spektive. Ta konstrukcija, međutim, sadržala je paradoks smeštanja
beskonačnog u jednu određenu tačku prostora slike. Ona je pred
stavljala beskonačno veliko beskonačno malim, pa je činila da se svet
skuplja a ne da se širi. Tek u poznije vreme pokušali su slikari da
prikažu doživljavanje beskrajnog prostora, pre svega na tavanicama
baroknih zgrada.
Kuzanski je o središtu u beskrajnom svetu govorio ne samo
negativno kao o nečemu čega nema. On ga je video svugde i na
svakom mestu. On je shvatio da Zemlja ne može da bude u središtu
sveta i da je svako kretanje relativno. Možemo da prepoznamo kre
tanje, govorio je on, upoređivanjem sa nečim što čvrsto stoji, kao što
su polovi ili središta, »a njih unapred pretpostavljamo prilikom me-
renja kretanja«. On je time udario temelje za relativizam dvadesetog
stoleća. Relativizam kao konkretan postupak zahteva prilično složen
skup predstava, naime koordinaciju bar dva sistema koji se uzajamno
uključuju — jedan za koji je predmet u kretanju i drugi za koji se
taj isti predmet nalazi u mirovanju. Verovatno da to može da se
vizualizuje samo razmenom tih dveju predstava, slično, na primer
onome što se događa prilikom obrtanja iigure i osnove ili, pak, koor
dinaciji unutrašnjeg i spoljašnjeg izgleda neke zgrade. Samo osloba
đanjem od oba ta merila, može se dospeti do stava koji je van njih
i koji je pretpostavka za čisti apsolut u Ajnštajnovom smislu (Ein
stein).
Imamo li, zaista, prava da spekulacije iz prošlosti stavljamo na
ravnu nogu sa modernim teorijama, zasnovanim na egzaktnom pos-
matranju i računu? Imamo, bar za svrhe ove knjige, pošto me ne
zanima pouzdanost pojmovnih konstrukcija nego njihov opažajni oblik
— njihove themata, kako je fizičar Džerald Holton (Gerald) nazvao
načela koja leže u osnovi naučnih koncepcija. Imao je u vidu misaone
modele koji ne potiču ni od empirijskih iskaza, kao što je očitavanje
na metru, niti, pak, od analitičkih, koji se oslanjaju na integralni
račun, logike ili matematike. Holton ne želi da se upušta u to da li
te themata treba da se povezuju »bilo sa kojom od sledećih koncep
cija: platonovskim, keplerovskim ili jungovskim arhetipovima ili
predstavama; mitovima, u pozitivnom smislu reči, sintetičkim apri
ornim znanjem; intuitivnim poimanjem ili .razumom* u Galilejevom
smislu; realističkom, ili apsolutičkom ili, pak, bilo kojom filozofijom
nauke.« Ja ove themata posmatram ovde kao mentalne slike, te mogu
da se nadam da će čak i onima koji vole da prave razliku između
moderne nauke u načelu i onoga što joj je prethodilo pasti u oči for
malne sličnosti koje sam ovde razmatrao.
Moderna kosmologija još se koleba između dve osnovne pred
stave koje su prvi izmislili Grci. U osamnaestom veku, takvi mislioci
kao što je Tomas Rajt (Thomas Wright) i Imanuel Kant izložili su
tvrđenje da je sunčev sistem deo neke galaksije i da je svemirski
prostor ispunjen većim brojem galaksija sličnih našoj. Tako su oni
empirijskim uopštavanjem ostvarili novu vezu sa atomističkim shva-
tanjem o homogeno ispunjenim beskonačnim prostranstvom. Kant je
sasvim jasno poimio koliko je taj pristup sličan postupku koji se
primenjuje u aritmetičkoj progresiji:
»Mi vidimo prve članove progresivnog odnosa svetova i sistema, a
prvi deo te beskonačne progresije omogućuje nam već da raspoznamo šta
treba da se pretpostavlja o celini. Nema kraja, nego samo bezdan istinske
236
neizmemosti (ein Abgrund einer wahren Unermesslichkeit), u čijem pri
sustvu sva sposobnost ljudskog poimanja tone iscrpena, iako joj pomoć
pruža nauka o brojevima.«
(Uopštavanje koje su izneli ovi mislioci zahtevalo je da se nepo
sredni opažajni podaci smelo prestrukturišu, što im je omogućilo da
se uklope u sasvim drukčiju predstavu. Bila je potrebna izvanredna
gipkost vizuelne uobrazilje da se sunčev sistem sagleda kao utkan u
kružnu zvezdanu traku koja na izgled opkoljuje Zemlju kao daleki
Mlečni put, a zatim da se ta galaksija vidi kao pramenovi maglina
poput Andromedinih. Ovaj primer takođe ponovo pokazuje kako uda
ljavanje od prvobitnog izgleda ne znači udaljavanje od opažanja, nego,
naprotiv, prelazak sa jednog opažajnog modela na drugi.
Predstava o beskrajnom kontinuumu zamenjena je predstavom o
svemiru sa središtem da bi se došlo do teorije o poreklu univerzuma.
Iako »u jednom beskonačnom prostoru nijedna tačka ne može odista
da ima tu povlasticu da se nazove središtem«, Kant je pretpostavio
da je jedna oblast najveće gustine poslužila kao oslonac iz koga je
priroda praizašla šireći se u svim pravcima beskonačnog prostora. Ov-
de se, opet, vraćamo na Plotinov model zračenja iz jednog središta
energije — shvatanje koje se ponovo ogleda u nedavnoj teoriji o
širenju svemira, koji se, prema Žoržu Lemetru (Georges Lemaître)
razvio iz jednog atomskog jezgra. Takođe, ne možemo a da se ne seti-
mo srednjovekovne beskonačne lopte, čije je središte bilo svugde i
nigde, kada gledamo kako astronom Fred Hojl (Hoyle), godine 1950,
ideju o univerzumu koji se širi, ilustruje poređenjem sa balonom na
čijoj se površini nalazi veliki broj tačaka, a koji se postepeno nadu-
vava do beskonačne veličine:
»Poređenje sa balonom dovodi nas do jedne veoma važne tačke. Ono
nam pokazuje da ne smemo da zamišljamo kako smo smešteni u središtu
svemira, samo zato što vidimo da se sve galaksije udaljavaju od nas. Jer,
bilo koju tačku da se potrudite da odaberete na pavršini balona, videćete
da se sve druge tačke udaljavaju od nje. Drugim rečima, bilo u kojoj gala
ksiji da se nalazite, ustanovićete da druge galaksije beže od vas.«
Nikoli Kuzanskom bi ovakvo razmišljanje bilo veoma blisko.
DOKLE DOPIRE UOBRAZILJA
Bilo bi dobro da se ovo poglavlje zaključi time što će se ukazati
na pojmove o četvrtoj prostornoj dimenziji i takozvanom »zakrivlje
nom prostoru«, koji se često pominje u vezi sa Ajnštajnovom opštom
teorijom relativnosti. Ajnštajnova predstava o konačnom ali bezgra
ničnom svetu — koja kao da je danas napuštena u korist »otvorenog
univerzuma« — zaslužuje da se pomene kao najistančaniji pokušaj da
se pomiri loptasti oblik i beskonačnost u fizici. Četvrta prostorna di
menzija, s druge strane, čisto je matematička konstrukcija, prvi korak
u matematici viših dimenzija. U stručnoj literaturi ne postoji jedin
stveno mišljenje o tome da li ovaj matematički korak vodi do mode-
237
Dostları ilə paylaş: |