Dr sc. Domagoj Vidović Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje Zagreb Sitni toponomastički nahođaji – toponimija sela Ober

dr. sc. Domagoj Vidović

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Zagreb
Sitni toponomastički nahođaji – toponimija sela Ober

U ovome se radu obrađuju toponimi sela Ober u Burmazima u Općini Stolac na temelju podataka iz članka Stanislava Vukorepa u ovome broju Stolačkoga kulturnog proljeća, čime se nakon područja župe Stjepan-Krst i Komanja Brda područje toponomastičkih istraživanja u stolačkome kraju protegnulo i na Burmaze.

Hodonim se Burmazi (šire područje kojemu pripada i Ober) prvi put spominje 1305., a 1343. spominje se Pomochian delli Brumas (Pomoćin s Burmaza; Anđelić i Sivrić 2006: 25). Ime se izvodi od alb. burr 'muž' i madh 'velik' te je antroponimnoga postanja, odnosno nastalo je prema imenu vlaškoga roda. Hodonimom je Burmazi imenovano šire područje koje je danas razdijeljeno između stolačke i hrašanjske župe te Općine Ljubinje. Moguće je da se antroponimna osnova Bur-¹ čuva i u toponimu Burujev dol (usp. i ojkonime Gleđevci i Gleđev Grm u kojima je sadržan antroponim Gleđ). Burmazima uz Ober pripadaju naselja Drenovac (: drijen 'Cornus mas'), Duboka² (< dubok 'smješten u udolini'), Festići (< Festić³), Gleđev Grm (< Gleđ⁴ + grm⁵), Gola Brda (< gol 'ogoljen, koji je iskrčen' + brdo), Grdijevići⁶, Kučinari (< Kučinar⁷), Musina Kula (< Musa 'Mojsije' + kula 'utvrda' < tur. kule), Potprisoje (naselje pod Prisojem, brdom izloženom Sunčevim zrakama), Prokazići (< Prokazić⁸), Pušišta⁹ (< pušiti; pušišta 'naselje s više dimova'), Riđica (< riđica¹⁰ 'vrsta crvenkastožute zemlje') i Udora (ime je najvjerojatnije prežitkom pretkršćanskih vjerovanja te se dovodi u svezu s udorom, mužjakom reke, mitske ptice ogromnih krila, zaštitnicom zmaja). Povijesno se dijelom Burmaza smatraju i sela Gleđevci (s pripadnim zaseocima Premilovo Polje¹¹, Mrkalji¹², Pirići¹³, Čumeljaci¹⁴, Risnik¹⁵, Duboka i Riđica) i Ubosko (usp. ubao¹⁶ 'zdenac'), koji danas pripadaju Općini Ljubinje.

Naselje se Ober ne spominje u povijesnim vrelima prije XVIII. stoljeća. Istozvučni su toponimi razmjerno česti u Zažablju, nalazimo ih u Gradcu, Dobrovu i Glumini te na Hotnju (Vidović 2014b: 359), Moševićima i Žukovicama te je ondje uvijek riječ o oronimu, tj. brdu ili padini. Naselje se Ober nalazi i kod Travnika. Lik je pak Hober zabilježen u imenima dviju šuma: šume Hober na Korčuli (južno od grada Korčule) te Hobere šume kod Vlasenice u istočnoj Bosni. Petar Skok (1: 674) navodi kako je prvotno značenje riječi (h)ober 'krijesta'. U tome se značenju apelativ metaforizirao u oronimiji te označuje brijeg¹⁷. Budući da je na području Brštanika u stolačkome kraju potvrđen apelativ hober u značenju strmo brdo, da u Poljicima apelativ označuje vrh, greben ili oštru ivicu kakve uzvisine, da u Makarskome primorju označuje k tome i brdski masiv (usp. RSKNJ 16: 196–197), u zapadnoj Hercegovini početak strmine ili strminu samu (usp. Kraljević 2013: 220), a na Braču se podrugljivim etnikom Hober označuje brđanina (Vidović 2014b: 217), razvidno je kako se Skokova napomena da u toponimiji (h)ober označuje uzvisinu odnosi i na stolački Ober. Apelativ je zabilježen samo u južnoslavenskim jezicima te je nepoznata postanja. Pučka se pak predaja po kojoj je naselje prozvano po njemačkoj riječi ober 'gornji' može odnositi na područja s izrazitijim njemačkim utjecajem, ali nipošto na toponim koji obrađujemo. Uostalom, na području se Donje Hercegovine njemački utjecaj u toponimiji uglavnom odnosi na toponime motivirane željezničkim nazivljem.

Područje se pak koje Ober obuhvaća naziva Oberski ośek. Sudeći po dostupnim vrelima, apelativ osijek istočno od Neretve može biti stočarski naziv (tada označuje obor ili tor, tj. mjesto koje je ograđeno za stoku; usp. i ojkonim Osijek), ali i posječenu šumu (usp. toponim Osječenica u Hrasnu). ARj (9: 193) bilježi i kako apelativ osijek u selu Grabovica (vjerojatno se podatak odnosi na Grabovicu na Buškome blatu) označuje zemljište koje pripada nekomu selu. Upravo se u tome značenju apelativ uščuvao na Oberu.¹⁸ Ime je pak stanovnika Obera uščuvano u velemećkome prezimenu Oberan te upućuje na stoljetnu vezu između Popova i Dubrava.

Od zemljopisnih naziva na Oberu potječu toponimi Brijeg, Klanac, Prodo (< prodol 'duguljasta udolina između bregova') i Rudina (< rudina 'zelena zaravan u kršu'). Metaforičkoga su postanja toponimi Koritova ljut (ljut u obliku korita) i Sedlo. Oblik je tla utjecao na nastanak toponima Debela greda (< debeo 'širok' + greda 'okruglast kamen'), Duga dolina, Krive njive i Krivodol, a vrsta i kakvoća tla na toponime Bijela ljut (< bijel 'istaknut, svjetlucav' + ljut 'kamen živac'), Kršna lazina (< kršan 'stjenovit' + lazina 'krčevina') i Pitomine (< pitomina 'predio povoljan za obradbu'). Toponimi Osoje (< osoje 'predio neizložen Sunčevim zrakama'), Podolje (< podolje 'prostor pod dolom') i Prisoje (< prisoje 'predio izložen Sunčevim zrakama') upućuju na smještaj zemljopisnoga objekta. Biljnim su nazivima uvjetovani toponimi Drenovac (< drijen 'Cornus mas') i Jagodna rupa (< jagodnjak 'planika, Arbutus unedo'). Prema nazivima životinja nastali su toponimi Koźa ljut (< koza + ljut 'kamen živac') i Orlova gomila (< orao + gomila).

Vrstama su obradivih čestica motivirani toponimi Grahovište (< grahovište 'njiva zasađena grahom'), Ograde i Velika ograda (< ograda 'ograđena njiva'), Ržište (usp. hrž 'raž') te Sačivište (< sačivište 'predio zasađen sačivicom, lećom'). Toponim Orljalica (< orljalica 'natkriveni prostor u kojemu se vežu volovi') odrazom je stočarske djelatnosti. Na dobivanje prostora za ispašu upućuje toponim Žežnica (: žeći), a plodnoga tla Krčevine i Zaśek. Na mjesto manjega kamenoloma upućuje toponim Majdan (< majdan 'kamenolom' < tur. maden). Vrstom je puta uvjetovan toponimi Prijeki put (prečac), a građevinskim nazivom toponim Baškaluk (< baškaluk 'dnevna prostorija u starim kućama' < tur. başkalık 'odvojeno življenje; odvojena soba ili kuća'). Toponim Herar (usp. lat. aerarium) upućuje na državno zemljište. Nazivom je blagdana uvjetovan toponim Božićna vlaka, pri čemu valja imati na umu da se uz toponime koji sadržavaju blagdan Božić često povezuju predaje o pokolju kršćana na taj blagdan. Pokolj se na Božić držao najpodmuklijim zločinom osmanlijskih osvajača. Toponim Va(z)diduša odnosi se na gomilu na pristranku uza koju su žene nosile vodu te „ispuštale dušu“.

Antroponimnoga su postanja toponimi Begovčevina (< Beg¹⁹), Borjen (< Borjen²⁰), Burujev dol, Došina dolina (< Došo < Dobromir/Dobroslav + dolina), Ivaniš-gomila (< Ivaniš < Ivan + gomila), Kulašev klanac (< Kulaš²¹ + klanac), Na Martinovu grobu (Martin²² + grob²³) i Vukosavovo groblje (Vukosav²⁴ + groblje). Etnonimskoga je postanja toponim Ciganska dolina (< Ciganin 'Rom' + dolina).

