ono što se stvarno videlo jedva da se moglo reći da liči na određeni
predmet. Postavlja se, dakle, pitanje: koliko jedan takav lik može
da bude apstraktan?
Sinestezije padaju na um zato što one obično uključuju nemi-
metske likove. U slučajevima audition colorée ili obojenog sluha,
čovek će videti boje kada čuje zvukove, naročito muziku. Uopšte
uzev, ovi vizuelni oseti ne čine muziku prijatnijom ili razumljivijom
čak i ako tonovi u izvesnoj meri izazivaju iste boje. S druge strane,
pokušaji da se muzika prati pokretnim obojenim oblikom na film
skom platnu (Oskar Fischinger, Walter Ruttmann, Norman McLaren)
bili su veoma uspešni kada su se uobičajene izražajne odlike kre
tanja, ritma, boje, oblika, visine tona, međusobno pojačavale u dvema
čulnim oblastima. Da li su takve kombinacije povoljne ili nepovoljne,
zavisi u velikoj meri od toga da li strukturalni odnosi između njih
mogu da se opaze.
Isto ovo važi kada se teoretski pojmovi, kao što su nizovi
brojeva ili redosled od dvanaest meseci prate asocijacijama sa bo
jama ili prostornim rasporedima. Ta praćenja se, takođe, javljaju
sasvim spontano kod nekih ljudi, kao što je Fransis Golton utvrdio
svojim čuvenim istraživanjima likova, o čemu se uzorak daje na
si. 94. Ona isto tako mogu da budu sasvim stabilna. Ali, iako se
ponekad upotrebljavaju kao mnemotička pomagala, ništa ne ukazuje
na to da su ona od pomoći u aktivnom baratanju pojmovima. Ovo
nastaje zbog toga što strukturalni odnosi između vizuelnih parnjaka
po svoj iprilici ne ilustruju odnose među pojmovima. Jedan od čla
nova Kraljevskog društva koga je Golton ispitivao video je niz
brojeva od nule do sto obično poredane u »obliku konjske potkovice
koja leži na nešto malo nagnutoj ravni, sa otvorenim krajem okre
nutim prema meni«, pri čemu je brojka 50 bila na vrhu. Biće da
profesor pri računanju nije imao neke vajde od ovakve predstave.
Teoretski pojmovi se ne razmatraju u praznom prostoru. Oni
mogu da se povezuju sa nekom vizuelnom sredinom. Likovi koji
nastaju iz tih veza mogu da izgledaju slučajniji nego što stvarno
jesu. Tičener, pošto je sedeo na podijumu iz jednog »u izvesnoj
meri usplahirenog predavača, koji ie svakičas upotrebljavao kratku
reč »ali«, uvek je posle toga svoje »osećanje za ali« povezivao sa
»trenutnom slikom ćelavog temena, obrubljenog vencem kose u do
njem delu, i sa masivnim crnim plećima, pri čemu je sve to brzo
prolazilo niz vidno polje, sa severoistoka ka jugoistoku.« Iiako sâm
Tičener navodi ovaj slučaj kao primer asocijacije prema okolnosti,
taj lik u sećanju mogao je da se tako uporno veže za pojam baš
zato što je postojala neka unutrašnja sličnost ograničavajućeg karak
tera rečce »ali« i karaktera okrenutog govornika i njegovih masiv
nih crnih pleća. I, mada taj lik verovatno nije mnogo pomogao Ti-
čenerovom razmišljanju, mogao je da mu izoštri osećanje za dina
mičko svojstvo rečenica sa »ali« tj. za onu vrstu kočenja koju takve
rečenice nameću potvrdnim iskazima.
Za neke vizualizacije teoretskih pojmova može se reći da su
čiste rutinske metafore. Herbert Silberer pominjao je »hipnagogička
stanja«, koja je često doživljavao dok se naprezao da misli a pospa-
nost mu smetala. Jednom prilikom, pošto se uzalud mučio da načini
poređenje između Kantovog i Šopenhauerovog shvatanja vremena,
neuspeh mu se spontano iirazio likom »mrzovoljnog sekretara« koji
93
Slika 94 Iz Goltonovih »Inquiries into Human Faculty and Its Development«
nije raspoložen da pruži bilo kakvo obaveštenje. Drugi put, međutim,
kada je želeo da jednu misao koja mu je pala na um ponovo raz
motri da je ne bi zaboravio, on je, tonući u san, video livrejisanog
slugu kako stoji pred njim očekujući naređenja. Ili, pak, pošto se
namučio oko toga kako da poboljša neko rogobatno mesto u svom
rukopisu, video je sebe kako rendiše komad drveta. Ovde likovi
održavaju jednu gotovo automatsku naprednost između stavova
duha i zbivanja u fizičkome svetu. Veoma slični primeri navode se
u Darvinovim (Darwin) studijama o izražavanju emocija. Kada se
94
čovek bori sa nekim razdražujućim problemom, on će možda da se
češka po glavi kao da hoće da ublaži fizičko nadraživanje. Orga
nizam funkcioniše kao celina, te zato telo stvara fizički ekvivalenat
onome čime se um bavi. U Silbererovim hipnagogičkim staniima,
spontane slike proizvode fizički pandan.
