3
Ljubomir Žiropađa
Filozofski fakultet
Beograd
O SUROVOSTI IZ POSLUŠNOSTI
DESTRUCTIVE OBEDIENCE
ABSTRACT: Milgram’s obedience experiments are important contribution to human knowledge
made by social psychology. Prior to Milgram’s research, it was customary to explain destructive
obedience (in context of war) primarily in terms of deviant personality characteristics. After his
experiments focus is upon the social organization of wickedness. The basic experimental situation
that Milgram devised for studying obedience to authority is briefly described, and the main results
are reviewed. Milgram’s and more recent empirical evidence obtained by other authors are
discussed in terms of (1) situational and dispositional determinants of obedient behavior, (2) the
nature of authority in Milgram’s experiments, (3) the stability of obedience rate in laboratory
studies, and (4) ecological validity of experimentaly induced obedience.
The central legacy of Milgram’s analysis – that destructive obedience may be expected
from a very large number of people because the role of situational pressures and salience of legi-
timate power of authority seem undisputable. Recent evidence suggests that the average obe-
dience rates are very similar across countries and time. In sum, conclusion reached by reviewing
recent evidence leads to the realization that the capacity for moral decisions is strongly limited
when an individual is embedded in hierarchical structures within social systems.
Key words: obedience, authority, Milgram’s research.
APSTRAKT: Milgramova eksperimentalna istraživanja poslušnosti prema autoritetu, mada su
stara već 50 godina, predstavljaju jedan od najvažnijih doprinosa socijalne psihologije prouča-
vanju ljudskog ponašanja. Pre Milgramovih studija bilo je uobičajeno da se ekstremne surovosti
koje se dešavaju u ratovima i u sličnim dešavanjima objašnjavaju osobinama ličnosti izvršioca.
Milgramove analize su skrenule pažnju na socijalne osnove takvih zločina. U radu su predstavlje-
ni osnovni Milgramovi eksperimenti poslušnosti koja za ishod ima surov odnos prema nepoznatoj
i nedužnoj žrtvi, kao i objašnjenja koja je ponudio. Razmotreni su i rezultati kasnijih studija o: (1)
uticaju situacionih i dispozicionih varijabli na poslušnosti, (2) prirodi moći kojom autoritet
ostvaruje svoju dominaciju, (3) razmerama (laboratorijske) poslušnosti u različitim sredinama i
vremenskim periodima, i (4) ekološkoj validnosti eksperimentalno izazvane poslušnosti.
Zaključuje se da su centralne postavke Milgramovih analiza i dalje prihvatljive. Situacio-
ne determinante poslušnosti imaju prednost nad varijablama koje su povezane sa ličnošću izvr-
šioca, a razmere poslušnog ponašanja u laboratorijskim studijama ostaju približno iste, bez obzira
na zemlju i vreme ispitivanja. Sve u svemu, i dalje se može ubedljivo zastupati stav da uklju-
čivanje pojedinca u neki hijerhijski društveni sistem vodi potencijalno opasnom ograničavanju
njegovih moralnih uvida i odluka.
Ključne riječi: poslušnost, autoritet, Milgramova istraživanja.
Pre pedeset godina Stenli Milgram (1933–1984), tada predavač na Jejl-
skom univerzitetu, započinje eksperimentalna istraživanja poslušnosti, istraži-
vanja koja će mu, zbog primedbi na račun neetičnog odnosa prema ispitanicima,
odložiti prijem u Američko psihološko udruženje, da bi mu kasnije donela
svetsku i medijsku slavu.
Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti
4
Sociološka luča V/1 2011
Poslušnost se odnosi na spremnost za postupanje po nalogu drugog. Po
definiciji ona je socijalnopsihološka pojava zasnovana na odnosu između dve ili
više osoba, gde jedna osoba daje nalog – naređuje akciju, dok druga taj nalog
sprovodi. Poslušnost može biti dobrovoljna ili nametnuta. Obično postoji
suptilna veza između voljne poslušnosti i nametnute ili nasilne. U složenim obli-
cima savremenog socijalnog života, nasilje je obično zamenjeno dobrovoljnom
pokoravanju zahtevima legitimnog autoriteta. Drugim rečima, poslušnost je
fenomen koji se pretpostavlja u sistemu uloga koje su međusobno povezane u
hijerarhiju.
U pokušaju da poslušnost eksperimentalno ispita Milgram postavlja
pitanje šta će se desiti kada neki autoritet zahteva od pojedinca da se svirepo
ponaša prema drugoj osobi. Dakle, nije reč o običnoj spremnosti da se izvrši
nalog nadređenog već o nečemu što bismo mogli označiti kao destruktivnu
poslušnost ili surovost iz poslušnosti. U seriji eksperimenata koje Milgram
sprovodi od leta 1961. godine, prilično neočekivano se pokazuje da će iz puke
poslušnosti, bez ikakvog očekivanja lične koristi i bez agresivnih pobuda,
pojedinac postupati protivno svojoj savesti i ugrožavati dobrobit druge osobe. U
predgovoru knjige Poslušnost autoritetu koju je objavio 1974. godine i koja je
za vrlo kratko vreme prevedena na veliki broj jezika Milgram je istakao da:
„...čin koji se izvršava po naređenju ima, psihološki gledano, prirodu temeljno
različitu od spontanog delanja. Osoba koja se po svom unutarnjem ubeđenju
gnuša krađe, ubijanja i fizičkog napada, možda će ta dela izvršiti relativno lako
ako joj tako zapovedi autoritet. Ponašanje nezamislivo za pojedinca koji samo-
stalno dela može se po naređenju ostvariti bez oklevanja. (...) Bit poslušnosti
sastoji se u činjenici da čovek počinje sebe shvatati kao oruđe za izvršavanje
tuđih želja, i prema tome se više ne smatra odgovornim za svoja dela“ (Milgram,
1974/1990: 7–8). Poslušnost ima neke zajedničke osobine sa konformizmom. U
oba slučaja postoji odustajanje od sopstvenog suda i uverenja pod spoljnim,
društvenim pritiskom. Zato i nije slučajnost što je Milgram na ideju da proučava
poslušnost prema autoritetu došao posle asistiranja u Ašovim eksperimentima
konformizma obavljenim 1959. i 1960. godine u Prinstonu.
