For a Radical Ethics of Equality



Yüklə 39,35 Kb.
tarix14.05.2018
ölçüsü39,35 Kb.
#43852

Za radikalnu etiku ravnopravnosti



Jezekilj Adamovski

22. jun 2007.


Šta danas znači biti antikapitalista? Danas je levičarski identitet u krizi. Ponovno stvaranje pokreta za radikalnu emancipaciju stoga će zahtevati kritičko ispitivanje našeg nasleđa. Ovaj zadatak brzo otkriva da se jedna od najvećih mana levičarske tradicije može naći u nedostatku etičke dimenzije političke akcije. Ovaj esej ima nameru da analizira razloge koji se nalaze iza ovog nasleđenog etičkog vakuma i njegovog udara na levičarske prakse. Istražićemo neke ključne momente u istoriji veze između moralnog mišljenja i emancipatorske politike, uključujući i marksističko tradicionalno odbacivanje moralnog mišljenja i neke kasnije pokušaje njegovog obnavljanja. Zatim, razmatraćemo apsolutnu neophodnost da svekolika militantna volja bude zasnovana na radikalnoj egalitetskoj etici, sposobnoj da predvodi naše akcije u jasnom emancipatorskom pravcu.
Radikalna levica, bilo da se radi o marksistima, komunistima, gevaristima, socijalistima, anarhistima, autonomistima, trockistima, maoistima, lenjinistima, itd, iza doktrinarnih razlika, iskrsava iz zajedničke osnovne tendencije: želje da se živi u zajednici, u društvu jednakih koji bi bili slobodni od represije i eksploatacije. Ovo je trajna istorijska istina levice.
Ipak, ove ideje su bile, i još uvek su, upotrebljivane na način koji odstupa od te fundamentalne tendencije, koji joj povremeno čak i protivreči. Istraživanje implicitnih motiva koji se nalaze iza levičarskih diskursa tokom istorije brzo otkriva primere čisto ideološke upotrebe. Reč ’’ideološki’’ upotrebljavamo u marksističkom smislu te reči: levičarski diskursi čija je funkcija da maskiraju ili kanališu volje za moć koje nisu ili ne mogu biti otvoreno izražene. Ova implicitna funkcija svesno ili nesvesno potkopava primarni emancipatorski poziv koji je izvorno pružio uspon idejama levice.
Pogledajmo neke istorijske primere. Ideja socijalizma, komunizma ili marksizma, na primer, korišćena je u brojnim prilikama tokom 19. i 20. veka zbog njihove sposobnosti da demoliraju liberalni individualizam. Kritika atomizacije društva i carstva sebičnosti koje je prouzrokovano liberalnim kapitalizmom našla je veoma moćno oružje u arsenalu levičarske misli. Ipak, ovo oružje nije uvek korišćeno da bi unapredilo emancipatorski projekat. Takođe je korišćeno da opravda prisilnu homogenizaciju društva pod političkom zastavom. Kako individualizam postepeno uništava kolektiv, ovi projekti pokušavali su da obnove nacionalni kolektiv (sa ili bez privatnog vlasništva ili tržišta). Raznovrsni primeri ove upotrebe levičarskih ideja mogu da budu navedeni: Musolinijev fašizam nastao je iz istih redova kao italijanski revolucionarni socijalizam. Smer kojim je krenuo Duče nikako nije jedinstven: sličan je smeru drugih socijalista kao što su Sorel1 i tuce referentnih mislilaca širom sveta. Stara komunistička partija SSSR-a danas je nacionalistička, antiliberalna, antisemitska grupa, koja je ipak očuvala svoj komunistički način mišljenja ne samo u imenu. U svim ovim slučajevima, od levičarskih ideja uzeti su samo oni elementi koji su ’’pogodni’’, kao što su kultura snažne države, potčinjenost pojedinca potrebama kolektiva, kritika liberalne demokratije, itd. Očiglednije emancipatorske ideje – jednakost, samoodređenost, saradnja, solidarnost i sloboda – ostavljene su po strani.
Uz ovu ideološku upotrebu levičarskih ideja, može se otkriti da je marksizam ponekad korišćen kao ’’ideologija modernizacije’’. Sam je Lenjin tvrdio da je socijalizam ’’sovjetska vlast plus elektrifikacija’’. Ovakva upotreba hranila je samoopravdavajući diskurs nekoliko diktatura, od kineske elite koja se uputila ka restauraciji kapitalizma, do teoretičara ’’afričkog socijalizma’’ kao što je Džulijus Njerere2 ili tirana ’’naučnog socijalizma’’ kao što je somalijski Sijad Bare3. Još jednom, iz širokog spektra marksističkih ideja, nastavljene su samo one koje govore o snažnom državnom planiranju (podržanom od prinudnog saglasja koje potiče odozdo), imperativu razvoja proizvodnih snaga, i kritici buržoazije i liberalizma u ime jednakosti (ograničene na čisto ekonomsku sferu).
Postoji još jedna ideološka upotreba levičarskih ideja, koja se takođe odnosi na ideal ’’modernizacije’’, koja je u promenljivim proporcijama postojala u socijalističkim pokretima širom sveta. ’’Antikapitalizam profesionalne i menadžerske klase’’, opisan od strane Barbare i Džon Erenrajha, koji je, umesto da teži emancipaciji radnika, gledao na svet ’’naučno’’, a kojim je upravljala elita ’’ljudi koja je posedovala znanje’’. Upotrebom marksizma, privatno vlasništvo je napravljeno objektom kritike, ali je implicitni ideal bio tehno-birokratsko društveno upravljanje. Još jednom su samoodređenje, sloboda i autonomija socijalno kooperativne celine ostavljene po strani.
Na kraju, postoje ’’obrnute’’ upotrebe levičarskih ideja. Umesto njihovog korišćenja da se opravdava homogenost društva, naučna dominacija birokratske avangarde ili snažna država, one se koriste da maskiraju najradikalniji individualizam. Mnogi ljudi ili male grupe ’’anarhista’’ i ’’autonomista’’ (ili kako god želeli da ih zovete) uzimaju levičarsku tradiciju odbacivanja represije, države, i uopšte autoriteta, ali samo da bi zatražili svoja sopstvena prava da se ponašaju prema svojoj sopstvenoj volji i da ne podnose račune ničemu i nikome. U ovom slučaju, levica se ponaša kao ’’estetski’’ firnajs i ’’lajfstajl’’ da bi opravdala ponašanje koje je sebično koliko i buržoasko, i koje je često mnogo elitističkije u svom omalovažavanju ’’običnih ljudi’’.
Ovoj analizi mogu biti dodate neke istorijske posledice primenjenih levičarskih ideja: zločini Pola Pota4 i Sendero Luminosoa5; GULAG i masakr na Tjenanmenu6; represija levičarskih kompanjona u ime socijalizma gde god je (jedna) partija osvojila vlast; ’’avangardističke’’ manipulacije drugima i oni bezbrojni svakodnevni primeri uzajamnog malog neprijateljstva i ’’unutrašnjeg totalitarizma’’ s kojim je upoznat svako ko je bio uključen u levičarsku partiju ili grupu. Sve ovo u ime levičarskih ideja.
Kako to da tako uzvišene ideje koegzistiraju sa tako kontradiktornim upotrebama i efektima? Kako to da levičarske ideje tako često postanu put ka desničarskoj praksi?
Ideje bez etike
Ako implicitni humanizam ideja levice tako često nije postojao u praksi, to je zbog levičarske tradicije, ili makar zbog njenih hegemonskih tokova, nedostatka etičke dimenzije. Naravno, bilo kakva briga o etičkoj evaluaciji akcija bila je aktivno iskorenjena iz njene politike.
Da pojednostavimo, problem etike sastoji se u ustanovljenju kriterijuma koji bi nam pomogli u definisanju ponašanja i dela koji su dobri, kao i onih koji su loši (zbog čega bi ih trebalo izbegavati). Etika u sebi sadrži, eksplicitno ili implicitno, predstavu o odgovornosti prema sopstvenim delima, tj. predstavu kome ili čemu bi trebalo da budem moralno odgovoran za ono što uradim ili ne uradim. Etika se, takođe, – često implicitno- obično sastoji od neke ’’situacione’’ odredbe, koja određuje specifičan kontekst u kojem opšta pravila mogu legitimno da budu prekršena. Uzmimo hrišćanstvo kao primer: etika, eksplicitno formulisana u Deset zapovesti, i u doktrini o grehu, potiče direktno od božanstva; zakoni su večni i prevazilaze prevrtljivi ljudski stav. Prekršioci ovih pravila direktno odgovaraju Bogu (ako zanemarimo činjenicu da crkva ili svetovna vlast, u međuvremenu, mogu da kazne ili oproste počinjeno delo). Pastoralno prisustvo Boga, čiji pogled dopire u najtamniji kutak svake duše, deluje kao čuvar i garant etičkog ponašanja pastve. Kao i sva etička učenja, u praksi hrišćanska etika sadrži ad hoc odredbe koje je čine fleksibilnijom u ekstremnim situacijama. Uprkos naredbama, nije smrtni greh ubiti nekoga u samoodbrani, niti ukrasti jabuku da ne biste umrli od gladi.
Kako levica orijentiše svoje političke odluke, od širokih strateških partijskih linija, do svakodnevnih akcija militanata? Koje pravilo legitimnog ponašanja koristimo i kome odgovaramo za stvari koje uradimo ili ne uradimo?
Razdražljivo odbacivanje etike od strane mnogih ljudi na levici ne prestaje da me iznenađuje. Video sam bezbroj drugova koji postanu nervozni kada, iz jednog ili drugog razloga, čuju nekoga da koristi rečnik koji se odnosi na sferu morala. Ako su primorani da govore o manama nečijeg ponašanja uvek razjasne da ’’to nije pitanje morala’’, kao da za nekoga na levici nije umesno da govori o tome da li je nešto ’’dobro’’ ili ’’loše’’. Iako su mnogi ljudi na levici među najaltruističnijim, najljubaznijim i najmilosrdnijim ljudima koji se mogu naći na ovom svetu, mnogi bi se nesumnjivo osećali neudobno ukoliko bi bili smatrani ’’dobrim’’ ili ’’ljubaznim’’ (pridev koji, u kulturnom univerzumu levice, asocira na ’’slabost’’).
