Destructive obedience



Yüklə 119,38 Kb.
Pdf görüntüsü
tarix02.10.2017
ölçüsü119,38 Kb.
#2686


Ljubomir Žiropađa 

Filozofski fakultet 

Beograd 


 

 

 



O SUROVOSTI IZ POSLUŠNOSTI 

 

 



DESTRUCTIVE OBEDIENCE 

 

ABSTRACT: Milgram’s obedience experiments are important contribution to human knowledge 



made by social psychology. Prior to Milgram’s research, it was customary to explain destructive 

obedience (in context of war) primarily in terms of deviant personality characteristics. After his 

experiments focus is upon the social organization of wickedness. The basic experimental situation 

that Milgram devised for studying obedience to authority is briefly described, and the main results 

are reviewed. Milgram’s and more recent empirical evidence obtained by other authors are 

discussed in terms of (1) situational and dispositional determinants of obedient behavior, (2) the 

nature of authority in Milgram’s experiments, (3) the stability of obedience rate in laboratory 

studies, and (4) ecological validity of experimentaly induced obedience. 

 

The central legacy of Milgram’s analysis – that destructive obedience may be expected 



from a very large number of people because the role of situational pressures and salience of legi-

timate power of authority seem undisputable. Recent evidence suggests that the average obe-

dience rates are very similar across countries and time. In sum, conclusion reached by reviewing 

recent evidence leads to the realization that the capacity for moral decisions is strongly limited 

when an individual is embedded in hierarchical structures within social systems. 

Key words: obedience, authority, Milgram’s research. 

 

APSTRAKT: Milgramova eksperimentalna istraživanja poslušnosti prema autoritetu, mada su 



stara već 50 godina, predstavljaju jedan od najvažnijih doprinosa socijalne psihologije prouča-

vanju ljudskog ponašanja. Pre Milgramovih studija bilo je uobičajeno da se ekstremne surovosti 

koje se dešavaju u ratovima i u sličnim dešavanjima objašnjavaju osobinama ličnosti izvršioca. 

Milgramove analize su skrenule pažnju na socijalne osnove takvih zločina. U radu su predstavlje-

ni osnovni Milgramovi eksperimenti poslušnosti koja za ishod ima surov odnos prema nepoznatoj 

i nedužnoj žrtvi, kao i objašnjenja koja je ponudio. Razmotreni su i rezultati kasnijih studija o: (1) 

uticaju situacionih i dispozicionih varijabli na poslušnosti, (2) prirodi moći kojom autoritet 

ostvaruje svoju dominaciju, (3) razmerama (laboratorijske) poslušnosti u različitim sredinama i 

vremenskim periodima, i (4) ekološkoj validnosti eksperimentalno izazvane poslušnosti. 

 Zaključuje se da su centralne postavke Milgramovih analiza i dalje prihvatljive. Situacio-

ne determinante poslušnosti imaju prednost nad varijablama koje su povezane sa ličnošću izvr-

šioca, a razmere poslušnog ponašanja u laboratorijskim studijama ostaju približno iste, bez obzira 

na zemlju i vreme ispitivanja. Sve u svemu, i dalje se može ubedljivo zastupati stav da uklju-

čivanje pojedinca u neki hijerhijski društveni sistem vodi potencijalno opasnom ograničavanju 

njegovih moralnih uvida i odluka. 

Ključne riječi: poslušnost, autoritet, Milgramova istraživanja. 

 

 

 



Pre pedeset godina Stenli Milgram (1933–1984), tada predavač na Jejl-

skom univerzitetu, započinje eksperimentalna istraživanja poslušnosti, istraži-

vanja koja će mu, zbog primedbi na račun neetičnog odnosa prema ispitanicima, 

odložiti prijem u Američko psihološko udruženje, da bi mu kasnije donela 

svetsku i medijsku slavu.  



 

Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti

 

4

 



Sociološka luča V/1 2011

 

 



Poslušnost se odnosi na spremnost za postupanje po nalogu drugog. Po 

definiciji ona je socijalnopsihološka pojava zasnovana na odnosu između dve ili 

više osoba, gde jedna osoba daje nalog – naređuje akciju, dok druga taj nalog 

sprovodi. Poslušnost može biti dobrovoljna ili nametnuta. Obično postoji 

suptilna veza između voljne poslušnosti i nametnute ili nasilne. U složenim obli-

cima savremenog socijalnog života, nasilje je obično zamenjeno dobrovoljnom 

pokoravanju zahtevima legitimnog autoriteta. Drugim rečima, poslušnost je 

fenomen koji se pretpostavlja u sistemu uloga koje su međusobno povezane u 

hijerarhiju.  

 

U pokušaju da poslušnost eksperimentalno ispita Milgram postavlja 



pitanje šta će se desiti kada neki autoritet zahteva od pojedinca da se svirepo 

ponaša prema drugoj osobi. Dakle, nije reč o običnoj spremnosti da se izvrši 

nalog nadređenog već o nečemu što bismo mogli označiti kao destruktivnu 

poslušnost ili surovost iz poslušnosti. U seriji eksperimenata koje Milgram 

sprovodi od leta 1961. godine, prilično neočekivano se pokazuje da će iz puke 

poslušnosti, bez ikakvog očekivanja lične koristi i bez agresivnih pobuda, 

pojedinac postupati protivno svojoj savesti i ugrožavati dobrobit druge osobe. U 

predgovoru knjige Poslušnost autoritetu koju je objavio 1974. godine i koja je 

za vrlo kratko vreme prevedena na veliki broj jezika Milgram je istakao da: 

„...čin koji se izvršava po naređenju ima, psihološki gledano, prirodu temeljno 

različitu od spontanog delanja. Osoba koja se po svom unutarnjem ubeđenju 

gnuša krađe, ubijanja i fizičkog napada, možda će ta dela izvršiti relativno lako 

ako joj tako zapovedi autoritet. Ponašanje nezamislivo za pojedinca koji samo-

stalno dela može se po naređenju ostvariti bez oklevanja. (...) Bit poslušnosti 

sastoji se u činjenici da čovek počinje sebe shvatati kao oruđe za izvršavanje 

tuđih želja, i prema tome se više ne smatra odgovornim za svoja dela“ (Milgram, 

1974/1990: 7–8). Poslušnost ima neke zajedničke osobine sa konformizmom. U 

oba slučaja postoji odustajanje od sopstvenog suda i uverenja pod spoljnim, 

društvenim pritiskom. Zato i nije slučajnost što je Milgram na ideju da proučava 

poslušnost prema autoritetu došao posle asistiranja u Ašovim eksperimentima 

konformizma obavljenim 1959. i 1960. godine u Prinstonu.  