Ova vrsta prostodušne ilustracije može prilikom mišljenja pre
da odvrati .pažnju nego da pomogne. Kada je Golton otkrio, na
svoje čuđenje, da je »velika većina ljudi od nauke kojima sam se
najpre obratio branila od toga da su im mentalne slike uopšte poz
nate«, on je konačno zaključio da »isuviše spremno opažanje oštrih
mentalnih slika u stvari sprečava sticanje navika visoko uopštenog
i apstraktnog mišljenja, naročito kada misaoni postupci upotreblja
vaju reči kao simbole, tako da ako su sposobnost viđenja slika ikada
posedovali ljudi koji intenzivno misle, ona je vrlo lako mogla da
se izgubi zbog neupotrebljavanja.«
Između dosadne izričitosti ilustrativnog lika i snage jednog
dobro odabranog primera jedva da se može povući jedna tanka gra
nična linija. Odgovarajući primeri dopuštaju da se priroda i konse-
kvence jedne ideje provere nekom vrstom misaonog ogleda. Hekao
sam ranije da mišljenje može da se bavi neposredno opaženim pred
metima, kojima često i fizički može da se rukuje. Kada predmeti
nisu prisutni, zamenjuju se nekom vrstom likova. Ti likovi ne moraju
da budu vem e replike fizičkog sveta. Pogledajmo sledeći primer iz
Silbererovih polusnova. U polutami dremeža on razmišlja o »transsub-
jektivno valjanim sudovima«: Da li sudovi mogu za svakoga da budu
valjani? Ima li nekih koji jesu? Pod kojim uslovima? Očigledno ne
postoji neki drugi način da se traga za odgovorima nego da se ispi
taju pripadajuće probne situacije. U pospanome mozgu tokom miš
ljenja iznenada se pojavljuje slika velikog kruga ili providne lopte
u vazduhu okružene ljudima, čije glave prodiru unutra. Ovo je pri
lično shematska vizualizacija ideje koja se ispituje, ali ona isto tako
čini svoju strukturalnu temu metaforički pristupačnom: sve glave
nalaze se u jednoj zajedničkoj oblasti, dok su tela isključena iz te
zajednice, itd. To je neka vrsta radnog modela. Slika sadrži pred
mete iz prirode — ljudske figure, loptu — ali u potpuno neprirod
nom poretku, koji ne može da se ostvari u uslovima zemljine teže.
Taj poredak određuje dominantna ideja u mozgu pospanog mišljenja.
Centrična simetrija konvergentnih figura je jednostavna, jasna, veo
ma ekonomična predstava »zajedničkog suda«* koji se ostvaruje bez
obzira na ono što je izvodljivo u praktičnom prostoru. Takođe i pro
vidnost lopte, tog paradoksalnog čvrstog tela u koje glave mogu da
dopru, ukazuje na to da je njegova slika fizički opipljiva samo
onoliko koliko to odgovara misli i koliko se slaže sa njom. Iako je
potpuno fantastična kao fizički događaj, ta slika je strogo funkcio
nalna u odnosu na ideju koju ovaploćuje.
Iako je kritikovao »isuviše spremno opažanje oštrih mentalnih
slika«, Golton je shvatio da nema razloga da se potiskuje sposobnost
vizualizacije. On je primetio da bi ta sposobnost kada je slobodna u
svom dejstvu i kada nije ograničena da reprodukuje tvrde i posto
jane forme, »mogla sasvim automatski da proizvodi uopštene slike
na osnovu svog ranijeg iskustva«.
Ako predmeti mogu da se svode na nekoliko bitnih nagoveštaja
pravca ili oblika, čini se verodostojnim da mogu da se predstave
95
Dostları ilə paylaş: |