Filozofija psihaoanlize



Yüklə 125,23 Kb.
tarix14.05.2018
ölçüsü125,23 Kb.
#43853

Obrad Savić
Kurs: FILOZOFIJA PSIHOANALIZE

_____________________________________________________________________________________________________________________________________________

Filozofija psihoanalize je izborni kurs za studente III i IV godine Faukulteta za medija i komunikacije (FMK) . Kurs je namenjen studentima odseka za psihologiju kao i drugim zainteresovanim licima.
Kurs Filozofija psihoanalize ima za cilj da rekonstruiše dominantne teorijske pravce koji su obeležile dugu istoriju filozofske recepcije Frojda. Glavni ‘filozofski pravci’ (Pozitivizam, Marksizam, Egzistencijalizam, Hermeneutika, Fenomenologija, Strukturalizam, Postmodernizam) su antagonistički uobličili glavni smer ‘spekulativnog čitanja Frojda’. Duga i veoma konfliktna istorija recepcije Frojdovog nasleđa je obeležila temeljnu teorijsku klimu savremene filozofije. U izvesnom smislu se može govoriti o konsolidaciji savremene filozofije iz duha Frojdove teorije. Istovremeno, Frojdovo učenje je izloženo radikalnoj politici diskurzivnog ‘osporavanja’ koja je obeležila Postkolonijlanu‘kritiku’ psihoanalize i Feminističko ‘sporenje’ sa Frojdom.

U ovom kursu se nećemo upuštati u analizu, navodno, ‘konstituitivne uloge filozofije’ za nastanak Frojdove teorije. Drugim rečima, po strani ćemo ostaviti učenje o Frojdovom ‘prerušenom odnosu prema filozofiji’ (recimo, slučaj Franca Brentana, Fridriha Ničea, Artura Šopenhauera, itd.), o njegovim naporima da obuzda snažnu sklonost prema filozofskim spekulacijama. Na ovom kursu se nećemo baviti Frojdovim enigmatičnim odnosom prema filozofiji: upravo obrnuto, istraživaćemo teorijske i saznajne učinke koji su proistekli iz prenaglašenog odnos savremene filozofije prema Frojdovom učenju. Težište kursa se može svesti na rekonstrukciju onih rivalskih tradicija u filozofskom tumačenju Frojda koje su odredile neobično veliki značaj psihoanalize za savremeno mišljenje. U izvesnom smilu savremena filozofija je doprinela da Frojdov ’evropocentrički diskurs’ postane sastavnim delom globalne , ‘kosmopolitske kulture’.


1. 'Pozitivistička' kritika psihoanalize se oslanjala na rano, naturalističko samorazumevanje analitičkog diskursa. Prema ovoj tradiciji filozofske recepcije psihoanalize, Frojd je utemeljio naučnu psihologiju koja se može legitimisati samo unutar kognitivnog i epistemološkog polja prirodnih nauka (Naturwissenschaften). Svoju konceptualnu autonomiju psihoanaliza može da sačuva ukoliko se drži strogo proverljive neurološke, fiziološke, i biološke argumentacije. Idiosinkratične konotacije Frojdovog pojmovnog aparata, prema ovoj školi tumačenja, treba čuvati na distanci od bilo kakvog ‘psihološkog supstancijalizma’ koji rasplamsava metapsihološke spekulacije. Strogi zahtev da se Frojdova nauka čuva od filozofske metanaracije potvrđuje stalno prisutan rascep unutar psihoanalitičkog diskursa. Ovaj strukturalni rascep u srcu psihoanalitičkog diskursa, rascep između naučne i filozofske dimenzije psihoanalize, sve do danas je uticao na protivrečna, i veoma antagonistička tumačenja Frojda. Pod rubrikom pozitivistička kritika Frojda uvršteni su autori koji pripadaju veoma različitim filozofskim školama i pravcima: pozitivizmu, pragmatizmu, analitičkoj filozofiji, filozofiji duha, filozofiji nauke, i filozofiji jezika.
2. Marksistička integracija psihoanalize zasniva se na promiskuitetnoj razmeni frojdo-marksističkih ideja i pojmova. Brojni talasi političke recepcije Frojda (od Austro-marksizma, preko Frojdo-marksizma, do Frankfurtske škole) obeleži su nastanak interdiciplinarne super teorije nazvane Frojdo-marksizam. Otkriće psihičkog (‘die Entdeckung des Psyhischen) u marksističkom okruženju podstaknuto je spoljnim, političkim okolnostima. Uspeh boljševičke revolucije, i dramatična propast njene nemačke verzije, pokrenuli su debatu o psihološkim, dakle, subjektivnim korenima neuspeha socijalne revolucije. Jednom prilikom je Paul Lazarsfeld duhovito primetio: ‘Pobedničkoj revoluciji trebaju inžinjeri, a poraženoj psiholozi’.

Iznuđeno okretanje Frojdu austro-marksista (Maks Adler, Oto Jensen, Paul Kirhe) imalo je za cilj da objasni iracionalno ponašanje potencijalno racionalnih masa. Već su u pionirskom redu Oto Jensena, Zur Psychoogie der Masse: Kautsky und Freud, 1924, prisutne sve teškoće marksističke recepcije Frojda. Mehaničko spajanje Marksa i Frojda, sociologije i psihologije, društva i pojedinca, svesnog i nesvesnog, ostaće trajno obeležje Frojdomarksizma. Jensenova tvrdnja kako je psihologija ‘pomoćna nauka’ marksizma postala je opšte mesto marksističke recepcije Frojda.

Posebno su frojdomarksisti (Sigfrid Bernfeld, Oto Fenihel, i Vilhelm Rajh) insistirali na psihoistorijskoj terminlogiji koja heuristički osnažuje materijalističku psihologiju Frojdomarksizma. Marksistička ortodoksija je vatreno zagovarala tzv. ‘naučni socijalizam’, koji se ispostavio kao ‘pozitivistički skraćen istorijski materijalizam’. U ovoj ekonomskoj doktrini nije bilo mesta za psihološki pojmovni aparat: ‘Antiusbjektivna objektivnost je bila prokletstvo ortodoksnog marksizma’ (Russell Jacoby).

Frankfurtska škola (Maks Horkhajmer, Teodor Adorno, Valter Benjamin, Herbert Markuze, Erih From) okrenula se Frojdu pod snažnim pritiskom neuspeha frojdomarksističke integracije. ‘Frojdomarksizam snosi odgovornost što je unutrašnji istoricitet psihoanalize postao sasvim nevidljiv. Ideološko-kritički rad na Frojdovoj teoriji je mirovao, a moguće povratno dejstvo na oficijelni marksizam bio je isključen’ (Helmut Dahmer, Libido und Gesellschaft,1973). Frankfurtovcima je bilo jasno da svaka integracija Marksovog i Frojdovog diskursa ometa pokušaj da se otkrije njihova unutrašnja dijalektika, da se pokaže mesto preloma i tačka ukrštanja u kojoj psihoanaliza prelazi u teoriju društva i obrnuto. Za razliku od frojdomarksista kritička teorija društva nije insistirala na usklađivanju logike društva i logike psihe. Brojni pokušaji ishitrene sinteze Marksa i Frojda bili su zaraženi redukcionizmom, nesposobni da očuvaju napetost između istorije i prirode, ekonomije i psihologije, društva i pojedinca. Frankfurtovcima je u podjednakoj meri bio stran naivni individualizam kao i bezobzirni kolektivizam: psihologija koja hipostazira pojedinca jednako je ideološka kao i sociologija koja hipostazira društvo.