 

Ova istraživanja mu donose svetsku slavu, a njegove druge studije (o 



životu u gradovima, kognitivnim mapama, društvenim mrežama) trajno ostaju u 

njihovoj senci. Ona su zatalasala psihološku javnost i pokrenula veliki broj pita-

nja. Iz mnoštva pitanja koja se postavljaju u vezi sa laboratorijskim istraživanji-

ma poslušnosti moguće je izdvojiti četiri, koja će biti razmatrana u ovom članku: 

1.

 

Da li je destruktivna poslušnost prema autoritetu više određena svojstvima 



situacije ili ličnim obeležjima osobe koja prima naloge?  

2.

 



Da li su razmere poslušnosti i pokornosti pred nehumanim zahtevima auto-

riteta stabilne? Da li je poslušnost u istoj meri prisutna u različitim 

kulturama i da li je, možda, danas ima manje nego šezdesetih godina prošlog 

veka, kada je Milgram izveo pionirske oglede? 

3.

 

Koji aspekt moći autoriteta utiče na spremnost neke osobe da se dobrovoljno 



potčini i da postane instrument tuđe volje? 


5

 

Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti 



Sociološka luča V/1 2011

 

4.



 

U kakvom su odnosu nalazi iz psihološke laboratorije sa stvarnim oblicima 

slepe poslušnosti i pokoravanja destruktivnim zahtevima autoriteta u širem 

društvenom kontekstu? 

 

Da bi priroda ovih pitanja bila jasnija neophodno je da se prethodno iz-



lože osnovni podaci o Milgramovim laboratorijskim istraživanjima poslušnosti i 

objašnjenjima koje je ponudio. 

 

 

Milgramovi osnovni eksperimenti i objašnjenje poslušnosti 

 

 

Milgramova istraživanja ne tiču se poslušnosti koja je iznuđena strahom, 



nekom pretnjom autoriteta, ona se bave poslušnošću na koju čovek dobrovoljno 

pristaje, poslušnošću koja je „obojena atmosferom saradnje“ (Milgram, 

1974/1990: 8).  

 Početna zamisao je bila vrlo jednostavna. Od subjekta u psihološkom 

eksperimentu traži se izvršenje niza dela koja se kose sa njegovom savešću. 

Nalozi dolaze od eksperimentatora koji u ovoj situaciji predstavlja autoritet koji 

određuje šta treba i kako treba raditi. Osnovno pitanje postaje koliko dugo će se 

subjekt pokoravati nalozima eksperimentatora koji postaju sve nehumaniji i 

kada će odbiti da postupa onako kako se to od njega zahteva.  

 

Prva istraživanja su obavljena u psihološkoj laboratoriji na Jejlskom 



univerzitetu. Učesnici u eksperimentu bili su obavešteni da učestvuju u ogledu u 

kome se ispituje dejstvo kazne na učenje i pamćenje. U svakom eksperimentu 

učestvovali su, pored eksperimentatora, po jedan naivni subjekt (stvarni subjekt 

istraživanja) i jedan saradnik eksperimentatora. Naivni subjekt je verovao da je 

saradnik eksperimentatora takođe stvarni učesnik eksperimenta, kome je na 

osnovu žreba dodeljena uloga učenika, onoga koji treba da uči niz parova reči. 

Stvarni subjekt je dobijao ulogu „učitelja“ koji ima zadatak da „učeniku“ pro-

čita listu sa parovima reči (npr. plava – kutijalep – dandivlja – guska) i da 

potom proveri znanje „učenika“. U fazi provere znanja „učitelj“ je čitao plavo: 

nebo-mastilo-kutija-lampa, a „učenik“ je trebalo da naznači koja je od četiri reči 

bila ranije sparena s reči plavo. Ako bi „učenik“ pogrešio, „učitelj“ je po instru-

kcijama koje je dobio morao da ga kazni davanjem elektrošoka. Za davanje 

elektrošokova subjekt je imao na raspolaganju generator šoka koji je na svojoj 

tabli imao 30 prekidača, poluga u vodoravnom nizu. Svaki prekidač je imao 

imao jasnu oznaku voltaže, počev od 15 do 450 volti. Sa svakom greškom koju 

„učenik“ napravi trebalo je za 15 volti povećati intenzitet strujnog udara – kod 

prve greške se davao udar od 15 volti. „Učenici“ su dobili instrukciju da prave 

veliki broj grešaka – tri pogrešna na jedan ispravan odgovor. „Učenik“, koji je u 

nekim varijantama osnovnog eksperimenta bio u drugoj prostoriji, čvrsto prive-

zan za stolicu i povezan sa elektrodama, a sa stvarnim subjektom komunicirao 

preko interkoma, nije realno primao udare električne struje. Pravi ispitanici

međutim, nisu mogli znati da je reč o obmani jer su njima emitovane tobožnje, 

unapred snimljene žalbe „učenika“, koji se nije žalio sve dok ne bi dobio udar 

od 75 volti. Tada bi se začulo njegovo gunđanje. Na 120 volti bi se čuo protest 



 

Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti

 

6

 



Sociološka luča V/1 2011

 

da su šokovi stvarno bolni, a na šok od 135 volti bolno stenjanje. Počev od 150 



volti „učitelj“ je imao priliku da čuje insistiranje „učenika“ da ga puste i da više 

ne želi da učestvuje u eksperimentu, a na 300 volti da više neće da odgovara. 

Od te voltaže par puta se čuju krici i od 330 volti do „učitelja“ ne dopire nika-

kav odgovor niti žalba.  

 Reakcije 

„učenika“ su bile ključni element ove laboratorijske situacije jer 

one treba da ubede stvarnog subjekta da je „učenik“ žrtva šokova. U pilotskom 

istraživanju „učenik“ se nije žalio i nije ni na koji način reagovao na kažnja-

vanje. U odsusutvu žalbi gotovo svaki učesnik u eksperimentu je išao do kraja, 

zadavao je šokove od 450 volti. Čak su i blage pritužbe koje su korišćene u 

kasnijem pilotskom istraživanju bile nedovoljne da navedu ispitanike da ne prati 

naloge eksperimentatora.  