Ova istraživanja mu donose svetsku slavu, a njegove druge studije (o
životu u gradovima, kognitivnim mapama, društvenim mrežama) trajno ostaju u
njihovoj senci. Ona su zatalasala psihološku javnost i pokrenula veliki broj pita-
nja. Iz mnoštva pitanja koja se postavljaju u vezi sa laboratorijskim istraživanji-
ma poslušnosti moguće je izdvojiti četiri, koja će biti razmatrana u ovom članku:
1.
Da li je destruktivna poslušnost prema autoritetu više određena svojstvima
situacije ili ličnim obeležjima osobe koja prima naloge?
2.
Da li su razmere poslušnosti i pokornosti pred nehumanim zahtevima auto-
riteta stabilne? Da li je poslušnost u istoj meri prisutna u različitim
kulturama i da li je, možda, danas ima manje nego šezdesetih godina prošlog
veka, kada je Milgram izveo pionirske oglede?
3.
Koji aspekt moći autoriteta utiče na spremnost neke osobe da se dobrovoljno
potčini i da postane instrument tuđe volje?
5
Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti
Sociološka luča V/1 2011
4.
U kakvom su odnosu nalazi iz psihološke laboratorije sa stvarnim oblicima
slepe poslušnosti i pokoravanja destruktivnim zahtevima autoriteta u širem
društvenom kontekstu?
Da bi priroda ovih pitanja bila jasnija neophodno je da se prethodno iz-
lože osnovni podaci o Milgramovim laboratorijskim istraživanjima poslušnosti i
objašnjenjima koje je ponudio.
Milgramovi osnovni eksperimenti i objašnjenje poslušnosti
Milgramova istraživanja ne tiču se poslušnosti koja je iznuđena strahom,
nekom pretnjom autoriteta, ona se bave poslušnošću na koju čovek dobrovoljno
pristaje, poslušnošću koja je „obojena atmosferom saradnje“ (Milgram,
1974/1990: 8).
Početna zamisao je bila vrlo jednostavna. Od subjekta u psihološkom
eksperimentu traži se izvršenje niza dela koja se kose sa njegovom savešću.
Nalozi dolaze od eksperimentatora koji u ovoj situaciji predstavlja autoritet koji
određuje šta treba i kako treba raditi. Osnovno pitanje postaje koliko dugo će se
subjekt pokoravati nalozima eksperimentatora koji postaju sve nehumaniji i
kada će odbiti da postupa onako kako se to od njega zahteva.
Prva istraživanja su obavljena u psihološkoj laboratoriji na Jejlskom
univerzitetu. Učesnici u eksperimentu bili su obavešteni da učestvuju u ogledu u
kome se ispituje dejstvo kazne na učenje i pamćenje. U svakom eksperimentu
učestvovali su, pored eksperimentatora, po jedan naivni subjekt (stvarni subjekt
istraživanja) i jedan saradnik eksperimentatora. Naivni subjekt je verovao da je
saradnik eksperimentatora takođe stvarni učesnik eksperimenta, kome je na
osnovu žreba dodeljena uloga učenika, onoga koji treba da uči niz parova reči.
Stvarni subjekt je dobijao ulogu „učitelja“ koji ima zadatak da „učeniku“ pro-
čita listu sa parovima reči (npr. plava – kutija, lep – dan, divlja – guska) i da
potom proveri znanje „učenika“. U fazi provere znanja „učitelj“ je čitao plavo:
nebo-mastilo-kutija-lampa, a „učenik“ je trebalo da naznači koja je od četiri reči
bila ranije sparena s reči plavo. Ako bi „učenik“ pogrešio, „učitelj“ je po instru-
kcijama koje je dobio morao da ga kazni davanjem elektrošoka. Za davanje
elektrošokova subjekt je imao na raspolaganju generator šoka koji je na svojoj
tabli imao 30 prekidača, poluga u vodoravnom nizu. Svaki prekidač je imao
imao jasnu oznaku voltaže, počev od 15 do 450 volti. Sa svakom greškom koju
„učenik“ napravi trebalo je za 15 volti povećati intenzitet strujnog udara – kod
prve greške se davao udar od 15 volti. „Učenici“ su dobili instrukciju da prave
veliki broj grešaka – tri pogrešna na jedan ispravan odgovor. „Učenik“, koji je u
nekim varijantama osnovnog eksperimenta bio u drugoj prostoriji, čvrsto prive-
zan za stolicu i povezan sa elektrodama, a sa stvarnim subjektom komunicirao
preko interkoma, nije realno primao udare električne struje. Pravi ispitanici,
međutim, nisu mogli znati da je reč o obmani jer su njima emitovane tobožnje,
unapred snimljene žalbe „učenika“, koji se nije žalio sve dok ne bi dobio udar
od 75 volti. Tada bi se začulo njegovo gunđanje. Na 120 volti bi se čuo protest
Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti
6
Sociološka luča V/1 2011
da su šokovi stvarno bolni, a na šok od 135 volti bolno stenjanje. Počev od 150
volti „učitelj“ je imao priliku da čuje insistiranje „učenika“ da ga puste i da više
ne želi da učestvuje u eksperimentu, a na 300 volti da više neće da odgovara.
Od te voltaže par puta se čuju krici i od 330 volti do „učitelja“ ne dopire nika-
kav odgovor niti žalba.
Reakcije
„učenika“ su bile ključni element ove laboratorijske situacije jer
one treba da ubede stvarnog subjekta da je „učenik“ žrtva šokova. U pilotskom
istraživanju „učenik“ se nije žalio i nije ni na koji način reagovao na kažnja-
vanje. U odsusutvu žalbi gotovo svaki učesnik u eksperimentu je išao do kraja,
zadavao je šokove od 450 volti. Čak su i blage pritužbe koje su korišćene u
kasnijem pilotskom istraživanju bile nedovoljne da navedu ispitanike da ne prati
naloge eksperimentatora.
