stalosti ili oskudice. Cesto se pripisuje i nedostatku prirodne obdare
nosti. U stvari, studije ranih stepena intelektualnog razvoja otkrivaju
nam jedan duhovni stav koji na svoju štetu zanemarujemo u sebi
samima.
MIŠLJENJE BLISKO ŽIVOTU
U našoj sopstvenoj sredini, ljudi sa malo škole često misle na
način koji je Frank Risman (Riessman), govoreći o »stilu« takozvanog
ometenog deteta, ukratko ovako izložio: To dete je:
1. Telesno i vizuelno, a ne akustično.
!. Usredsređeno na sadržaj, a ne na formu.
3. Orijentisano prema spolja a ne prema unutra.
4. Orijentisano na problem, a ne na apstraktno.
5. Indukativno, a ne deduktivno.
6. Prostorno, a ne vremensko.
7. Sporo, brižljivo, strpljivo, istrajno (u za njega važnim oblastima), a ne
brzo, razborito, spretno, prilagodljivo.
Jasno je da ometeno dete na koje se ove crte odnose nije ni ti
pično duhovno osakaćeno dete iz velikovaroških jatagan-mala niti
pak žrtva zaglupljenosti po prigradskim vilama, jer njima često ne
dostaju osobine koje su ovde opisane. Ta deca nisu ni radoznala ni
pažljiva, ne mogu da se usredsrede i nesposobna su da svoje misli i
osećanja spontano izraze. Pre nego što govorimo o njima, nužno je
da pomenemo da se ovde radi o ljudima koji su saznajno i motivaci-
ono dovoljno opremljeni, ali su ometeni u tom smislu što im nedostaje
obrazovanje potrebno za uspeh u školi, testovima inteligencije i u
izvesnim strukama tipičnim za velike gradove.
Ovde se delimično radi o jezičkim teškoćama. Reci i rečenički
oblici jezika koji upotrebljava obrazovana srednja klasa, pa se stoga
neguje i u školama, često se odnose na predmete, običaje, uređaje i
misaone radnje strane »nižim« klasama. Elison Dejvis (Allison Davis)
ukazala je na to da u testovima inteligencije poneki ispitanik ne može
da se snađe sa takozvanim verbalnim analogijama zato što ne razume
značenje izraza kao što su » . . . je prema . . . kao ...«: »Glasno je pre
ma zvuku, kao što je jarko prema čemu?« On je poražen pre nego
što je i počeo. Pa ipak, ona kaže:
»Gotovo u svim testovima inteligencije, autori su uglavnom prime-
njivali dva tipa verbalnih pitanja da bi svoje testove snabdeli najtežim
problemima i da bi prosejali .osrednje4 i .prosečne4 od .odličnih4. Ta dva
tipa pitanja zasnivaju se na (1) verbalnom odnosu i složenoj akademskoj
frazeologiji (kao što su »analogije4, ili »suprotnosti4 ili .silogizmi4); i (2) ret-
kim rečima (koje se često pojavljuju u testovima poznavanja rečničkog
blaga i .definicijama4).
Verbalne teškoće, iako često odlučujuće u praksi, tiču nas se ovde
samo onoliko koliko odražavaju razlike u mišljenju. Do srži problema
stižemo kada čujemo šta stručnjak kaže: »Ono što svi testovi inteli
gencije mere jeste sposobnost da se barata simbolima. Što je čovek
inteligentniji, to složeniji i apstraktniji ti simboli mogu da budu.«
167
Izraz simbol može da znači mnoge stvari. U jednom ranijem pogla
vlju govorio sam o simbolima u kojima se opažaji i pojmovi sjedinju
ju. Ovde se, međutim, simboli shvataju kao nešto sasvim suprotno,
naime, kao misaoni predmeti odvojeni od neposrednog iskustva. Još
jedan navod poslužiće kao ilustracija za ovo. »Srednja klasa bavi se
uglavnom simbolima da bi živela, a radnička klasa bavi se uglavnom
stvarima.« Kada se te dve izjave spoje, ispašće da je inteligencija
privilegija srednje klase.
U danas uobičajenoj upotrebi, reč simbol obuhvata čitavu oblast
likova i znakova ne praveći nikakvu razliku. Ona i najmehaničkijim
i najposrednijim odnosima između označivanja i označenog poklanja
nezaslužni oreol pozajmljen od najproduktivnije vrste značenja.
Ono što je gornjom izjavom zaista htelo da se kaže jeste da otprilike
polovina stanovništva, poslovni ljudi i kancelarijski službenici, nas
tavnici, advokati, državni činovnici i prodavci provode radno vreme
u pukom ukazivanju na prave predmete, prave proizvode i prave us
luge umesto da te stvari sami proizvode ili upotrebljavaju. Posrednost
ovog odnosa dosta lako dovodi do delimičnog ili potpunog odvajanja
od predmeta tih delatnosti. Prodavačica može doduše, da drži robu
u rukama, ali će o njoj da misli samo kao o sredstvu kojim se obavlja
prodaja; advokat može da bude obuzet čisto formalnom igrom kako
da određen slučaj uklopi u njegove zakonske presedane; nastavniku se
događa da prilikom prenošenja podataka iz udžbenika izgubi smisao
onoga o čemu ti podaci govore. Do ovog štetnog otuđenja lako dolazi
kada se neko bavi samo stvarima koje stoje umesto drugih stvari.
To je jedno bolesno odvajanje. Ali, ono se izjednačava sa najvišim
oblikom ljudske inteligencije ako se apstrakcija shvata kao povlače
nje od neposrednog iskustva.
Stoga, kada se za ljude na ranim kulturnim stepenima, decu
i neobrazovane kaže da imaju teškoća sa »simbolima«, nužno je da
se ispita šta to znači. Jesu li oni nesposobni da misle apstraktno? Ili,
pak, nisu sposobni ili nemaju volje da se upuste u misaone radnje
koje su bez veze sa datim zadatkom? Prvi nedostatak bio bi koban
po njih i značio bi da nisu sposobni da se inteligentno ponašaju; u
drugom slučaju, radi se o nedostatku koji treba brižljivo da se odmeri
prema velikoj osnovnoj vrednosti mentalnog stava koji odbija da
dejstvuje van konteksta.
Ponovo čitamo u stručnoj literaturi da ima »dva stila izražava
nja«, i to motorni i pojmovni; ili, da su deca nižih klasa »orijentisana
na stvari« dok su deca srednje klase »orijentisana na ideje«. Ovakvo
pravljenje razlike može da ima neku vrednost kao opis tipičnog pona
šanja; ali, mora se imati na umu da se ta dva stava međusobno ne
isključuju. Kada neko ko je motorni tip »veoma mnogo upotrebljava
voljne, a naročito velike mišiće tela«, to ne znači nužno da se on ko
risti telom, a ne umom. Daleko od toga da je atleta bez mozga, on
možda spada u onu vrstu ljudi koji najbolje misle kada nešto rade,
bilo snažno i grubo kao manuelni radnici ili delikatno kao časovniča-
ri. Ono što je važno nije da on više voli fizičku aktivnost nego »mani-
pulisanje idejama«, nego za kakvu aktivnost on upotrebljava svoje
telo. Motorna ličnost mora da bude i opažajno orijentisana ličnost,
pošto da bi delovala na svet, ona mora da bude svesna situacije na
koju treba da reaguje. Opseg i dubina njenog opažanja odrediće nivo
inteligencije njenog ponašanja. Očigledno ne postoji plafon inteligen-
168
Dostları ilə paylaş: |