Do ove čudne kontradikcije u militantnoj kulturi došlo je jer levica odbacuje pitanje moralne procene ponašanja, svodeći etiku na običnu ’’logiku’’. Time ponašanje i dela nisu vođeni onim što bi bilo smatrano ’’dobrim’’ ili ’’lošim’’, već onim što je ’’korektno’’ ili ’’nekorektno’’. Mera ’’korektnosti’’ nije definisana etikom, već svojom korespondencijom sa datom političkom istinom: korektna akcija je ona koja prati korektnu političku liniju. Politička linija je ustanovljena kao ’’korektna’’ ne kroz praktikovanje etičke evaluacije već je zasnovana na poznavanju istine (na primer, poznavanju smera koji pokazuju ’’istorijski zakoni’’, pretpostavljeni diktati ’’revolucionarne svesti’’, postulati izneti u ovom ili onom kanonskom tekstu koji su napisali Marks, Bakunjin, itd.) Delo koje vodi u korektnom istorijskom pravcu – na primer, podsticanje grupe mladih ljudi da se pridruže direktnoj akciji, namerno držeći podalje od njih informacije o njenim mogućim posledicama – može biti smatrano ’’korektnim’’ nezavisno od toga da li je etički prekorljivo. Važna stvar je da je akcija korektna zato što bi mogla da bude ’’efektivna’’, a ne zato što je ’’dobra’’.
Proterivanje etike
Etika i levica nisu uzajamno isključivi. U stvari, tragovi ozbiljnog razmatranja etičke dimenzije mogu se naći u (pogrešno imenovanom) ’’utopijskom socijalizmu’’ 19. veka i u brojnim manjim strujama unutar socijalizma i anarhističke tradicije. Za Kropotkinov anarhizam, na primer, etika nove vrste, koja je drugačija od religijskih i metafizičkih pravila, bila je fundamentalna za ’’davanje ideala ljudima’’ i za ’’njihovo vođenje pri delanju’’. Zabrinut zbog amoralnosti doba, proisteklog iz liberalizma, darvinizma ili Ničeovih ideja, Kropotkin je intenzivno radio od 1904. godine pa sve do svoje smrti 1921. godine da bi napisao studiju o etici. Zalagao se za etiku solidarnosti i pokušavao da dokaže da je ona univerzalna i da potiče iz prirodno socijalizovane prirode ljudske vrste (i životinjske) i nagona ka ’’uzajamnoj pomoći’’. Slična zabrinutost može se naći u Tolstojevom ''hrišćanskom socijalizmu'', koji je postao pravi masovni pokret početkom 20. veka. Iz učenja Hrista, koji je lišen svog božanskog statusa, Tolstoj je izvukao opšte etičke zapovesti (nepovezane sa bilo kojom religioznošću) koje bi trebalo ne samo da predvode političku akciju, već bi trebalo i da osmisle svet kojem težimo: ljubav prema susedu, skromnost, sklonost ka oproštaju, itd.
Ipak, marksistička tradicija oštro se suprotstavljala bilo kojem etičkom diskursu. Sam Marks ih je odbacio kao nebitne: u komunističkom manifestu on ih smatra smetnjom koja se meša sa razumevanjem materijalne osnove siromaštva i socijalnih bolesti, a u Nemačkoj ideologiji otišao je tako daleko da tvrdi da ’’komunisti ne propovedaju nikakav moral’’. Studenti koji proučavaju Marksa nedavno su ustvrdili da je njegovo odbacivanje etike bilo jednostavna posledica ’’taktičke’’ neophodnosti da obeleži razliku između svojih ideja i drugih debata koje su postojale u to vreme, i da je marksizam, u stvari, oblik humanizma koji sadrži snažnu implicitnu etiku. Ipak, čak i ovi autori priznaju da je Marksov stav duboko obeležio marksističku tradiciju, koja je od tog trenutka očuvala neprijateljstvo prema bilo kojem etičkom diskursu (sa izuzetkom marginalnih varijanti ’’etičkog marksizma’’, koje su predstavljali autori kao što su Ernst Bloh, Herbert Markuze, Erih From, ili Henri Lefevr). Karl Kaucki, principijelni marksistički teoretičar Druge internacionale, posvetio je svoju knjigu Etika i materijalistički koncept istorije (1906) dokazivanju da istorijski progres poštuje zakone koji imaju malo čega zajedničkog s moralnim idejama. Zbog toga, dokazivao je, socijalisti treba da se okrenu nauci da ih predvodi u njihovom delovanju, jer ’’nauka je uvek iznad etike’’. U svom članku ''Taktika i etika'' (1919) Lukač se složio s Kauckim u tome da odluke o političkoj akciji treba da polažu račune samo sudu istorije: ako su u saglasju sa ''smislom svetske istorije'', onda su ''korektne'', i stoga, nužno ''etičke''. Mogu se naći mnogi drugi primeri. Ono što je bitno za nas je da je ovaj tip redukovanja etičke dimenzije na običan problem ''logike'' ili razumevanja šta je korektno a šta nije korektno u smislu nekih Zakona istorijske nužnosti, u praksi bio pretvoren – ne samo među marksistima već i među ljudima na levici uopšte – u uništenje bilo kakvog osećaja za ličnu odgovornost i tipični princip prema kojem ''cilj opravdava sredstva''.
Unutar same marksističke tradicije, postojale su rane reakcije protiv ovog saveza između politike i ’’nauke’’ koji nije ostavio mesta za etiku. U Religiji i socijalizmu, knjizi vrednoj pažnje, napisanoj 1907. a sada zaboravljenoj, Anatoli Lunačarski – koji je ubrzo postao deo prve boljševičke vlade – predložio je dopunjavanje marksističke ’’stroge, umerene i nezanimljive filozofije, estetikom i etikom, ’’naukom o vrednostima’’ one vrste koje danas nedostaju. U suštini, Marks i Engels bili su okupirani ’’saznavanjem’’ sveta; ali ’’potpuna veza između čoveka i sveta postignuta je jedino kada procesi nisu samo poznati, već i vrednovani’’; akcija se ’’pojavljuje jedino iz znanja i evaluacije’’. Nauka nije okupirana pitanjima srca: ona reaguje na ’’kako?’’ i ’’zašto?’’, ali nije zabrinuta pitanjima ’’dobrog?’’ ili ’’lošeg?’’. Religija, s druge strane, reaguje na ova pitanja i dolazi do praktičnih zaključaka: ’’ona dokazuje prisustvo zla u svetu’’ i ’’ima nameru da ga porazi’’. Ona uzima u obzir ovu funkciju etičke i estetičke evaluacije, te Lunačarski tvrdi da socijalizam treba da ’’imitira’’ religiju (podrazumeva se, bez njenih teoloških ili dogmatskih elemenata) i postane istinska kosmologija.
Veza koju Lunačarski traži između etičkog elementa i problema hegemonije veoma je interesantna. Jasno je da je socijalizam cilj proletarijata; ali da li je sa moralne tačke gledišta takođe dobar za čitavo čovečanstvo? Lunačarski se žali da su ortodoksni marksisti odbacili to pitanje, jer je za njih dovoljno što će socijalizam biti ispravan samo za proletarijat (oni kažu da socijalizam nije vera koja pokušava da pridobije preobraćenike izvan radničke klase). Ipak – nastavlja naš autor – ovo je ograničena koncepcija: proletarijatu je potrebno da postigne ’’ideološku hegemoniju’’ ako želi da osvoji vlast (nešto što sami, protiv svih ostalih, ne bi uspeli da urade). Ako je potrebno da se osvoji podrška ljudi koji nisu radnici, zaključuje, potrebno je da se socijalizam predstavi kao visoki ideal za svakoga ko nije korumpiran sopstvenim klasnim interesima.
Lunačarskijeva pozicija odbačena je praktično od strane svih savremenika, i marksizam je ostao ’’nezanimljiva filozofija’’ bez bilo kakve etičke dimenzije. A ipak, iako nije eksplicitno izraženo u njenoj doktrini i teoriji, levičarskoj tradiciji nije nedostajalo implicitne ’’militantne kulture’’, koja neke stvari vrednuje više od drugih. Manje prisutne u njenim knjigama nego u njenoj praksi, neke od ovih implicitnih vrednosti potiču iz njenog saveza sa naukom i odbacivanjem etike. Na primer, mali broj političkih tradicija je toliko vrednovao inteligenciju, naučni rad, kanonske autore i teoriju kao vodič za akciju. Nekoliko njih je veoma visoko nagradilo ’’vrline’’ beskompromisa, pravoverja, čvrstine ili bezuslovnog prianjanja za organizaciju, filozofiju ili program. S druge strane, postoji primetna ’’kazna’’ unutar levičarskih kultura drugih stanja koji sa alternativne tačke gledišta mogu biti smatrani ’’vrlinama’’: ljubaznost, fleksibilnost, sposobnost za pregovaranje, sklonost ka dijalogu i konsenzusu, poštovanje prema drugima, sumnja. Iako je odbačen u teoriji, implicitni moralni svet ipak postoji u levičarskoj praksi, koja pravi jasnu razliku između ’’pravednika’’ i ’’grešnika’’.
Tip ’’vrlina’’ stimulisan savezom između socijalizma i nauke upravo je onaj koji stvara većinu problema saradnji između ravnopravnih. Delanjem u skladu sa imperativima transcendentalne Istine (dobijene iz nauke, poznavanja pretpostavljenih istorijskih zakona, ili nekog kanonskog teksta), levica postaje nerazumljiva drugima na dva načina. S jedne strane, zatvara uši za jednostavna mišljenja neprosvećenih (tj. onih koji nisu dokazali da razumeju istinu), koja dovodi do upadljivog nedostatka volje da se dođe do sporazuma s njima; s druge strane, implicitno odbacuje bilo kakvu odgovornost prema saradnicima. Zaštićena Istinom, levica ostaje nedodirljiva za sud drugih. Povlačenjem od sveta jednakih na ovaj način, levica često usvaja taj tipični vazduh samodovoljnosti i arogantne snishodljivosti prema drugima, i taj avangardistički stil koji se može naći među onima koji sebe deklarišu nasuprot svim avangardistima (ali koji ipak osećaju da su ’’prosvećeni’’ sopstvenom Istinom). Na ovaj način, završavamo u paradoksu koji je Žan-žak Ruso nagovestio pre više od dvesta godina, u jednoj od onih ironičnih fraza nabijenih istinom koje je voleo da ispaljuje na svoje drugove filozofe. On je dovodio pod sumnju one koji bi rekli da vole čovečanstvo, samo da bi izbegli obavezu ljubavi prema jednom određenom ljudskom biću. Rusoova kritika i danas ostaje korisna za ilustrovanje tragedije levice kojoj nedostaje etika.

Komunizam kao imanentna etika jednakih
Ako ne u nauci, gde bi trebalo da nađemo vođstvo za političku praksu? Ako ne Istini, čemu ili kome bi naše delovanje trebalo da polaže račune? Ovde bi mogli da se vratimo problemu levice i etičke dimenzije koja je neophodna ako želimo da je odbranimo od ideološke zloupotrebe, i da je jasnije odvojimo od desničarskih praksi. Početak i kraj bilo koje antikapitalističke politike – i ovo je centralna teza ovog eseja – trebalo bi da bude radikalna etika ravnopravnosti.
Radikalna etika ravnopravnosti je, iznad svega, imanentna etika. Za razliku od drugih etika – na primer, one Kantove, one sokratovskih filozofa, ili one uključene u religijske principe – koje tvrde da potiču iz nekog večnog poretka (racionalnog, prirodnog ili božanskog), naša bi trebalo da čvrsto bude usidrena u ovom svetu. Kao čitav socijalni život, univerzum moralnog kriterijuma bi trebalo da bude postavljen u domašaju stvarnih muškaraca i žena. Da kažem na drugi način, sadržina ove etike trebalo bi da bude plod socijalnog sporazuma koji prepoznaje zajedničke potrebe života, od najuniverzalnijeg (tj. onih koji se odnose na ljudska bića kao vrstu) do najistorijskih i situacionih. To da etička pravila treba da budu manje ili više stalna i veoma rasprostranjena ne znači da bi trebalo da budu smatrana večnim ili univerzalnim, niti da bi njihov autoritet trebalo da bude deponovan u boga ili transcendentalnu Istinu. Sveprisutna imanentna etika je etika koja potiče od nas samih.
Radikalna etika ravnopravnosti je takođe etika dijaloga. Ona uviđa da društvo nije sačinjeno od izolovanih pojedinaca, niti je kolektiv koji prevazilazi određene pojedince koji ga sačinjavaju (postavljanje teze da kolektiv prevazilazi ljude, kao što to rade određeni levičari, dovodi do ponovnog pada u transcendentalno). Lično postojanje, kao što je to mladi Bahtin znao, jedino je moguće u interakciji s drugima: pomoću slike, tela, pogleda i reči mojih prijatelja, ja postojim kao čitava osoba. Socijalni život nije ništa više od ovog neprestanog dijaloga s našim prijateljima, onima koji su živi, onima koji su mrtvi, i onima koji tek treba da dođu na svet. Etičko postojanje je, stoga, ono kojim se rukovode ljudi koji znaju da su obavezni da budu u stanju da odgovore drugima šta su, šta rade, i šta nisu uspeli da urade. Etika dijaloga stoga zahteva posvećenost našim prijateljima, lično postojanje koje pretpostavlja svoju odgovornost za drugog, i koje ne traga za izgovorima ili alibijima, niti se povlači u monolog ili u posvećenost transcendentnom (bilo da se radi o Bogu, Nauci, Naciji, Ljudima, Klasi, Partiji ili Pojedincu). Etičko postojanje bez alibija je ono koje je zasnovano na vernosti određenim situacijama i na polaganju računa drugima za svaki čin. A radikalnom etikom ravnopravnosti može jedino biti smatrana posvećenost drugima onakvima kakvi su. (Prihvatanjem odgovornosti za svoja dela samo pred istomišljenicima – partijom ili ''svesnim'' militantima – nije ništa drugo do još jedna forma avangardizma koja nas čini imunima na imperativ da budemo odgovorni pred ''običnim'' muškarcem i ženom). Ova radikalna posvećenost drugima onakvima kakvi su ne znači ignorisanje klasnih razlika i antagonizama koji oblikuju naše društvo. Jer mi pričamo o etici ravnopravnosti, čiji je raison d’être7 upravo zaštita zajedničkog života od onih koji, pod bilo kojim izgovorom, pokušavaju da sebe smeste iznad drugih. To je razlog zašto su oni koji su odbili da prihvate da su jednaki, u svako doba i na svakom mestu, strahovali od dijaloške i imanentne etike. To je zato što ''nejednaki'' ne mogu da budu odgovorni pred drugima, jer je opravdanje njihove privilegije (''privatnog zakona'') uvek zavisilo od nekog autoriteta ili transcendenta. Radikalna egalitetska etika je, po definiciji, najžustriji neprijatelj vlasti.
Šta bi bila specifična sadržina etike ravnopravnih? Kakve vrline bi promovisala? Kakvo ponašanje bi osudila? Bila bi, prvo i primarno, etika brige o drugima, i etika brige za drugog, izražena u kodifikaciji vrlina i mana koje vrednuju sve što cilja ka saradnji, solidarnosti, empatiji, poniznosti, poštovanju različitosti, sposobnosti za konsenzus, itd, i što ’’potiskuje’’ impulse ka takmičenju, sebičnosti, ambiciji prema vlasti, intelektualnoj aroganciji, tvrdoglavosti, ulagivanju, ili narcizmu.
Stigavši dovde, moglo bi možda razočaravajuće da zvuči otkriće da radikalna etika ravnopravnosti i nije mnogo drugačija, u svom specifičnom kontekstu, od moralnih pravila koja su ljudska bića stvorila hiljadama godina ranije. Ipak, ako nemamo avangardističke sklonosti, nemamo čega da se stidimo u ovom odsustvu velikih noviteta. Možda je komunizam, ipak, ništa više niti išta manje od realizacije snova o zajedničkom životu ravnopravnih koji je oduvek postojao u svim dobima i na svim mestima.
-------
Ovaj tekst je odlomak knjige Más allá de la vieja izquierda: seis ensayos para un nuevo anticapitalismo (koja će uskoro biti objavljena).

Jezekilj Adamovski je rođen u Buenos Ajresu, glavnom gradu Argentine, 1971. godine. Studirao je istoriju na univerzitetu u Buenos Ajresu i Londonu, i radi kao profesor na univerzitetu u Buenos Ajresu i Lujánu. Antikapitalistički aktivista, Jezekilj Adamovski je deo uredničkog odbora El Rodaballa, vodećih argentinskih novina posvećenih kulturi i politici; takođe učestvuje u pokretu Asambleas u Buenos Ajresu i u kolektivima globalnog protivljenja. Autor je brojnih knjiga i članaka, akademskih i političkih.



1 Žorž Sorel (Georges Eugène Sorel) (1847–1922) je bio francuski filozof i teoretičar revolucionarnog sindikalizma. (prim. Z redakcije)

2 Džulijus Njerere (Julius Kambarage Nyerere) (1922-1999) je 1960. godine postao premijer Tanganjike. Tanganjika i susedni Zanzibar, koji je stekao nezavisnost 1963. godine, ujedinili su se 1964. godine u Tanzaniju. Džulijus Njerere je bio prvi predsednik Tanzanije, od osnivanja države 1964. godine pa do svog umirovljenja 1985. godine kada je vlast predao Ali Hasan Mviniu. (prim. Z redakcije)

3 Mohamed Sijad Bare (Maxamed Siyaad Barre) (1919–1995) je bio predsednik Somalije od 1969. do 1991. godine. Na vlast je došao pučem, a na isti način je i zbačen s vlasti. (prim. Z redakcije)

4 Salot Sar, poznatiji kao Pol Pot (1925-1998) je kambodžanski političar, revolucionar i državnik. Osnovao je komunističke oružane snage pod imenom Crveni Kmeri. Duboko uverenje Pol Pota da je komunizam nekompatibilan s industrijskom civilizacijom dovela je do rada na deurbanizaciji društva i eliminaciji svih oblika industrije. Procenjuje se da je to dovelo do preko milion i po mrtvih ljudi (oko 20% stanovništva Kambodže). Pol Pot je bio podržavan i od SAD i od NR Kine. 1978. godine Vijetnam je izvršio invaziju na Kambodžu s više od 100.000 vojnika. Pol Pot je tada avionom pobegao na Tajland. Vijetnam osniva kambodžansku vladu pod vođstvom Heng Samrina, a vladu su činili bivši pripadnici Crvenih Kmera koji su pobegli u Vijetnam kako bi izbegli Pol Potove čistke. Vijetnamske snage u Kambodži ostaju do 1989. godine kada se povlače. (prim. Z redakcije)

5 Sendero Luminoso - svetla staza. Levičarska teroristička gerila koja je delovala u Peruu. Osnovana je 1980. godine i dugo vremena je uživala reputaciju jedne od najefikasnijih, ali i najkrvoločnijih gerilskih organizacija na svetu. Međutim, nakon što je osvojila veći deo ruralnih područja, njen pokušaj da kroz atentate i bombaške napade preuzme vlast u gradovima je početkom 1990-ih izazvao još brutalniji i bezobzirniji odgovor od strane predsednika Alberta Fujimorija. (prim. Z redakcije)

6 Tjenanmen – trg u Pekingu, glavnom gradu NR Kine. 4. juna 1989. godine vojska je nasilno razbila studentske demonstracije. Prema nekim izveštajima, pominje se oko hiljadu mrtvih. (prim. Z redakcije)

7 Razlog postojanja

Yüklə 39,35 Kb.

Dostları ilə paylaş:




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə