Funkcija humora u djelima thomasa pynchona doktorski rad



Yüklə 354,26 Kb.
səhifə1/13
tarix26.08.2018
ölçüsü354,26 Kb.
#64439
  1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   13

logo1

Filozofski fakultet


Nikola Novaković

FUNKCIJA HUMORA U DJELIMA THOMASA PYNCHONA

DOKTORSKI RAD


Zagreb, 2016.



logo1

Filozofski fakultet

Nikola Novaković


FUNKCIJA HUMORA U DJELIMA THOMASA PYNCHONA

DOKTORSKI RAD


Mentor:
Dr. sc. Tomislav Brlek, doc.


Zagreb, 2016.



logo2-1
Faculty of Humanities and Social Sciences

Nikola Novaković


THE FUNCTION OF HUMOR IN THE WORKS OF THOMAS PYNCHON
DOCTORAL THESIS

Supervisor:

Tomislav Brlek, PhD

Zagreb, 2016



Informacije o mentoru:
Tomislav Brlek (1971) docent je na Katedri za opću povijest književnosti Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je engleski jezik i književnost te španjolski jezik i književnost (1996), magistrirao (Mjesto i značenje Teda Hughesa u shakespearskoj kritici, 2002) i doktorirao (T.S. Eliot u kontekstu suvremene književne teorije, 2007) teoriju i povijest književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Član je International Comparative Literature Association / Association internationale de littérature compare, T. S. Eliot Society, Hrvatskog semiotičkog društva, Društva hrvatskih književnih prevoditelja i Hrvatskog društva filmskih kritičara. Suurednik je časopisa za kulturu 15 dana i član uredničkog savjeta časopisa za izvedbene umjetnosti Frakcija. Prevodio je Noama Chomskog, Erica Havelocka, Umberta Eca, Igora Stravinskog i Simona Critchleyja. Rezultate svoga rada izlagao je na znanstvenim skupovima u Beču, Pragu, Kairu, Lyonu, Brnu, Limogesu, Beogradu, Toursu, Grazu i Parizu. Priredio je kritičke izbore iz pjesništva Bore Pavlovića, Tonča Petrasova Marovića, Antuna Šoljana i Ivana Slamniga te uredio zbornike Praksa teorije (2009) i Povratak Miroslava Krleže (2015).


Zahvale:
Zahvaljujem mentoru doc. dr. sc. Tomislavu Brleku na podršci, vodstvu i povjerenju te korisnim diskusijama tijekom izrade rada. Bez njegovih savjeta i strpljenja za moje brojne upite ovaj rad ne bi bio moguć.

Također se zahvaljujem svim profesorima koji su me usmjeravali i podržavali u tijeku mog obrazovanja, među kojima moram istaknuti dr. sc. Nikicu Gilića, dr. sc. Katarinu Peović Vuković i profesoricu Sandu Jelenski.



Posebnu zahvalnost iskazujem svojim roditeljima, Mileni i Goranu, te sestri Nikolini, kojima je ovaj rad posvećen.

Sažetak:
Disertacija će proučiti funkciju humora u romanima Thomasa Pynchona Mason & Dixon (1997), Against the Day (2006), Inherent Vice (2009) i Bleeding Edge (2013). Analizama pojedinačnih djela prethodit će pregled teorija humora te će se pokazati kako je riječ o pristupima koji se mogu primijeniti pri čitanju humora kod Pynchona, premda i tada nude tek objašnjenje razloga zbog kojih čitatelj određeni dio teksta može smatrati komičnim. U namjeri da se dođe do boljeg razumijevanja obilježja Pynchonova humora i njegove funkcije u pojedinim djelima, disertacija će u analizama kretati od ideja Mihaila Mihajloviča Bahtina i Northropa Fryea o menipskoj satiri. Pokazat će se kako Pynchonova djela svojim obilježjima pripadaju tradiciji menipske satire te će se pritom opisati osnovne značajke Pynchonova humora, uključujući komične akronime, anakronizme, igru riječi, sadržajne i strukturalne mezalijanse, parodiju, ironiju i druge oblike komike, a istaknut će se i rizomatska funkcija humora. Čitanje romana Against the Day usredotočit će se na odnos humora i autoreferencijalnosti (uz poseban naglasak na parodiji, reprezentaciji kolonijalizma te motivu zrcaljenja) te će se pokazati kako je ishod tog odnosa tekst koji tematizira formu, a ponajviše svoje metafikcijske značajke, pa će se stoga čitati kao meta-metafikcija, odnosno metafikcija o metafikciji. Pri proučavanju romana Mason & Dixon najviše pozornosti posvetit će se komičnim hibridima (kako na razini fabule, tako i na razini strukture teksta) te njihovoj subverzivnosti u odnosu na dominantan kontekst prosvjetiteljstva. Analiza će u tekstu prepoznati i značajan odnos humora i Bahtinova kronotopa puta, a završit će proučavanjem humora kao primjera rizoma. Čitanja romana Inherent Vice i Bleeding Edge najviše će prostora pridati vezi humora i identiteta. Različite manipulacije identitetom, često temeljene na složenom odnosu likova prema popularnoj kulturi, pojavljuju se upisane u komički modus teksta, pa će se proučiti i ambivalentnost koja proizlazi iz miješanja distopijskih vizija likova i pripovjedača sa slobodom karnevalesknog humora. Zaključak će ponuditi sintezu uvida pojedinih čitanja romana, prepoznati mogućnosti budućih čitanja Pynchonova humora te upozoriti na važnost daljnjeg proučavanja humora kao relativno zanemarena područja u književnoj teoriji.
Ključne riječi: Thomas Pynchon, Mihail Mihajlovič Bahtin, humor, menipska satira, parodija, ironija, kronotop, meta-metafikcija, autoreferencijalnost, identitet, rizom
Prošireni sažetak na engleskom jeziku:
Although numerous critics have recognized elements of humor in Thomas Pynchon’s works on the level of both structure and plot, this reading aims to pay more attention to this insufficiently explored aspect of the author’s stories and novels. The dissertation therefore studies the novels Mason & Dixon (1997), Against the Day (2006), Inherent Vice (2009), and Bleeding Edge (2013) with respect to the function of humor in each of them. The introduction outlines some of the more common theories of humor, simultaneously showing how each of these can serve to explain some functions of Pynchon’s humor. The introduction also attempts to show that each of the existing theories of humor is actually at its most useful when utilized to explain why the reader laughs at certain forms of humor. Since the aim of this dissertation is to focus on the specific functions of Pynchon’s humor, the interpretations of each of the novels take as their starting point the works of Northrop Frye and Mikahil Mikhailovich Bakhtin, especially the latter’s ideas about Menippean satire and the carnivalesque explored in Problems of Dostoyevsky's Poetics (1963) and Rabelais and His World (1968). After outlining the basic elements and characteristics of Menippean satire, the dissertation will consider the general nature of Pynchon’s humor and show that its range includes unusual syntaxt, wordplay, puns, acronyms, parodic names and titles, and a complex web of allusions. Special attention will be paid to the use of irony and parody, while humor overall will be read as an example of rhizome, as the concept is expounded by Gilles Deleuze and Félix Guattari in Capitalism and Schizophrenia: A Thousand Plateaus (1980).

Following the introduction, the analysis of Against the Day will focus on the self-referentiality of humor and examine how it enables us to read Pynchon's work as historiographic metafiction. Analysing specific examples, the reading will show that the text explores the idea that history itself is a form of text, or a fictional document, open to interpretation. However, this section will also show how humor subverts the reading of this novel as an historiographic metafiction, mainly through the use of parody, therefore contributing to the text that we shall refer to as meta-metafiction, or metafiction about metafiction. The next reading, focused on Mason & Dixon, continues the topic of history and autoreferentiality, but with a pronounced emphasis on the connection between humor and hybrids (on the level of both narrative and structure). By combining historical events with fantastic characters, creatures and narratives, the text creates a carnivalesque representation of history undoing clear-cut boundaries between the real and the imaginary, higher and lower social classes, life and death, the monstrous and biologically normal, therefore accomplishing a subversion of certain attempts to homogenize society (such as the Enlightenment). The analysis will also explore the question of whether or not the novel belongs to the tradition of texts that expose the problem of writing an ideologically neutral representation of history through the use of humor and metafictional, intertextual and other ludic devices. Using the aforementioned concept of rhizome, the reading of Mason & Dixon will conclude by examining the various forms of humor (especially comic allusions and jokes) as signals that set up a web of rhizomatic sections and therefore destabilize different attempts at creating boundaries within the story.

The analysis of Inherent Vice will begin by examining the connections between humor, space and identity, particularly by focusing on sections involving dark humor and the effects significant changes (sometimes based on myths, and sometimes on the relationship of capitalism, technology and politics) in the identity of space can have on the identity of communities and individuals. Since popular culture plays an important role in this process, the reading will also attempt to include the connection between humor, identity and television as a heterotopia used to share popular culture with viewers. Humorous sections that contain representations of a society zombified by television will be studied according to the principles governing heterotopias as outlined by Michel Foucault. It will be shown that television is an ambivalent space, both a mechanism suitable for spreading ideologically colored forms of behaviour, and a space for sharing specific models of resistance to such behaviour. The reading will identify certain thematic and structural characteristics present in two previous novels from Pynchon's California trilogy (The Crying of Lot 49 (1965) and Vineland (1990)), and will therefore explore the connection between humor and representations of utopias, including the way characters critically examine the successes and failures of the sixties counterculture, which are, to an extent, part of the inherent vice of a memory clouded by nostalgia. The reading will conclude by questioning the possibility of regenerating damaged identities, while also paying close attention to the ambivalent nature of the novel's ending as a result of a dystopian vision represented in a humorous tone.

Beginning from the novel's title, the next section of the dissertation focuses on irony in Bleeding Edge as a dominant humorous form that emphasizes the importance of spectres in the story. The reading of spectres will employ ideas put forth in Jacque Derrida's Specters of Marx: The state of the debt, the work of mourning and the new international and show that the American society of the early 2000s is represented as a society fixated on a nostalgic view of the past, specifically the golden years of dotcom. The nostalgia of that society is the subject of numerous ironic and parodic anecdotes focusing on the habits of a nation of viewers and spectators addicted to the TV screen and the 90s popular culture, a period the cultural remains of which it continually rehearses in an attempt to uncover patters for the new formation of its destabilized identity. Shown in an ironic light, nostalgia serves to hide the traumatic reality of America still recovering from the dotcom crash, which is why the past is simultaneously present and absent as a source of a trauma intensified by the market politics that finds only financial value in the identities of people and places. The analysis will pay close attention to the function of the Internet and the comic sections of the novel in which characters express a desire for finding or creating a space freed from control, supervision and paranoia, especially paranoia created by the strict state control following 9/11, an event that functions as another of the novel's spectres. In the time period of the plot there is a widespread feeling that different spaces of freedom (mostly represented by the Internet and the Deep Web) are beginning to disappear, while also being replaced by structures controlled by the government and capitalism, which is one of the reasons why characters are searching for new methods of resistance. Although the analysis will show that such methods lack actual political subversiveness (therefore recalling similar countercultural patterns in Pynchon's previous novels), it will explore the possibilty of reading humor as a textual element that destabilizes dystopian readings of the events of the novel, thus achieving an ambivalent image of the future of the USA.

The conclusion of the dissertation will offer an overview of the insights achieved through the analyses of the four novels, suggest new directions for exploring Pynchon's humor and emphasize the importance of studying humor in literature in general.
Key words: Thomas Pynchon, Mikhail Mikhailovich Bakhtin, humor, Menippean satire, parody, irony, chronotope, meta-metafiction, autoreferentiality, identity, rhizome
Sadržaj:
1. UVOD 1

