ljudi ne govore vašim jezikom. Kako ćete im staviti do znanja da ste
žedni? Ili, da su vam potrebne makaze?« Ili, pak, šta bi se dogodilo
kada bi se sa pacijentima improvizovala pozorišna predstava bez
rekvizita? Sedeći za stolom, treba da se prave kao da jedu i piju, bez
pribora za jelo i bez čaša.
Ova klinička tumačenja razmatram toliko iscrpno zato što mogu
da posluže kao tragikomičan primer za ono što se isuviše često
smatra za karakterističan vid dobrog funkcdonisanja intelekta. Ideja
da mišljenje zahteva odvajanje od neposrednog iskustva postala je
toliko dominantna da se došlo do toga da se razum koji dobro funkci-
oniše raspoznaje po sposobnosti da zanemaruje date okolnosti. Ironija
je u tome što se bolesnik stavlja u položaj da brani razumno ponaša
nje od zahteva neopravdane besmislenosti. I samo zato što je odvaja
nje od datih okolnosti označeno kao prevashodno obeležje mišljenja,
može izraz »apstraktan« da se primeni ma ponašanje koje nema
nikakve veze sa apstrakcijom kao saznajnom radnjom.
A
K J
r> A
D v
O
A
V
ou
A
Slika 162
Ovaj pristup takođe objašnjava zašto eksperunentatori ne pri-
mećuju impresivna prestrukturisanja koja njihovi ispitanici spontano
obavljaju. Evo jednog primera. Pacijentu je dato četrdeset osam fi
gura: šesnaest trouglova, šesnaest kvadrata, šesnaest koturova. U
svakoj grupi četiri figure su crvene, četiri zelene, četiri žute i četiri
plave. Uputstvo je glasilo: »Postavite zajedno one figure za koje
mislite da mogu da se grupišu!« U jednom slučaju, jedna pacijentkinja
je izdvojila sve crvene figure i poredala ih kao na si. 162a. Slučajno
je nedostajao crveni disk: bio je pao pod sto. Zapazivši to, pacijentkinja
je spontano raspored pramenila u smislu si. 162b. Ovo je tipičan primer
162
inteligentnog prestmkturisanja. Pacijentkinja shvata princip figura
koje su joj nasumce date na gomilu: ima četiri grupe, koje se raz
likuju po boji! U crvenoj grupi ima četiri od svakog oblika. Na
osnovu ovog apstrahovanja, ona može da primeti: mora da ima još
jedna! U toj neprilici, ona pronalazi potpuno nov raspored, uklju
čujući nove sklopove i nove odnose da bi zadovoljila svoju želju za
simetrijom. Ovo je zaista produktivna nezavisnost mišljenja, kojom
se ona oslobađa od date strukture.
Pacijentkinja je ovde razbila datu celinu na dolove da bi je
reorganizovala — tačno ono što, prema Goldštajnu i Šereru, bolesnici
sa povredama na mozgu ne mogu da čine. Ali, pacijenti zaista imaju
teškoće kada treba kockicama u boji da kopiraju figure kao na si.
163a. Možda će da upotrebe prave boje, ali će promeniti oblike i ras
pored (si. 163bj. Dosta često, pogrešno rešenje, kao u ovom slučaju,
ide dotle da relativno složen uzor predstavlja strukturalno uprošće-
nije organizovanim sklopom — što je prilagođavanje nivou vizuelnog
Slika 163
PLAVO
CRVENO CRVENO
£
BELO
poimanja pristupačnog toj ličnosti. Ova vrsta pojednostavljenja, koja
nam je dobro poznata iz dečjih crteža, ne dokazuje nužno da ta
ličnost nije bila sposobna da shvati sklop uzora. Staviše, ona pred
stavlja opažajnu apstrakciju, koja ukazuje na elementarni stepen
poimanja, a ne na saznajni nedostatak.
Jedan od razloga za »netačno« reprodukovanje leži u tome što
ako neko ko nije naučio da mehanički tačno kopira, on će pre da
obraća pažnju na opštu strukturu uzora, nego da ga komad po komad
mehanički imitira. Gustav Jahoda opisuje ovaj pristup u svojim
ogledima sa nigerijskim dečacima, kojima je dao neke Goldštajn-
-Sererove testove. Umesto da sistematski slažu jedan blok za drugim,
dečaci bi na trenutak pogledali uzor, onda se usredsredili na repro
dukovanje, pri čemu su najviše jedanput bacili ovlašan, brz pogled
na uzor.
Na isti način će postupiti i umetnik ako nema za cilj da napravi
naturalistički vemu kopiju. Veoma je poželjno i čak neophodno za
inteligentno rešavanje mnogih zadataka da se traga za opštom štruk
li«
163
turom date situacije a ne da se ona ispituje i reprodukuje mehanički,
komad po komad. Nastavnici umetnosti odvraćaju učenike da na
parče kopiraju ili zanemaruju opštu strukturu kompozicije. Poimanje
opšte strukture je podjednako bitno za inteligentno procenjivanje
društvene situacije ili za rešavanje naučnih problema. Naravno, me
haničko kopiranje može da bude poželjna veština, ali ako neko nije
sposoban ili nije voljan da to radi, ne smemo mu to olako pripisivati
u greh. Možda se kod njega ne radi toliko o nedostatku koliko o
veoma pozitivnoj ljudskoj crti — spontanoj apstrakciji. Prirodno,
neprisiljeno opažanje ne sastoji se u sistematskom ispitivanju svih
pojedinosti. Viđenje nije katodni zrak usmeren mašinom.
Ljudi se uopšte ne slažu u shvatanjima o tome šta sačinjava
zadovoljavajuću kopiju. U Goldštajn-Sererovom testu, mnogi ispita
nici su »omanuli« zato što su zanemarili prostornu orijentaciju ili
veličinu uzora. I ovde se, opet, radi više o tome da je sloboda u
odnosu na uzor vrlina a ne mana. Sposobnost da se identifikuju tipovi
predmeta uprkos različitoj orijentaciji i izmenjenom obliku jeste
pozitivno dostignuće provereno u ogledima o ekvivalentnosti draži
kod male dece i životinja. Zanemarivanje razlike u veličini bitno
je takođe i za opažanje predmeta na različitoj udaljenosti i neophodno
je za razumevanje slika. Neki posebni zadaci odista zahtevaju da se
strogo poštuje orijentacija ili veličina; ali u osnovi, inteligentno i
korisno ponašanje ne zahteva nikakvu pedantnu tačnost. Svakako,
kada ispitivač kaže: »Molim vas, iskopirajte mi ovu šaru pomoću
ovih kockica!«, time se ni na koji način ne ukazuje na kakvu se
vrstu kopije tačno misli.
S
druge strane, kada pacijent, na zahtev da spoji nijanse odre
đene boje, odbija da grupiše datu nijansu sa svakom koja nije pot
puno istovetna, proglašava se da je nesposoban da apstrahuje. Zar
je trebalo da drukčije postupi? Pretpostavimo za trenutak da smo
suočeni sa takvim zadatkom i da nam život zavisi od tačnog odgovora.
Kako bismo se mi ponašali? Ispitivač nam pokazuje izvesnu nijansu
zelenog i pita: »Koja od ovih drugih može da se grupiše sa ovom?«,
ili »pripada ovoj?« ili može da »ide uz ovu?« Vi vidite da su sve
one zelene, ali pošto se radi o životu i smrti, zar ne biste išli nasi-
gurno i odbili da povežete svake dve nijanse ukoliko nisu praktično
istovetne? Možda je pacijentova sposobnost da grupiše slične stvari
zaista bila umanjena; ali, test kao što je ovaj to ne dokazuje.
Veoma informativna teškoća nastaje kada se pacijentu pruže,
recimo, povesma vune obojena u različite nijanse zelenog, a pitanje
sada glasi »Zar sva ova povesma ne pripadaju jedno uz drugo, zar
ne idu jedno uz drugo?« U jednom slučaju koji saopštavaju Goldštajn
i Serer, pacijent odbija ovakvo sugestivno pitanje; on pokazuje na
jednu određenu nijansu u gomili i kaže »Zelena!«, ali, uporno tvrdi
da nijedno drugo povesmo ne može da se grupiše sa ovim. Ovde
prevaziđena tehnika građenja pojmova dolazi u sudar sa intuitivnim
postupkom apstrahovanja »tipom«, o čemu sam ranije govorio. Ekspe-
rimentator primenjuje merila tradicionalne logike: svaki primerak
koji sadrži zelenilo spada u kategoriju »zeleno«. Ali, pacijent, kao
i svako ko se služi očima, ne vidi prosto niz boja sjedinjenih zajed
ničkom osobinom, nego čistu, »pravu« zelenu boju sa mnogo približnih
boja oko nje. U poređenju sa ovom jednom istinskom zelenom —
Krečmerov Gliicksfall — tj. sa ovim ovaploćenjem čistoga tipa, one
164
Dostları ilə paylaş: |