Ako bi se ispitanik posle tobožnjih reakcija „učenika“ dvoumio da li da
uključi generator šoka ili ne, eksperimentator mu je izdavao verbalni nalog da to
učini. Postojala su četiri podstreka koje je subjekt dobijao od eksperimentatora:
1) Molim vas, nastavite; 2) Eksperiment zahteva da nastavite; 3) Apsolutno je
neophodno da nastavite; 4) Nemate drugog izbora, morate nastaviti. Verbalni
podstreci, ako je za njima bilo potrebe, korišćeni su strogo po tom redosledu.
Isti podstreci su upotrebljavani i ako bi subjekt rekao da ne želi da nastavi dalje
sa davanjem šokova. Ako bi subjekt i posle četvrtog podstreka odbijao da
nastavi, eksperiment se završavao.
Poslušnost je operacionalno bila definisana kao maksimalni intenzitet ele-
ktrične struje koju je ispitanik spreman da uključi da bi „kaznio učenika“ sle-
deći uputstva koja je dobio od eksperimentatora. Ona u principu može imati
vrednost od 0 (ako subjekt odbija da zada prvi šok, onaj od 15 volti), sve do 30
(ako učesnik pristane da primeni šok od 450 volti).
Naravno, pre nego što je eksperiment započet očekivalo se da će mali
broj ljudi biti spreman da po nalogu eksperimentatora pusti najjače udare, one
za koje bi se na osnovu žalbi i reakcija „učenika“ moglo zaključiti da nanose
ozbiljnu štetu drugoj osobi. Stvarni ishodi eksperimenta bili su iznenađujući –
oko 60% ispitanika išlo je do kraja, mada su preko interkoma mogli da čuju kri-
ke i agoniju osobe iz druge sobe, što im je teško padalo. U jednom od protokola
je zapisano da je ozbiljan i uravnotežen poslovni čovek koji je ušao u labo-
ratoriju sa osmehom i samouverenim držanjem kroz dvadesetak minuta bio na
ivici „nervnog sloma“, moleći da se sa eksperimentom prestane, pa ipak se
pokoravao zahtevu eksperimentatora i ostao poslušan do kraja (Milgram, 1963:
377). Subjekti su bili u konfliktnoj situaciji jer su morali da biraju između
poslušnosti legitimnom autoritetu eksperimentatora i moralnog zahteva koji su
slušali od detinjstva – da ne smeju nanositi zlo drugim, sasvim nedužnim
ljudima. Reakcije većine učesnika u eksperimentu jasno su dokazivale njihovo
čvrsto uverenje da su „učeniku“ zadali bolne i vrlo štetne šokove.
Čak i onda kada je u jednoj varijanti eksperimenta od ispitanika traženo
da stave ruku „učenika“ na ploču kroz koju je puštana struja (dakle kada je
susret bio licem u lice i uz fizički kontakt koji je učenik uverljivo odbijao),
7
Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti
Sociološka luča V/1 2011
gotovo 30% ispitanika je sledilo nalog. Ipak, u poređenju sa situacijom kada je
učenik bio udaljen, procenat poslušnih se prepolovio kada je izvršilac naloga
bio u neposrednoj blizini osobe koja je u ulozi učenika i žrtve.
Sve u svemu, rezultati serije eksperimenata pokazali su zapanjujuće vi-
soku spremnost, inače po svemu normalnih ljudi, da poslušaju zahtev autoriteta
koji od njih traži da postupaju na način koji se kosi s moralnim normama.
Vidljive osobine eksperimentatora i „učenika“ nisu imale znatnijeg uticaja na
nivo pokazane poslušnosti ispitanika. Jednak stepen poslušnosti bio je i onda
kada je žrtva delovala blago i onda kada je odavala utisak grube osobe. Pored
toga, žene su demonstrirale isti stepen poslušnosti kao i muškarci, mada se na-
petost kada su izvršavale sve surovije naloge eksperimentatora kod njih oči-
glednije ispoljavala nego kod muškaraca.
Tipično zdravorazumsko objašnjenje poslušnosti u ovim laboratorijskim
situacijama počiva na ideji da zadavanje bola drugoj nedužnoj osobi predstavlja
dokaz ukorenjene destruktivne čovekove prirode. Agresivna priroda čoveka
izlazi na videlo i zaklanja se iza navodne potrebe da se slede nalozi autoriteta.
Međutim, detalji nekih od sprovedenih eksperimenata ukazivali su da postupci
subjekata nisu motivisani agresivnim nagonima: kada su subjekti imali priliku
da sami određuju intenzitet strujnog udara oni su se odlučivali za one najslabije
ili su, skraćivali trajanje šoka. Pored toga, pokušavali su na razne načine da
sugerišu tačan odgovor, na primer posebnim naglašavanjem ispravnog odgovora
(v. Milgram, 1974/1990).
Ako za ovu vrstu poslušnosti kojom se ispunjavaju surovi nalozi autori-
teta nisu odgovorni agresivni i destruktivni nagoni čoveka šta nam preostaje kao
objašnjenje? Psihoanalitičari su se bavili ovim pitanjima pre eksperimentalnih
socijalnih psihologa. Tako je na primer, Erih From ponudio moguće tumačenje
poslušnosti. Moderno vreme po njegovom mišljenju izaziva u gotovo svakom
pojedincu stanje anksioznosti i izolovanosti. Jedno od rešenja jeste bekstvo u
totalitarnu poslušnost – na taj način se izbegavaju neizvesnosti i nesigurnosti
koje donosi sloboda odlučivanja (From, 1941/1983).
Tumačenje koje je pružio Milgram drugačije je i podesnije za objašnjenje
detalja koji se registruju u ponašanju poslušnih učesnika eksperimenta. Mi se
rađamo, tvrdio je Milgram, sa potencijalom za poslušnost prema autoritetu.
Društveni život je bitan za opstanak pojedinaca i sve psihološke osobine neo-
phodne za društveno življenje oblikovane su u toku evolucije na osnovu značaja
koje imaju za opstanak. Društveni život zahteva hijerarhijsku koordinaciju i da
bi grupa nesmetano i efikasno funkcionisala neophodno je da se pojedinac
podredi volji onoga koji je u hijerarhiji iznad njega. Kada samostalno postupa
on se oslanja na svoju savest. S druge strane, kada sebe opaža kao učesnika u
zajedničkoj, koordinisanoj akciji njegov moralni interes se sužava i on odgo-
vornost prenosi na autoritete koji su iznad njega.
