storno i vremenski uzajamno tako prisno uklapaju da zaista upot
punjuju utisak kretanja na nekom fiziološkom nivou. Prekida se
redosled draži, ali ne i moždani proces koji on izaziva.
To mora da bude tako i u mnogim slučajevima opažajne induk
cije u kojoj se ograničenja draži jasno vide, pa ipak se opažaj upot
punjuje pod dejstvom toga ograničenog draženja. Kada gledamo ske
let kocke, savršeno smo svesni da kocka nema zidova, pa ipak opa
žamo te zidove podjednako jasno kao staklaste, nematerijalne povr
šine koje obavijaju kocku. (Mišot je ukazao na to da kada se žičana
kocka okreće, ima se utisak da se sa njom okreće i njen prazni
sadržaj). Netelesnost zidova rezultat je kompromisa koji razrešava
jedan paradoks: oni se vide kao fizički odsutni, a opažajno ipak
prisutni. Svi konturni crteži uspešni su zato što efekat upotpunja
vanja ispunjava supstancom konturisane oblike.
Možda ćemo nerado priznati da jedinstvo dvaju delova vidljivog
kretanja u ogledu sa tunelom može zaista opažajno da se postigne.
Zar nije već Pjaže (Piaget) pokazao da malo dete videći kako neko
nestaje iza zaklona, netremice gleda mesto gde je nestao taj čovek,
pa se neobuzdano čudi kada se taj neko iznenada pojavi na drugoj
strani. Zar to ne pokazuje da opažanje daje samo vidljive komade,
a da njihova inteligentna integracija predstavlja drugostepenu raz
radu izvedenu na »višim« nivoima na osnovu dužeg iskustva? Sasvim
je mogućno da je potrebno izvesno vreme da bi došlo da tunelskog
efekta, iako Pjažeov određeni poredak ne zadovoljava obavezno
uslove od kojih ovaj fenomen zavisi čak i kod odraslih. Ali, takav
jedan postepen razvoj nije prepreka da konačni rezultat bude istin
ski opažaj. Tunelski efekat, kao i toliki drugi opažajni fenomeni,
pretpostavlja da stanje draži treba da se posmatra kao celina, a
taj se obuhvatni način gledanja, u mnogim slučajevima, razvija
postepenim širenjem jednog prvobitno ograničenog načina gledanja.
Jedinice opažajnog polja koje su dovoljno samostalne vide se najpre
pojedinačno, a tek kada se opseg pregleda dovoljno poveća, celina
će spontano da se integriše u opažanju. Ovo se događa u dimenziji
prostora, ali i u dimenziji vremena. Samostalno kretanje pre prep
reke postepeno se integriše sa poznijim kretanjima posle prepreke
sve dok ta dva kretanja ne obrazuju jedan neprekinut opažajni
događaj.
Ono što se ovde postiže mentalnim razvojem nije sposobnost
da se opažaji spoje nekom drugorazrednom radnjom nego stanje koje
dopušta opažanju da postepeno u većoj meri primenjuje svoju pri
rodnu inteligenciju. Razlika će biti očigledna svakome ko iole ima
veze sa umetnostima. Početnik će možda da vidi svoje sopstveno
delo, ili delo drugih, rasparčano, poimajući izvesne odeljke, ali ne
i celinu. Pošto prevaziđe to ograničenje, on delo vidi kao istinsko
opažajno jedinstvo, što je više nego zbir prvobitno opaženih komada.
Rezultat tunelske situacije sasvim je drukčiji kada je dopuna
posledica činjenice što ispitanik zna kakvo je fizičko stanje stvari
ili može da se pretpostavi. Recimo, gledam neku staricu koja, šeta-
jući psa, zamiče iza kuće, što skriva deo njenog puta. Iako mogu
da pretpostavim da ona nastavlja da hoda, ja je »gubim« dok je
iza kuće. Nov opažaj počinje kada se ona ponovo pojavljuje iako
mi ono što već znam kazuje: Eto je tu! Slično tome, u ogledu sa
tunelom, predmet koji se kreće postepeno se zamagljuje i ponovo
74
oživljava posle nekog vremena kada su tunel ili vreme suviše dugi.
