Državljanstvo I apatridija Priručnik za parlamentarce
Yüklə 0,61 Mb. Pdf görüntüsü
|
- Bu səhifədəki naviqasiya:
- Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima
- Kako se štite prava izbjeglica i lica bez državljanstva
- Postoji li ikakva veza između «Konvencije o statusu izbjeglica» iz 1951. godine i pitanja apatridije
- Konvencija o statusu izbjeglica
- Šta predviđa «Konvencija o statusu lica bez državljanstva» iz 1954. godine
- Konvencija iz 1954. godine predstavlja primarni međunarodni instrument čiji je cilj da se reguliše i poboljša status lica bez državljanstva
- Pristupanje Konvenciji ne može da služi kao zamjena za davanje državljanstva licima koja su rođena i stalno nastanjena na teritoriji te države.
- Ko je državljanin Ko je bez državljanstva tj. apatrid Biti državljanin po sili zakona znači da se dati pojedinac automatski smatra
- ili zakoni države čiji su državljani bili njihovi roditelji u vrijeme njihovog rođenja (jus sanguinis) . Kad god administrativni postupak dozvoljava
U članu 15 « Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima» navodi se da: «Svako ima pravo na državljanstvo. Niko ne smije biti proizvoljno lišen svog državljanstva niti mu se smije uskratiti pravo da promijeni svoje državljanstvo.» Ovo pravo zasniva se na postojanju istinske i efektivne veze između pojedinca i države. Prvi put je ova veza priznata kao osnov za državljanstvo u slučaju koji je presudio
Notebom (Nottebohm). U tom predmetu sud je naveo sljedeće: «Shodno državnim praksama, arbitražnim i sudskim odlukama i mišljenju sastavljača (ovog teksta), državljanstvo je pravna veza koja za osnovu ima socijalnu činjenicu povezanosti, istinsku vezu s egzistencijom, interesima i osjećajima, uz postojanje recipročnih prava i obaveza.» Istinska i efektivna veza, koje se manifestuje rođenjem, boravkom i/ili porijeklom, sada se odražava u odredbama zakonodavstva o državljanstvu većine država kao i u nedavnim međunarodnim instrumentima koji se odnose na državljanstvo, kao što je «Evropska konvencija o državljanstvu» iz 1997. godine. Isto tako, Interamerički sud za ljudska prava državljanstvo je definisao kao «političku i pravnu sponu koja povezuje neko lice sa datom državom i koja ga spaja sa tom državom vezama lojalnosti i odanosti, što njemu daje pravo na diplomatsku zaštitu od strane te države». (Castillo-Petruzzi et al v. Peru (Kastiljo-Petruci i ostali protiv države Peru), presuda iz maja 1999. godine, IACHR [ser. C] br. 52 1999) Kako se štite prava izbjeglica i lica bez državljanstva?
Iako se u članu 15 «Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima» tvrdi da svako ima pravo na državljanstvo, u njemu nije propisano koje je to državljanstvo. Međunarodna zajednica je izradila dva osnovna sporazuma kako bi se pobrinula za to da pojedinci ne budu lišeni minimalnih prava koja se vezuju za državljanstvo. To su «Konvencija o statusu izbjeglica» iz 1951. godine i «Konvencija o statusu lica bez državljanstva» iz 1954. godine.
Nakon Drugog svjetskog rata, jedno od najurgentnijih pitanja za države članice novoformiranih Ujedinjenih nacija bilo je kako da se suoče s potrebama miliona pojedinaca koji su zbog rata postali izbjeglice ili su ostali bez državljanstva. Rezolucija Ekonomskog i socijalnog savjeta Ujedinjenih nacija (ECOSOC) iz 1949. godine dovela je do uspostavljanja ad hoc komiteta, čiji je zadatak bio da razmotri kako da se formulišu konvencije o statusu izbjeglica i lica bez državljanstva i da razmotri prijedloge za eliminisanje apatridije.
Članovi komiteta su na kraju sastavili nacrt «Konvencije o statusu izbjeglica» i Protokola uz predloženu Konvenciju koji se fokusirao na lica bez državljanstva. Komitet se nije u potpunosti bavio eliminisanjem apatridije, uglavnom zbog toga što se pretpostavljalo da će se novoformirana «Međunarodna pravna komisija» (ILC) fokusirati na to pitanje.
Istorijski gledano, i izbjeglice i lica bez državljanstva dobijali su zaštitu i pomoć od međunarodnih izbjegličkih organizacija koje su prethodile UNHCR-u. Nacrt Protokola o apatridiji trebalo je da odražava vezu između izbjeglica i lica bez državljanstva. Ali, urgentne potrebe izbjeglica i predstojeće raspuštanje Međunarodne izbjegličke organizacije značili su da na konferenciji opunomoćenika, koja je sazvana da bi se razmotrila oba pitanja, nije bilo dovoljno vremena za detaljnu analizu situacije u kojoj su se nalazila lica bez državljanstva. Tako je došlo do toga da je «
Protokola koji se bavio pitanjem lica bez državljanstva odloženo za kasnije.
zbog rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja neke osobe može da ukazuje da izbjeglički status treba da bude priznat toj osobi.
Šta predviđa «Konvencija o statusu lica bez državljanstva» iz 1954. godine?
Protokol o licima bez državljanstva, koji je sastavljen kao dodatak uz izbjegličku konvenciju iz 1951. godine, pretvoren je u zasebnu konvenciju 1954. godine. Konvencija iz 1954. godine predstavlja primarni međunarodni instrument čiji je cilj da se reguliše i poboljša status lica bez državljanstva i da se osigura da se licima bez državljanstva dodijele osnovna prava i slobode bez ikakve diskriminacije. (U Aneksu 1 možete naći spisak država članica Konvencije iz 1954. godine.)
Odredbe Konvencije, u mnogim aspektima, vrlo su slične odredbama izbjegličke konvencije iz 1951. godine. Pristupanje Konvenciji ne može da služi kao zamjena za davanje državljanstva licima koja su rođena i stalno nastanjena na teritoriji te države. Bez obzira na to koliko su obimna prava koja se dodjeljuju apatridima, ona ne mogu biti ekvivalent sticanju državljanstva.
Konvencija iz 1954. godine striktno sadrži pravnu definiciju lica bez državljanstva: «ono lice koje se po sili zakona ne smatra državljaninom nijedne države» (to je poznato kao de jure apatridija). Ko je državljanin? Ko je bez državljanstva tj. apatrid? Biti državljanin po sili zakona znači da se dati pojedinac automatski smatra državljaninom određene zemlje, pod uslovima koji se navode u pravosnažnim pravnim instrumentima o državljanstvu, ili da je tom pojedincu dodijeljeno državljanstvo odlukom relevantnih organa vlasti. Ti instrumenti mogu biti ustav, predsjednički ukaz ili akt o državljanstvu. Većina ljudi smatra se državljanima po sili zakona samo jedne države – to su obično ili zakoni države u kojoj su rođeni (jus soli) ili zakoni države čiji su državljani bili njihovi roditelji u vrijeme njihovog rođenja (jus sanguinis). Kad god administrativni postupak dozvoljava diskreciono pravo u dodjeljivanju državljanstva, podnosioci zahtjeva za državljanstvo ne mogu se smatrati državljanima sve dok njihovi zahtjevi ne budu riješeni i odobreni, te dok im ne bude dodijeljeno državljanstvo te države u skladu sa zakonom. Pojedinci koji moraju podnijeti zahtjev za državljanstvo i oni koje zakon definiše kao lica koja ispunjavaju uslove za podnošenje zahtjeva, ali čiji su zahtjevi odbijeni, nijesu državljani po sili zakona te države. Pojedinci koji nijesu dobili državljanstvo automatski ili na osnovu pojedinačne odluke po sili bilo kog zakona te države, poznati su kao de jure apatridi: lica bez državljanstva uz referencu na pozitivne zakone. Pretpostavlja se da čovjek posjeduje državljanstvo osim ako ne postoji neki dokaz o suprotnom. Međutim, nekad se države sa kojima bi čovjek mogao imati istinsku vezu ne mogu složiti oko toga koja je od njih dodijelila državljanstvo toj osobi. Tako taj čovjek nije u stanju dokazati da je de jure bez državljanstva, iako ne posjeduje efektivno državljanstvo i ne uživa nacionalnu zaštitu. Tada se smatra da je on de facto bez državljanstva. Yüklə 0,61 Mb. Dostları ilə paylaş:
|