U ovome je kratkome radu obrađeno četrdesetak toponima sela Ober te dvadesetak ojkonima koji pripadaju širemu području Burmaza. Iako je riječ o razmjerno malome i slabo naseljenom području, već je samo ime središnjega naselja (Ober) i uščuvani naziv ośek (usp. osijek) vrijedan osobite pozornosti. Da je područje Burmaza iznimno zanimljivo u prožimanju balkanskoga romastva i slavenstva, upućuje Špiro Kulišić (1980: 26, 80) koji upravo ovdje nalazi posljednje vlaške jezične prežitke. Navedeni autor i burmaške Vlahe uspoređuje s onima iz Cetinske krajine navodeći kako je već iz njihovih osobnih imena razvidno da su u velikoj mjeri poslavenjeni. Kako bih potkrijepio njegovu tezu kako je do dolaska Osmanlija vlaško stanovništvo uglavnom poslavenjeno, ističem kako se na području Burmaza 1475. – 1477. navodi tek jedno ime u kojemu je uščuvan vlaški formant (nastavak -ul u imenu Bratul²⁵; Aličić 1985: 147–148). Osobna imena u kojima su i osnova i nastavak neslavenski u Burmazima dosad nisu zabilježena. Glavina je burmaških imena narodna, a od kršćanskih imena izdvajam osobno ime Juraj koje je po podatcima iz Poimeničnoga popisa istočno od Neretve razmjerno rijetko popisano, i to uglavnom u utvrđenim gradovima (poput Stoca i Onogošta, današnjega Nikšića; usp. Vidović 2014a: 182–183). Srpska pak prezimena kao što je Kučinar svojevrsni su spomenici naknadnih doseljavanja koja su se zbila uoči ili tijekom prvih osmanlijskih upada, a mjesna toponimija (poglavito povijesni ojkonimi) i antroponimija upućuje na stariju, predmigracijsku dijalektnu sliku (npr. ikavski odraz jata u ojkonimu Primilovo Polje te zabilježeni ikavski lik Stipko u tome naselju). Upravo je na temelju ovoga sažetog nahođaja razvidno kako je „i sitno bitno“ te da i naizgled posve neznatna nadopuna toponomastičkoga istočnohercegovačkog mozaika može postati čak i presudnom u rasvjetljivanju „mračnih“ razdoblja prošlosti stolačkoga kraja, negdašnjega Huma i hrvatskoga narodnog prostora uopće.
Literatura

Aličić, Ahmed S. 1985. Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovine. Orijentalni institut u Sarajevu. Sarajevo.

Anđelić, Tomislav; Sivrić, Marijan. 2006. Dubrave u srednjem vijeku: srednjovjekovna humska župa Dubrave. 300 godina župe Dubrave: Humski zbornik 9. Pr. Krešić, Milenko. Župa Aladinići etc. Aladinići. 19–39.

ARj = Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika. 1881. – 1976. JAZU. Zagreb.

Dedijer, Jevto. 1991. Hercegovina – antropogeografske studije. Veselin Masleša. Sarajevo.

Ivanova, Olga. 2006. Makedonski antroponomastikon (XV–XVI vek). Olga Ivanova. Skopje.

Kraljević, Ante. 2013. Ričnik zapadnoercegovačkoga govora. Ogranak Matice hrvatske u Širokome Brijegu – DAN d.o.o. Široki Brig – Zagreb.

Kulišić, Špiro. 1980. O etnogenezi Crnogoraca. Pobjeda. Titograd.

Kurtović, Esad. 2007. Prilog historiji vlaha Gleđevića. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu 36. Sarajevo.

Palavestra, Vlajko. 1965. Nekropola Deminov krst u Burmazima kod Stoca. Naše starine 10. 195–202.

Puljić, Ivica. 2006. Nastanak novih župa na području povijesne župe Dubrave. 300 godina župe Dubrave: Humski zbornik 9. Pr. Krešić, Milenko. Župa Aladinići etc. Aladinići. 109–133.

RSKNJ = Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika. 1959. – 2006., I – XVII. Institut za srpskohrvatski jezik. Beograd.

Sk = Skok, Petar. 1971. – 1974. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika I – IV. JAZU. Zagreb.

Škaljić, Abdulah. 1966. Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku. Svjetlost. Sarajevo.

Vidović, Domagoj. 2009. Utjecaj migracija na novoštokavske ijekavske govore u Neretvanskoj krajini i Donjoj Hercegovini. Hrvatski dijalektološki zbornik 15. 283–304.

Vidović, Domagoj. 2010. Iz ojkonimije stolačkoga kraja. Stolačko kulturno proljeće 8. 213–228.

Vidović, Domagoj. 2014a. Mali povijesni rječnik osobnih imena stolačkoga kraja. Stolačko kulturno proljeće 13. 179–199.

Vidović, Domagoj. 2014. Zažapska onomastika. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zagreb.

Vukorep, Stanislav. 2016. Oberski ośek. Stolačko kulturno proljeće 14. 213–227.

ZSS = Vego, Marko. 1962. – 1964. Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, I – III. Zemaljski muzej. Sarajevo.

1^ Osnovu su neki autori držali ilirskom, no kako je ilirski jezik gotovo nepoznat, ne možemo u to biti sigurni. Dakako da nije nemoguće da je antroponimna osnova Bur- u albanski došla iz ilirskoga jezika.

2^ Naselje se spominje 1475. – 1477. (Aličić 1985: 147–148), a danas se dijeli na Gornju i Donju Duboku.

3^ Rod je u Gleđevce pristigao iz Smokovljana u Dubrovačkome primorju te se ondje islamizirao. Prezime je nadimačkoga postanja i dovodi se u vezu s talijanizmom festa 'veselje, slavlje, blagdan'). Festići su zaselak Prokazića.

4^ Po predaji je izvjesni Gleđ prastanovnik Gleđevaca te očito negdašnji posjednik ili stanovnik Gleđeva Grma. Vlasi Gleđevci nastanjivali su šire područje Burmaza barem od konca XIV. stoljeća, a zasad im je najpoznatniji mogući predak Gley Visulouich (Gleđ Visulović), koji se spominje 1382. (Kurtović 2007: 16) Esad Kurtović (2007: 30) opravdano zaključuje da se ime Gleđ okamenilo u prezimenu (zapravo rodnome imenu; op. D. V.) te imenu katuna i zatim naselja.

5^ Osim što označuje biljku „veću od trave, a manju od drveta“ grm u nekim krajevima označuje i vrstu hrasta (ARj 2: 448).

6^ Naselje je u stolačkim maticama zapisano i kao Grđevići (Gargjevichi). Ostaje upitno je li Grdijeviće moguće povezati s naseljem Grdilje koje je 1475. – 1477. (Aličić 1985: 9) popisano kao raseljeno. Pridjev grd katkad znači i velik.

7^ Kučinari su po predaji podrijetlom iz Kuča u Crnoj Gori te potječu od bratstva Drekalovića. Iz Kuča su se doselili u Bioca kod Nevesinja te otud prešli na Riđicu (Dedijer 1991: 281–282). Hodonim je Kuč albanskoga postanja (< alb. kuç 'ćup, vrč'). Kučinari su pak dijelom Prokazića, a katkad se ime odnosi i na čitave Prokaziće.

8^ Riječ je o kakvu izumrlu prezimenu ili nadimku vjerojatno uvjetovanom apelativom prokaza 'guba, krasta' (ARj 12: 322). Rjeđe je potvrđen i lik Prokozići.

9^ Po narodnoj su predaji kod Demilova/Deminova krsta Alija Đerzelez i Marko Kraljević potukli Demin-kapetana te su kod Pušišta uzviknuli „Vala ih, pobro, dobro opušismo“, a kod Grdijevića „Baš ih, pobro, dobro izgrdismo“. Po jednoj je od inačica predaje Demin imao braću Livora i Jasena po kojima su prozvani Livorska Prodo i Jasena, a po dugoj Svitka i Derana po kojima su prozvani Svitava i Derani (Palavestra 1965: 199–200). Po predaji koju je u ovome zborniku zabilježio Stanislav Vukorep pod Demilovim je krstom pokopan Demil, pod križem na Goginoj njivi u Blatu navodno je poginuo njegov brat Goga, a križ je trećega brata Livora razbio čovjek imenom Sefo. Preživio je tek četvrti brat imenom Jasen i nastanio se u Jasenoj. Osobno je ime Demil/Demin najvjerojatnije inačicom kršćanskoga imena Demetrije/Dimitar (usp. i prezime Demelić). Da predaje nisu posve neutemeljene, svjedoči i podatak da je osobno ime Oliver (čija je inačica osobno ime Livor) zabilježeno u Dubokoj (Aličić 1985: 147).

10^ Od pridjeva su riđ tvoreni i mnogi zoonimi. Naselje se spominje u popisu 1475. – 1477.

11^ Po predaji je selo prozvano po Premilu od kojega su nastali Premilovci, a od Premilova su brata Radana nastali Radanovići (Dedijer 1991: 282). Osobno ime Premil/Premio razmjerno je često potvrđeno od XIV. stoljeća (ARj 11: 608). Zanimljivo je da je toponim zapisan i s ikavskim odrazom jata (Primilovo Polje), a s obzirom na to da je rodu Visulovića (predaka Gleđevića) pripadao i izvjesni Stipko Radosalić (ZSS 2: 39), pretpostavka o mogućoj pripadnosti određenih dijelova istočne Hercegovine ikavskim govorima u predmigracijskom razdoblju (opširnije u Vidović 2009) dodatno se osnažuje.

12^ Navodno Mrkići iz Gabele potječu od Mrkaljevića iz Mrkalja (Dedijer 1991: 262). Prezime se izvodi od pridjeva mrk.

13^ Pirići su se iselili u Stolac. Prezime se može izvoditi od antroponima Piro, inačice kršćanskoga imena Petar (češće na dubrovačkome području) ili Špiro (češće među pravoslavcima). Pirići katolici iz Gornjih Dubrava -nastanjivali su nekoć Tasovčiće.

14^ Čumeljaci su se iselili u Dabar. Prezime je moguće dovesti u vezu s apelativom čuma slavenskoga (na makedonskome području označuje tešku zaraznu bolest) ili vlaškoga (ondje označuje čuperak) postanja (Ivanova 2006: 484). Naselje se pak Čumeljaci spominje i u Shematizmu Mostarske biskupije 1892. (Puljić 2006: 117)

15^ Toponim se vjerojatno može dovesti u vezu sa životinjskim nazivom ris ili je riječ o kakvu zemljištu „risje“ boje.

16^ Motivacija je razvidna iz toponima Ubalačko polje.

17^ Navodi i kako u Lici apelativ (h)ober označuje jarak ukraj puta, što ne odgovara položaju burmaškoga Obera.

18^ U Lici i Srijemu apelativ osek/osik/osijek označuje i dio građevine od vrha temelja do krova koji je načinjen od grubo tesane drvene građe ili samu otesanu drvenu građu, na dubrovačkome području hrid koja je izdvojena od ostalih, u krajevima koji se prostiru uz rijeku greben, stijenu ili strmu stranu brda, u Bukovici obradivo zemljište uz pašnjak koje je i u nečijemu vlasništvu (u Zažablju se to najčešće naziva okrajkom). Apelativ ima i još neka značenja koja se nisu okamenila u toponimiji (usp. ARj 9: 193, RSNKJ 18: 306–307).

19^ Nadimak Beg nosio je Ivan Vujnović. Katkad se predio naziva i Ivanovo.

20^ Srodna su imena Borena, Borin i sl. razmjerno često potvrđena u srednjovjekovlju.

21^ Kulaši su katolici nastanjivali Popovo, Zažablje i Dubrave, a pravoslavci Ljubinje.

22^ Po predaji je riječ o osobi koja je stradala tijekom Hercegovačkoga ustanka 1875. – 1878.

23^ I po liku grob razvidno je da je riječ o toponimu novijega postanja. Stariji je lik greb.

24^ Narodno se ime Vukosav također spominje u Dubokoj 1475. – 1477., (Aličić 1985: 147), a rod Vukosav po predaji je nekoć nastanjivao Ober. Vukosavi su navodno bili i pražitelji Cereva u Hrasnu. Gustini pak drže (po predaji koju je zabilježio Stanislav Vukorep) da su se nekoć prezivali Vukas te da su oni pražitelji Obera. Predaja je zanimljiva i zbog prezimena Oberan iz Velje Međe. Oberani se, naime, također povezuju s Vukasima, a kako im je prezime etničko (Oberan 'stanovnik Obera') nije isključeno da se zapravo na njih odnosi.

25^ Antroponimna je osnova, dakako, slavenska (< brat).