1.1. Cilj i metodologija rada 1

1.2. Teorije humora 4

1.2.1. Teorija nadmoći 12

1.2.2. Teorija nesklada 20

1.2.3. Teorija iznevjerenog očekivanja 22

1.2.4. Teorija olakšanja 24

1.2.5. Komunikološke teorije 25

1.3. Menipska satira 26

2. HUMOR U DJELU THOMASA PYNCHONA 34

2.1. Akronimi 38

2.2. Crni humor 43

2.3. Parodija 48

2.4. Humor kao rizom 57

3. AGAINST THE DAY 63

3.1. Parodija i meta-metafikcija 66

3.2. Kolonijalizam, karte i smijeh 83

3.3. Identitet i zrcaljenje 94



4. MASON & DIXON 105

4.1. Subverzivnost komične hibridnosti 106

4.2. Napredak i kronotop puta 118

4.3. Rizomatske veze 127



5. INHERENT VICE 139

5.1. Prostor i identitet 140

5.2. Heterotopija televizije 151

5.3. Utopija, kontrakultura i sjećanje 161

5.4. Obnova identiteta 173

6. BLEEDING EDGE 186

6.1. Prošlost, vizualni mediji i popularna kultura 189

6.2. Sablast vječnog rujna 207

6.3. Pokušaji otpora 219



7. ZAKLJUČAK 235

8. BIBLIOGRAFIJA 245

9. ŽIVOTOPIS I POPIS JAVNO OBJAVLJENIH RADOVA AUTORA 253

Popis kratica korištenih u zagradama pri citiranju djela Thomasa Pynchona:
V. (1963) V

The Crying of Lot 49 (1965) CL

Gravity's Rainbow (1973) GR

Slow Learner (1984) SL

Vineland (1990) VL

Mason & Dixon (1997) MD

Against the Day (2006) AD

Skrivena mana (2009) SM1

Bleeding Edge (2013) BE

1. UVOD
1.1. Cilj i metodologija rada
Brojni književni kritičari uočili su u djelima Thomasa Pynchona elemente humora, kako na fabularnoj razini, tako i unutar tekstualne dimenzije. Namjera je ove disertacije posvetiti mnogo više prostora tom prepoznatom, ali nedovoljno istraženom aspektu autorovih romana. Analizom primjera na razini teksta i fabule disertacija će proučiti ulogu humora u četiri romana: Mason & Dixon (1997), Against the Day (2006), Skrivena mana (Inherent Vice, 2009) i Bleeding Edge (2013). U uvodu ćemo izložiti nekoliko najvažnijih teorija humora te pritom pokazati kako nam one mogu pomoći u razumijevanju određenih oblika humora u Pynchonovu djelu. Naglasit ćemo da većina postojećih teorija zapravo nastoji objasniti zašto se nešto može smatrati smiješnim, dok je cilj ovog rada usredotočiti se na konkretnu funkciju humora u tekstu. Upravo ćemo zato Pynchonovu humoru pristupiti pomoću teza Mihaila Mihajloviča Bahtina o menipskoj satiri i karnevalu koje autor izlaže u radovima Problemi poetike Dostojevskog (1963) i Stvaralaštvo Françoisa Rabelaisa i pučka kultura srednjega vijeka i renesanse (1968). Primjerima ćemo potkrijepiti opis osnovnih karakteristika Pynchonova humora te objasniti kako se autor pritom koristi neobičnim rečeničnim strukturama, igrama riječi, akronimima, posebnim oblikovanjem imena likova te složenom mrežom aluzija i citata. Posebnu ćemo pozornost posvetiti proučavanju uporabe ironije i parodije te zatim humor u cjelini čitati kao primjer rizoma o kojem govore Gilles Deleuze i Félix Guattari u radu Kapitalizam i shizofrenija 2: Tisuću platoa (1980).

Drugo će poglavlje analizom humora uvesti temu reprezentacije povijesti te proučiti može li se roman Against the Day čitati kao primjer historiografske metafikcije. Proučavanjem prizora iz romana, a napose onih u kojima dolazi do poigravanja književnim žanrovima, pokazat će se da se u Pynchonovu djelu ističe problem spoznavanja povijesti kao teksta, odnosno dokumenta strukturiranog na temelju svjedočanstava čija je pouzdanost naglašeno upitna. Duhovitim ispreplitanjem stvarnih i izmišljenih likova, realističnog i fantastičnog te posuđivanjem različitih žanrova iz povijesti književosti, u romanu se brišu granice stvarnog i nestvarnog te propituje čitateljevo shvaćanje povijesti. No, pokazat ćemo i kako roman Against the Day ipak nije klasičan primjer historiografske metafikcije, već je riječ o tekstu koji neprestano tematizira upravo sve ustaljene postupke i značajke historiografske metafikcije te stoga funkcionira kao mreža parodijskih propitivanja različitih konvencija tog žanra. Pynchonov se roman višeslojnim parodijama i parodijama parodija uvijek vraća na središnju temu forme, a kao ishod toga nastaje tekst koji ćemo nazvati meta-metafikcijom.