 

Ako bi se ispitanik posle tobožnjih reakcija „učenika“ dvoumio da li da 



uključi generator šoka ili ne, eksperimentator mu je izdavao verbalni nalog da to 

učini. Postojala su četiri podstreka koje je subjekt dobijao od eksperimentatora: 

1) Molim vas, nastavite; 2) Eksperiment zahteva da nastavite; 3) Apsolutno je 

neophodno da nastavite; 4) Nemate drugog izbora, morate nastaviti. Verbalni 

podstreci, ako je za njima bilo potrebe, korišćeni su strogo po tom redosledu. 

Isti podstreci su upotrebljavani i ako bi subjekt rekao da ne želi da nastavi dalje 

sa davanjem šokova. Ako bi subjekt i posle četvrtog podstreka odbijao da 

nastavi, eksperiment se završavao. 

 

Poslušnost je operacionalno bila definisana kao maksimalni intenzitet ele-



ktrične struje koju je ispitanik spreman da uključi da bi „kaznio učenika“ sle-

deći uputstva koja je dobio od eksperimentatora. Ona u principu može imati 

vrednost od 0 (ako subjekt odbija da zada prvi šok, onaj od 15 volti), sve do 30 

(ako učesnik pristane da primeni šok od 450 volti).  

 

Naravno, pre nego što je eksperiment započet očekivalo se da će mali 



broj ljudi biti spreman da po nalogu eksperimentatora pusti najjače udare, one 

za koje bi se na osnovu žalbi i reakcija „učenika“ moglo zaključiti da nanose 

ozbiljnu štetu drugoj osobi. Stvarni ishodi eksperimenta bili su iznenađujući – 

oko 60% ispitanika išlo je do kraja, mada su preko interkoma mogli da čuju kri-

ke i agoniju osobe iz druge sobe, što im je teško padalo. U jednom od protokola 

je zapisano da je ozbiljan i uravnotežen poslovni čovek koji je ušao u labo-

ratoriju sa osmehom i samouverenim držanjem kroz dvadesetak minuta bio na 

ivici „nervnog sloma“, moleći da se sa eksperimentom prestane, pa ipak se 

pokoravao zahtevu eksperimentatora i ostao poslušan do kraja (Milgram, 1963: 

377). Subjekti su bili u konfliktnoj situaciji jer su morali da biraju između 

poslušnosti legitimnom autoritetu eksperimentatora i moralnog zahteva koji su 

slušali od detinjstva – da ne smeju nanositi zlo drugim, sasvim nedužnim 

ljudima. Reakcije većine učesnika u eksperimentu jasno su dokazivale njihovo 

čvrsto uverenje da su „učeniku“ zadali bolne i vrlo štetne šokove.  

 

Čak i onda kada je u jednoj varijanti eksperimenta od ispitanika traženo 



da stave ruku „učenika“ na ploču kroz koju je puštana struja (dakle kada je 

susret bio licem u lice i uz fizički kontakt koji je učenik uverljivo odbijao), 




7

 

Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti 



Sociološka luča V/1 2011

 

gotovo 30% ispitanika je sledilo nalog. Ipak, u poređenju sa situacijom kada je 



učenik bio udaljen, procenat poslušnih se prepolovio kada je izvršilac naloga 

bio u neposrednoj blizini osobe koja je u ulozi učenika i žrtve. 

 

Sve u svemu, rezultati serije eksperimenata pokazali su zapanjujuće vi-



soku spremnost, inače po svemu normalnih ljudi, da poslušaju zahtev autoriteta 

koji od njih traži da postupaju na način koji se kosi s moralnim normama. 

Vidljive osobine eksperimentatora i „učenika“ nisu imale znatnijeg uticaja na 

nivo pokazane poslušnosti ispitanika. Jednak stepen poslušnosti bio je i onda 

kada je žrtva delovala blago i onda kada je odavala utisak grube osobe. Pored 

toga, žene su demonstrirale isti stepen poslušnosti kao i muškarci, mada se na-

petost kada su izvršavale sve surovije naloge eksperimentatora kod njih oči-

glednije ispoljavala nego kod muškaraca.  

 Tipično zdravorazumsko objašnjenje poslušnosti u ovim laboratorijskim 

situacijama počiva na ideji da zadavanje bola drugoj nedužnoj osobi predstavlja 

dokaz ukorenjene destruktivne čovekove prirode. Agresivna priroda čoveka 

izlazi na videlo i zaklanja se iza navodne potrebe da se slede nalozi autoriteta. 

Međutim, detalji nekih od sprovedenih eksperimenata ukazivali su da postupci 

subjekata nisu motivisani agresivnim nagonima: kada su subjekti imali priliku 

da sami određuju intenzitet strujnog udara oni su se odlučivali za one najslabije 

ili su, skraćivali trajanje šoka. Pored toga, pokušavali su na razne načine da 

sugerišu tačan odgovor, na primer posebnim naglašavanjem ispravnog odgovora 

(v. Milgram, 1974/1990).  

 

Ako za ovu vrstu poslušnosti kojom se ispunjavaju surovi nalozi autori-



teta nisu odgovorni agresivni i destruktivni nagoni čoveka šta nam preostaje kao 

objašnjenje? Psihoanalitičari su se bavili ovim pitanjima pre eksperimentalnih 

socijalnih psihologa. Tako je na primer, Erih From ponudio moguće tumačenje 

poslušnosti. Moderno vreme po njegovom mišljenju izaziva u gotovo svakom 

pojedincu stanje anksioznosti i izolovanosti. Jedno od rešenja jeste bekstvo u 

totalitarnu poslušnost – na taj način se izbegavaju neizvesnosti i nesigurnosti 

koje donosi sloboda odlučivanja (From, 1941/1983).  

 Tumačenje koje je pružio Milgram drugačije je i podesnije za objašnjenje 

detalja koji se registruju u ponašanju poslušnih učesnika eksperimenta. Mi se 

rađamo, tvrdio je Milgram, sa potencijalom za poslušnost prema autoritetu. 

Društveni život je bitan za opstanak pojedinaca i sve psihološke osobine neo-

phodne za društveno življenje oblikovane su u toku evolucije na osnovu značaja 

koje imaju za opstanak. Društveni život zahteva hijerarhijsku koordinaciju i da 

bi grupa nesmetano i efikasno funkcionisala neophodno je da se pojedinac 

podredi volji onoga koji je u hijerarhiji iznad njega. Kada samostalno postupa 

on se oslanja na svoju savest. S druge strane, kada sebe opaža kao učesnika u 

zajedničkoj, koordinisanoj akciji njegov moralni interes se sužava i on odgo-

vornost prenosi na autoritete koji su iznad njega.  

