Sokrat tvrdi da se, na primer, heroji tako zovu zato što su rođeni iz lju
bavi, pošto se eros sadrži u héros. Da navedemo jedan ozbiljniji, ali
isto tako izmišljen primer: da se u antici smatralo da je mesec otki
nuto parče zemlje, on je mogao da se nazove Perdita, a ne Luna, pa
bi se time jezički svrstao u izgubljene stvari a ne u svetleće.
Pomoću takvih kategorijskih naziva, jezik može da kodifikuje
promene u klasifikaciji koje se kod jednog predmeta praktično doga
đaju same od sebe. Slikar 2orž Brak (Georges Braque) primetio je
jednom prilikom:
»Kafena kašika pored šolje dobija odjedanput sasvim drukčiju
funkciju kada je uguram između pete i cipele. Postaje kašika za
obuvanje.« Takvu promenu funkcije prati određeno opažajno pres-
trukturisanje; na primer, drška kašike pretvara se od ručice u polu
gu. Ali, identitetu predmeta, koji ipak ostaje, suprotstavlja se verbalno
razlučivanje kafene kašike od kašike za obuvanje. U opštijem smislu,
jezik pomaže da se neutralise tendencija u opažanju da se stvari vide
kao čisti oblici. Pošto je nastao iz praktičnih potreba, jezik nastoji da
ukaže na funkcionalne, a ne na formalne kategorije, te tako prevazi-
lazi puki izgled. Obrnuto, kada se nastavnik umetnosti trudi da mu
studenti vide čiste oblike a ne upotrebne predmete, on možda poku
šava da oslabi uticaj jezičkih naziva na ono što vide.
Rečenica »lavovi su mačke« poslužila je kao primer za to kako
jezička formulisanja mogu da ojačaju opažajnu stvarnost odnosa koji
su teoretski a ne empirijski. Ta rečenica postavlja dve jasno odvojene
smisaone jedinice i spaja ih prostornim odnosom uključivanja: lavovi
spadaju u mačke. Ona time pomaže da se pripremi opažajna pozorni
ca za čisto logička povezivanja. Ta pomoć je od velike vrednosti zato
što razmišljanje stalno dovodi u međusoban odnos stvari koje u fizič-
kome svetu vremena i prostora ne nastupaju zajedno. Iskaz »Alek
sandar je bio veći od Napoleona« posmatra ta dva čoveka kao količi
ne, jednu veću a drugu manju. Te reči odražavaju psihološki proces
koji je veoma teško opisati zato što on povezuje opažajne likove na
dva različita nivoa apstraktnosti. Aleksandrov i Napoleonov lik su
kao takvi nepovezani, bez obzira na to kakvu formu mogu da imaju
u svesti onoga ko o njima razmišlja. Sem toga, taj odnos predstaviće
se likom, kao npr. likom »onoga što je veće«, koji pomaže da se veli-
čanstvenost prevede u opažljivo poređenje veličine — što je veoma
apstraktan opažaj, sasvim drukčiji od oba ta čoveka, a ipak povezan
sa njima u misli o kojoj ona rečenica govori. Nadređeni lik čisto
formalnog odnosa razlike u »veličini« jeste nešto što se teško održava
uz empirijske koncepcije o Aleksandru i Napoleonu kao organski čvr
stim i empirijski samosvojnim, nezavisnim entitetima. Verbalni iskaz
učvršćuje nepouzdaniji, apstraktniji deo lika. Vitgenštajn je jednom
rekao: »U rečenici se svet sastavlja provere radi (probeweise zusamm-
engestellt), kao što se u pariškom sudu saobraćajna nesreća pred
stavlja lutkama i dr.« Ova igra lutkama podstiče se kada se teoretski
odnos predstavlja opipljivim medijumom jezika.
LIKOVNE PREDSTAVE LOGIČNIH VEZA
Jezik je, dakle, opažajni medijum zvukova i znakova koji, sam
po sebi, može da uobliči vrlo malo elemenata misli. Za ostatak, on
196
mora da se obrati likovima u nekom drugom medijumu. Očigledno
je da ovo mora da važi za sve delove verbalnih iskaza, a ne samo za
neke; svima njima potrebna je neka mentalna oblast u kojoj će da
postoje. A šta biva sa pojmovima koji ne označavaju fizički opipljive
stvari? Lako je da se razmišlja o likovima koji predstavljaju »kuću«,
ili »borbu« ili čak i odnose između fizičkih predmeta, kao što su »ve
ći« ili »svrstan«. Ali, kako izgledaju vizuelne predstave reči ako, zato
što, kao, mada, ili-ili? Ovo su sveze i predloži koje je Frojd pominjao
iz veoma sličnih razloga. Baveći se takozvanim radom sna, Frojd po
stavlja pitanje kako važne logičke veze razmišljanja mogu da se pred
stave likovima. Sličan problem, kaže on, postoji u likovnim umetnos-
tima. Zaista ima neke srodnosti između slika u snovima i slika stvore
nih u umetnosti, s jedne strane, i mentalnih slika koje služe kao nosi
oci misli, s druge; ali, uočavanjem sličnosti, čovek postaje svestan i
razlika, a one, opet, pomažu da se istančanije karakterišu misleni li
kovi.
Glavna razlika sastoji se u tome što misleni likovi, da bi izvršili
svoj zadatak, moraju da ovaplote sve vidove jednog razmišljanja zato
što su ti likovi medij um u kome se misao uobličuje. San ili umetnička
slika, s jedne strane, proizvod je misli, koje posmatrač može pokuša
ti tumačenjem da rekonstruiše iz lika. San može da sugeriše, kazuje
nam Frojd, da je jedna činjenica uzrok nekoj drugoj prosto time što
će učiniti da se te dve epizode nižu jedna za drugom u vremenu. Po
stupajući tako, međutim, san ne izražava uzročni odnos izričito; on
ga samo nagoveštava kao što se u jeziku često izostavljaju logičke ve
ze, a na odnos se ukazuje jednostavno redosledom, dok se čitaocu pre
pušta zadatak da dopuni odgovarajuće veze na osnovu svog razume-
vanja. Tako nešto nije mogućno u vizuelnom mišljenju. Ono što nije
dobilo nikakav oblik toga nema, te ne može da se dobavi s neke druge
strane. Te druge strane nema.
Ako san prikazuje sličnost, istovetnost ili poređenje na taj način
što stapa likove nekoliko stvari u jedan, on stvara protivrečnost iz
među onoga što se pokazalo i onoga što se htelo reći, a time postavlja
zagonetku. U mislenim likovima, takva protivrečnost bi onemogućila
mišljenje. Ili, uzmimo primer slike Stanza della Segnatura, koji je
Frojd navodio. Rafael je na jednom brdu ili u jednoj dvorani okupio
filozofe ili pesnike koji su u različita vremena i na različitim mesti-
ma živeli, a ostavlja posmatraču da shvati da ti ljudi pripadaju jedan
uz drugog samo u misli, a ne i ti prostoru i vremenu. Minotaur i
kentaur simbolizuju susret životinjske i ljudske prirode samo za po-
smatrača koji ih tumači; kao likovi, oni prikazuju dve vrste iz fanta
stične zoologije i ništa više.
Misleni likovi postižu ono što snovi i umetničke slike ne mogu,
zato što oni spajaju različite i odvojene nivoe apstrakcije u jednu čul
nu situaciju. Da ponovimo svoj primer, ja mogu likove empirijskih
figura Aleksandra Velikog i Napoleona da ostavim nepovezane u
vremenu i prostoru, kako to istorijske činjenice zahtevaju, i da taj
nivo likova prekrijem apstraktnijim odnosom upoređivanja veličina,
spajajući time dve komponente misli, ali ne dopuštajući im da jedna
drugu zamagljuju.
Nije teško da čovek bude svestan one vrste prostornih pred
stava kojima odgovaraju sveze i predloži. Pošto su to teoretski odno
si, oni se najbolje predstavljaju veoma apstraktnim, topološkim obli
197
Dostları ilə paylaş: |