„Svaki pojedinac poseduje savest koja u manjoj ili većoj meri obuzdava
poplavu impulsa destruktivnih prema drugima. No, kad on svoju ličnost utopi u
organizacionu strukturu, na mesto autonomnog čoveka staje ovo novo stvorenje,
Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti
8
Sociološka luča V/1 2011
koje – oslobođeno ograničenja individualne moralnosti, neinhibirano čovečno-
šću – vodi računa jedino o sankcijama autoriteta“ (Milgram, 1974/1990: 179).
Milgram navodi nekoliko uslova potrebnih za razvoj poslušnosti. Socio-
kulturni agensi, od porodice koja nameće hijerarhijsku strukturu autoriteta do
različitih institucija, uče pojedinca da se izvršavanje naloga autoriteta obično
nagrađuje, pa se kao konačni proizvod svih ovih iskustava nameće i ukorenjuje
uverenje da je pokoravanje autoritetu poželjno. Eksperimentalni subjekti su ušli
u ogled sa pretpostavkom da je eksperimentator autoritet koji ima pravo da
izdaje naloge. Milgramov tehničar-eksperimentator bio je odeven u mantil koji
je potvrđivao njegov status i izdavao adekvatne naredbe, smisaono povezane sa
njegovim statusom. Sve to je bilo dovoljno da se eksperimentor prihvati kao
autoritet. Pošto je autoritet u datoj situaciji uspostavljen subjekt se oseća
obaveznim prema njemu. U tom trenutku ispitanik usmerava svoje težnje ka što
kompetentnijem izvršavanju uloge koju mu je autoritet dodelio i kažnjavanje
šokom postaje samo deo njegovih aktivnosti. On se trudi da što adekvatnije
izvede ono što se od njega zahteva i na autoritet prebacuje odgovornost za
sadržaj naloga (zato se oni koji po naredbi učine neko zlodelo brane tako što
izjavljuju da su samo izvršavali svoju dužnost). Zbog tog prebacivanja
odgovornosti na drugog nehumani postupci koje pojedinac izvršava po nalogu
ne ugrožavaju sliku o samom sebi. Kada se na ovaj način uspostavi psihološka
nadmoć autoriteta pojedincu postaje sve teže da se suprotstavi njegovim nalo-
zima, čak i kad počinje da sumnja u njih. Često se dešava da subjekti glasno
izražavaju neslaganje sa zahtevima eksperimentatora, ali i dalje nastavljaju da
izvršavaju naloge. Subjektima je teško da se odupru sve okrutnijim nalozima
autoriteta zbog toga što se oni pred njega postupno postavljaju, korak po korak,
i što bi posle odluke da prekine morao da opravda ono što je već učinio. Nape-
tost koju subjekt oseća kada daje šokove može se razrešiti odbijanjem poslu-
šnosti, ali postoje i drugi mehanizmi kojima poslušni ispitanici pribegavaju.
Milgram navodi sledeće: izbegavanje (nastoje da spreče jasnu percepciju zna-
kova povezanih sa žrtvinim patnjama), poricanje (sopstvene odgovornosti, ili se
ne veruje da su šokovi bolni, mada subjekt ne pristaje da sam primi ogledni
šok), fizička ispoljavanja (znojenje, drhtanje, smeh), izvrdavanje i mininalno
pokorovanje (skraćivanje trajanja šoka i dr.), neslaganje (samo verbalno, ali ne
odbijanje poslušnosti) i okrivljavanje žrtve („učenik“ je kriv što je dobrovoljno
pristupio ogledu i zbog svoje gluposti i tvrdoglavosti).
Zanimljivo je da Milgram za iskazanu poslušnost i neposlušnost nije mo-
gao da nađe jaču osnovu u ličnim karakteristikama svojih subjekata. Zato je
morao da zaključi da su često za vladanje pojedinca odgovorne okolnosti u
kojima se nalazi.
Da li su važnije okolnosti ili lične osobine?
Danas se eksperimenti poslušnosti autoritetu navode kao nedvosmislen
primer da ljudi potcenjuju ulogu spoljašnjih okolnosti (situacija) kada ocenjuju
9
Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti
Sociološka luča V/1 2011
tuđe ponašanje. Pre ovih eksperimenata bilo je rasprostranjeno uverenje da je
pokretačka sila u ovoj vrsti poslušnosti neka destruktivna sklonost ili osobina
ličnosti. Videli smo da ponašanje subjekata u laboratoriji ne pruža osnovu za
takve zaključke, ispitanici su se često na sve moguće načine dovijali da umanje
verovatnoću dobijanja šoka, a kada su sami imali priliku da odrede intenzitet
šoka davali su one slabe ili kratkotrajne. Milgram je pokušavao da prikupi i
uporedi podatke o ličnim obeležjima eksperimentalnih subjekata koji su iska-
zivali poslušnost prema autoritetu i onih koji su je u nekom momentu otkazivali.
Na osnovu materijala koji mu je bio na raspolaganju do 1974. godine mogao je
da zaključi: „Siguran sam da poslušnost i neposlušnost imaju složenu osnovu u
ličnosti. Ali znam da je nismo pronašli... Štaviše, dispozicija s kojom se čovek
upušta u eksperiment verovatno ima manji značaj no što većina čitalaca misli.
Jer, socijalna psihologija našeg veka uči nas važnoj lekciji: često za nečiji
postupak nije odlučujuće kakav je on čovek, već u kakvoj se situaciji nalazi“
(Milgram, 1974/1900: 198).
Brojni podaci prikazani u knjizi Poslušnost autoritetu ukazivali su da
svojstva situacije utiču na nivo spremnosti da se prate nalozi autoriteta.
Pokazalo se da: 1) poznanstvo sa žrtvom i njena blizina smanjuje broj poslušnih
pojedinaca. Ako ispitanik poznaje „učenika“ od ranije i ako se s njim nalazi u
istoj prostoriji, veća je verovatnoća da će odbiti naloge eksperimentatora. 2)
Stav grupe može da utiče na poslušnost. Ako su u eksperimentu prisutne druge
osobe koje se suprotstavljaju nalogu eksperimentatora verovatnije je da će se
ispitanik odupreti nalogu autoriteta (ali v. Burger, 2009). 3) Neusklađenost
zahteva dva autoriteta može dovesti do neposlušnosti. Kada dva eksperi-
mentatora daju suprotne naloge, jedan zahteva da se pojača udar, a drugi da se
ne pojača, broj „poslušnika“ se značajno smanjuje. 4) Kada autoritet nije u
fizičkoj blizini ispitanika, već naloge daje telefonom, manja je spremnost da se
nalog izvrši.
U istoj knjizi Milgram navodi rezultate studija koji pokazuju da je viši
stepen lične autoritarnosti meren rezultatom pojedinca na F-skali u korelaciji sa
iskazanom poslušnošću u laboratorijskim uslovima. Istraživanja Lorensa Kol-
berga, Milgramovog kolege sa Jejla pokazala su da se oni koji imaju dublje une-
drene (internalizovane) moralne norme nešto češće odupiru zahtevima autoriteta.
Pa ipak nije se moglo prevideti da su navedene korelacije bile prilično niske.
Kasnija istraživanja su pokazala očekivane ali opet niske pozitivne kore-
lacije poslušnosti sa rezultatima na Altemajerovoj skali autoritarnosti, na Ro-
terovoj skali interpersonalnog poverenja (očekivano, ako se ima u vidu da je
bitan faktor poslušnosti poverenje koje se ima u autoritet), i negativne korelacije
sa rezultatima na jednoj skali socijalne inteligencije (Blass, 1991). Nažalost, veći
broj ovih nalaza potiče iz istraživanja u neobjavljenim doktorskim disertacija-
ma. Novije studije pokazuju da empatijske dispozicije (procenjene Dejvisovom
skalom interpersonalne osetljivosti) ne razlikuju poslušne i neposlušne subjekte.
Empatičniji pojedinci su samo nešto ranije izražavali zabrinutost za stanje žrtve,
ali ih to nije navodilo da u većem procentu ne poslušaju eksperimentatora
Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti
10
Sociološka luča V/1 2011
(Burger, 2009). U nešto drugačijim laboratorijskim ispitivanjima, u kojima je
zahtevano da se „učenik“ vređa i ponižava, poslušni i neposlušni učesnici nisu
se razlikovali ni po jednoj od pet bazičnih crta ličnosti – ekstraverziji, neuroti-
cizmu, otvorenosti (duha), savesnosti i saradljivosti (Bocchiaro & Zimbardo,
2010).
Mada treba imati u vidu činjenicu da su niske korelacije dobijene sa
merama poslušnosti u samo jednoj situaciji i da se veća doslednost ponašanja i
crta ličnosti može očekivati kada se koristi veći broj akata ponašanja tj. kada se
vrši agregacija mera ponašanja kroz više različitih situacija (Logar–Đurić,
1989), ostaje utisak da su situacione determinante u ovom slučaju jače. Baš
onako kako je Milgram tvrdio.
Koliko su stabilne razmere poslušnosti?
Milgram je bio uveren da se fenomen koji je ispitivao u laboratoriji ne
može objasniti ni autoritarnošću kao skupom stavova pojedinca niti odsustvom
demokratske prakse u određenom društvu. Objašnjenje treba tražiti u samom
postojanju hijerarhijske strukture i u težnji pojedinca da doprinese funkcio-
nisanju te strukture. Odatle bi mogao da sledi zaključak da ne treba očekivati
znatnije razlike u razmerama poslušnosti ako se slična istraživanja vrše u
različitim državama. Takođe ne bi trebalo očekivati da se nivo poslušnosti
bitnije promeni u toku dužeg vremenskog perioda, tj. da danas bude različit od
onog koji je bio pre pedeset godina.
Prema analizama koje je objavio Tomas Blas (Blass, 2004) eksperimenti
izvedeni na Jejlskom univerzitetu ponovljeni su u nekoliko drugih gradova u
SAD, u Nemačkoj, Italiji, Austriji, Južnoj Africi, Jordanu, Indiji i Australiji.
Stepen poslušnosti je bio nešto viši nego što je Milgram prikazao u svojoj knjizi
iz 1974. godine, ali nema dokaza da su te razlike značajne. U SAD je prosečno
bilo 61% poslušnih subjekata, a u drugim državama oko 66%. Moglo bi se
prema tome zaključiti da je poslušnost podjednako rasprostranjena u državama
sa različitim tradicijama.
Milgramovi osnovni nalazi potvrđeni su u nekoliko drugih istraživanja u
kojima nije korišćeno kažnjavanje šokovima. Vršena su istraživanja u bolnica-
ma gde su subjekti bili medicinske sestre koje su dobijale očigledno pogrešne
naloge o terapiji pacijenata za koje su zadužene (Hofling et al., 1966; v. i Miller,
1986). Prikupljeni su i podaci o tome da se pod uticajem autoriteta lakše donose
neetičke odluke o puštanju u promet potencijalno opasnog leka, dok se, kad
takvog pritiska na odlučivanje nema, odluke zasnivaju na moralnim uverenjima
pojedinca (Brief et al., 1991). Ovoj grupi eksperimenata pripada i skorašnje
istraživanje obavljeno sa italijanskim studentima (Bocchiaro & Zimbardo,
2010). U ovoj studiji je stvarnim subjektima naloženo da „učenika“ koji je bio
saradnik eksperimentatora i pre početka ogleda očigledno nekoncentrisan pre-
korevaju sve više i više za greške koje pravi rešavajući zadatke sa silogizmima.
Ukupno je bilo 15 različitih pokuda koje su se razlikovale po svojoj težini.
11
Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti
Sociološka luča V/1 2011
Najblaža je bila: „Više se potrudi“, a najteža: „Ti si stvarno najgluplja osoba
koju sam upoznao“. Saradnik eksperimentatora je bio u istoj prostoriji sa su-
bjektom vezanim za aparate koji su navodno merili njegove fiziološke reakcije
što ga je sprečavalo da napusti prostoriju. Na pokude koje je dobijao zbog
pogrešnih odgovora reagovao je jasnim znacima uznemirenja, zahtevima da mu
skinu veze sa aparatom, sve do plača. Cela situacija je za sve stvarne učesnike u
eksperimentu bila sasvim uverljiva. U ovim okolnostima 30% subjekata je išlo
do kraja u pokudama i u vređanju učenika, poslušno ispunjavajući naloge
eksperimentatora ne obazirući se na znake patnje druge osobe. Zanimljivo je da
su poslušni subjekti, kao i subjekti koji su prekidali učešće u eksperimentu bili
pod istim stresom, pa se može zaključiti da stres nije ključni faktor u donošenju
odluke da se ne slede nalozi autoriteta. Ova studija je u osnovi ponavljanje
jednog holandskog istraživanja koje je sprovedeno pre četvrt veka (Meeus &
Raaijmakers, 1986), a nivo poslušnosti subjekata bio je praktično isti.
Zbog primedbi na račun izlaganja subjekata preteranom stresu i napetosti,
Milgramove eksperimente danas nije moguće ponoviti u celosti. Ali ipak se
može pribeći delimičnoj replici, što je učinio Džeri Burger sa Univerziteta u
Santa Klari (Burger, 2009). U istraživanju je učestovalo sedamdeset odraslih
subjekata koji su davali šokove samo do 150 volti, kada su imali priliku da čuju
verbalni protest žrtve i zahtev da se prekine sa ogledom. U Milgramovim
eksperimentima 79% učesnika koji do tada nisu uskratili poslušnost autoritetu
išlo je do kraja, sve do 450 volti. Na slabije šokove saradnik eksperimentatora je
samo jaukom pokazivao da mu je šok (koji stvarno nije dobijao) neprijatan.
Procenjena stopa poslušnosti u ovom istraživanju koje je obavljeno 2006.
godine bila je samo neznatno niža od one koju je Milgram utvrdio 45 godina
ranije. Suprotno očekivanjima, učesnici ovog eksperimenta, koji su videli da
neki drugi učesnik (zapravo saradnik eksperimentatora) odbija nalog i da se ne
vlada po instrukcijama, nisu se povodili za ovim primerom. Muškarci i žene se
ni ovom prilikom nisu razlikovali u stepenu poslušnosti.
Ukratko,
nameće se zaključak da su podaci o stepenu poslušnosti sra-
zmerno stabilni. Zato Burger ima pravo da zaključi: „...Mada promene u
stavovima društva mogu da utiču na ponašanje, moji podaci ukazuju da i danas
deluju isti situacioni faktori koji su dovodili do poslušnosti u Milgramovom
eksperimentu“ (Burger, 2009: 9).
Na
čemu se temelji moć autoriteta?
Autoritet u Milgramovim laboratorijskim eksperimentima poslušnosti
poseduje moć. Pitanje je, međutim, o kojoj vrsti moći je ovde reč. Rejven i Ru-
bin (Raven & Rubin, 1976) razlikuju šest osnova moći. To su: moć nagrađi-
vanja, moć prisile, referentna, stručnjačka, legitimna i moć informisanosti.
Osnova moći nagrađivanja leži u mogućnosti neke osobe da osigura neku dobit
ili zadovoljstvo drugoj osobi nad kojom ima vlast. Nagrađivanje može da se
sastoji i u ispoljavanju naklonosti. Moć prisile počiva na moći autoriteta da
Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti
12
Sociološka luča V/1 2011
kazni drugu osobu, ako se ona ne pokori nalogu. Kazna može da se sastoji i u
uskraćivanju nagrada i naklonosti. Zajedničko svojstvo prethodne dve moći
jeste da predstavljaju kontrolu nad nečijom sudbinom, dok druge vrste moći
ostvaruju neposrednu kontrolu ponašanja (Rot, 1999). Referentna moć se
zasniva na identifikaciji neke osobe sa osobom koja predstavlja autoritet i na
njenoj želji da svojim ponašanjem ugodi autoritetu. Stručnjačka moć se zasniva
na uverenju da autoritet ima znanja i kompetencije koje koristi bez posebnih i
sebičnih namera. Legitimna moć se temelji na društvenoj normi, tj. na skupu
uverenja o tome koji su postupci i stavovi prikladni u određenoj situaciji. Moć
informisanosti odnosi se na ubedljivost podataka koje autoritet iznosi da bi
ubedio drugu osobu i na taj načn izmenio njeno ponašanje.
U psihološkim eksperimentima moć eksperimentatora se često temelji na
legitimnoj moći. Učesnici često obavljaju besmislene radnje, pa i radnje koje
nose opasnost po sopstveno zdravlje ako to od njih zahteva eksperimentator
(Raven & Rubin, 1976).
Bitno je poznavati prirodu moći koju je imao eksperimentator u Milgra-
movom ogledu jer ako je od presudnog značaja za poslušnost bila njegova le-
gitimna moć onda se gotovo svak može naći u ulozi slepog izvršioca naređenja.
Ako je temelj njegove moći uverenje o njegovoj stručnosti (on je stručnjak za
uticaj kažnjavanja na pamćenje i učenje) onda je njegove naloge lakše odbiti jer
njegova stručnost podleže kontinuiranom proveravanju. Kada se pokaže da se
njegova predviđanja ne ispunjavaju (na primer, tvrdnja da su šokovi bezopasni
ne slaže se sa jasnim znacima patnje žrtve tih šokova), za pojedinca on prestaje
da bude autoritet. U nizu svojih studija Blas (v. Blass & Schmitt, 2010) po-
kazuje da posmatrači kojima se prikazuje film o toku Milgramovih osnovnih
eksperimenata procenjuju da su legitimna i stručnjačka moć presudno uticale na
poslušnost učesnika u eksperimentu. Jasno je da je ovde reč samo o tome kako
spoljašnji posmatrači opažaju uticaje autoriteta, ali se može pretpostaviti da bi
isti uticaj ove moći imale i ako bi posmatrači bili stvarni akteri u eksperimentu
Milgramovog tipa. Isti posmatrači su ocenjivali da je najmanja uloga referentne
i moći nagrađivanja.
Ovi podaci o značaju i upadljivosti legitimne moći predstavljaju indi-
rektnu potvrdu zaključka iz prethodnog odeljka ovog rada – da se i danas, kao i
u vreme kada je Milgram vršio svoja istraživanja, može računati na znatan broj
poslušnih koji će se u pogodnim okolnostima prepustiti volji autoriteta.
Koliko su laboratorijska istraživanja relevantna za razumevanje
stvarne okrutnosti iz poslušnosti?