U trećem ćemo poglavlju proučiti roman Mason & Dixon kao primjer menipske satire u kojoj se posebno ističe veza između humora i motiva hibrida. Spojem povijesnih događaja s fantastičkim likovima i pripovijestima u tekstu se stvara karnevalesknu sliku povijesti oslobođenu jasnih i strogih granica između stvarnog i izmišljenog, visokih i niskih društvenih slojeva, života i smrti, čudovišnog i biološki normalnog te se na taj način ostvaruje subverzija određenih pokušaja homogenizacije društva te monoloških pristupa pripovijedanju povijesti. Upravo ćemo zato proučiti može li se roman Mason & Dixon smjestiti u tradiciju djela koja humorom i metafikcijskim, intertekstualnim i drugim ludičkim postupcima dovode u pitanje mogućnost ispisivanja ideološki neutralne reprezentacije povijesti. Pritom ćemo se poslužiti već spomenutim pojmom rizoma te ponuditi čitanje različitih oblika humora (a napose komičnih aluzija, šala i viceva) kao signala kojima se istovremeno uspostavlja mreža rizomatskih ogranaka te destabilizira razne pokušaje razgraničenja unutar fabule.

U četvrtom će se poglavlju proučiti odnos humora, prostora i identiteta, pri čemu će se više pozornosti posvetiti crnohumornim epizodama romana Skrivena mana u kojima se tematizira posljedice koje velike promjene u identitetu prostora, ponekad temeljene na mitovima, a ponekad na vezi kapitalizma, tehnologije i politike, mogu imati po identitet zajednica i pojedinaca. Kako pritom popularna kultura igra važnu ulogu, čitanje romana nastojat će obuhvatiti i odnos humora, identiteta i televizije kao posebnog oblika heterotopije kojim se gledateljima prenosi popularna kultura. Komične epizode usredotočene na reprezentaciju društva zombifiziranog televizijom proučit će se u analizi televizije prema načelima heterotopije iz rada O drugim prostorima Michela Foucaulta, a pritom će se televizija čitati kao ambivalentan prostor, istovremeno prikladan mehanizam za širenje ideoloških obrazaca, ali i mjesto prepoznavanja određenih modela otpora istim tim obrascima. Pokazat će se kako roman dijeli određene tematske i strukturalne značajke s ostala dva romana iz tzv. kalifornijske trilogije (The Crying of Lot 49 [1965], Vineland [1990]), pa će zato analiza proučiti i povezanost humora s reprezentacijama utopije te kritičkim osvrtom likova na uspjehe i neuspjehe kontrakulture šezdesetih, dijelom upisane u skrivene mane sjećanja obilježenog nostalgijom. Zaključni dio poglavlja posvetit će se preispitivanju mogućnosti obnove narušenih identiteta te ambivalentne prirode završetka romana kao posljedice reprezentacije distopijske vizije američke prošlosti i budućnosti upisane u komički modus.

Krečući od naslova romana Bleeding Edge, peto će se poglavlje usredotočiti na ironiju kao oblika humora kojim se ističe važnost prisutnosti sablasti u radnji. Pri čitanju uloge sablasti koristit ćemo se idejama izloženima u djelu Sablasti Marxa – Stanje duga, rad tugovanja i nova Internacionala (1993) Jacquesa Derride te pokazati kako je u romanu američko društvo ranih 2000-ih obilježeno nostalgičnim pogledom unatrag, prema zlatnim godinama uzleta dotcoma, perioda koji, rečeno rječnikom sablasti, uhodi sadašnjost likova. Nostalgičnost tog društva predmet je više ironičnih i parodijskih anegdota u kojima u središte pozornosti dolaze navike nacije opisane kao gledateljske ili promatračke, odnosno ovisne o televizijskom ekranu i popularnoj kulturi devedesetih, po čijim ostacima prebire u nastojanju da pronađe obrasce za novo oblikovanje vlastitog destabiliziranog identiteta. Ironično obojena nostalgija pritom skriva traumatičnu stvarnost Amerike koja se u to vrijeme još uvijek oporavlja od propasti dotcoma, pa je stoga prošlost istovremeno prisutna i kao izvor neprežaljene traume pojačane politikom tržišta koje identitete ljudi i prostora svodi na njihovu financijsku vrijednost. U analizi romana posebna će se pozornost posvetiti motivu interneta te komičnim epizodama u kojima likovi izražavaju želju za pronalaskom ili izgradnjom prostora bez kontrole i nadzora, a pritom i bez paranoje koju taj nadzor pobuđuje, pogotovo nakon terorističkog napada 11. rujna 2001, događaja koji u tekstu funkcionira kao još jedna od društvenih sablasti. U vremenu u koje je smještena radnja romana likovi osjećaju da nestaju različiti prostori slobode (najviše reprezentirani internetom i tzv. dubokim webom) te da ih zamjenjuju strukture koje kontroliraju vlast i kapitalizam, pa likovi zato tragaju za različitim metodama otpora. S obzirom da će se pokazati kako su te metode politički nedovoljno učinkovite (čime tekstu priziva primjere kontrakulturnih obrazaca iz ranijih Pynchonovih romana), proučit će se u kojoj mjeri je humor moguće čitati kao element teksta kojim se destabilizira distopijska čitanja događaja u romanu te na taj način postiže ambivalentnu sliku američke budućnosti

U zaključku rada ponudit ćemo sintezu uvida postignutih čitanjima pojedinih djela, predložiti neke daljnje smjerove za buduće analize humora u djelima Thomasa Pynchona te istaknuti važnost proučavanja humora u književnosti općenito.

1.2. Teorije humora
U suvremenoj književnoj teoriji humor je značajno slabije zastupljen od nekih drugih tema, čemu svakako pridonosi i teškoća (ili čak nemogućnost) da se humor definira. Premda cilj ovog rada nije ponuditi još jednu definiciju humora, svaki govor o humoru u književnosti tradicionalno započinje onime što Igor Perišić duhovito naziva jednom od često ponavljanih svakidašnjih jadikovki.2 Jadikovka o poteškoći definiranja humora pritom izražava nekoliko osnovnih problema prisutnih prilikom svakog proučavanja humora u književnosti. Jedan od njih jest kako objasniti razliku između humora i cijelog niza drugih pojmova korištenih jednako učestalo u teorijama o humoru. Drugim riječima, kada govorimo o humoru i pojmovima kao što su smijeh, smiješno, komično, komičnost, humorizam itd., govorimo li o pojmovima koji dijele značenje ili ih je pak potrebno razlikovati i rabiti u strogo određenim situacijama? Perišić podsjeća kako Milivoj Solar nudi jedno obrazloženje u Teoriji književnosti: «Smiješno, međutim, kao ono što izaziva smijeh, pojavljuje se u životu u širokoj skali mogućnosti; komično je samo jedan tip ostvarenja smiješnog u dimenziji umjetničkog doživljaja.»3 No, s obzirom da Solar govori samo o smiješnom i komičnom, ostaje problem svih ostalih pojmova koje Solar ne obuhvaća, ali i problem razlikovanja između humora, ironije i parodije. U nastojanju da ponudi neki način razlikovanja između tih pojmova, Perišić podsjeća na Schopenhauerovo razmišljanje o tom problemu. Naime, Schopenhauer tvrdi kako u slučaju parodije «postoji preterivanje i očigledna namera», dok se kod ironije, koja «nastaje kada se šala skriva iza ozbiljnosti», može primijetiti «suprotnost mišljenog i opaženog». S druge strane, kada rabimo humor, tada se «ozbiljnost skriva iza šale»,4 a Schopenhauer napominje i kako se humor nikako ne smije miješati s komičnim jer on nema poetsku dimenziju komičnog.


Yüklə 354,26 Kb.

Dostları ilə paylaş:
  1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   13




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə