čije do koga takvi »motorni« ljudi kao što su hirurzi, mehaničari ili
vajari mogu da obavljaju svoj posao; s druge strane, čovek koji se
strogo ograničio na »manipulisanje idejama« nije imun na žalosnu
tupoglavost.
Podsetimo se ovde i na važnost manipulisanja za sve vrste
rešavanja problema, bez obzira da li ono uključuje telesno izvođenje
ili je samo u mislima provereno. U produktivnom mišljenju često se
proverava da li jedan sistem funkcioniše ili da li je neko rešenje
ispravno. Fizička verzija takve eksperimentalne radnje ostvaruje se
kao motorno ponašanje. E. Pol Torens (Paul Torrance), pišući o »Ulo
zi manipulisanja u stvaralačkom mišljenju«, navodi studije o prona
lazačima koje pokazuju da su manipulativne tendencije važne za
pronalazaštvo. U svojim sopstvenim ogledima sa decom, Torens je
zapazio da postoji »pouzdan odnos između fizičkog manipulisanja kao
podstreka stvaralačkom mišljenju, ili pronalazaštvu, s jedne strane,
i kvantiteta i kvaliteta reagovanja, s druge strane.« Kada se dete po
naša motorno, ono može da barata idejama.
To, dakle, znači da se pri vaspitanju čoveka koji najbolje funk
cioniše u telesnoj delatnosti ne radi o tome da se motorna aktivnost
zamem idejama. Risman (Riessman) tvrdi da »ometena« deca koju
on ima na umu, ne osećaju nikakvu odbojnost prema apstraktnom
mišljenju; ona, samo drukčije pristupaju tome. »Za njih apstraktno
mora stalno i prisno da bude povezano sa neposrednim, čulnim, ak-
tuelnim.« Pošto steknu izvesno osećanje za široka uopštavanja kada
vide da se ona izvode i primenjuju u praksi, ona mogu, do izvesnog
stepena, da procenjuju i čisto apstraktna formulisanja. U ovoj svetlos-
ti, mogu da se stave pod izvesnu sumnju Rismanova tvrđenja da bi
mašine za učenje bile naročito pogodne za takvu decu, zato što ona
imaju tendenciju da motorno uče i što vole mašine. Svakojake sprave
mogu da se upotrebe kao mamac, koji će učenje učiniti prihvatljivim,
ali, ako se programirana nastava zasniva na formalističkim misaonim
radnjama, koje su strane detetu, teško da se podsticaj na majstorisanje
može prevesti u želju da se uči na dužu stazu; niti će, pak, postupak
učenja više da odgovara duhovnom sklopu deteta.
U novije vreme, mnogi vaspitači došli su do uverenja da deca
moraju oko sebe da imaju mnoštvo raznolikih predmeta, jasno izra
ženog oblika, veličine i boje. Svaki predmet artikulisanog izgleda
saopštava opažajne principe živahnome duhu, a svaki učeni opažajni
princip pomaže da se sagrade osnove mišljenja. Na isti način, princi
pi akcije, kao na primer odnos između uzroka i posledice, moraju da
se učine vidljivim pomoću jednostavnih upečatljivih sredstava. Skloni
smo da mislimo kako deca koja rastu u suštinski »praktičnoj« okolini
imaju široke mogućnosti za takvo učenje iako možda i ne poseduju od
govarajuće igračke. Ovo može da bude sasvim tačno za onu decu koja
žive na selu ili se igraju u očevoj radionici ili dućanu. To, međutim, ne
važi za decu u gradskim sirotinjskim četvrtima. Kao što je Martin Dojč
(Deutsch) zapazio, »u vizuelnom smislu, gradska sirotinjska četvrt i
njeni prenaseljeni stanovi pružaju detetu najmanju mogućnu meru
draži. Obično ima malo ili nimalo slika na zidu, a stvari u domaćin
stvu, bilo da su to igračke, nameštaj ili aparati, uglavnom su oskudne,
istovetne, bez ikakvih razlika u formi i boji.« Nasuprot tome, privi-
legovano dete srednje klase u svojoj opažajnoj okolini od samog
rođenja uživa u obilju draži neophodnih za njegov duhovni razvoj.
169
Njemu će po svoj prilici koristiti još od ranih dana duhovite i lepe,
ali i skupe igračke, koje praktične funkcije građenja, uravnotežavanja,
uklapanja, grupisanja itd. primenjuju na lepo oblikovane i višebojne
predmete, i koje su načinjene od izdržljivog materijala, za razliku
od aljkavih i zbrkanih imitacija raznih kolica, alatki ili ljudskih fi
gura izrađenih od plastike i jevtinog metalnog lima. Siromaštvo i po
metnja čulne okoline odražava se u siromaštvu i smetenosti duha. U
školi, deca iz sirotinjskih četvrti su bar u početku slabija ne samo u
služenju jezikom i opštim pojmovima nego i u manuelnoj veštini i
poimanju opažajnih odnosa. Ovo je utoliko žalosnije pogoršanje što
podriva same temelje mišljenja.
Treba li da dodam da se način mišljenja usmeren na predmet
sreće ne samo kod vaspitno i socijalno ometenih ljudi, nego se jav
lja i kao karakterističan način saznaj nog funkcionisanja i pod vrlo
povoljnim uslovima! U jednom eseju napisanom pre više godina o nas
tavi psihologije, opisao sam dva tipa studenata — jedne koji su »empi
r iste po tome što se njihovo ponašanje prema svetu zasniva u suštini
na konkretnim, životnim iskustvima; i druge koji streme ka znanju
uglavnom baratajući apstraktnim opštim pojmovima.
»Jedna krajnost susreće se kod studenata i studentkinja koji se rado
bave decom, posmatraju životinje, prisustvuju sudskim raspravama ili
anketiraju susede. Oni su obuzeti onim što može da se posmatra i dodi
ruje. Oni opšte sa ljudima sa urođenom mudrošću. Ali, osećaju se nela
godno kada se od njih zatraži da izvuku opšte zaključke, da uporede jednu
teoriju sa drugom ili da procene valjanost nekog dokaza. Naučni pojmovi,
kojima se oni služe oprezno ili pak sasvim bezbrižno, dobijaju čudnu, poe
tičnu aromu. Kada se od njih zatraži da definišu uslovni refleks, oni odgo
varaju: .Stavili su jednog psa na sto, i napravili mu bezopasnu operaciju
na donjoj vilici da bi mogli da mu broje kapi pljuvačke, a zatim su
zazvonili zvoncetom. . .‘.
Na drugom kraju, nalaze se vešti žongleri pojmovima. Oni su zaljub
ljeni u terminologiju i hitro otkrivaju veze među idejama koje potiču iz
različitih oblasti. Ali, njihovi blistavi kratki spojevi često su potpuno for
malni i stoga neproduktivni. Odvojeni od činjenica na koje se odnose,
pojmovi se nasumce pomeraju i mešaju. Brižljivo prikazivanje dokaznog
materijala čini takve studente nestrpljivim: .Zašto mora da nabroji sve
te slučajeve kada je glavna misao bila jasna još na prvoj strani?’«
Ovo su prirodno jednostrani ekstremni tipovi. Međutim, odvo
jeno od toga šta pojedini učitelj lično više voli, sigurno je da se ovde
ne tvrdi da preovladavanje prvog stava obećava manje nego preovla-
davanje drugog. Mnogi vaspitač, kada pročita o sedam Rismanovih
karakteristika ometenog deteta, po svoj prilici će priznati da je takav
učenik, iako u mnogo čemu postavlja teške zahteve pred nastavnika,
baš ona vrsta đaka koja najviše zaslužuje njegov trud. U stvari, čim
je saopštio svoj spisak osobina, Risman napominje da, prema drugom
jednom psihologu, Ervingu Tejloru (Irving Taylor), sličan tip može
da se nađe kod veoma stvaralačkih ličnosti.
Ta sličnost nije slučajna. U jednoj kasnijoj glavi imaću prilike
da iznesem primere o inteligenciji koju veliki umetnici pokazuju u
rukovanju vizuelnim problemima. Iako brzo razmišljanje može da
bude preimućstvo, inteligencija takvog jednog umetnika održava se
tipično na polaganom i snažnom upijanju onoga što oči sagledavaju
170
Dostları ilə paylaş: |