U literaturi se ne tako retko sreće ocena da Milgramovi eksperimenti ne
govore ništa o poslušnosti već samo o normama koje važe za učešće u soci-
jalnopsihološkom eksperimentu (Eskola, 1988). Nasuprot tome, na Milgramove
eksperimente i njegova objašnjenja slepe poslušnosti u izvršavanju nečovečnih
naređenja danas se pozivaju autori koji se bave genocidom (Alvarez, 2001).
13
Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti
Sociološka luča V/1 2011
Sam Milgram je dosta napora uložio da povuče paralele između poslu-
šnosti u laboratoriji i ponašanja glavešina nacističke Nemačke i običnih ne-
mačkih građana. Pritom se pozivao i na stavove Hane Arent o Ajhmanu koja je
opovrgavala tvrdnje tužilaštva u Jerusalimu da je Ajhman sadistička, izopačena
ličnost (Arendt, 1963). U isto vreme kada je Milgram izvodio svoje ekspe-
rimente o poslušnosti Hana Arent je pratila suđenje Ajhmanu koje se odvijalo u
Jerusalimu. Prema Arentovoj, Ajhman nije pokazivao nikakve znake mentalne
bolesti ili poremećaja ličnosti, niti je gajio antisemitske ili rasističke stavove. Po
njenom tumačenju ovde je reč o banalnosti zla, ne o činovima sociopata i
fanatika već o aktima normalnih osoba koje veruju u normalnost i opravdanost
svojih postupaka. Ajhman je prosto delovao kao efikasni birokrata, postupajući
prema naređenjima, ne razmišljajući mnogo o posledicama koje one imaju po
žrtve.
Pitanju da li ispitivanja u laboratoriji mogu da doprinesu razumevanju
poslušnosti u širem kontekstu Milgram je posvetio dosta pažnje i u svojoj knjizi
iz 1974. godine. On je bio uveren da psihološki mehanizmi poslušnosti ostaju
isti dok god postoji odnos podređenog i nadređenog koji ima pravo da propiše
ponašanje. Nijanse i pojedinosti poslušnosti mogu da zavise od specifičnih
okolnosti, ali osnovni proces ostaje isti kao što se „kod zapaljene šibice i kod
šumskog požara odvija isti osnovni proces sagorevanja“ (Milgram 1974/1990:
166). Posebno mesto u njegovim razmišljanjima zauzimala je analiza onoga što
se u Nemačkoj dešavalo pod vlašću nacista.
Samom Milgramu je bilo potpuno jasno da postoje razlike između labo-
ratorijske situacije u kojoj je ispitivao destruktivnu poslušnost prema autoritetu i
poslušnosti vojnika ili naciste koji izvršava naređenja koja se kose sa moralom.
Na primer, na osnovu dugotrajne indoktrinacije mnogi Nemci proganjanja
nedužnih Jevreja i drugih grupa nisu smatrali nezasluženim i na njih nisu gledali
sa moralnom indignacijom. Nasuprot tome, poslušnost subjekata u labora-
torijskom eksperimentu bila je trenutna i nepripremljena. Pored toga, vojnici i
funkcioneri nacističkog režima uključeni u vršenje zlodela bili su sasvim svesni
da uništavaju ljudske živote, dok su subjekti u eksperimentu na početku bili
uveravani da ono što čine „učeniku“ ne ostavlja trajne posledice. Ne može se
isključiti mogućnost da su eksperimentalni subjekti, i pored sve uverljivosti
situacije, ipak bili ubeđeni da će neko prekinuti eksperiment ako bi pretilo
ozbiljno i trajno ozleđivanje „učenika“, žrtve. Pored toga ispitanici su bili u
situaciji u kojoj eksperimentator prihvata odgovornost za sve posledice, dok je u
realnim situacijama teže sopstvenu odgovornost preneti na drugog. Milgramu,
međutim, nije bilo teško da odbaci ove i slične razlike kao nebitne. U stvarnoj
društvenoj dinamici autoriteti imaju znatno veću moć nagrađivanja i prisile, a i
u prilici su da pruže daleko uverljivija objašnjenja i opravdanja za svoje
nemoralne zahteve, što predstavlja sasvim dovoljnu osnovu za transformaciju
mirnih, običnih ljudi u poslušne zločince.
Prema Milgramovim analizama neke teme se ponavljaju kada se ispituju
različiti primeri ekstremne poslušnosti u stvarnom društvenom životu, kao što
Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti
14
Sociološka luča V/1 2011
su: američki zločini u Vijetnamu, postupanje čuvara u koncentracionim logo-
rima koje je organizovala nacistička Nemačka i dr. Uvek jedna grupa ljudi izvr-
šavajući naloge nadređenih svoje postupke posmatra kao tehničku stvar privre-
meno suspendujući sopstvene moralne obzire, odgovornost se prebacuje na
nadređenog ili na neku višu instancu, postupci se razdvajaju od ličnih osećanja i
nalaze se opravdanja u nekom višem cilju, a odanost, dužnost i disciplina u
izvršavanju okrutnih dela opažaju se kao preduslovi za opstanak društvenog si-
stema. Da bi se izbeglo razmišljanje o moralnim implikacijama (zlo)dela koriste
se razni eufemizmi ili se o izvršenom delu ne govori čak ni u krugu saučesnika.
Očigledne su paralele sa dešavanjima u laboratorijskim eksperimentima
poslušnosti. Poslušni subjekti se potpuno predaju proceduri i trude se da što
razgovetnije postavljaju pitanja i da se pokažu što kompetentnijim učesnicima u
eksperimentu. Oni često ističu da šokove ne bi davali sami od sebe već da su
prosto radili ono što im je rečeno, prebacujući svu odgovornost na eksperi-
mentatora. Davanje šokova treba da služi naučnim ciljevima i ispitanici su
posvećeni ovom cilju. Čak i kad se suprotstavljaju nalogu autoriteta subjekti to
često čine kao da se zbog nečega izvinjavaju pokušavajući da se pokažu kao
dobri učesnici u eksperimentu. Ponekad subjekti nastavljaju da se pokoravaju
volji eksperimentatora mada jasno pokazuju znake napetosti. Subjekti u
eksperimentu prigovore svoje savesti, ako se pojave, doživljavaju kao smetnje i
pokušavaju od njih da se odbrane tako što odvraćaju pažnju od znakova koji
govore o nevoljama kroz koje prolazi „učenik“. Na primer, vrlo glasnim
čitanjem pokušavaju da pokriju proteste „učenika“. Posle eksperimenta neki
ispitanici pokušavaju da što manje govore o svojim doživljajima i osećanjima
tokom ogleda (gđa Rozenblum, Milgram, 1974/1990: 86–88).