 

„Svaki pojedinac poseduje savest koja u manjoj ili većoj meri obuzdava 



poplavu impulsa destruktivnih prema drugima. No, kad on svoju ličnost utopi u 

organizacionu strukturu, na mesto autonomnog čoveka staje ovo novo stvorenje, 




 

Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti

 

8

 



Sociološka luča V/1 2011

 

koje – oslobođeno ograničenja individualne moralnosti, neinhibirano čovečno-



šću – vodi računa jedino o sankcijama autoriteta“ (Milgram, 1974/1990: 179). 

 

Milgram navodi nekoliko uslova potrebnih za razvoj poslušnosti. Socio-



kulturni agensi, od porodice koja nameće hijerarhijsku strukturu autoriteta do 

različitih institucija, uče pojedinca da se izvršavanje naloga autoriteta obično 

nagrađuje, pa se kao konačni proizvod svih ovih iskustava nameće i ukorenjuje 

uverenje da je pokoravanje autoritetu poželjno. Eksperimentalni subjekti su ušli 

u ogled sa pretpostavkom da je eksperimentator autoritet koji ima pravo da 

izdaje naloge. Milgramov tehničar-eksperimentator bio je odeven u mantil koji 

je potvrđivao njegov status i izdavao adekvatne naredbe, smisaono povezane sa 

njegovim statusom. Sve to je bilo dovoljno da se eksperimentor prihvati kao 

autoritet. Pošto je autoritet u datoj situaciji uspostavljen subjekt se oseća 

obaveznim prema njemu. U tom trenutku ispitanik usmerava svoje težnje ka što 

kompetentnijem izvršavanju uloge koju mu je autoritet dodelio i kažnjavanje 

šokom postaje samo deo njegovih aktivnosti. On se trudi da što adekvatnije 

izvede ono što se od njega zahteva i na autoritet prebacuje odgovornost za 

sadržaj naloga (zato se oni koji po naredbi učine neko zlodelo brane tako što 

izjavljuju da su samo izvršavali svoju dužnost). Zbog tog prebacivanja 

odgovornosti na drugog nehumani postupci koje pojedinac izvršava po nalogu 

ne ugrožavaju sliku o samom sebi. Kada se na ovaj način uspostavi psihološka 

nadmoć autoriteta pojedincu postaje sve teže da se suprotstavi njegovim nalo-

zima,  čak i kad počinje da sumnja u njih. Često se dešava da subjekti glasno 

izražavaju neslaganje sa zahtevima eksperimentatora, ali i dalje nastavljaju da 

izvršavaju naloge. Subjektima je teško da se odupru sve okrutnijim nalozima 

autoriteta zbog toga što se oni pred njega postupno postavljaju, korak po korak, 

i što bi posle odluke da prekine morao da opravda ono što je već učinio. Nape-

tost koju subjekt oseća kada daje šokove može se razrešiti odbijanjem poslu-

šnosti, ali postoje i drugi mehanizmi kojima poslušni ispitanici pribegavaju. 

Milgram navodi sledeće: izbegavanje (nastoje da spreče jasnu percepciju zna-

kova povezanih sa žrtvinim patnjama), poricanje (sopstvene odgovornosti, ili se 

ne veruje da su šokovi bolni, mada subjekt ne pristaje da sam primi ogledni 

šok), fizička ispoljavanja (znojenje, drhtanje, smeh), izvrdavanje i mininalno 

pokorovanje (skraćivanje trajanja šoka i dr.), neslaganje (samo verbalno, ali ne 

odbijanje poslušnosti) i okrivljavanje žrtve („učenik“ je kriv što je dobrovoljno 

pristupio ogledu i zbog svoje gluposti i tvrdoglavosti).  

 

Zanimljivo je da Milgram za iskazanu poslušnost i neposlušnost nije mo-



gao da nađe jaču osnovu u ličnim karakteristikama svojih subjekata. Zato je 

morao da zaključi da su često za vladanje pojedinca odgovorne okolnosti u 

kojima se nalazi.  

 

 



Da li su važnije okolnosti ili lične osobine? 

 

 



Danas se eksperimenti poslušnosti autoritetu navode kao nedvosmislen 

primer da ljudi potcenjuju ulogu spoljašnjih okolnosti (situacija) kada ocenjuju 




9

 

Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti 



Sociološka luča V/1 2011

 

tuđe ponašanje. Pre ovih eksperimenata bilo je rasprostranjeno uverenje da je 



pokretačka sila u ovoj vrsti poslušnosti neka destruktivna sklonost ili osobina 

ličnosti. Videli smo da ponašanje subjekata u laboratoriji ne pruža osnovu za 

takve zaključke, ispitanici su se često na sve moguće načine dovijali da umanje 

verovatnoću dobijanja šoka, a kada su sami imali priliku da odrede intenzitet 

šoka davali su one slabe ili kratkotrajne. Milgram je pokušavao da prikupi i 

uporedi podatke o ličnim obeležjima eksperimentalnih subjekata koji su iska-

zivali poslušnost prema autoritetu i onih koji su je u nekom momentu otkazivali. 

Na osnovu materijala koji mu je bio na raspolaganju do 1974. godine mogao je 

da zaključi: „Siguran sam da poslušnost i neposlušnost imaju složenu osnovu u 

ličnosti. Ali znam da je nismo pronašli... Štaviše, dispozicija s kojom se čovek 

upušta u eksperiment verovatno ima manji značaj no što većina čitalaca misli. 

Jer, socijalna psihologija našeg veka uči nas važnoj lekciji: često za nečiji 

postupak nije odlučujuće kakav je on čovek, već u kakvoj se situaciji nalazi“ 

(Milgram, 1974/1900: 198).  

 

Brojni podaci prikazani u knjizi Poslušnost autoritetu ukazivali su da 



svojstva situacije utiču na nivo spremnosti da se prate nalozi autoriteta. 

Pokazalo se da: 1) poznanstvo sa žrtvom i njena blizina smanjuje broj poslušnih 

pojedinaca. Ako ispitanik poznaje „učenika“ od ranije i ako se s njim nalazi u 

istoj prostoriji, veća je verovatnoća da će odbiti naloge eksperimentatora. 2) 

Stav grupe može da utiče na poslušnost. Ako su u eksperimentu prisutne druge 

osobe koje se suprotstavljaju nalogu eksperimentatora verovatnije je da će se 

ispitanik odupreti nalogu autoriteta (ali v. Burger, 2009). 3) Neusklađenost 

zahteva dva autoriteta može dovesti do neposlušnosti. Kada dva eksperi-

mentatora daju suprotne naloge, jedan zahteva da se pojača udar, a drugi da se 

ne pojača, broj „poslušnika“ se značajno smanjuje. 4) Kada autoritet nije u 

fizičkoj blizini ispitanika, već naloge daje telefonom, manja je spremnost da se 

nalog izvrši.  

