zemaljskih oblika i događaja pripisivala se oruđima zapažanja, to jest
ljudskim čulima, koja su davala obaveštenja. Možda ono što su oči
saopštavale nije bilo tačno. Najzad je Parmenid, elejski filozof, upor
no tvrdio da u svetu nema nikakvog menjanja i kretanja iako je
svako video suprotno. To je značilo da je čulno iskustvo varljiv
privid. Parmenid je zahtevao konačno razlučivanje između opažanja
i umovanja, jer je u umovanju trebalo tražiti ispravke čula i uspo
stavljanje istine:
»Jer, nikada se neće dokazati da stvari koje jesu — nisu; ali, odista,
uzdrži svoju misao od ovakvog istraživanja, niti dopusti navici, rođenoj
iz velikog iskustva, da te prisili da svoje zamućeno oko, zagluhnuto uvo
ili jezik pustiš da lutaju tim putem; već svakako razumom prosudi sporni
dokaz koji sam izrekao.«
Lako su nalaženi primeri koji su pokazivali da opažanje može
da zavede. Štap umočen u vodu izgledao je prelomljen, udaljeni
predmet činio se malim; čovek bolestan od žutice video je sve oko
sebe žuto. Demokrit je učio da pošto je med nekome gorak, a ne-
kome sladak, onda nema gorkog i slatkog po sebi. Oseti toplog i
hladnog ili obojenog postoje samo po navici dok u stvarnosti nema
ničega sem atoma i praznine. Isticanje nepouzdanosti čula poslužilo
je sofistima da podupru svoj filozofski skepticizam. Ali, to je u isti
mah svakako pomoglo da se uspostavi misao o nepodeljenom fizičkom
svetu, ujedinjenom prirodnim zakonom i redom. Haotična raznolikost
zemaljskog sveta mogla je sada da se pripiše subjektivnom pogreš
nom tumačenju.
Nesumnjivo, zapadna civilizacija je izvukla velike koristi iz
razlučivanja između objektivno postojećeg sveta i njegovog opažanja.
Upravo to razlučivanje uspostavilo je razliku između fizičkog i men
talnog. To je bio početak psihologije. Psihologija, koja je tako na
stala upozoravala nas je da ne poistovećujemo naivno svet koji opa
žamo sa svetom koji »stvarno« jeste; ali ona je to činila uz opasnost
da nam ugrozi poverljivu bliskost sa stvarnošću u kojoj smo kao
kod kuće. Konačno, prvi veliki psiholozi Zapada bili su sofisti.
Grčki mislioci bili su dovoljno istančani da čulno iskustvo ne
odbace tek tako, nego da prave razliku između njegove mudre i
nemudre primene. Pretpostavljalo se da merilo za procenjivanje opa
žanja potiče od umovanja. Heraklit je opominjao da »varvarske duše«
ne mogu ispravno da tumače čula: »Rđavi su svedoci oči i uši za
ljude ako oni imaju duše koje ne razumeju njihov jezik«. Tako je
rascep, prevaziđen u poimanju fizičkog sveta, uveden sada u um.
Baš kao što je carstvo reda i istine bilo van domašaja života na zemlji,
tako je on sada van carstva čula u geografiji unutrašnjeg sveta.
Čulno opažanje i umovanje uspostavljeni su kao suparnici, potrebni
jedan drugom, ali međusobno različiti u načelu.
Nipošto, međutim, nisu grčki filozofi bili nesvesni problema
koji je ovo razlučivanje stvaralo. Nisu bili voljni da dogmatski
uzdižu razum po cenu omalovažavanja čula. Demokrit se izgleda naj-
neposrednije suočio sa ovom dilemom. On je pravio razliku između
»mračnog« saznanja čulima i »svetlog« ili pravog saznanja umova
njem, ali se kod njega čula prezrivo obraćaju razumu na sledeći
način: »Bedni ume, da li ti, koji dobijaš podatke od nas, ipak po
kušavaš da nas svrgneš? Naše svrgnuće biće tvoja propast«.