Upravo zahvaljujući Frojdu, kritička teorija je otkrila da je ljudska priroda rezultat antagonističkog rada istorije: takvu istoriju ispravno može da reflektuje samo ‘objektivistička teorija subjektivnosti’. U antagonističkom društvu pojedinac ne može da bude identičan samom sebi: svaka koncepcija čoveka, osim one negativne, po Adornu, nosi obeležja humanističke retorike! Sve dok se društveni antagonizmi praktično ne razreše, iluzorna je svaka teorijska sinteza Marksa i Frojda. Na snazi mora da ostane metodološki dualizam socilogije i psihologije, marksizma i psihoanalize, čoveka i društva. Logika društva i logika psihe su povezane, isprepletene, ali se ne mogu svesti jedna na drugu. U govoru na međunarodnom simpozijumu povodom stogodišnjice Freudovog rođenja (Freud in der Gegenwart, 1956) Horkhajmer je primetio: ‘Stoga nam se čini da nije vreme za sintezu sociologije i psihologije. Predstoji nam istrajan i odvojen rad u oba pravca’. U Frankfurtskoj školi, Marks i Frojd su oslobođeni regresivnog, filantropskog humanizma, koji je maskirao populističke i totalitarne režime. U kritičkoj teoriji društva, Marks i Frojd su promovisani kao protagonisti ‘odmetničke škole’ kritičkog, negativnog mišljenja.
3. Egzistencijalistički preobražaj psihaoanlize je nastao na nasleđenom rascepu u Frojdovom diskursu, rascepa između kauzalnog ‘objašnjenja’ i intencionalnog ‘razumevanja’ ljudske egzistencije. Egzistencijalistička psihoanaliza izranja iz nasleđenog rascepa duhovnih (Geisteswissenschaft) i prirodnih (Naturwissenschaft) nauka. Egzistencijalistička filozofija otpisuje naturalističku antropologiju ranog Frojda upravo zbog slike čoveka koji nije prirodna datost (Homo naturalis), već povesna zadatost. Egzistencijalna psihoanaliza zapravo obnavlja one metapsihološke refleksije koje se oslanjaju na humanističku tradiciju. Prema kartezijanskoj stilizaciji Frojda, koje je ponudio Žan Pol Sartr, egzistencijalna psihoanaliza je refleksija o samosvesnoj subjektivnosti. Čovek nije nesvesni proizvod svoje traumatizovane prošlosti, već rezultat svojih fundamentalnih ljudskih projekata. U ovoj školi mišljenja, Frojd se ne pojavljuje kao ‘mračni pisac građanstva’ koji je spreman da egzistenciju ponizno surva u nesvesno, paleopolitičko stanje. Nasuprot tome, egzistencijalna psihoanaliza se nametnula kao autentična humanistička filozofija, samo-korektivna teorija filozofski pripitomljenog Frojda. Egzistenacijalistička filozofija preuzima psihoanalitičko nasleđe u humanističkim idiomu, idiomu koji predstavlja terapeutsku branu spram instinktivističke doktrine o primarnoj ‘animalnosti’ shvaćenoj kao povesnoj bestijalnosti.
4. Hermeneutičko tumačenje Frojda je nastalo sa velikom ambicijom da sledi vernu egzegezu psihoanalitičkog teksta. ’Hermeneutički Frojd’ pruža teorijsko stanovište i tehnička pravila za tumačenje oštečenih simboličkih veza i intersubjektivnih relacija koje su upisane u sam jezik. Mada je Frojd tumačenje snova stalno orijentisao prema hermeneutičkom uzoru filološke prakse, njegova ‘dubinska hermeneutika’ se ne može svesti na Diltajevu jezičku hermeneutiku. Psihoanalitička hermeneutika nastoji da tumači intersubjektivne tekstove u kojima je upisana samoobmana subjekta. Frojd je skovao formulu ‘unutrašnjeg inostranstva’ da bi opisao karakter svakodnevnih veza i komunikacija koje nisu ometene spolja, nego oštećene iznutra. Frojd je promovisan u prvorazrednog arheologa subjektivnosti: ‘Razumeti frojdizam kao diskurs o subjektu i otkriti da subjekt nije onaj za koga mislimo da jeste, jedan je i isti poduhvat’ (Pol Riker, O tumačenju: ogled o Frojdu, 1965). Frojdova psihoanaliza se ispostavlja kao prvorazredna ‘škola sumnje’, osobena teorija tumačenja ‘decentrirane subjektivnosti’. Egzemplarni značaj, koji treba pripisati psihoanalizi za kritiku hermeneutike i za kritiku unutar društvene komunikacije, leži u terapeutskoj ulozi emancipatorske refleksivnosti. Hermeneutička refleksija oslobađa subjektivnost tako što naizgled neprozirne intersubjektivne odnose čini transparentnim. Psihoanalitička samorefleksija je nova racionalnost u kojoj se saznanje i interes ne isključuju, već dopunjuju i poklapaju. Budući da su pojedinačni činovi samorefleksije samo karika u lancu kolektivne emancipacije, psihoanliza poprima karakter univerzalne heremneutike.
5. Fenomenološki obrt u psihanalizi predstavlja poseban korak u filozofskoj recepciji Frojda. Frojdova ideja nesvesnog po prvi put je izmeštena u konceptualno filozofsko polje (fenomenologiju) koje je psihoanalizi sasvim strano. Iz Frojdovog diskursa je prisvojena ‘učitana’ ideja intencionalne svesti koja navodno predstavlja potisnuto filozofsko jezgro psihoanalize! Ludvig Binsvager i Medard Bos su insistirali na konvergenciji Hajdegerove fenomenološke ontologije i Frojdove psihaonalize. Frojdovu mehaničku ekonomiju (ne)svesnog nagona su preveli u jezik analitike tu-bivstvovanja. Središnja Frojdova tvrdnja o nesvesnom (‘Nesvesno nužno zahteva svest kako bi se pojavilo, mada je to pojavljivanje različito od iste te svesti’) prevedena je na Brentanov i Huserlov jezik intencionalnosti. Ukoliko je mišljenje po svojoj strukturi teleološko, transcendentalna fenomenologija ne može filozofski da podrži nesvesno psihoanalize. Objavljivanje protokola Colikonskog seminara (Martin Heidegger, Zollikoner Seminare: Protokolle und Gersprache, 1987) omogućio je jasniji uvid u odnos Hajdegerove ‘hermeneutike fakticiteta’ (razumevajuće izlaanje tubivstvovanja kao neponovljivog događaja života), Huserlove analitike intencionalanih akata svesti usidrenih u svet života (Lebenswelt), i Frojdove post-kartezijanske destrkcije subjekta shvačenog kao samosvest.