 

U istoj knjizi Milgram navodi rezultate studija koji pokazuju da je viši 



stepen lične autoritarnosti meren rezultatom pojedinca na F-skali u korelaciji sa 

iskazanom poslušnošću u laboratorijskim uslovima. Istraživanja Lorensa Kol-

berga, Milgramovog kolege sa Jejla pokazala su da se oni koji imaju dublje une-

drene (internalizovane) moralne norme nešto češće odupiru zahtevima autoriteta. 

Pa ipak nije se moglo prevideti da su navedene korelacije bile prilično niske. 

 

Kasnija istraživanja su pokazala očekivane ali opet niske pozitivne kore-



lacije poslušnosti sa rezultatima na Altemajerovoj skali autoritarnosti, na Ro-

terovoj skali interpersonalnog poverenja (očekivano, ako se ima u vidu da je 

bitan faktor poslušnosti poverenje koje se ima u autoritet), i negativne korelacije 

sa rezultatima na jednoj skali socijalne inteligencije (Blass, 1991). Nažalost, veći 

broj ovih nalaza potiče iz istraživanja u neobjavljenim doktorskim disertacija-

ma. Novije studije pokazuju da empatijske dispozicije (procenjene Dejvisovom 

skalom interpersonalne osetljivosti) ne razlikuju poslušne i neposlušne subjekte. 

Empatičniji pojedinci su samo nešto ranije izražavali zabrinutost za stanje žrtve, 

ali ih to nije navodilo da u većem procentu ne poslušaju eksperimentatora 



 

Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti

 10

 

Sociološka luča V/1 2011



 

(Burger, 2009). U nešto drugačijim laboratorijskim ispitivanjima, u kojima je 

zahtevano da se „učenik“ vređa i ponižava, poslušni i neposlušni učesnici nisu 

se razlikovali ni po jednoj od pet bazičnih crta ličnosti – ekstraverziji, neuroti-

cizmu, otvorenosti (duha), savesnosti i saradljivosti (Bocchiaro & Zimbardo, 

2010). 


 

Mada treba imati u vidu činjenicu da su niske korelacije dobijene sa 

merama poslušnosti u samo jednoj situaciji i da se veća doslednost ponašanja i 

crta ličnosti može očekivati kada se koristi veći broj akata ponašanja tj. kada se 

vrši agregacija mera ponašanja kroz više različitih situacija (Logar–Đurić, 

1989), ostaje utisak da su situacione determinante u ovom slučaju jače. Baš 

onako kako je Milgram tvrdio.  

 

 



Koliko su stabilne razmere poslušnosti? 

 

 

Milgram je bio uveren da se fenomen koji je ispitivao u laboratoriji ne 



može objasniti ni autoritarnošću kao skupom stavova pojedinca niti odsustvom 

demokratske prakse u određenom društvu. Objašnjenje treba tražiti u samom 

postojanju hijerarhijske strukture i u težnji pojedinca da doprinese funkcio-

nisanju te strukture. Odatle bi mogao da sledi zaključak da ne treba očekivati 

znatnije razlike u razmerama poslušnosti ako se slična istraživanja vrše u 

različitim državama. Takođe ne bi trebalo očekivati da se nivo poslušnosti 

bitnije promeni u toku dužeg vremenskog perioda, tj. da danas bude različit od 

onog koji je bio pre pedeset godina.  

 

Prema analizama koje je objavio Tomas Blas (Blass, 2004) eksperimenti 



izvedeni na Jejlskom univerzitetu ponovljeni su u nekoliko drugih gradova u 

SAD, u Nemačkoj, Italiji, Austriji, Južnoj Africi, Jordanu, Indiji i Australiji. 

Stepen poslušnosti je bio nešto viši nego što je Milgram prikazao u svojoj knjizi 

iz 1974. godine, ali nema dokaza da su te razlike značajne. U SAD je prosečno 

bilo 61% poslušnih subjekata, a u drugim državama oko 66%. Moglo bi se 

prema tome zaključiti da je poslušnost podjednako rasprostranjena u državama 

sa različitim tradicijama.  

 

Milgramovi osnovni nalazi potvrđeni su u nekoliko drugih istraživanja u 



kojima nije korišćeno kažnjavanje šokovima. Vršena su istraživanja u bolnica-

ma gde su subjekti bili medicinske sestre koje su dobijale očigledno pogrešne 

naloge o terapiji pacijenata za koje su zadužene (Hofling et al., 1966; v. i Miller, 

1986). Prikupljeni su i podaci o tome da se pod uticajem autoriteta lakše donose 

neetičke odluke o puštanju u promet potencijalno opasnog leka, dok se, kad 

takvog pritiska na odlučivanje nema, odluke zasnivaju na moralnim uverenjima 

pojedinca (Brief et al., 1991). Ovoj grupi eksperimenata pripada i skorašnje 

istraživanje obavljeno sa italijanskim studentima (Bocchiaro & Zimbardo, 

2010). U ovoj studiji je stvarnim subjektima naloženo da „učenika“ koji je bio 

saradnik eksperimentatora i pre početka ogleda očigledno nekoncentrisan pre-

korevaju sve više i više za greške koje pravi rešavajući zadatke sa silogizmima. 

Ukupno je bilo 15 različitih pokuda koje su se razlikovale po svojoj težini. 




11

 

Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti 



Sociološka luča V/1 2011

 

Najblaža je bila: „Više se potrudi“, a najteža: „Ti si stvarno najgluplja osoba 



koju sam upoznao“. Saradnik eksperimentatora je bio u istoj prostoriji sa su-

bjektom vezanim za aparate koji su navodno merili njegove fiziološke reakcije 

što ga je sprečavalo da napusti prostoriju. Na pokude koje je dobijao zbog 

pogrešnih odgovora reagovao je jasnim znacima uznemirenja, zahtevima da mu 

skinu veze sa aparatom, sve do plača. Cela situacija je za sve stvarne učesnike u 

eksperimentu bila sasvim uverljiva. U ovim okolnostima 30% subjekata je išlo 

do kraja u pokudama i u vređanju učenika, poslušno ispunjavajući naloge 

eksperimentatora ne obazirući se na znake patnje druge osobe. Zanimljivo je da 

su poslušni subjekti, kao i subjekti koji su prekidali učešće u eksperimentu bili 

pod istim stresom, pa se može zaključiti da stres nije ključni faktor u donošenju 

odluke da se ne slede nalozi autoriteta. Ova studija je u osnovi ponavljanje 

jednog holandskog istraživanja koje je sprovedeno pre četvrt veka (Meeus & 

Raaijmakers, 1986), a nivo poslušnosti subjekata bio je praktično isti. 