Drugim recima, upotpunjavanje nepotpunog — jedno od osnovnih
dostignuća inteligentnog ponašanja — sasvim je opažajno kada je
struktura konteksta dovoljno jaka da odredi prirodu delà koji
nedostaje.
Ovaj efekat je manje ubedljiv kada »vidimo« skrivenu zadnju
stranu predmeta upotpunjenu u skladu sa oblikom vidljivoga delà.
Produžavanje preko granica vidljivog zaista spada u oblast opažanja,
ali stvarna priroda produženoga delà ostaje neodređena. Na primer,
oblik jedne lopte, zbog svoje vidljive nepotpunosti, primorava nas
da njen volumen vidimo kao neprekinut, dok njena boja ne nastoji
ni na kakvom takvom upotpunjavanju, nego mu se prosto prepušta.
Kada je kotur ili pravougaonik delimično skriven od pogleda, struk
tura vidljivoga delà često nije dovoljno jaka da ostatak slike izra
zito dopuni. Nastavljanje kao takvo zaista je ubedljivo, a tačno je
i to da bismo se iznenadili kada bismo videli da se iza prepreke po
javljuje nešto drugo a ne ostatak kotura ili pravougaonika. Ali,
stvarna vizualizacija je prilično slaba i postaje sve slabija što je
manje skriveni deo određen karakterom onoga što može da se vidi.
Glava i grudi čoveka koji posmatra preko zida sagledavaju se kao
nepotpune i kao da se nastavljaju iza zida; ali, skriveni trup i noge
nisu neposredne opažajne dopune vidljivih delova. Oni se dopunjuju
vizuelnim iskustvima iz prošlosti, pa su stoga mnogo manje ubedljivi.
Mišot dopune zove »amodalnim« kada nisu dovoljno jake da
tako zamene odsutne delove da slika izgleda kao da ništa nije bilo
skriveno niti, pak, da nedostaje. Ono malo primera koje sam naveo
pokazuju da se amodalne dopune javljaju u svim stepenima jačine
— od tunelskog efekta, koji pod najboljim uslovima najubedljivije
određuje skriveni deo, do slučajeva dopunjavanja koje se u velikoj
meri oslanja na ono što je opaženo u prošlosti. Iako ovi potonji
mogu da budu opažajno slabi, oni su ipak veoma dragoceno oboga
ćenje vizuelnog doživljaja. Oni nas zanimaju zato što pokazuju pre-
plitanje podataka iz sadašnjosti sa podacima prošlosti, što je toliko
tipično za svako istinsko mišljenje.
UNUTRAŠNJOST JE VIDLJIVA
Dobar deo onoga što se zna o skrivenoj unutrašnjosti stvari pot
puno je prisutan kao vid njihovog spoljašnjeg izgleda. Ja vidim da
se ispod poklopca moje pisaće mašine nalazi pisaća mašina; vidim
da je peruanski glineni krčag na polici prazan. To što znam potpuno
je vizuelno. Vizuelne prinove iz prošlosti smeštene su na odgovarajuća
mesta moga sadašnjeg opažajnog polja i vrlo korisno ga dopunjavaju.
Ne samo da znam da se pisaća mašina nalazi ispod poklopca nego i
vidim da je ona tamo, zaista je vidim u odgovarajućem položaju kojeg
određuje prostorna orijentacija poklopca. (Ponekad, spoljni izgled
navodi nas da skrivene predmete vidimo u položaju za koji možda
znamo da je pogrešan; na primer, iza sklopljenih očnih kapaka oči
nam se čine kao da su oborene nadole iako u stvari gledaju pravo
napred). Inteligencija ovih opažajnih dopuna postaje naročito jasna
kada se podsetimo da sve što ispitanik zna ne postaje automatski
75
Dostları ilə paylaş: |