održiva, kao što ću pokušati da pokažem u jednoj od sledećih glava.
Ili, pak, može se dokazivati, kao što ja to dosad činim da likovi mogu
da igraju svoju ulogu ispod nivoa svesti. Ovo će sasvim verovatno
biti tačno u mnogim slučajevima, ali nam ne kazuje ništa o tome
■kakvi su ti likovi i kako oni funkcionišu. Postoji i treći prilaz.
Možda m isleni likovi jesu a možda su i bili dostupni svesti, ali u
danima prvih ogleda ispitanici nisu bili usmeravani na to da o njima
vode računa. Možda oni nisu saopštavali da su likovi prisutni zato
što ono što su doživljavali nije odgovaralo njihovoj predstavi o tome
šta jedan lik jeste.
POJEDINAČNI I OPŠTI LIKOVI
Kakve su m entalne slike? Prema najosnovnijem gledištu, men
talne slike su verne replike fizičkih predmeta od kojih potiču. U
grčkoj filozofiji, Leukipova i Demokritova škola »pripisivala je viđe
nje izvesnim likovima, istog oblika kao što je predmet, koji su nepre
stano tekli iz predmeta koji se gleda i utiskivali se u oko«. Te
eidola ili replike, isto tako fizičke kao što su i predmeti od kojih
su se otkačile, ostale su u duši kao upamćeni likovi. Oni su isto
tako potpuni kao i originalni predmeti. Najpribližniji likovi koje su
ovim replikama moderni psiholozi mogli da otkriju jesu takozvane
ejdetske slike — neka vrsta fotografskog pamćenja, koje se prema
psihologu Erihu Jenšu (Erich Jaensch) iz Marburga, nalazi kod četr
deset procenata sve dece, a takođe, i kod nekih odraslih. Covek
obdaren ejdetskim pamćenjem, mogao je, na primer, da upamti zem
ljopisnu mapu tako da je sa te slike mogao da čita imena gradova
ili reka koje nije znao ili ih je zaboravio. U jednom ogledu o ejdet-
Slika 87
skim slikama koji je oko 1920. izveo August Rikel (Riekel), od jednog
desetogodišnjeg dečaka zatraženo je da sliku koja je ovde data pod
br. 87 posmatra devet sekundi. On je zatim uperio pogled u prazan
beo zastor i mogao je da do tančina opiše pojedinosti slike kao da
87
je ona još pred njim. Mogao je da izbroji koliko ima prozora na
kući u pozadini i koliko kanti za mleko na kolicima. Kada je zatra
ženo da pročita kućni broj iznad vrata, odgovorio je: »Teško može
da se pročita. . . piše (čita polako), broj, a zatim dođe jedna trojka, a
potom osmica ili devetka«. Mogao je takođe da odgonetne ime vlas
nice mlekare, kao i da razazna crtež krave ispod reci Milchhandlung
(mlekara).
Posle 1920. nije se mnogo čulo o ejdetici. U novije vreme, za
panjujući izveštaji o živom pamćenju likova potiču iz laboratorije
Vajldera Penfilda u Kanadi (Wilder Penfield), postignutom električ
nim draženjem izvesnih mesta u slepoočnim režnjevima mozga. Do-
življajne reakcije (experiential responses), kako ih Penfild naziva,
bolesnici opisuju kao oživljavanje prizora koje su znali u prošlosti.
Jedna bolesnica čula je »pevanje božične pesme u crkvi u starom
kraju, u Holandiji. Činilo joj se da je tamo u crkvi, pa ju je ponovo
uzbudila lepota svečanosti, kao kad je bila na tom badnjem večeru
pre nekoliko godina«. Svi bolesnici su se složili da je ovaj doživljaj
življi od svega što su svesno mogli da prizovu u sećamje; to nije
nikakvo prisećanje, nego ponovno doživljavanje. Doživljavani prizor
teče svojom prirodnom brzinom sve dok su elektrode povezane; on
bolesnikovom voljom ne može ni da se zaustavi ni da se vrati na
neki drugi vremenski trenutak. U isto vreme, doživljaj ne liči ni
na san ni na halucinaciju. Ispitanik zna da leži na operacionom
stolu i ne pada u iskušenje da razgovara sa ljudima u svojoj viziji.
Takvi likovi se izgleda približavaju potpunosti prizora opaženih
neposredno u fizičkoj okolini; kao i spoljni vizuelni svet, oni kao da
imaju karakter nečega objektivno datog, što može da se istražuje
aktivnim opažanjem na način kako se proučava jedan slikan ili
stvaran predeo. U ovom pogledu, oni mogu takođe da se upoređuju
sa paslikama. Kada se jedan crn kvadrat netremice gleda izvesno
vreme, pojavljuje se avetinjski beo kvadrat, a da pritom ništa niti
mora niti može da se čini. Ispitanik ne može ni da ga kontroliše
niti da ga menja, ako može da ga upotrebi kao metu za aktivno
opažanje. Ejdetske slike po svoj prilici spadaju u tu vrstu. One se
ponašaju kao projekcije draži a ne kao proizvodi uma koji može da
raspoznaje. Stoga, one mogu da služe kao materijal za misao, ali
nije verovatno da mogu da budu oruđe misli.
»Mentalne slike« potrebne za mišljenje verovatno neće biti ni
potrebne, ni verne u boji i izgledu u odnosu na stvarni vidljivi
prizor. Ali, pamćenje može da izvuče stvari iz njihovog konteksta
i da ih prikaže izdvojeno. Berkli, koji je uporno tvrdio da su opšte
mentalne slike nezamišljive, ipak je priznao da »u izvesnom smislu
može da apstrahuje, kao kada posmatram neke određene delove ili
svojstva odvojene od drugih, sa kojima, iako sjedinjeni u nekom
predmetu, ipak mogu da postoje i bez njih.« On je, na primer mogao
da zamisli »trup ljudskog tela bez udova«. Ova vrsta količinske raz
like između slike u sećanju i potpunog skupa draži, teoretski naj
lakše može da se zamisli. Time se netaknutom ostavlja ideja da je
opažanje mehanička kopija onoga što spoljni svet sadrži i da pam
ćenje jednostavno takvu kopiju verno čuva. Um, kažu, može da
odseca komade od tkiva sećanja, a da pri tom tkivo ostavi nepro-
menjeno. On isto tako može da skrpi te komade materijala sećanja,
i da na taj način zamisli kentaure ili grifone. Ovo je najgrublji
88
Dostları ilə paylaş: |