 

Zbog primedbi na račun izlaganja subjekata preteranom stresu i napetosti, 



Milgramove eksperimente danas nije moguće ponoviti u celosti. Ali ipak se 

može pribeći delimičnoj replici, što je učinio Džeri Burger sa Univerziteta u 

Santa Klari (Burger, 2009). U istraživanju je učestovalo sedamdeset odraslih 

subjekata koji su davali šokove samo do 150 volti, kada su imali priliku da čuju 

verbalni protest žrtve i zahtev da se prekine sa ogledom. U Milgramovim 

eksperimentima 79% učesnika koji do tada nisu uskratili poslušnost autoritetu 

išlo je do kraja, sve do 450 volti. Na slabije šokove saradnik eksperimentatora je 

samo jaukom pokazivao da mu je šok (koji stvarno nije dobijao) neprijatan. 

Procenjena stopa poslušnosti u ovom istraživanju koje je obavljeno 2006. 

godine bila je samo neznatno niža od one koju je Milgram utvrdio 45 godina 

ranije. Suprotno očekivanjima, učesnici ovog eksperimenta, koji su videli da 

neki drugi učesnik (zapravo saradnik eksperimentatora) odbija nalog i da se ne 

vlada po instrukcijama, nisu se povodili za ovim primerom. Muškarci i žene se 

ni ovom prilikom nisu razlikovali u stepenu poslušnosti. 

 Ukratko, 

nameće se zaključak da su podaci o stepenu poslušnosti sra-

zmerno stabilni. Zato Burger ima pravo da zaključi: „...Mada promene u 

stavovima društva mogu da utiču na ponašanje, moji podaci ukazuju da i danas 

deluju isti situacioni faktori koji su dovodili do poslušnosti u Milgramovom 

eksperimentu“ (Burger, 2009: 9). 



 Na 

čemu se temelji moć autoriteta? 

 

 

Autoritet u Milgramovim laboratorijskim eksperimentima poslušnosti 



poseduje moć. Pitanje je, međutim, o kojoj vrsti moći je ovde reč. Rejven i Ru-

bin (Raven & Rubin, 1976) razlikuju šest osnova moći. To su: moć nagrađi-

vanja, moć prisile, referentna, stručnjačka, legitimna i moć informisanosti. 

Osnova moći nagrađivanja leži u mogućnosti neke osobe da osigura neku dobit 

ili zadovoljstvo drugoj osobi nad kojom ima vlast. Nagrađivanje može da se 

sastoji i u ispoljavanju naklonosti. Moć prisile počiva na moći autoriteta da 




 

Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti

 12

 

Sociološka luča V/1 2011



 

kazni drugu osobu, ako se ona ne pokori nalogu. Kazna može da se sastoji i u 

uskraćivanju nagrada i naklonosti. Zajedničko svojstvo prethodne dve moći 

jeste da predstavljaju kontrolu nad nečijom sudbinom, dok druge vrste moći 

ostvaruju neposrednu kontrolu ponašanja (Rot, 1999). Referentna moć se 

zasniva na identifikaciji neke osobe sa osobom koja predstavlja autoritet i na 

njenoj želji da svojim ponašanjem ugodi autoritetu. Stručnjačka moć se zasniva 

na uverenju da autoritet ima znanja i kompetencije koje koristi bez posebnih i 

sebičnih namera. Legitimna moć se temelji na društvenoj normi, tj. na skupu 

uverenja o tome koji su postupci i stavovi prikladni u određenoj situaciji. Moć 

informisanosti odnosi se na ubedljivost podataka koje autoritet iznosi da bi 

ubedio drugu osobu i na taj načn izmenio njeno ponašanje.  

 

U psihološkim eksperimentima moć eksperimentatora se često temelji na 



legitimnoj moći. Učesnici  često obavljaju besmislene radnje, pa i radnje koje 

nose opasnost po sopstveno zdravlje ako to od njih zahteva eksperimentator 

(Raven & Rubin, 1976). 

 

Bitno je poznavati prirodu moći koju je imao eksperimentator u Milgra-



movom ogledu jer ako je od presudnog značaja za poslušnost bila njegova le-

gitimna moć onda se gotovo svak može naći u ulozi slepog izvršioca naređenja. 

Ako je temelj njegove moći uverenje o njegovoj stručnosti (on je stručnjak za 

uticaj kažnjavanja na pamćenje i učenje) onda je njegove naloge lakše odbiti jer 

njegova stručnost podleže kontinuiranom proveravanju. Kada se pokaže da se 

njegova predviđanja ne ispunjavaju (na primer, tvrdnja da su šokovi bezopasni 

ne slaže se sa jasnim znacima patnje žrtve tih šokova), za pojedinca on prestaje 

da bude autoritet. U nizu svojih studija Blas (v. Blass & Schmitt, 2010) po-

kazuje da posmatrači kojima se prikazuje film o toku Milgramovih osnovnih 

eksperimenata procenjuju da su legitimna i stručnjačka moć presudno uticale na 

poslušnost učesnika u eksperimentu. Jasno je da je ovde reč samo o tome kako 

spoljašnji posmatrači opažaju uticaje autoriteta, ali se može pretpostaviti da bi 

isti uticaj ove moći imale i ako bi posmatrači bili stvarni akteri u eksperimentu 

Milgramovog tipa. Isti posmatrači su ocenjivali da je najmanja uloga referentne 

i moći nagrađivanja.  

 

Ovi podaci o značaju i upadljivosti legitimne moći predstavljaju indi-



rektnu potvrdu zaključka iz prethodnog odeljka ovog rada – da se i danas, kao i 

u vreme kada je Milgram vršio svoja istraživanja, može računati na znatan broj 

poslušnih koji će se u pogodnim okolnostima prepustiti volji autoriteta.  

 

Koliko su laboratorijska istraživanja relevantna za razumevanje 



stvarne okrutnosti iz poslušnosti? 