14
PLATON DVOJAKO VIĐEN
U Platonovim dijalozima, jedan dvosmislen stav se izražava u
dva različita pristupa, koji teško postoje jedan uz drugi. Prema jed
nome od njih, čvrstim entitetima koji objektivno postoje, prilazi
se onim što bismo mi nazvali logičkim radnjama. Mudri čovek nad
gleda i povezuje široko raštrkane forme (ideje) stvari i intuitivno
razlikuje opšti karakter koji one imaju kao nešto zajedničko. Kada
je već prikupio te forme, on ih međusobno razlikuje time što odre
đuje posebnu prirodu svake od njih. Zapažamo da, prema Platonu,
ovaj postupak zahteva više nego što je manipulisanje pojmovima.
Zajednički karakter ne pronalazi se indukcijom, to jest mehaničkim
ulaženjem u trag elementima koji su zajednički svim vrstama i po
tonjim jedinjenjem tih elemenata u novu celinu. Naprotiv, da bi se
on pronašao, mora u svakoj pojedinačnoj ideji da se razluči pot
punost te opšte forme, kao što se razabire figura u nejasnoj slici.
Sta više, ovaj postupak odnosi se samo na opšte forme, a ne na
pojedinačne primere opažene čulima. Ostaje pitanje, kako te forme
dospevaju u naše znanje pošto čulni doživljaji mogu da nas obmanu.
Platonov pokušaj da dođe do čvrstih opštosti pomoću logičkih
misaonih radnji dopunjuje se a možda i opovrgava njegovom dubo
kom verom u mudrost neposrednog sagledavanja. Ovde, dakle, ima
mo drugi pristup, izražen u paraboli o podzemnoj tamnici. Zatvore
nici, ranije ograničeni samo na to da gledaju senke u prolazu, sada
su »pušteni i oslobođeni svoje zablude«. Omogućeno im je da gledaju
odista stvarne predmete, koji su ih zablesnuli kao neka jarka svetlost.
Postepeno, navikli su se da ih gledaju i prihvataju.
Kada Platon kazuje ovu priču o inicijaciji, on ne govori prosto
figurativno. Poimanje stvarnosti neposrednim sagledavanjem kon
kretno se priznaje u doktrini anamneze. U delu Menon, Sokrat po
kazuje da je »celokupno istraživanje i učenje samo puko prisećanje«.
Duša, pošto je besmrtna i pošto se rađala mnogo puta
»i pošto je videla sve stvari koje postoje, bilo u ovom bilo u donjem
svetu, ona ih sve dobro poznaje; nije onda nikakvo čudo što će moći
da prizove u sećanje sve što je ikada znala o vrlini i o svemu; i pošto
je sva priroda srodna, a duša je upoznala sve stvari, nije joj teško da
izdvoji, ili kako ljudi kažu — nauči, iz jednog jedinog prisećanja sve
ostalo...«
Platon ovde ne govori o onome što obično podrazumeva pod
»znanjem iz iskustva«. On govori o »gledanju istine«, to jest »samog
bića kojeg se tiče istinsko znanje: bezbojne, bezoblične, neopipljive
suštine, vidljive samo umu, tom vodiču duše«. Ovo je pročišćeno
opažanje pročišćenih predmeta — ali je ipak opažanje. U delu Fedon
(Phaido) Sokrat karakteristično govori o slepilu, o »gubljenju oka
svoga uma« kada opominje na opasnost od verovanja čulima. Ovde
se radi o odbacivanju jedne vrste opažanja da bi se spasla druga.
Teško da će se doprineti razumevanju Platonovog stava ako
se pokuša da se ukloni »protivrečnost« između njegova dva pristupa.
Današnji čitalac može da ublaži svoju nelagodnost ako pretpostavi
da dilema potiče od razlike između gledišta samoga Platona i gle
dišta Sokrata, njegovog protagoniste. Takvi pokušaji da se grčki
filozof prilagodi čistim alternativama modernog mišljenja mogu samo
15
Dostları ilə paylaş: |