanog za uzicu i zavitlanog ukrug
mora da se primeni i na kosmičko vitlanje, u kome se kanap ne vidi,
pa zato ni privlačna sila nije vidljiva.
Primeri ove vrste pokazuju kako bi varljivo bilo kada bi se
tvrdilo da čula u nauci služe samo za to da se beleže podaci onako
kako to čini fotografska kamera, a da se obrada podataka prepušta
kasnijim i možda nečulnim radnjama. Naprotiv, smatramo da nepo
sredno posmatranje nije puko pabirčenjo, nego je aktivno istraživanje,
pri čemu um formu traži i nameće je. Potrebno mu je da razume,
ali to ne može sve dok ono što vidi ne uklopi u upotrebljiv model. Naj
raniji modeli su nastali na osnovu samog čulnog iskustva. Ovde, kao
što sam već pokazao, čulo vida trudi se da pronađe najjednostavniji
sklop koji bi se slagao sa datom situacijom draži. To uzajamno dej-
stvo između zahteva predmeta i tendencija u posmatraču ponavlja se
na višim stepenima razumevanja. Ipak, zahtevi predmeta ne ograni
čavaju se više na ono što dopire neposredno u oko, nego potiče od
šireg opsega iskustva, sa kojim opažaj mora da se usaglasi. Ono što
Njuton vidi u kretanjima planeta mora da se slaže sa svim onim što
je uopšte znao o fenomenu kretanja.
O
tome da se ovde zaista radi o čulnim predstavama, mogu da
se navedu još neki primeri iz iste oblasti problema. Pomenuo sam
već da je Aristotel smatrao da sva kretanja u prirodi potiču od im
pulsa koji dejstvuju u samom predmetu. To nije bilo samo teorija »o«
kretanju. Bio je to, kao što znamo iz Mišotovih ogleda o opažanju
uzročnosti, neodvojiv deo onoga šta je Aristotel odista video. Sasvim
je nešto drugo kada se vidi kako se neki predmet kreće napred sop-
stvenom snagom, nego kada se vidi da ga gura ili privlači neki
228
spoljni impuls. Sile koje učestvuju u vidljivoj radnji jesu deo samog
opažaja, a nisu nešto što se kasnije dodaje kao objašnjenje, kao što
je to mislio Dejvid Hjum (Hume) kada je tvrdio da »sva zbivanja
izgledaju labava i odvojena«, te da mogu da se sagledaju kao su-
sedna u vremenu i prostoru, a ne kao iznutra spojena. Psihološki
ogledi pokazuju da ako, na primer, jedan predmet koji se kreće naiđe
na predmet koji miruje i dodirne ga, pa na to taj drugi predmet
počne da se kreće, onda će to drugo kretanje da se sagleda kao pro
uzrokovano dejstvom prvog, ili kao prosto pokrenuto na znak dodira.
Mišot je tačno opisao koji uslovi spontano stvaraju jedan a ne drugi
doživljaj, te su zato oba tipa opažaja bez sumnje u osnovi različita.
Isto to važi i za odgovarajuće mentalne slike. Kada je Galileo
tvrdio da se planete ne okreću sopstvenom snagom, nego da ih po
kreće početni impuls, ustaljen inercijom, on nije više imao onakvu
opažajnu predstavu kakvu je imao Aristotel. I baš tu predstavu o
uzročnom zbivanju opisao je u svojoj teoriji inercije. Promena do
koje je došlo bila je primer onoga što je u psihologiji mišljenja poz
nato kao restrukturisanje problemske situacije. Sklop sila koji se vidi
u datoj situaciji menja se tako da proizvede rešenje problema.
Čitalac će možda hteti da prihvati moje tvrđenje da se razmiš
ljanje o prirodi fizičkog sveta odigrava u okviru opažajnih predstava,
ali možda neće biti voljan da se složi da isto to važi i za razmiš
ljanje o nečulnim problemima. U stvari, ova vrsta veoma apstraktnih
sklopova o kojoj je ovde bilo reči primenljiva je i na nefizičke konfi
guracije isto tako dobro kao i na fizičke, zato što se i kod njih radi
o sistemu sila, cilju koji se najbolje postiže potpuno istim sredstvima.
Činjenica je da je pristup toliko sličan da samo obraćanjem izričite
pažnje na razliku u temi, čovek može da bude svestan lakoće sa kojom
um prelazi s jednog na drugi.
NEVIZUELNO POSTAJE VIDLJIVO
Oblik lopte može da posluži kao primer. On se stolećima upo
trebljava za opis fizičkih, bioloških i filozofskih fenomena. I ovde
može da se primeti kako se takve koncepcije razvijaju od jednostav
nih početaka do sve istančanijih pojmova. Okrugla forma se spon
tano i svugde na svetu upotrebljava da bi se prikazalo nešto što
nema oblika, nema određenog oblika ili pak ima sve oblike. U ovom
najelementarnijem smislu, Parmenid predstavlja celovitost i potpu
nost sveta pomoću lopte, koja služi samo kao posuda za homogenu,
nedeljivu masu stalne gustine, nestrulcturisanu sa izuzetkom onoga
što je ograničenije. Prva strukturalna diferencijacija — a ovde ja
ponovo razmatram psihološke, ne istorijske faze — uspostavlja odnos
između središta i omotača. U svojoj najstatičnijoj verziji, ovaj odnos
služi samo za to da ilustruje suprotnost između vrlo velikog i vrlo
malog. Toma Akvinski (Aquinas), na primer, upoređuje Boga, sve
obuhvatnog, sa graničnom, spoljnom površinom lopte, dok središna
tačka predstavlja beznačajnost stvorenja. Nemački mistik iz sedam
naestog veka Johanes Šefler (Johannes Scheffler) shvata odnos između
toga dvoga kao dinamično uzajamno dejstvo: okrugla površina omo
tača skuplja se ka središtu kada čovek u sebi obuhvata Boga, i obr
229
Dostları ilə paylaş: |