 

 



U literaturi se ne tako retko sreće ocena da Milgramovi eksperimenti ne 

govore ništa o poslušnosti već samo o normama koje važe za učešće u soci-

jalnopsihološkom eksperimentu (Eskola, 1988). Nasuprot tome, na Milgramove 

eksperimente i njegova objašnjenja slepe poslušnosti u izvršavanju nečovečnih 

naređenja danas se pozivaju autori koji se bave genocidom (Alvarez, 2001).  



13

 

Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti 



Sociološka luča V/1 2011

 

 



Sam Milgram je dosta napora uložio da povuče paralele između poslu-

šnosti u laboratoriji i ponašanja glavešina nacističke Nemačke i običnih ne-

mačkih građana. Pritom se pozivao i na stavove Hane Arent o Ajhmanu koja je 

opovrgavala tvrdnje tužilaštva u Jerusalimu da je Ajhman sadistička, izopačena 

ličnost (Arendt, 1963). U isto vreme kada je Milgram izvodio svoje ekspe-

rimente o poslušnosti Hana Arent je pratila suđenje Ajhmanu koje se odvijalo u 

Jerusalimu. Prema Arentovoj, Ajhman nije pokazivao nikakve znake mentalne 

bolesti ili poremećaja ličnosti, niti je gajio antisemitske ili rasističke stavove. Po 

njenom tumačenju ovde je reč o banalnosti zla, ne o činovima sociopata i 

fanatika već o aktima normalnih osoba koje veruju u normalnost i opravdanost 

svojih postupaka. Ajhman je prosto delovao kao efikasni birokrata, postupajući 

prema naređenjima, ne razmišljajući mnogo o posledicama koje one imaju po 

žrtve.  

 

Pitanju da li ispitivanja u laboratoriji mogu da doprinesu razumevanju 



poslušnosti u širem kontekstu Milgram je posvetio dosta pažnje i u svojoj knjizi 

iz 1974. godine. On je bio uveren da psihološki mehanizmi poslušnosti ostaju 

isti dok god postoji odnos podređenog i nadređenog koji ima pravo da propiše 

ponašanje. Nijanse i pojedinosti poslušnosti mogu da zavise od specifičnih 

okolnosti, ali osnovni proces ostaje isti kao što se „kod zapaljene šibice i kod 

šumskog požara odvija isti osnovni proces sagorevanja“ (Milgram 1974/1990: 

166). Posebno mesto u njegovim razmišljanjima zauzimala je analiza onoga što 

se u Nemačkoj dešavalo pod vlašću nacista.  

 

Samom Milgramu je bilo potpuno jasno da postoje razlike između labo-



ratorijske situacije u kojoj je ispitivao destruktivnu poslušnost prema autoritetu i 

poslušnosti vojnika ili naciste koji izvršava naređenja koja se kose sa moralom. 

Na primer, na osnovu dugotrajne indoktrinacije mnogi Nemci proganjanja 

nedužnih Jevreja i drugih grupa nisu smatrali nezasluženim i na njih nisu gledali 

sa moralnom indignacijom. Nasuprot tome, poslušnost subjekata u labora-

torijskom eksperimentu bila je trenutna i nepripremljena. Pored toga, vojnici i 

funkcioneri nacističkog režima uključeni u vršenje zlodela bili su sasvim svesni 

da uništavaju ljudske živote, dok su subjekti u eksperimentu na početku bili 

uveravani da ono što čine „učeniku“ ne ostavlja trajne posledice. Ne može se 

isključiti mogućnost da su eksperimentalni subjekti, i pored sve uverljivosti 

situacije, ipak bili ubeđeni da će neko prekinuti eksperiment ako bi pretilo 

ozbiljno i trajno ozleđivanje „učenika“, žrtve. Pored toga ispitanici su bili u 

situaciji u kojoj eksperimentator prihvata odgovornost za sve posledice, dok je u 

realnim situacijama teže sopstvenu odgovornost preneti na drugog. Milgramu, 

međutim, nije bilo teško da odbaci ove i slične razlike kao nebitne. U stvarnoj 

društvenoj dinamici autoriteti imaju znatno veću moć nagrađivanja i prisile, a i 

u prilici su da pruže daleko uverljivija objašnjenja i opravdanja za svoje 

nemoralne zahteve, što predstavlja sasvim dovoljnu osnovu za transformaciju 

mirnih, običnih ljudi u poslušne zločince. 

 

Prema Milgramovim analizama neke teme se ponavljaju kada se ispituju 



različiti primeri ekstremne poslušnosti u stvarnom društvenom životu, kao što 


 

Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti

 14

 

Sociološka luča V/1 2011



 

su: američki zločini u Vijetnamu, postupanje čuvara u koncentracionim logo-

rima koje je organizovala nacistička Nemačka i dr. Uvek jedna grupa ljudi izvr-

šavajući naloge nadređenih svoje postupke posmatra kao tehničku stvar privre-

meno suspendujući sopstvene moralne obzire, odgovornost se prebacuje na 

nadređenog ili na neku višu instancu, postupci se razdvajaju od ličnih osećanja i 

nalaze se opravdanja u nekom višem cilju, a odanost, dužnost i disciplina u 

izvršavanju okrutnih dela opažaju se kao preduslovi za opstanak društvenog si-

stema. Da bi se izbeglo razmišljanje o moralnim implikacijama (zlo)dela koriste 

se razni eufemizmi ili se o izvršenom delu ne govori čak ni u krugu saučesnika. 

 

Očigledne su paralele sa dešavanjima u laboratorijskim eksperimentima 



poslušnosti. Poslušni subjekti se potpuno predaju proceduri i trude se da što 

razgovetnije postavljaju pitanja i da se pokažu što kompetentnijim učesnicima u 

eksperimentu. Oni često ističu da šokove ne bi davali sami od sebe već da su 

prosto radili ono što im je rečeno, prebacujući svu odgovornost na eksperi-

mentatora. Davanje šokova treba da služi naučnim ciljevima i ispitanici su 

posvećeni ovom cilju. Čak i kad se suprotstavljaju nalogu autoriteta subjekti to 

često  čine kao da se zbog nečega izvinjavaju pokušavajući da se pokažu kao 

dobri učesnici u eksperimentu. Ponekad subjekti nastavljaju da se pokoravaju 

volji eksperimentatora mada jasno pokazuju znake napetosti. Subjekti u 

eksperimentu prigovore svoje savesti, ako se pojave, doživljavaju kao smetnje i 

pokušavaju od njih da se odbrane tako što odvraćaju pažnju od znakova koji 

govore o nevoljama kroz koje prolazi „učenik“. Na primer, vrlo glasnim 

čitanjem pokušavaju da pokriju proteste „učenika“. Posle eksperimenta neki 

ispitanici pokušavaju da što manje govore o svojim doživljajima i osećanjima 

tokom ogleda (gđa Rozenblum, Milgram, 1974/1990: 86–88).  

 

Kod eksperimentalnih subjekata se povremeno javljala ideja da učenici–



žrtve na neki način zaslužuju udare električne struje. Ponekad su poslušni 

subjekti posle eksperimenta izjavljivali da je učenik bio glup i tvrdoglav i da je 

time zaslužio šokove. Nacistički režim, sa svoje strane, dugo je vodio antise-

mitsku propagandu i time pripremio teren za konačno rešenje jevrejskog pitanja 

i opravdanje brutalnog tretmana. Na osnovu popularnih teza o Nemcima kao 

kruni arijevske rase Nemci su mogli s manje skrupula da postupaju i prema 

drugim, inferiornijim rasama. Mnogi pogromi, kako nas istorija uči, uključuju 

pripremu u vidu obezvređivanja žrtava tj. poricanje njihovih intelektualnih i 

karakternih osobina. Može li se onda ona na osnovu ovih paralela tvrditi da 

laboratorija nudi model stvarnog ponašanja ljudi uhvaćenih u mrežu zahteva 

jednog nehumanog i destruktivnog društvenog sistema? 

 

Jedan broj autora ostaje, uprkos svemu, nezadovoljan ovim argumentima 



i s pravom ističu određena ograničenja (npr. Fenigstein, 1998). Oni osporavaju 

Milgramovo tvrđenje da je u laboratoriji pronašao adekvatan model za razume-

vanje ekstremnog i destruktivnog potčinjavanja autoritetu u stvarnim životnim 

okolnostima ukazujući na činjenicu da su neki mučitelji i izvršioci ratnih zloči-

na motivisani su sopstvenim sadističkim potrebama i da se kod njih ne prime-

ćuju bilo kakvi znaci kajanja i krivice, kako u toku vršenja zločina tako i 




15

 

Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti 



Sociološka luča V/1 2011

 

kasnije. Ono što Milgram smatra suštinom poslušnosti, dovođenje u stanje u 



kome čovek počinje sebe da shvata kao oruđe za izvršavanje tuđih želja u ovom 

slučaju ne postoji. Deo mučitelja i zločinaca izvršava svoje želje. Izvesno je da 

se postojanje ovakvih pojedinaca nikako ne može prevideti, ali je podjednako 

teško prevideti činjenicu da su i sasvim obični ljudi spremni na surova po-

stupanja prema nedužnima i da je za objašnjenje psiholoških mehanizama koji 

ih to do tog stanja dovode zaslužan Stenli Milgram. 

 

 Zaključak 

 

 



Izgleda da su centralne postavke Milgramovih analiza, u svetlu novijih 

nalaza, i dalje sasvim prihvatljive. Situacione determinante poslušnosti imaju 

prednost nad varijablama koje su povezane sa ličnošću izvršioca, a razmere 

poslušnog ponašanja u laboratorijskim studijama ostaju probližno iste, bez 

obzira na zemlju i vreme ispitivanja. Temelj poslušnosti je u legitimnosti 

autoriteta. Sve u svemu, i dalje se može ubedljivo zastupati stav da uključivanje 

pojedinca u neki hijerarhijski društveni sistem vodi potencijalno opasnom 

ograničavanju njegovih moralnih odluka i uvida.  



L i t e r a t u r a 

 

Alvarez, A. (2001), Governments, citizens, and genocide: A comparative and inter-



disciplinary approach, Bloomington: Indiana University Press. 

Arendt, H. (1963), Eichmann in Jerusalem; A report on the banality of evil, New York: 

Viking Press. 

Blass, T. (2004), The man who shocked the world: the life and legacy of Stanley Mil-



gram, Philadelphia: Basic Books.  

Blass, T., & Schmitt, C. (2010), The nature of perceived authority in the Milgram para-

digm: Two replications, Current Psychology20, 115–121. 

Bocchiaro, P., & Zimbardo, P. G. (2010), Defying unjust authority: An exploratory 

study, Current Psychology, 29, 155–170. 

Brief, A.P., Dukerich, J. M., & Doran, L. I. (1991), Resolving ethical dilemmas in 

management: Experimental investigations of values, accountability, and choice. 

Journal of Applied Social Psychology, 21, 380–96.  

Eskola, A. (1988), How many social psychologies are there?, u: Eskola, A., Kihlström, 

A., Kivinen, D., & Weckroth, K. (eds.), Blind alleys in social psychology: A 

search for ways out (Advances in psychology), Amsterdam: Elsevier Science 

Publishing Company Inc., 11–67. 

Fenigstein, A. (1998), Were obedience pressures a factor in the Holocaust?, Analyse & 

Kritik, 20(1), 54–73. 

From, E. (1941/1983), Bekstvo od slobode, Beograd: Nolit. 

Hofling, C.K., Brotzman, E., Dalrymple, S., Graves, N., & Bierce, C. (1966), An expe-

rimental study of nurse-physician relations, Journal of Nervous and Mental 



Disease, 143, 171–180.  

Logar–Đurić, S. (1989), Savremene tendencije u psihologiji ličnosti, Beograd: Savez 

društava psihologa SR Srbije.  



 

Lj. Žiropađa, O surovosti iz poslušnosti

 16

 

Sociološka luča V/1 2011



 

Meeus, W. H. J., & Raaijmakers, Q. A. W. (1986), Administrative obedience: carrying 

out orders to use psychological-administrative violence, European Journal of 

Social Psychology, 16, 311–324. 

Milgram, S. (1963), Behavioural study of obedience. Journal of Abnormal and Social 



Psychology, 67, 371–78. 

Milgram, S. (1974/1990), Poslušnost prema autoritetu. Beograd: Nolit. 

Miller, A. G. (1986), The obedience experiments: A case study of controversy in social 

science, New York: Praeger. 

Raven, B. II, & Rubin, J. Z. (1976), Social psychology: People in groups, New York 

and Toronto: Wiley. 

Rot, N. (1999), Psihologija grupa, Beograd: Zavod za udžbenike.  



 

Yüklə 119,38 Kb.

Dostları ilə paylaş:




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə