Državljanstvo I apatridija Priručnik za parlamentarce
Yüklə 0,61 Mb. Pdf görüntüsü
|
- Bu səhifədəki naviqasiya:
- Može li apatrid istovremeno biti i izbjeglica
- bez državljanstva ne mora značiti da je izložen proganjanju («osnovan strah od proganjanja» je srž definicije
- apatridi koji nijesu stekli državljanstvo u zemlji njihovog uobičajenog boravka, a ipak ne ispunjavaju uslove da budu izbjeglice ili de jure
- bez državljanstva, nijesu izbjeglice i nemaju pravo na azil. Šta predviđa «Konvencija o smanjenju broja lica bez državljanstva» iz 1961. godine
- «Konvencija o smanjenju broja lica bez državljanstva»
- «Jednog dana, stajao sam između granica i nijesam mogao ući ni u jednu državu. To je bilo najnezaboravnije iskustvo u mom životu! Nijesam mogao
- «Konvencija o državljanstvu udatih žena»
0 Iako su sastavljači Konvencije smatrali da je neophodno napraviti razliku između de jure apatrida (lica koja nijesu dobila državljanstvo automatski ili na osnovu zasebne odluke po sili bilo kog državnog zakona) i de facto apatrida (lica koja ne mogu da ustanove svoje državljanstvo), ipak su prepoznali da se obje grupe nalaze u sličnom položaju. Završni akt uz Konvenciju bavi se pitanjem de facto apatrida i daje sljedeću neobavezujuću preporuku:
Odluku da li neko lice ima pravo na beneficije ove konvencije donosi svaka država članica u skladu s njenim vlastitim uspostavljenim postupcima. Posredstvom svojih predstavništava/kancelarija ili posredstvom svog sjedišta, ako se to od njega traži, UNHCR stoji na raspolaganju za pružanje savjeta o tome kako da se kreiraju i primijene ovi postupci. (U Aneksu 4 možete naći spisak UNHCR-ovih kancelarija.) Može li apatrid istovremeno biti i izbjeglica?
lica bez državljanstva shodno Konvenciji iz 1954. godine. Sastavljači Konvencije iz 1954. pretpostavili su da je svako ko ne posjeduje efektivno državljanstvo - to jest, svi de facto apatridi - izbjeglica. (Sastavljači Konvencije su pretpostavili da je pojedinac postao de facto bez državljanstva nakon bjekstva iz zemlje svog državljanstva zbog proganjanja koje je nad njim vršila država, te da je to proganjanje bilo u vezi s neposjedovanjem efektivnog državljanstva.) Na osnovu te pretpostavke, de facto apatridi dobijaju međunarodnu pomoć shodno odredbama «Konvencije o statusu izbjeglica» iz 1951. godine. Međutim, to što je neko de jure ili de facto bez državljanstva ne mora značiti da je izložen proganjanju («osnovan strah od proganjanja» je srž definicije izbjeglice kao što je to navedeno u «Konvenciji o statusu izbjeglica» iz 1951. godine). Kako je vrijeme prolazilo, postajalo je jasnije da postoje de facto apatridi koji nijesu stekli državljanstvo u zemlji njihovog uobičajenog boravka, a ipak ne ispunjavaju uslove da budu izbjeglice ili de jure apatridi. Činjenica je da većina apatrida kojima je potrebna pomoć UNHCR-a, bez obzira na to da li su de jure ili de facto bez državljanstva, nijesu izbjeglice i nemaju pravo na azil. Šta predviđa «Konvencija o smanjenju broja lica bez državljanstva» iz 1961. godine?
U avgustu 1950. godine, Ekonomski i socijalni savjet rezolucijom je zatražio da Međunarodna pravna komisija pripremi nacrt međunarodne konvencije ili konvencija za eliminisanje apatridije. Međunarodna pravna komisija je sastavila dvije konvencije za razmatranje. Obje ove konvencije su se bavile problemom apatridije koja proizilazi iz konflikta zakona. Jedna konvencija, o eliminisanju apatridije u budućnosti, sadržavala je odredbe koje su išle mnogo dalje od odredbi sadržanih u nacrtu druge konvencije, koja se fokusirala na redukovanje pojave apatridije u budućnosti. Učesnici konferencije, koji su se sastali kako bi razmotrili to pitanje, ocijenili su da je prva konvencija previše radikalna, pa su izabrali da rade na nacrtu konvencije o redukovanju buduće apatridije. Instrument koji je konačno proistekao iz ovog procesa je
država članica Konvencije iz 1961. godine.) Članovi konvencije imaju za cilj da se izbjegne apatridija po rođenju, ali oni niti zabranjuju mogućnost opoziva državljanstva pod izvjesnim okolnostima, niti retroaktivno dodjeljuju državljanstvo svim licima koja su trenutno bez državljanstva. Konvencija takođe predviđa kreiranje tijela gdje se može obratiti osoba koja se poziva na odredbe te konvencije, a radi razmatranja njenog zahtjeva i traženja pomoći u iznošenju tog zahtjeva pred odgovarajući organ. Generalna skupština je kasnije zamolila UNHCR da preuzme ovu ulogu.
Međunarodna pravna komisija i delegati raznih država zaključili su da je međunarodna pomoć neophodna zato što pojedinac kome se uskrati državljanstvo neke države ne posjeduje ni finansijska sredstva ni stručnost koji su mu potrebni da bi vlastima te države prezentirao svoj zahtjev za državljanstvo. Tog pojedinca ne bi mogla zastupati nijedna druga država. Ako bi pojedinca zastupala neka međunarodna agencija, pitanje da li je taj pojedinac predmet međunarodnog prava bilo bi takođe ostavljeno po strani. Osim toga, agencija koja bi se posvetila ovom poslu razvila bi vremenom ekspertizu o ovom pitanju, koja bi bila korisna ne samo za savjetovanje zainteresovanih lica, već i za predlaganje načina za sveukupno sticanje efektivnog državljanstva i redukovanje apatridije.
U iznalaženju načina da se redukuje pojava apatridije, Konvencija iz 1961. godine traži od država potpisnica da usvoje nacionalno zakonodavstvo koje odražava propisane standarde u pogledu sticanja ili gubitka državljanstva. Ukoliko bi došlo do nesuglasica u vezi s tumačenjem ili primjenom Konvencije među državama članicama, te ukoliko se te nesuglasice ne bi mogle riješiti na neki drugi način, mogu se podnijeti Međunarodnom sudu pravde na zahtjev bilo koje od strana u sporu.
Završni akt Konvencije uključuje preporuku vrlo sličnu onoj iz Završnog akta Konvencije iz 1954. godine, kojom se države članice podstiču da prošire odredbe Konvencije kako bi pokrili i de facto apatride, kad god je to moguće. «Jednog dana, stajao sam između granica i nijesam mogao ući ni u jednu državu. To je bilo najnezaboravnije iskustvo u mom životu! Nijesam mogao ući u državu u kojoj sam rođen, odrastao i živio! Gdje ja pripadam? Još uvijek ne mogu zaboraviti snažan osjećaj gubitka koji sam doživio na aerodromu.» Čen (Chen), bivši apatrid Na koji način pravo o ljudskim pravima osigurava pravo na državljanstvo? I mnogi drugi međunarodni pravni instrumenti bave se pravom na državljanstvo. «Konvencija o državljanstvu udatih žena» iz 1957. godine rekapitulira odredbe «Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima», tako što predviđa pravo na državljanstvo i pravo na lišavanje državljanstva. Ona takođe nastoji da propagira «univerzalno poštovanje i pridržavanje ljudskih prava i fundamentalnih sloboda za sve bez ikakve polne diskriminacije». Prva tri člana Konvencije sadrže posebne odredbe koje se odnose na državljanstvo žene:
U
i stranog državljanina, niti promjena muževljevog državljanstva za vrijeme trajanja braka, ne smiju ipse facto uticati na državljanstvo žene». U
ugovorne države] dobrovoljno stekao državljanstvo neke druge države ili se odrekao svog državljanstva, ne sprečava ženu tog državljanina da zadrži državljanstvo koje ima». Yüklə 0,61 Mb. Dostları ilə paylaş:
|