sanja zasnovanih na različitim odlikama, različitim grupama odlika i
različitih po broju svojih članova ne bi dovela ni do kakve razumne
orijentacije. Naprotiv, ona bi izazvala katastrofalnu poplavu infor
macija.
Pošto je to sumorna perspektiva, nužno je, pre svega, neko
merilo pri odabiranju. Kad bi apstrakcija odista bila sredstvo za
ekonomično mišljenje svođenjem množine na manjinu, logičan postu
pak bio bi da se počne onim svojstvima ili grupama svojstava koja
se zasnivaju na najvećem broju pojedinačnih slučajeva, pa da se
onda postepeno probije do slučajeva koji predstavljaju sve manji i
manji broj. Da li mi to zaista i radimo? Dovoljno da se baci samo
jedan pogled na pojmove u dečjem mišljenju da bi se videlo da to
ne može tako da bude. U detinjem svetu može da bude samo jedan
pas ali od početka taj će pas da sačinjava jasno određenu kategoriju,
dok drveće, ili kuće ili oblaci, iako ih toliko mnogo ima, najčešće
imaju mnogo manje prvenstvo u poretku dečjeg sveta. Grupisanje kao
da nema nikakve veze sa tim koliko članova jedna grupa obuhvata.
Druga mogućnost bila bi da se mi ne upravljamo prema broju
pripadnika, već po broju odlika, grupišući one pojedinačne slučajeve
koji imaju najviše zajedničkih crta. To nas odista podseća na nešto
što već činimo. Mi grupišemo čoveka sa čovekom, pticu sa pticom,
šibicu sa šibicom. Da li to činimo na taj način što brojimo zajed
ničke odlike, neka zasad ostane po strani. U međuvremenu, zapa-
zićemo da bi takav postupak takođe patio od neekonomičnosti. Ako
se, naime povećava broj zajedničkih crta, često će utoliko manji biti
broj pripadnika koje grupa obuhvata, čak i u doba masovne proiz
vodnje, i time se smanjuje praktična vrednost postupka. U krajnjem
slučaju, imamo toliko klasa koliko i pripadnika. Vraćamo se tamo
odakle smo počeli, te uopšte nemamo nikakvu klasifikaciju. Dodajmo
ovome činjenicu da veoma često grupišemo na osnovu jedne jedine
odlike. Zapaljivo ili nezapaljivo — ništa drugo ne mora da bude
važno.
Cimi se da bi zaključak bio da iako ponekad klasifikujemo
na osnovu broja primeraka koje jedan pojam obuhvata, kao i prema
broju odlika koje on sadrži, brojanje nam ne daje ono merilo koje
nam je potrebno. Biće da je uverljivije ako se kaže da ljudi grupišu
stvari prema svojim posebnim potrebama. Na primer, ima slučajeva
u kojima se ljudi klasifikuju po veličini, težini, prihodu, boji kože,
broju zlatnih zuba ili, pak, prema svojim idejama o natprirodnom —
nijedno merilo za odbir u osnovi nije nemogućno, svako može da se
opravda odgovarajućom prilikom, te ono što se u jednom slučaju
čini bitnim, može u drugom da bude potpuno besmisleno. Antropolozi
i psiholozi su pokazali da čak i s obzirom na veoma elementarne
pojmove, klasifikaciona merila mogu potpuno da se razlikuju, ali da
se u svakom posebnom slučaju izvode iz jedne razborite svrhe.
Međutim, iako nam daju merilo za odbir, svrha i interesi ne
rešavaju osnovni saznajni problem. Pogledajmo jedan primer. Prema
Frojdu (Freude), ljudski um grupiše, na nivou snova, štapove, kišo
brane, noževe, crkvene tornjeve, kante za zalivanje, zmije, ribe, tur
pijice za nokte, čekiće, cepeline i broj tri. Druga grupa stavki koje
ulaze u sastav snova obuhvata rupe, šupljine, pećine, boce, kutije,
sanduke, džepove, lađe, kapije i usta. Ova grupisanja nastaju iz
životno važnog značenja organa za reprodukciju. Tačnije gledano,
133
to grupisanje ne zasniva se prosto bilo na kojim odlikama koje druge
stvari imaju zajedničke sa polnim organima, nego na specifično sek
sualnim osobinama, naime zašiljenost i sposobnost da se dižu i štr
caju, a nasuprot njima konkavnost, sposobnost za primanje itd.
Ako je to tako, zar to ne znači da svakom grupisanju mora
da prethodi jedna apstrakcija? Maločas pomenute presudne odlike
morale su najpre da se destilišu iz oblika i funkcije polnih organa.
Bez takve jedne prethodne apstrakcije ne bi mogao ni da se izvrši
odbir predmeta koji služe kao likovi u snovima. To znači da jedan
apstraktan pojam, za koji se pretpostavljalo da je plod uopštavanja,
u stvari jeste njen nužan prethodni uslov. Upetljali smo se u ono
što su £a n Pjaže i Berbel Inhelder (Barbel) nazvali »začaranim kru
gom koji može da se resi samo genetskom analizom«. S jedne strane,
objašnjavaju oni, ne možemo da odredimo koja su svojstva zajed
nička jednoj grupi elemenata, time što ćemo da proučimo pojedi
načne članove jedan za drugim zato što ne možemo biti sigurni da
apstrahujemo kako valja sve dok ne ispitamo sve članove grupe, što
je najčešće nepraktično ili nemogućno. S druge strane, mi možemo
da izdvojimo posebnosti a da pre svega ne utvrdimo neko zajed
ničko svojstvo pomoću kojega ćemo da ih odabir amo. »Drugim rečima,
opseg jednog pojma pretpostavlja njegov sadržaj, i obrnuto«.
Još godine 1896, Anri Bergson (Henri) je jasno dijagnostikovao
taj »začarani krug«: »Da bi se uopštavalo, mora najpre da se apstra-
huje; ali, da bi se apstrahovalo mora već da se zna kako se uop-
štava.« Isto tako, ukazao je i na to da ova nevolja proističe iz po
grešne pretpostavke da se opažanje ograničava na mehaničko bele-
ženje pojedinačnih slučajeva. Ovo je bila veoma korisna primedba.
Bergson je načinio još jedan odlučan korak napred ukazavši na ono
što je on nazvao svrsishodnim poreklom čulnog opažanja. Moglo bi
se reći, u daljoj razradi njegove misli, da je opažanje oruđe orga
nizma, stvoreno za vreme filogenetske evolucije kao sredstvo za
otkrivanje onoga što je potrebno za opstanak i onoga što je opasno
u spoljnjem svetu. Te biološke potrebe, kaže Bergson, odnose se na
vrste stvari, na svojstva, a ne na određene pojedinosti. Ono što
privlači biljoždere jeste biljka uopšte, »biljni mirisi i boja, koji se
doživljavaju kao sile kojima se pokorava ...« . Tačno razlučivanje
pojedinačnih predmeta jeste, kako on kaže, »un luxe de la percep
tion« — luksuz opažanja.
Bergson je ovde sigurno u pravu. Međutim, ne možemo se
s njim složiti kada poriče da je takva opažajna selektivnost u živo
tinja rana forma apstrahovanja. On svoju tvrdnju zasniva na
poređenjima sa drugim procesima u prirodi koji nisu apstrakcije.
Da li ćemo govoriti o apstrakciji kada recimo sona kiselina stalno
otkriva soli kreča u raznim svojim jedinjenjima i uvek na njih
slično reaguje, bilo da je to mermer ili kreda; ili, pak, kada biljka
uvek istu supstancu izvlači iz zemlje? Verovatno nećemo, zato što
se tu ne radi o odabiranju nekih svojstava iz datog konteksta. Po
samoj svojoj prirodi, te hemikalije ili biljke mogu da reaguju samo
na ovaj određen način. Ostala svojstva okoline su im nedohvatljiva,
te stoga nema potrebe za apstrahovanjem, niti, pak, prilike. Slično
tome, ne može se reći da šlep čovek zvuke koje čuje apstrahuje
iz njihovog prirodnog konteksta čula zato što mu taj kontekst uopšte
nije bio dat. Niti čulo vida »apstrahuje«, iz elektromagnetskog spek
134
Dostları ilə paylaş: |