stvo kontrasta ili asimilacije. Kada jednom prikupi sve te podatke,
on traži da ih kombinuje i na taj način ponovo sagradi celinu.
Sta je ovaj posmatrač učinio? On je izdvojio delove i odnose
između delova iz opažajnog polja da bi odredio posebnu prirodu sva
koga od njih. Na taj način, čvrsti i nezavisni pojmovi razvijaju se
od manje-više stabilnih i manje-više opcrtanih celina koje sačinjavaju
opažajno polje. Postepenim konsolidovanjem opažajnih pojmova dobi
venih iz neposrednog iskustva, um stiče postojane oblike, koji su
neophodni za mišljenje.
Komponente intuitivnih misaonih procesa nalaze se u stalnom
međusobnom dejstvu u okviru neprekidnog polja. Ovi intelektualni
procesi nižu se jedan za drugim u linearnom redosledu. Kada neko
pokušava da intelektom uđe u trag pojedinačnim odnosima koji us
postavljaju umetničko delo, on mora pojedinačno da ih ispita i poveže
jedan za drugim. Tipični primeri intelektualnih misaonih procesa jesu
nizanje pojmova u verbalnim iskazima, brojanje ili sabiranje delova,
lančano povezivanje logičkih propozicija u silogizmima ili matematič
kim dokazima.
Ne mogu da odolim a da ovde ne navedem citat koji je N.E. Han
son pronašao u jednoj latinskoj raspravi iz osamnaestog veka o bilj
kama u Švajcarskoj koju je napisao anatom, fiziolog i pesnik Albreht
fon Haler (Albrecht von Haller). Na kraju odeljka u kome se opisuju
razne vrste ljiljana, Haler objašnjava da bi odatle mogao prirodnim
redom da pređe na strelastu travu, rogoz i slične biljke, upotreblja
vajući prašnicu kao zajedničko obeležje; ali da bi ga prirodni red
podjednako dobro odveo od ljiljana do orhideja, koje imaju slične
korene, lišće, cvetove i plodove, ali sasvim drukčije prašnike. Na to,
on dodaje:
»Natura in reticulum sua genera connexit, non in catenam: homines
non possunt nisi catenam sequi, cum non plura simul possint sermone
exponere.«
(Priroda svoje rodove spaja mrežasto, a ne lančano; nasuprot tome,
ljudi mogu da prate samo lanac, zato što u svom govoru ne mogu da
izlože više stvari odjednom.)
Intelektualne radnje su stepenaste veze između čvrstih jedinica.
Uporedimo ovo sa onim što se događa kada neko intuitivno određuje
odnose veličina između tri čoveka na si. 193. On to čini na taj način
što ispituje koje mesto svaki od te trojice zauzima u okviru celo-
kupnog sklopa. Ako mu se sada umesto crteža pokažu sledeće re
čenice:
A je viši od B
B je viši od C
Stoga je A viši od C,
on mora da se pozabavi sa dve samostalne predstave i da ih nekako
spoji sa trećom.
Umetnici sa neodobravanjem govore o »intelektualnom« postup
ku kada primete da je neko u svoju kompoziciju uveo elemente koji
svoj izgled duguju radnjama obavljenim van opažajnog polja samog
delà. Geometrijske konstrukcije, imitacije, trikovi i raznorazne for-
192
Slika 193
mule mogu da proizvedu strana tela, koja se ne uklapaju intuitivno
u celinu. Međutim, nema nužnog sukoba između intuitivnog i inte
lektualnog saznanja. U stvari, produktivno mišljenje se odlikuje, kako
u umetnostima tako i u naukama, sadejstvom između slobodnog dej-
stva sila u opažajnom polju i manje-više konsolidovanih jedinica koje
traju kao invarijante u promenljiviim kontekstima.
Jezik pomaže umu da stabilizuje i očuva intelektualne entitete.
On to čini, na primer, sa opažajnim pojmovima koji proističu iz nepo
srednog iskustva. Opštosti stečene u opažanju ugrađene su u konti
nuum vizuelnog sveta. Pojam drveta počiva na beskrajnoj raznolikosti
drveća različite boje, oblika i veličine; on se sadrži u svakom drvetu,
ali nije istovetan ni sa jednim primerkom. Štaviše, oblast na koju se
takav tipski pojam primenjuje nije jasno omeđena, nego prelazi i u
susedne pojmove. Drveće se graniči sa žbunjem, povrće se meša sa
voćem, viole sa violinama, romansko sa gotskim, devojka A sa devoj-
kom B. Misao traži jasno opisane tipove, a opažanje je tako podešeno
da ih daje, ali struktura sirovine iskustva ne pruža oštre razlike,
jednostavno ili-ili; ona se sastoji od opsega, nijansi, promenljivih
lestvica.
Ovde jezik pomaže. On pruža jasno određen, izrazit znak za
svaki tip, i time podstiče opažajni materijal na stvaranje odgovara
jućih čvrstih vizuelnih pojmova. Oblast zvuka idealno odgovara za
stvaranje tih verbalnih etiketa. Ona je mnogo manje kontinuum nego
svet vida. Na pozadini šumova ili tišine, ona može da pruži lepo iz
dvojene jedinice. Značajne zvučne forme pojavljuju se na takvoj poza
dini, kao što se pisane ili štampane reči jasno čitaju na praznoj
hartiji.
Svet čujnog pruža beskrajne zalihe besmislenih oblika, koji se
lako proizvode i podražavaju u svakodnevnom životu. Pošto ih ne
pruža priroda nego ih je stvorio čovek, zvučni oblici reči zadovolja
vaju, bar približno, uslove koji pogoduju disciplinovanom mišljenju.
13
193
Dostları ilə paylaş: |