Kod eksperimentalnih subjekata se povremeno javljala ideja da učenici–
žrtve na neki način zaslužuju udare električne struje. Ponekad su poslušni
subjekti posle eksperimenta izjavljivali da je učenik bio glup i tvrdoglav i da je
time zaslužio šokove. Nacistički režim, sa svoje strane, dugo je vodio antise-
mitsku propagandu i time pripremio teren za konačno rešenje jevrejskog pitanja
i opravdanje brutalnog tretmana. Na osnovu popularnih teza o Nemcima kao
kruni arijevske rase Nemci su mogli s manje skrupula da postupaju i prema
drugim, inferiornijim rasama. Mnogi pogromi, kako nas istorija uči, uključuju
pripremu u vidu obezvređivanja žrtava tj. poricanje njihovih intelektualnih i
karakternih osobina. Može li se onda ona na osnovu ovih paralela tvrditi da
laboratorija nudi model stvarnog ponašanja ljudi uhvaćenih u mrežu zahteva
jednog nehumanog i destruktivnog društvenog sistema?
Jedan broj autora ostaje, uprkos svemu, nezadovoljan ovim argumentima
i s pravom ističu određena ograničenja (npr. Fenigstein, 1998). Oni osporavaju
Milgramovo tvrđenje da je u laboratoriji pronašao adekvatan model za razume-
vanje ekstremnog i destruktivnog potčinjavanja autoritetu u stvarnim životnim
okolnostima ukazujući na činjenicu da su neki mučitelji i izvršioci ratnih zloči-
na motivisani su sopstvenim sadističkim potrebama i da se kod njih ne prime-
ćuju bilo kakvi znaci kajanja i krivice, kako u toku vršenja zločina tako i
15
Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti
Sociološka luča V/1 2011
kasnije. Ono što Milgram smatra suštinom poslušnosti, dovođenje u stanje u
kome čovek počinje sebe da shvata kao oruđe za izvršavanje tuđih želja u ovom
slučaju ne postoji. Deo mučitelja i zločinaca izvršava svoje želje. Izvesno je da
se postojanje ovakvih pojedinaca nikako ne može prevideti, ali je podjednako
teško prevideti činjenicu da su i sasvim obični ljudi spremni na surova po-
stupanja prema nedužnima i da je za objašnjenje psiholoških mehanizama koji
ih to do tog stanja dovode zaslužan Stenli Milgram.
Zaključak
Izgleda da su centralne postavke Milgramovih analiza, u svetlu novijih
nalaza, i dalje sasvim prihvatljive. Situacione determinante poslušnosti imaju
prednost nad varijablama koje su povezane sa ličnošću izvršioca, a razmere
poslušnog ponašanja u laboratorijskim studijama ostaju probližno iste, bez
obzira na zemlju i vreme ispitivanja. Temelj poslušnosti je u legitimnosti
autoriteta. Sve u svemu, i dalje se može ubedljivo zastupati stav da uključivanje
pojedinca u neki hijerarhijski društveni sistem vodi potencijalno opasnom
ograničavanju njegovih moralnih odluka i uvida.
L i t e r a t u r a
Alvarez, A. (2001), Governments, citizens, and genocide: A comparative and inter-
disciplinary approach, Bloomington: Indiana University Press.
Arendt, H. (1963), Eichmann in Jerusalem; A report on the banality of evil, New York:
Viking Press.
Blass, T. (2004), The man who shocked the world: the life and legacy of Stanley Mil-
gram, Philadelphia: Basic Books.
Blass, T., & Schmitt, C. (2010), The nature of perceived authority in the Milgram para-
digm: Two replications, Current Psychology, 20, 115–121.
Bocchiaro, P., & Zimbardo, P. G. (2010), Defying unjust authority: An exploratory
study, Current Psychology, 29, 155–170.
Brief, A.P., Dukerich, J. M., & Doran, L. I. (1991), Resolving ethical dilemmas in
management: Experimental investigations of values, accountability, and choice.
Journal of Applied Social Psychology, 21, 380–96.
Eskola, A. (1988), How many social psychologies are there?, u: Eskola, A., Kihlström,
A., Kivinen, D., & Weckroth, K. (eds.), Blind alleys in social psychology: A
search for ways out (Advances in psychology), Amsterdam: Elsevier Science
Publishing Company Inc., 11–67.
Fenigstein, A. (1998), Were obedience pressures a factor in the Holocaust?, Analyse &
Kritik, 20(1), 54–73.
From, E. (1941/1983), Bekstvo od slobode, Beograd: Nolit.
Hofling, C.K., Brotzman, E., Dalrymple, S., Graves, N., & Bierce, C. (1966), An expe-
rimental study of nurse-physician relations, Journal of Nervous and Mental
Disease, 143, 171–180.
Logar–Đurić, S. (1989), Savremene tendencije u psihologiji ličnosti, Beograd: Savez
društava psihologa SR Srbije.
Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti
16
Sociološka luča V/1 2011
Meeus, W. H. J., & Raaijmakers, Q. A. W. (1986), Administrative obedience: carrying
out orders to use psychological-administrative violence, European Journal of
Social Psychology, 16, 311–324.
Milgram, S. (1963), Behavioural study of obedience. Journal of Abnormal and Social
Psychology, 67, 371–78.
Milgram, S. (1974/1990), Poslušnost prema autoritetu. Beograd: Nolit.
Miller, A. G. (1986), The obedience experiments: A case study of controversy in social
science, New York: Praeger.
Raven, B. II, & Rubin, J. Z. (1976), Social psychology: People in groups, New York
and Toronto: Wiley.
Rot, N. (1999), Psihologija grupa, Beograd: Zavod za udžbenike.
Dostları ilə paylaş: |