Franciscus Patricius-Discussionum peripateticarum tomus secundus Liber V-VIII pdf

---

PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 5.

263

20

15

ime, da su pitagorovci, Parmenid, Meliso i Ksenofan bili filozofi 

prirode, dok Homera, Hesioda i Ferekida naziva teolozima; pa 

se, prema tome, čini da Aristotel nije od znanosti o prirodi ra-

spravljao ni o čemu što ovi prije nisu bili motrili.

Premda je, naime, Aristotelova znanost o prirodi sadržana 

u pedeset knjiga,

1

 i premda se u njima istražuje deset općih po-

učaka: o principima, o zajedničkim akcidentima, o svijetu, o nebu, 

o elementima, o djelovanju, o isparinama, o duši, o životinjama 

i o biljkama, oni stariji filozofi prirode, prema mnogim svjedo-

čanstvima samoga Aristotela, nisu propustili ništa od toga. Već 

smo, naime, prema njemu samome pokazali da su oni uočili sve 

uzroke – materiju, formu, djelatni [uzrok] i svrhu; a u samom še-

stom poglavlju prve knjige Teologije podsjeća kako »od onih koji 

govore o principu i uzroku nitko nije rekao ništa izvan onoga što 

smo mi odredili o prirodi; nego su se tih stvari, reklo bi se, svi, 

doduše slabašno, na neki način dotaknuli.« Zatim to pokazuje po 

pojedinim rodovima principa: »Ovi međutim i materiju naziva-

ju principom«, zatim: »neki pak drugi principom [nazivaju] ono 

odakle [nastaje] promjena«; također i formu: »ono pak što-bijaše-

biti ni supstanciju nitko nije doista jasno pokazao, no najjasnije 

ipak kazuju oni koji postavljaju ideje i ono što u idejama jest.« 

Pridodaje da su poznavali i svrhu: »Onomu pak poradi čega su 

djelovanja i mijene i gibanja na neki doduše način kazuju uzrok, 

ali ne tako, ni na onaj način na koji ono jest.«

1 

Petrić ne misli samo na Fiziku, već na sve spise o prirodnom biću.

  5

10