6. Strukturalistički povratak Frojdu nerazdvojno je povezan sa tzv. ‘jezičkim obrtom’ u savremenoj filozofiji. Strukturalizam je nastao kao intelektualna i kulturna reakcija na egzistencijalističku i humanističku tradiciju. Strukturalisti (Ferdinand de Sosir, Roman Jakobson, Klod Levi Stros, Luj Altiser, Žak Lakan, Roland Bart, itd) insistirali su na tome da je Frojdova psihaoanliza svojevrsna jezička teorija, a njen intrisični objekt - Nesvesno (‘Nesvesno je strukturisano kao jezik’) teorijski objekt (Žil Delez)! Za strukturalističke analitičare jezik je rodno mesto subjekta, jedan sistem znakova u kojem se istina i laž o subjektu istovremeno pojavljuju i skrivaju. Kako primećuje Džejn Fleks, ‘čovek je zauvek uhvaćen u mrežu fiktivnog značenja, u označiteljski lanac u kojem je subjekt samo još jedna pozicija u jeziku’. Pošto je veza između označitelja i označenog dokinuta, ‘označiteljski lanac’ postaje središte simboličke realnosti. Možda je najveće otkriće strukturalista to da ‘podsvest postupa sa rečima kao sa stvarima’ i da jezik ne izražava stvarnost, da je on sâma stvarnost. Realno se pojavljuje kao ‘simbolički poredak’ koji povratno konstituiše poredak Realnog. Ukoliko je tačna stara izreka da je ‘jezik drama u kojoj su reči glumci’, onda se može tvrditi da se princip zadovoljstva može jezički, i simbolički, transformisati u princip realnosti samo zato sto principom užitka dominira halucinatorno (a ne stvarno) zadovoljstvo.

Strukturalistički povratak Frojdu se obično razume kao regresivno kretanje unazad. Upravo obrnuto, na delu je povratak Frojdu koji putuje unapred, koji paradoksalno namerava da se vrati tamo gde se nikada nije bilo! Povratak Frojdu znači povratak Frojdovoj stvari, stvari Frojdovog mišljenja jezički rascepanog subjekta. Subjekt živi u čvoru, na nesigurnoj granici između Realnog, Imaginarnog i Simboličkog. Jezik se otvara prema sluđenom, desubjektiviziranom subjektu tako što ukida jasnu granicu izmedju ‘stvarnog’ i ‘imaginarnog’. To stalno pomeranje utvrđenih granica označitelja – kao povlašćenog prostora smisla – unosi određeni jezički nemir, i zebnju, u analitički diskurs. Osećanje ‘Unheimlichkeit iskrsava svaki put kad se brišu granice između uobrazilje i stvarnosti, kada plutajući označitelj preuzima monopol nad razgraničenjem Realnog i Simboličkog poretka.



7. Postmoderno čitanje Frojda se pojavilo u kulturnom okruženju obeleženom odmetničkim idejama o smrti subjekta, kraja humanizma, slomom velikih priča, i naravno, rastakanjem referencijalnog jezika! Postmoderna filozofija je skup različitih stanovišta (Poststrukturalizam, Dekonstrukcija, lakanovska psihoanaliza, Francuski feminizam, fukoovska analiza diskursa, Delezova šizoanaliza, Rortijev neopragmatizam, itd.), okupljenih oko ideje da je realni poredak zapravo strukturisan kao jezički, tekstualni, diskurzivni poredak. Mada se postmodernizam artikulisao u formi ‘bojažljivih kondicionala’ (Džudit Batler), većina retoričkih ograda (‘ako je diskurs sve što jeste... ’, ili ‘ukoliko je sve tekst... ’, ili ‘pod uslovom da je subjekt mrtav...’ , ili ‘ako stvarna tela ne postoje...’) je ipak uobličena u sasvim radikalan stav: nema realnosti, postoje samo reprezentacije.

Iz ugla postmodernog obraćanja Frojdu, rasprava sa savremenom filozofijom, koja je bila skinuta sa dnevnog reda, ponovo je postala aktuelna. Postmoderni filozofi su se obratili Frojdu kako bi gotovo egzaltirano demontirali dogmatsko, dakle, sistemsko jezgro psihoanalitičke doktrine. Frojdova mosao više ne može da dejstvuje u formi suverene naučne discipline, u povlašćenom obliku samoimunizovane nad-teorije. Prema postmodernističkim uvidima, jedinstvo Frojdovog učenja se raspalo u gomilu fragmentarnih ideja, ad hoc teorija, i privremenih tvrdnji.

Postmodernisti su pokazali sklonost da teorijski rade na ostacima ‘psihoanalitičke ruševine’. Preživele analitičke termine su nastojali da oslobode onih semantičkih ožiljaka koje je metafizičko čitanje ostavilo na njima. Psihoanalitički tekstovi više ne mogu da se obnavljaju energijom binarnog čitanja: nesvesno-svesno, primarno-sekundarno, površina-dubina, racionalno-iracioanlno, itd. Frojdova originalnost nije bila u tome što je nasuprot svesnog izmislio diskurs nesvesnog, već što ga je svugda investirao, a da se pritom nigde nije pojavio u svom prepoznatljivom, potisnutom liku! Postmoderno insistiranje na ‘nereferencijelnom čitanju’ Frojdove leksike ima za cilj da psihoanalitički aparat spase od unutrašnje entropije, od svake buduće teorijske eksproprijacije shvaćene kao dogmatske rekuperacije.

Kao što je poznato, Frojdova tekstualna praksa je orijentisana prema ukrštenoj idiomatici nauke, filozofije, literature, umetnosti i lingvistike. Te hibridne tvorevine je Frojd prvobitno uobličio u psihoanalitičku nad-teoriju, jednu uzornu meta-naučnu naraciju, čije se heurističko jedinstvo danas raspada. Postmoderna destrukcija metafizičkog Frojda se stoga organizovala oko razgradnje psihoanalitičkog logocentrizma. Liotarov esej Apatija u teoriji (1977) se pritom može uzeti kao filozofski manifest radikalne dekonstrukcije Frojdovog diskursa. Liotarov manifest napada psihoanalitičku epistemologiju tako što se subverzivno poziva na samog Frojda: “Mislim da je došao trenutak da prekinemo (...). Došao je trenutak da prekinemo sa teorijskom strahovladom. Žudnja za istinom kod svih pothranjuje terorizam”, Jenseits des Lustprinzips,1920. Svaki diskurs prirodno maše svojom pretenzijom da, u nekoj vrsti neizlečive vulgarnosti, kaže istinu! Postmodernisti veruju da je došao trenutak da se ovoj teorijskoj vulgarnosti stane na put. Postmoderni zahtev možda treba podržati upravo u trenutku kada frojdovska skolastika ponovo preti da svuda zavede vladavinu patosa stručnog, disciplinovanog, naučnog znanja. Frojd, nezaobilazni naučni erudita, možda i čudesan pisac literarnih eseja (da podsetim, Frojd nije dobio Nobelovu nagradu za nauka nego Geteovu nagradu za književnost!) često je nastupao kao odvažan avanturist, priznajući da većina njegovih tekstova pripada žanru ‘teorijske fikcije. Prema eksplicitnoj Frojdovoj tvrdnji, specifičan afekt ove teorijske fikcije je plemenita ‘ravnodušnost’, a ne ratoborni naučni poduhvat!

Postmoderno oživljavanje ‘zamrznutog Frojdovog diskursa je sa Liotarom, možda Deridom, Blanšoom, i Batajem, uvučeno u novu afektivnu oblast, oblast apatije u teoriji. Prema vlastitom Frojdovom nalogu, radoznalost, a ne uverljivost, treba da oblikuje ovaj novi, inventivni, oslobađajući afekt u psihaoanlizi - apatiju u teoriji. Uslove postmoderne obnove psihaoanlize iz duha apatične teorije je artikulisao sam Frojd: “Ovo što sad dolazi jeste dalekosežna spekulacija. Biće to pokušaj da iz puke radoznalosti dosledno pratimo jednu ideju kako bismo videli kuda će nas odvesti.”

8. Postkolonijalna de-orijentalizacija Frojda nastao je u vreme uspona postkolonijalne kritike evrocentrizma shvaćenog kao kulturnog rasizma. Postkolonijalni autori (Franc Fanon, Edvard Said, Gajatri Spivak, Homi Baba) smestili su Frojdovo teoriju u središte aktuelnih rasprava o multi-kulturalizmu. Postkolonijalna kritika je nastupila kao svedok neravnopravnih i time nelegitimnih kulturrnih reprezentacija. Ona je razotkrila inhibirajuće dejstvo kolonizatorskog diskursa i njegove unitarne moći nad perifernim, kolonizovanim kulturama. U poskolonijalnoj tradiciji, diskurzivni poredak je tretiran kao ratni, borbeni poredak: cilj postkolonijalne kritike je da iz perspektive manjina demonstira većinsko, gospodarsko znanje koje se, iz perspektive kolonizovanih, uvek ispostavlja kao anti-znanje. Postkolonijalisti su pobunjenici perifernog, diskvalifikovanog, zarobljenog, kolonizovanog znanja. Već godinaam buja njihova lokalna krtičnost prema stvarima, ustanovama, praksama i diskursima dominantnog, imperijalnog znanja. Posebno su zapadna psihologija, psihijatrija, i psihoanaaliza optužene kao prerušene forme imperijalnog diskursa koji nastoji da ostatak sveta (‘Pojam sveta nije ništa drugo do prirodno dati horizont evropskih osvajačkih ambicija, Peter Sloterdajk) uvuče u evrocentričnu kulturnu naraciju. Institucionalizovana ekspanzija psihaoanlize potvrđuje vezu između evropske diskurzivne proizvodnje i aksiomatike imperijalnog narativa. Stoga ne čudi što je Fanon napao etnocentrički narativ etablirane psihoanalize i njenu diskurzivnu kolonizaciju.

Vojna, politička, i ekonomska okupacija Trećeg Sveta po Saidu se ne može razumeti bez narativne kolonizacije. U tekstu Geopsihoanaliza Derida je komentarisao slepilo službene psihoanalize za veći deo sveta! On je pokušao da otkrije u kojoj meri je evropocentrička perspektiva psihoanalize sprečila Frojdove sledbenike da shvate da je psihoanaliza kolonijalne nauka. Trebalo bi spolja razmotriti šta je to čudno, preteće, možda čak i zlokobno u geopsihaoanlizi?

On što je preteće u rizičnom poretku analitičkog diskursa jeste činjeniica što je Frojdova paradigma smeštena u poredak judeo-hriščanske tradicije, dakle, u središte ’viktorijanske’ Evrope, koja nije imala osetljivost za pitanja Drugog, različitog, stranog. Važno je reći da je nedostatak oslobađajuće kulture drugosti obeležio nastanak prosvetiteljske tradicije i njene evropske mandarine: dovoljno je da se setimo Hegelovih rasističkih ispada o crncima, Kantovih predrasuda o Aboridžinima, Marksovih stereotipa o Azijatima, Veberovih predrasuda o Indusima, ili Tokvilovih naklapanja o Muslimanima.

Novina u kulturnom rasizmu psihoanlize ne leži u onom što je Frojd nesmotreno izjavio o varvarskim narodima i civilizovanim sredinama, nego u događaju povratka izrečenog. Na primer, Frojdovi ‘komentari o divljacima u sebi nose izvesnu okcidentalnu rigidnost koja se kod sledbenika degeneriisala u evrocentrički šovinizam. Fundamentalistički analitičari su pritom zaboravili na Fukovu opasku da režim psihoanalitičkog diskursa ‘gubi svoju realnost time što se potčinjava poretku označitelja. Ukoliko želimo da psihoanalitičko učenje rasteretimo inhibirajućeg dejstva svojstvenog totalitarnim, sveobuhvatnim teorijama, moraćemo da ga podvrgnemo irevizibilnom procesu tekstualne dekolonizacije.



9. Feministička sporenja sa psihoanalizom izvorno su nastala nakon prodora ženskog govora u ‘mušku zajednicu’ – psihoanalizu, koja je institucionalno oblikovana prema slici proširenog bratstva! ‘Fraternalističku naraciju o ženskoj seksualnosti psihoanalitičke feministkinje (Helene Dojč, Karen Hornaj, Melania Klajn) su veoma rano osporile. Odlučno je odbačena Frojdova doktrina o seksualnom monizmu koji nalaže da se u psihoanalitičkom diskursu seksuallnost žene (female sexuality) predstavljaju po uzoru na muški pol. U najvažnijem feminističkom delu dvadesetog veka Drugi pol, (Le Deuxième Sexe, 1949) Simon de Bovoar je po prvi put utemeljila anti-naturalistički, dakle, kulturni i istorijski pojam pola. U njenoj kultnoj rečenici ‘Ženom se ne rađa nego se postaje zgusnuta je čista ideja drugog pola, kao i feminističko učenje o rodnoj ravnopravnosti. Začetnice drugog talasa kritičkog feminizma, Beti Fridan (The Feminine Mystique, 1963) i Kejt Milet (Sexual Politics, 1970), su ‘feminizam drugog pola’ transformisale u ‘feminizam rodnih razlika’. Analizu rodnih razlika kao jezičkih razlika posebno dugujemo postmodernim feministkinjama (Dona Haravej, Džudit Batler, Julija Kristeva, Lis Irigaraj). Paradoksalno, svojim polemičkim raspravama o ‘diskurzivnoj konstrukciji rodnih razlika’ postmoderne feministkinje su potpuno preusmerile osnovni tok polemike sa Frojdom i psihaoanlizom. Nasuprot filozofskoj somatofobiji (strah od tela se može pratiti od Platona do Hajdegera!) postmoderne feministkinje se obraćaju Frojdu koji je naslutio da telo ima krucijalnu ulogu u razumevanju rodnih razlika. U polemici sa Frojdom su izgradile sliku preoblikovanog tela (Elizabet Gros) koje je isprepletano sistemima značenja, označavanja i reprezentacija. Odnos tela i psihe su teoretizovale na sasvim nov, semiološki, diskursivni, i lingvistički način koji je naterao pojedine post-feministkinje da govore o diskurzivnim granicama pola, o kraju feminizma, ili, feminizmu bez žene! Širok spektar redefinisanja polnih, i nadilaženje rodnih razlika, otvorio je prostor daljem radu na post frojdovskim studijama roda, kvir teoriji, ekofeminizmu, sajber feminizam, trans-feminizmu, itd. Feministička sporenja sa Frojdom su unela novu živost u teorijsku psihoanalizu koja više ne funkcioniše poput ‘motora monološke ekonomije falocentrizma.’ (Žil Delez)

___________________________________________________

Kurs: FILOZOFIJA PSIHAOANLIZE

MODULI: 20 Januar, 2012

BEOGRAD
MODUL-1 POZITIVISTIČKA KRITIKA FROJDA

(Positivist Critique of Freud)


  1. Ludvig Vitgenštajn, ‘Razgovori o Frojdu’. (Izvor: Ludvig Vitgenštajn, Predavanja i razgovori o estetici, psihologiji i religioznom verovanju, CLIO, Beograd, 2008, str. 53-65)

  2. Karl Poper, ‘Nuaka, pseudo-nauka i falsifikacionizam’. (Izvor: Karl Popper, ‘Science, Pseudo-Science and Falsificationism’ u knjizi: Karl Popper, Conjectures and Refutations: The Growth of Scientific Knowledge, Routledge, London, 2002, pp. 43-50)

  3. Ernest Nejgel, ‘Metodološki problemi u psihoanalitičkoj teoriji’. (Izvor: Ernest Nagel, ‘Methodological Issues in Psychoanalytic Theory’, in book, Sydney Hook, ed., Psychoanalysis, Scientific Method and Philosophy, New York University Press, New York, 1964, pp. 50-64)

  4. Moris Lazerovic, ‘Značaj psihoanalize za filozofiju’. (Izvor: Moris Lazerovitz, ‘The Relevance of Psychoanalysis to PHilosophy’ in book, Sydney Hook, ed., Psychoanalysis, Scientific Method and Philosophy, New York University Press, New York, 1964, pp. 65-85)

  5. Ričard Volhajm, ‘Frojd i razumevanje umetnosti’. (Izvor: Richard Wollheim, ‘Freud and the Understanding of Art’, in British Journal of Aesthetics, No .3/1970, pp. 15-30)

  6. Stjuart Hempšir, ‘Dispozicija i sećanje’. (Izvor: Stuart Hampshire, ‘Disposition and Memory’ in International Journal of Psycho-Analysis, No. 43/1962, pp. 59-68)

  7. Adolf Grinbaum, ‘Freudova teorija: pogled filozofa znanosti’. (Izvor: Filozofska istraživanja, br.3/1984, str. 295-310)

  8. Donald Dejvidson, ‘Paradoksi iracionalnosti’. (Izvor: Donald Davidson, ‘Paradoxes of Irrationality’, in book, Richard Wollheim and James Hopkins, eds., Philosophical Essay on Freud, Cambridge University Press, Cambridge, 1982, pp. 10-30)

  9. Ričard Rorty, ‘Kontingencija sopstva’. (Izvor: Richard Rorty, ‘The Contingency of Selfhood’ in book: Contingency, Irony, and Solidarity, Cambridge University Press, Cambridge, 1989, pp. 23-44)

  10. Marša Kavel, ‘Vrednovanje i sopstvo’. (Izvor: Marcia Cavell, ‘Valuating and the Self’, in Marcia Cavell, The Psychoanalytic Mind, From Freud to Philosophy, Harvard University Press, Cambridge, London, 1993, pp.207-234 & 251-253.)

  11. Artur Danto, ‘Frojdovo objašnjenje jezika nesvesnog'. (Izvor: Arthur C. Danto, Freudian Explanation of the Language of the Unconsciousness, in book, Arthur C. Danto, The Body/Body Problems: Selected Essays, University of California Press, Berkeley, 2001, pp. 122-147). (?)



MODUL – 2 MARKSISTIČKA INTEGRACIJA PSIHOANALIZE

(Marxist Integration of Psychoanalysis)





  1. Mihail M. Bahtin (V.N.Vološinov), 'Osnovni ideološki motiv frojdizma', (Izvor: V.N.Vološinov, Frojdizam: kritičkij očerk, Chalidze Publication, New York, 1983, pp. 1- 6)

  2. Luj Altiser, 'O Marksu i Frojdu'. (Louis Althusser, Uber Marx und Freud' u Ideologie und Ideologische Staatsaparate, VSA, Hamburg, 1977, pp.

  3. Etien Balibar, ‘Fašizam, Psihoanaliza, i Frojdo-marksizam'. (Izvor: Etienne Balibar, ‘Fascism, Psychoanalysis, Freudo-Marxism’, in book: Etienne Balibar, Masses, Classes, Ideas, Routledge, London, New York, 1994, p. 177-191)

  4. Kornelius Kastoriadis, 'Psychoanalzsis and Politics'. (Izvor: Cornelios Castoriades, 'Psychoanalzsis and Politics', u Sonu Shamdasani and Michael Munchow, eds., Speculations after Freud: Psychoanalysis, Philosophy and Culture, Routledge, London, 1994, pp. 1-12)

  5. Teodor Adorno, 'Prilog odnosu sociologije i psihologije'. (Theodor W. Adorno, 'Zum Verhaltnis von Soziologie und Psycholofie' in book, Sociologische Schriften I, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Maine, 1972, pp. 142-160)

  6. Maks Horkhajmer, 'Odnos sociologije i psihoanalize sa gledišta sociologije'. (Izvor: Max Horkheimer, 'Die Bezenhungen zwischen der Sociologie und der Psychoanalyse aus der Sicht der Soziologie', u Jahrbuch der Psychoanalyse, Band 5, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Maine, 1968, pp. 9-20)

  7. Herbert Markuze, 'Društvena i psihološka represija: politička aktualnost Frojda'. (Herbert Marcuse, Gesellschaftlische und Psychologische Repression: Die Politische Aktualitüt Freuds, u Bernand Görlich, Hrs., Der Stachel Freud, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Maine, 1980, pp. 45-62)

  8. Erih From, 'Politika i psihoanaliza'. (Erich Fromm, 'Politik und Psychoanalyse' u Psychoanalytishe Bewegung, No. 3/1931, pp. 440-447)

  9. Bernard Gerlih, 'Žaoka Frojd: prilog problemu oštećene subjektivnosti'. (Bernhard Görlic, 'Der Stachel Freud: Zum Problem der beschädigten Subjektivität' u Bernhard Görlich, Alexander Schmidt und Alfred Lorenzer, Der Stachel Freud, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Maine, 1980, pp. 63-74)


MODUL - 3 EGZISTENCIJALISTIČKI PREOBRAŽAJ PSIHOANALIZE

(Existentialist Transformation of Psychoanalysis)




  1. Karl Jaspers, 'O kritici psihoanalize'. (Izvor: Karl Jaspers, 'Zur kritik der Psychoanalyse' u Karl Jaspers, Rechenschart und Ausblick, R Piper Verlag, München, 1951, pp. 18-26)

  2. Žan Pol Sartr, 'Egzistencijalna psihoanaliza'. (Izvor: Jean-Paul Sartre, Biće i ništavilo, Tom II, Nolit, Beograd, 1983, str.546-563)

  3. Moris Merlo Ponti, 'Frojdovo delo'. (Izvor: Maurice Merleau-Ponty, L'euevre de Freud', u Angelo Hesnard, L'oeuvre de Freud et son importance pour le monde moderne, Payot, Paris, 1960, pp. 8-16)

  4. Žan Ipolit, 'Hegelova fenomenologija i psihaoanliza'. (Izvor: Jean Hypolite, 'Phenomenologie de Hegel et Psychanalyse', u La Psychanalyse: Psycvhanalyse et Sciences de L'homme, No. 3/1953, pp. 30-44)



MODUL – 4 HERMENEUTIČKO TUMAĆENJE FROJDA

(Hermeneutic Interpretation of Freud)




  1. Pol Riker, 'Frojd i pitanje Subjekta', (Izvor: Pol Riker, O tumačenju: Ogled o Frojdu, str. 404-413)

  2. Jirgen Habermas, 'Samorefleksija kao nauka: Frojdova psihoanalitička kritika smisaonosti'. (Izvor: Jürgen Habermas, Erkenntnis und Interesse, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Maine, 1968, pp. 140-154)

  3. Karl Oto Apel, 'Kritika ideologije i psihoanaliza'. (Izvor: Karl-Otto Apel, Die Erklaren: Verstehen-Kontraverse in transcendetal-pragmatischer Sicht, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Maine, 1979, pp. 135-143)

  4. Hans Georg Gadamer, 'Hermeneutika i psihoanaliza'. (Izvor: Hans-Georg Gadamer, Rhetorik, Hermeneutik und Ideologiekritik, in Hermeneutik und Ideologiekritik, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Maine, 1971, pp. 81-86)


MODUL – 5 FENOMENOLOŠKI OBRT U PSIHOANALIZI

(Phenomenological Invert in Psychoanalysis)





  1. Rudolf Bernet, ‘Unconscious Consciousness in Husserl and Freud’.  (Izvor:  Donn Welton, ed., The New Husserl: A Critical Reader, Indiana University Press, Bloomington, 2003, pp. 199-219)

  2. James Phillips, ‘Time and memory in Freud and Heidegger’ (Izvor: http://www.klinikum.uniheidelberg.de/fileadmin/zpm/psychatrie/ppp2004/manuskript/phillips.pdf

  3. Richard Askay,Heidegger's Philosophy and Its Implications for Psychology Freud, and Existential Psychoanalysis’. (Izvor: Martin Heidegger, Zollikon Seminars: Protocols, Conversations, Letters, Northwestern University Press, Chicago, 2001, pp. 301-315)

  4. Vilijam Ričardson, Hajdeger i psihoanaliza'. (Izvor: William Richardson, 'Heidegger and Pyschoanalysis' in William Richardson, Proceedings of the Cenrennial Symposium of Phenomenology and Psychology, Duguesne University Press, Pittsburg, 1980, pp. 42-63)

  5. Ludwig Binswager, ‘Freud's Conception of Man in Light of Anthropology’. (Izvor: Ludwig Binswager, Being-In-The-World: Selected Papers of Ludwig Binswanger, Book Service Inc, New York, 1978, pp. 32-43) (?)


MODUL – 6 STRUKTURALISTIČKI POVRATAK FROJDU

(Structuralist turn to Freud)




  1. Mišel Fuko, ‘Niče, Frojd, Marks'. (Izvor: Michael Foucault, 'Nietsche, Freud, Marx' u Michael Foucault, Nietsche, Edition de Minuit, Paris, 1964, pp. 183-200)

  2. Žak Lakan,Frojdovsko i naše nesvjesno'.(Izvor: Jacques Lacan, Četiri temeljna pojma Psihoanalize, Naprijed, Zagreb, 1986, str, 23-34) 1966, pp. 7-28)

  3. Žak Derida, 'Frojd i scena pisanja', (Izvor: Jacques Derrida, 'Freud et la scene de L'ecriture, u Jacques Derrida, L'ecriture et la difference, Seuil, Paris, 1967, pp. 246-292)

  4. Žil Delez – Feliks Gatari, 'Represija i potiskivanje'. (Izvor: Gilles Deleuze and Felix Guattari, L'anti Oedipe: Capitalism et Schizophrenia, Les Ed de Minuit, Paris, 1972, pp. 182-194)

  5. Žan Bodrijar, 'Šala i fantazam ekonomskog kod Frojda'. (Izvor: Jean Baudrillard, L'échange symbolique et la mort, Galimard, Paris, 1976, p. 322-343)

  6. Žan-Fransoa Liotar, 'Apatija u teoriji'. (Izvor: Jean-Francois Lyotars, 'Apathie dans la théorie', u Jean-Francois Lyotars, Rudiments paines, UGD, Paris, 1977, pp. 54-68)

  7. Pol-Loran Asun, 'Metapsihologija i metafizika'. (Izvor: Paul-Laurent Assoun, Freud: la Philosophie et les Philosophes, PUF, Paris, 1976, pp. 20-37)

  8. Jean-Michel Rabbaté, 'Lacans turn to Freud'. (Izvor: Jean-Michel Rabbaté, The Cambridge Companion to Lacan, Cambridge University Press, Cambridge, 2003, pp. 1-25)


MODUL – 7 POSTMODERNO ČITANJE FROJDA

(Postmodern Reading of Freud)




  1. Žorž Bataj, 'Opšti osvrt na psihoanalizu'. (Izvor: Georges Bataille, Vue d'ensemble la Psichanalyse, u Critique, No. 24/1948, pp. 10-15)

  2. Moris Blanšo, 'Analitička reč''. (Izvor: Maurice Blanchot, L'antritien infini, Gallimard, Paris, 1969, pp. 60-71)

  3. Klod Levi-Stros, 'Ljubomorna grnčarica’. (Izvor: Claude Lévi-Strauss, pp. 20.

  4. Jacques-Alain Miller 'Michael Foucault and Psychoanalysis'. (Izvor: T. J. Amstrong, ed., Michel Foucault: Philosopher, Routledge, Harvester, London, 1991, pp. 58-64)

  5. Đorđo Agamben, 'Freud or the Absent Object'. (Izvor: Giorgio Agamben, 'Freud or the Absent Object' u Giorgio Agamben, Stanzas: Word and Phantasm in Western Culture, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1992, pp. 31-36)

  6. Samuel Veber, ‘Vrijeme rata: Freudova pravovremena razmišljanja o ratu i smrti. (Izvor: Samuel Weber, Prigodne mete: o militarizaciji mišljenja, Kigen, Zagreb, 2009, pp. 49-68)

  7. Gil Anidjar, ‘Freud: The Enemy Objects’. (Izvor: Manuscript, pp. 20)

  8. StanleyCavell, ‘Freud and Philosophy: A Fragment’. (Izvor: Critical Inquiry, No. 2/1987, pp. 386-393.

  9. Branka Arsić, ‘Trees, Pain, and beyond: Freud on Masochism’. (Izvor: Stathis Gourgouris, ed., Freud and Fundamentalism: The Psychical Politics of Knowledge, Fordham University Press, New York, 2010, pp. 38-71)

  10. Čarls Šepardson, ‘Pričanje priča o ljubavi: filozofija, književnost i psihoanaliza’. (Izvor: Charles Shepherdson, ‘Telling Tales of Love: Philosophy, Liter­a­tu­r­e­, and Psychoanalysis’ in book, Lacan and the Limits of Language, Fordham University Press, New York, 2008, pp. 101-122)



MODUL – 8 POSTKOLONIJALNA DEORIJENTALIZACIJA FROJDA

(Postcolonial De-Orientalization of Freud)




  1. Edvard Said, ‘Frojd ne-evropljanin’, (Izvor: Edward Said, Freud and the Non-European, Verso Press, London, 2004, p. 11-55).

  2. Žak Derida, ‘Geopsihoanaliza...i ostatak sveta, (Izvor: Jacques Derrida, ‘Geopsychoanalysis ‘… and the rest of the world’, in the book: Christopher Lane, ed., The Psychoanalysis of Race, Columbia University Press, New York, 1998, p. 65-91).

  3. Gajatri Čakravorti Spivak, 'Psihoanaliza u levom polju i terenskom radu'. (Izvor: Gayatri Chakravorty Spivak, ‘Psychoanalysis in Left Field and Fieldworking’, u Sonu Shamdasani & Michael Munchow, eds., Speculations After Freud: Psychoanalysis, Philosophy and Culture, Routledge, London, 1994, pp. 41-75)

  4. Ranđana Kana, 'Osvetovljavanje psihoanalize'. (Izvor: Ranjana Khanna, 'Worlding Psychoanalysis', in Ranjana Khanna, Dark continents: Psychoanalysis and Colonialism, Duke University Press, Durham, 2003, pp. 1-33)

  5. Stephen Frosh, 'Psychoanalyis and Racism'. (Izvor: Barry Richards, ed., Crisis of the Self: Farther Essays on Psychoanalyis and Politics, Free Books, Lonson, 1989, pp. 229-244)

  6. Dušan I. Bjelić, 'Balkan Geography and the De-Orientalization of Freud'. (Izvor: Journal of Modern Greek Studies, No. 29/2011, pp. 27-49)

  7. Shannon Sullivan, ‘The Unconscious Life of Race: Freudian Resources for Critical Race Theory’. (Izvor: John Mills, ed., Rereading Freud: Psychoanalysis through Philosophy, State University of New York, New York, 2004, pp. 196-217)

  8. Joel Kovel,On Racism and Psychoanalysis’. (Izvor: u Anthony Elliott and Stephen Frosh, ed., Psychoanalysis in Contexts: Paths between Theory and Modern Culture, Routledge, London, 1995, pp. 205-222)

  9. Joan Raphael-Leff, ‘Freud’s ‘Drak Continent’. (Izvor: Parallax, No.2/2007, pp. 41-55)


MODUL – 9 FEMINISTIČKA SPORENJA SA PSIHOANALIZOM

(Feminist Polemic with Psychoanalysis)




  1. Simone de Beauvoir, 'Freud and the Second Sex' (Izvor: Juliet Mitchell, ed., Psychoanaysis and Feminism, Basic Book, New York, 2000, 305-319) (?)

  2. Betty Friedan, 'The Sexual Solipsism of Sigmund Freud'. (Izvor: Betty Friedan, The Feminine Mystique, W. Norton & Company, New York, 1963, pp. 166-195.

  3. Kate Millett, 'Freud and Influence of Psychoanalytic Thought'. (Izvor: Kate Millett, Sexual Politics, University of Illinois Press, Champaign, 1970, pp. 176-203) (?)

  4. Juliet Mitchell, 'The Question of Femininity and the Theory of Psychoanalysis'. (Izvor: Shelley Saguard, ed., Psychoanalysis and Woman, MacMillan Press, London, 2000, pp. 128-142)

  5. Elen Siksu, 'Fiksija i njena priviđenja: čitanje Frojdovog Das Unheimliche – (’Jeizvo’)’. (Izvor: Hélène Cixous, ’Fiction and Its Phantoms: A Reading of Freud's Das Unheimliche (The ’uncanny’) ', u New Literary History, No. 3/ 1976, pp. 525-548)

  6. Đudit Batler, 'Potčinjavanje, otpor, i promena značenja: između Frojda i Fukoa', (Izvor: Judith Butler, 'Subjection, Resistance, Resignification: Between Freud and Foucault', in book, The Psychic Life of Power. Theories in Subjection, Stanford University Press, Stanford, 1997, pp. 83-105)

  7. Nancy Chodorow, 'Feminism, Feminity, and Freud', (Izvor: Nancy Chodorow, Feminism and Psychoanalytic Theory, Polity Press, Cambridge, 1989, p. 165-178. (?)

  8. Julija Kristeva, 'Psychoanalysis and Language', (Izvor: Language - The Unknown, Columbia University Press, New York, 1989, pp. 265-277)

  9. Luce Irigary, ‘Psychoanalytic Theory: Another Look’. (Izvor: Luce Irigary, This Sex Which Is Not One, Cornell University Press, Ithaca, 1985, pp. 34-68)

  10. Sara Kofman, 'Grafematika i psihoanaliza'. (Izvor: Sarah Kofman,'Graohématique et Psychanalyse' u Lucette Finas, ed., Ecartes, Fayard, Paris, 1973, pp. 12-24)

  11. Shoshana Felman, ’Psychoanalysis and Education: Teaching Terminable and Interminable’. (Izvor: Yale French Studies, No. 63/1982, pp. 21–44)

  12. Cathy Caruth, ‘Psychoanalysis, Culture and Trauma’. (Izvor: American Imago, No. 1/1991)

  13. Rosi Braidotti, ‘Desidero Ergo Sum: Philosophy and Psychoanalysis.’ (Izvoir: Rosi Braidotti, Patterns of Dissonance: A Study of Women in Contemporary Philosophy, Routledge, London, 1991, pp. 16-25) (?)

  14. Toril Moi,From Femininity to Finitude: Freud, Lacan, and Feminism, Again’. (Izvor: SIGNS: Journal of Women in Culture and Society, No. 3/2004, pp. 841-878)

  15. Joan Copjec, 'The Death Drive: Freud's Thesis on Feuerbach'. (Izvor: Joan Copjec, Imagine There’s No Woman: Ethics and Sublimation, MIT Press, Cambridge, 2002, pp. 24-48)

  16. Griselda Pollock, 'The Imago in Psychoanalysis and the Arhelogical Metaphor'. (Izvor: Griselda Pollock, Psychoanalysis and the Image: Transdisciplinary Perspective, Blackwell, London, 2006, pp. 1-29)

  17. Mari Jo Buhle, 'Feminist versus Freuid'. (Izvor: Mari Jo Buhle, Feminism and Its Discontent: A Century of Struggle with Psychoanalysis, Harvard University Press, Cambridge, 2005, pp. 206-239)

  18. Catherine Malabou, 'Plasticity and Elasticity in Freud's 'Beyond the Pleasure Principle'. (Izvor: Parallax No.2/2009, pp. 41-52) (or in Diacritics, No. 4/2007, pp. 78- 86).

  19. Elizabeth Grosz, 'Freud’s Dream of the ‘Botanical Monograph’', (Izvor: Elizabeth Grosz, Jacques Lacan: A Feminist Introduction, Routledge, London, 1990. pp. 105-113) (?)



  1. BIBLIOGRAFIJA: Filozofija i Frojd (Obrad Savić)

________________________________________________________________________________________



Napomena:


  • Opsežna lektira na kursu Filozofija psihoanalize predstavlja paradigmatičan prikaz filozofskog odnosa prema Frojdu. Kurs je studentima ponudio sveobuhvatni uvid u neobično širok spektar filozofskih ‘intervencija u psihoanalizu. Predložena literaturu o filozofskom čitanju Frojda treba da doprinese dubljem razumevanju psihoanalitičke kulture, kulture koja je postala svetskom, kosmopolitskom kulturom.




  • Studentkinje i studenti izbornog kursa Filozofija psihoanalize nemaju obavezu da se upuštaju u ekstenzivno studiranje filozofskog prisvajanja Frojda. Dovolno je da tokom semestra izaberu rad na tri teksta koja mogu biti odabrana i preuzeta iz jednog od devet ponuđenih modula. Izabrana literatura (i s njom u vezi tema) na seminaru će biti predstavljena, i kroz javnu debatu, kritički komentarisana. Obrađene teme u seminarskom radu ne mogu biti predmet završnog rada.




  • Zainteresovani učesnici kursa Filozofija psihoanalize mogu da koriste stručnu biblioteku koja je locirana u Institutu za medije i komunikacije, soba br. 101 (na prvom spratu).




  • Svim polaznicima kursa Filozofija psihoanalize stavljam na javni uvod obimnu bibliografiju o Frojdu i filozofiji. Bibliografija je nastala na osnovu dugogodišnjeg istraživanja psihoanalitičkog diskursa na University of Leeds.

  • Prema zvaničnim propozicijama Ministarstva prosvete Republike Srbije, sva predavanja na Univerzitetu su javna. To znači da je kurs Filozofija psihoanalize otvoren za sve zainteresovane profesore i studente sa našeg i drugih Fakulteta i Univerziteta.

  • Kurs Filozofija psihoanalize se u ovom semestru održava svakog petka, 15-17h, Sala. 3 (na prvom spratu). Konsultacije sa studentima su petkom, 14-15h, soba br. 111, na prvom spratu. Kontakt: Obrad Savic, Email: obrad.savic@fmk.edu.rs ili finosa@leeds.ac.uk ili obrad.savic04@gmail.com Tel: (011) 26 24 265; Cell: 063/301 952



Način rada i ocenjivanja

Način rada:
Studentkinje i studenti kursa Filozofija psihoanalize imaju obavezu da po slobodnom izboru pročitaju i komentarišu tri teksta iz jednog od predloženih modula:

1. Pozitivistička kritika psihoanalize

2. Marksistička integracija psihoanalize

3. Egzistencijalistički preobražaj psihaoanlize

4. Hermeneutičko tumačenje Frojda

5. Fenomenološki obrt u psihoanalizi

6. Strukturalistički povratak Frojdu

7. Postmoderno čitanje Frojda

8. Postkolonijalna de-oriejntalizacija Frojda

9. Feministička sporenja sa psihoanalizom


Način ocenjivanja:

Studentkinje i studenti kursa Filozofija psihoanalize će biti ocenjivani prema shemi koja je preuzeta od administracije Fakulteta za medije i komunikacije (FMK)




  1. 30% Prisustvo i aktivno učešće u seminarskim debatama

  2. 30% Usmena prezentacija seminarskog rada (Pismena verziju do 700 reči)

  3. 40% Završni rad se sastoji od 2.000 reči (14.000 karaktera sa razmakom)



Napomena:
Završni radovi se predaju u elektronskoj i štampanoj formi. Završni radovi se predaju sedam dana pre zakazanog usmenog (korektivnog) ispita. Posle ovog roka završni radovi se neće prihvatati. Kurs Filozofija psihoanalize se može studirati na daljinu (Distance Learning Course) samo na osnovu odluke Nastavno-naučnog saveta FMKa. Odsutni polaznici kursa su u obavezi da sukcesivno komentarišu obrađene seminarske teme i radove, kao i da u elektronskoj verziji predaju dva rada: Seminarski rad (2.000 reči) se predaje sredinom kursa, a Završni rad (4.000 reči) sedam dana pre zakazanog usmenog ispita. Svi studenti se pozivaju na usmeni, korektivni ispit.
Preporuke za pisanje završnog rada:
Prema standardnoj akademskoj praksi, završni rad na kursu treba da bude napisan egzaktnim teorijskim jezikom koji je, u našem slučaju, primeren Studijama Filozofije psihoanalize. Artikulacija teorijskog stanivišta u završnom radu se po pravilu zastupa na racionalnan i argumentovan način. Kandidat treba da pokaže da je ovladao osnovnim pojmovnim aparatom svojstvenim multidisciplinarnom diskursu Filozofije psihoanalize. Od studentkinja i studenata treće i četvrte godine FMK-a se očekuje da suvereno kontrolišu pročitanu lektiru, da je merodavno tumače, i korektno navode. Od uzornog školskog rada na kursu Filozofija psihoanalize se očekuje da u različitim diskurzivnim režimima teorijski reflektuje ishode i učinke filozofskog čitanja Frojda.

Obrad Savić

_________________

U BEOGRADU



22 Februara, 2012
Yüklə 125,23 Kb.

Dostları ilə paylaş:




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə