Državljanstvo i apatridija
Priručnik za parlamentarce
Prevod s engleskog jezika UNHCR Sarajevo i Podgorica, jun 2007.
Zahvalnica
Ovaj priručnik je pripremljen u saradnji sa Stalnim komitetom Biroa Interparlamentarne
unije za demokratiju i ljudska prava.
Istraživački i analitički rad: Kerol Bačelor (Carol Batchelor) i Filip Leklerk (Philippe
Leclerc) (UNHCR)
Autor: Merilin Ačiron (Marilyn Achiron)
Uređivački odbor:
UNHCR: Erika Feler (Erika Feller), Filip Leklerk (Philippe Leclerc), Hoze Riera (Jose
Riera) i Sara Basketi (Sara Baschetti) IPU: Anders B. Džonson (Anders B. Johnsson)
i Karin Kareen Jabre
Originalna verzija: na engleskom jeziku naslovnu stranu dizajnirao Žak Vendfluh
(Jacques Wandfluh), Studio Infographie, Švajcarska
Izdavač izdanja za Crnu Goru: UNHCR
Lektura i korektura na maternjem jeziku: Lida Vukmanović Tabaš
Grafičko oblikovanje i priprema za štampu: Grafo Crna Gora
Štampa: Grafo Crna Gora
Tiraž: 300
ISBN
Predgovor
«Svako ima pravo na državljanstvo. Niko ne smije biti proizvoljno
lišen svog državljanstva niti mu se smije uskratiti pravo da promijeni svoje
državljanstvo.» Ovim jezgrovitim izjavama, član 15 «Univerzalne deklaracije
o ljudskim pravima» iz 1948. godine dodjeljuje svakom pojedincu, ma gdje
na svijetu, pravo da ima legalnu vezu s nekom državom. Državljanstvo ili
nacionalnost (ova dva termina koriste se naizmjenično u ovom priručniku,
kako se to obično radi u međunarodnom pravu) pruža ljudima ne samo osjećaj
identiteta, već im daje i pravo na zaštitu od strane države i na mnoga druga
građanska i politička prava. Zaista, državljanstvo se nekad opisuje kao «pravo
da se imaju prava».
Uprkos instrumentima međunarodnog prava koji se bave sticanjem,
gubitkom ili uskraćivanjem državljanstva, milioni ljudi širom svijeta ipak nemaju
državljanstvo. Oni su apatridi. Apatridija može nastati iz različitih razloga: zbog
konflikta zakona, transfera teritorija, zbog zakona o braku, administrativne
prakse, diskriminacije, neupisivanja novorođenih, oduzimanja državljanstva
(kada država opozove državljanstvo nekog pojedinca) i odricanja državljanstva
(kada pojedinac odbija zaštitu države).
U svijetu, brojna lica bez državljanstva takođe su žrtve prisilnog
raseljavanja. Ljudi koji su istrgnuti iz svojih domova naročito su podložni
apatridiji, posebno kada je njihovo raseljavanje propraćeno ili je nakon njega
uslijedilo mijenjanje teritorijalnih granica. Suprotno tome, lica koja nemaju
državljanstvo ili im je ono oduzeto često su primorana da pobjegnu iz svog
uobičajenog mjesta boravka. Upravo ova veza s izbjegličkim situacijama
prvobitno je navela Generalnu skupštinu Ujedinjenih nacija da dodijeli Visokom
komesarijatu Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR-u) odgovornost da
djeluje kao agencija koja nadgleda preveniranje i redukovanje apatridije.
Shodno nedavnim procjenama, postoji približno jedanaest miliona
apatrida širom svijeta. Ali, ova cifra je samo «puko nagađanje». Veoma je teško
za organizacije da prikupe iscrpne podatke o broju lica bez državljanstva zbog
toga što neke države osporavaju koncept apatridije, zbog toga što države često
nerado objelodanjuju informacije o apatridiji i zato što se pitanje apatridije često
ne smatra naročito značajnim na listi problema kojima se bavi međunarodna
zajednica.
Posljednjih godina, međutim, međunarodna zajednica je postala
svjesnija činjenice da poštovanje ljudskih prava pomaže u sprečavanju masovnih
egzodusa i prisilnih raseljavanja. Slično tome, raste svjesnost, zasnovana na
principima sadržanim u međunarodnim sporazumima, da su države obavezne
razriješiti probleme apatridije. Vlade moraju priznati, formalno i u praksi, da
pojedincima, koji mogu dokazati istinsku i efektivnu vezu s državom, nemaju
pravo oduzeti ili uskratiti povlastice koje proizilaze iz državljanskog statusa.
Najbolji način na koji parlamentarci mogu pokazati svoju opredijeljenost
za redukovanje ili eliminisanje pojave apatridije jeste kroz usvajanje
nacionalnog zakonodavstva koje je konzistentno s međunarodnim pravom,
koje osigurava da se pojedincima neće proizvoljno oduzimati državljanstvo,
da će pod izvjesnim okolnostima, u kojima bi inače čovjek mogao ostati bez
državljanstva, državljanstvo biti dodijeljeno, i da će adekvatna zaštita biti na
raspolaganju onima koji ostanu ili postanu apatridi. Parlamentarci takođe mogu
odigrati važnu ulogu «nadzornika» time što će se pobrinuti da državna politika,
bilo namjerno ili nenamjerno, ne dovede nikoga u situaciju apatridije, što će
podsticati njihove vlade da razriješe slučajeve pojedinaca bez državljanstva,
te među njihovim biračima podizati svjesnost o problemima koji su povezani s
apatridijom.
U ovom priručniku smo iznijeli ovakva i srodna pitanja, naveli moguća
rješenja, te predložili aktivnosti koje članovi parlamenta mogu preduzimati,
a da pritom ne izgube iz vida ljudsku dimenziju apatridije. Nadamo se da će
priručnik poslužiti kao korisno sredstvo za parlamentarce u preduzimanju
svih neophodnih koraka na redukovanju i eliminisanju ovog fenomena, koji
negativno utiče na živote miliona muškaraca, žena i djece širom svijeta.
Antonio Guteres (Antonio Guterres) visoki komesar Ujedinjenih nacija za izbjeglice
Anders B. Džonson (Anders B. Johnsson) generalni sekretar Interparlamentarne
unije