tančaniju tvorevinu prirode. Na lestvici iskustva, ograničenost na naj
niže stepenice izaziva materijalno-praktični stav, kome nedostaju
vodeće ideje. Na gornjoj stepenici dobijamo beskrvno mudrovanje,
čisto formalno baratanje teoretskim propozicijama ili normama.
Svaka takva ograničenost misli i izraza oslabljuje valjanost
umetničkog kazivanja. U idealnoj civilizaciji, nijedan predmet se ne
opaža, nijedna radnja se ne obavlja bez otvorene perspektive analoga,
koji ukazuju na sasvim apstraktna vodeća načela; i, obrnuto, kada se
radi o čistim, opštim oblicima, opšti pojmovi su obogaćeni čulnim
doživljajem, koji u misao unosi sadržaj.
9. ŠTA APSTRAKCIJA NIJE
Potrebno je, a to i želimo, da se iznova sagradi most između
opažanja i mišljenja. Trudio sam se da pokažem da se opažanje
sastoji u poimanju suštinskih opštih odlika predmeta; i, obrnuto, da
bi imalo nešto o čemu će da misli, mišljenje mora da se zasniva na
predstavama o svetu u kome živimo. Misaoni elementi u opažanju i
opažajni elementi u mišljenju uzajamno se dopunjuju. Oni od ljud
skog saznanja čine jedan jedinstven proces, koji bez prekida vodi od
najelementarnijeg sticanja čulnih informacija do najopštijih teoret
skih ideja. Bitna odlika ovog jedinstvenog saznajnog procesa jeste to
što on na svakom nivou uključuje apstrakciju. Stoga, priroda i zna
čenje apstrakcije moraju brižljivo da se ispitaju.
Naša teza je dosta jednostavna. Ali, jedva možemo da se na
damo da će njeni pozitivni aspekti da se razumeju i prihvate ukoliko
se ne opiše i odbaci izvestan broj shvatanja o apstrakciji koja mogu
da odvedu na pogrešan put.
U bukvalnom smislu, reč apstrakcija znači nešto negativno. Ona
govori o uklanjanju pošto glagol abstrahere znači, aktivno, izvući
nešto iz nečega i, pasivno, biti izvučen iz nečega. Ovo je bilo i još
je sasvim vidljivo u engleskom jeziku, koji ima običaj da ovu reč,
nastalu od latinskog korena, upotrebljava i u neprenosnom smislu.
Tako se, kako navodi Oksfordski rečnik, u sedamnaestom veku govo
rilo: »Što smo apstraktniji od svog tela, to ćemo sposobniji biti da
gledamo božansku svetlost.« Za rasejanog čoveka govorilo se da je
»apstrahovan«, a i danas se veli da je neko sa siromaštvom samo u
apstraktnom smislu upoznat kada hoće da se kaže da ga on u stvar
nosti nije na svojoj koži osetio. Slično tome, apstrahovati nešto zna
čilo je u engleskom jeziku uzeti iz nečega ili od nekoga, kao što
kazuje ovaj primer iz godine 1387: » ---- imena pisara od kojih je
ovaj letopis apstrahovan.«
ŠTETNO RAZDVAJANJE
Ovo osećanje uklanjanja i odvajanja stavlja zlokoban teret na
operaciju apstrahovanja. U psihologiji se često izraz apstrakcija upo
trebljava da označi proces koji se doduše zasniva na čulnim poda
cima, ali ih potpuno zaboravlja i odbacuje. Džon Lok (John Locke)
kaže da mi, radi apstrahovanja, uzimamo posebne ideje primljene
od posebnih predmeta i odvajamo ih »od svih drugih egzistencija i
okolnosti stvarne egzistencije, kao što su vreme, mesto ili bilo koje
druge ideje koje od toga zavise«. I dalje:
129
»Ne uzimajući u obzir odakle dolaze, kako su dospele tamo i sa
kojima drugima su bile zajedno, razum takve jasne 1 gole pojave (kojima
obično i nazive daje) upotrebljava kao norme da bi ono što stvarno postoji
rasporedio u vrste, već prema tome kako to odgovara tim formama i da
bi ga u skladu sa njima imenovao.«
Cak i u ovo naše vreme još nailazimo na verovanje da je jedan
pojam samo onda zaista apstraktan kada je oslobođen svih opažajnih
primesa, jer bi se na njih gledalo kao na nečistote. Tako, na primer,
Rene Pele (René Pellet), u knjizi kojom je hteo da opiše razvoj od
»opažanja konkretnog« do »poimanja apstraktnog«, kaže: »Razume-
ćemo reč ,apstrakcija‘ u njenom najuzvišenijem smislu kada je um
sposoban da poima van konkretnih predstava, to jest, da stvara bez
ikakve podrške zasnovane na onome što je opažajno dato ili upam
ćeno.« Apstrakcija, veli on, jeste organizacija uma koji prevazilazi
konkretno i koji ga se oslobodio.
Pretpostavljalo se da se apstraktno mišljenje ne oslanja na čulno
iskustvo, nego da se odigrava u recima. Verovalo se, na primer, da
biće lišeno govora ne bi moglo da apstrahuje. U gore navedenome
odeljku Lok je za životinje rekao da »u njima uopšte nema moći
apstrahovanja, te da posedovanje opštih ideja jeste ono po čemu se
savršeno razlikuje čovek od životinje«. Pele takođe kaže: »Pošto su
gluvonemi ljudi ograničeni na svoj jezik gestova, koji je opisan i
hronološki, i koji se primenjuje samo na konkretne Činjenice ili rad
nje, oni nikada ne dostižu proces apstrakcije ili uopštavanja«.
Varljivo razdvajanje opažanja i mišljenja odražava se u uobi
čajenom razlikovanju ,apstraktnih' od .konkretnih* stvari kao da one
pripadaju dvema grupama koje se uzajamno isključuju; dakle, kao
da jedna apstraktna stvar ne može istovremeno da bude i konkretna,
i obrnuto. Ovo stanje stvari lepo se ogleda u pričici o detetu koje
pita oca šta je to apstraktno. Otac odgovara posle malo premišljanja:
»Apstraktno je ono što ne može da se dodirne«. Na što će dete:
»A, tako, sad znam: kao bog i otrovni bršljan!« Najgrublja greška
u upotrebi ova dva izraza jeste u tome što se kaže .konkretno* kada
se misli .opažljivo* i .apstraktno* ono što čulima nije dostupno.
Isto tako je pogrešno da se konkretnim zove ono što je fizičko,
u apstraktnim ono što je mentalno. Poznata društvena igra .Dva
deset pitanja* obično počinje pitanjem: »Da li je to konkretno ili
apstraktno?« Sto je konkretan, a sloboda je tobože apstraktna. Moj
prijatelj je konkretan, ali prijateljstvo nije. Ova prividno jednostavna
razlika sadrži pre svega jednu antologijsku zbrku pošto sto može da
bude materijalni predmet ili, pak, predmet koji je opažen, upamćen
ili o kome se razmišljalo. Ako se radi o tome da se materijalne
stvari razlučuju od čulnih doživljaja, onda nema nikakvog opravdanja
da se jasni izrazi zamenjuju onima koji samo stvaraju zabunu. Ako
se, međutim, pretpostavlja da neko zna samo ono što je u njegovoj
glavi, onda se radi o razlikovanju između vanmoždanih opažaja, koji
nastaju usled predmeta i zbivanja smeštenih van mozga (sto, pomra
čenje sunca, bol u stomaku) i opažaja koji nastaju u mozgu, izazvani
procesima u samome mozgu (upamćeni likovi, misli, pojmovi, ose-
ćanja). U ovom slučaju, nužno je shvatiti da su ovi drugi isto tako
konkretni kao i oni prvi. Videti jedan sto ili osetiti bol negde u telu
isto je toliko konkretno kao kada se čovek priseti nekog lika ili kada
130
Dostları ilə paylaş: |