~ 15 ~
čovekolika bića u skafandere sa antenama ili s kacigom na glavi, tada je - tvrdi Mišel - logično zaključiti da ih je zaista
video. To su za njega bili neobični ali stvarni motivi iz života, duboko urezani u njegovo pamćenje, a ne plod njegove
bujne futurističke mašte. Sve je očiglednije da je duboko uvrežen stav zvanične nauke koja se bavi praistorijom
ljudskog roda, prema kojoj još uvijek nema mesta pretpostavci da su nekada davno Zemlju mogli posećivati
inteligentni došljaci iz svemira (paleoposetioci ) i kontaktirati s (pra)ljudima (paleokontakti). Niz kritičkih istraživanja
brojnih drevnih pećinskih slikarija i gravura obavljenih u poslednjim decenijama širom sveta jasno upućuje da se
prilično učestali motivi NLO-a i moderno obučenih humanoidnih bića ne nalaze kao lokalna osobitost samo na nekim
drevnim pećinskim slikarijama u planinskim masivima južne Francuske i severne Španije, već takođe i na mnogim
drugim, međusobno veoma udaljenim mestima na svim kontinentima. Jesu li možda njihovi autori krajem kamenog
doba održavali „letnje škole” i na nekoj od njih se dogovorili da širom svijeta svi crtaju manje-više iste futurističke
motive u nameri da njima iritiraju neke buduće generacije? Tako je, na jednom drevnom pećinskom crtežu nedaleko
od gradića Kejp Alave (Cape Alava), na pacifičkoj obali u američkoj saveznoj državi Vašington prikazan NLO koji leti
ili lebdi iznad zatalasane morske površine, a ispod njega se nalazi neka lađa. Slični motivi NLO-a otkriveni su i na
praistorijskim pećinskim crtežima u susednoj kanadskoj provinciji Britanska Kolumbija.
Pećina Lasko, južna Francuska
Više hiljada godina star crtež na steni u dolini Džabar (Jabbar), koja se nalazi u afričkim planinama Tasili N Ažer
(Tassili-n-Ajjer) u jugoistočnom Alžiru, gotovo u srcu Sahare, prikazuje neku ženu (pastiricu) kako ispruženom
rukompozdravlja tri okrugla NLO-a s kupolom koja nadleću stado krava na pašnjaku. Osim što prikazuje NLO-e taj
crtež svedoči da u doba njegovog nastanka to područje nije bilo pustinja kao što je danas, već predeo bogat vodom
i vegetacijom, pogodan za život.
Na stenama podzemne dvorane pećine u Varzelandiji, u Brazilu, u Južnoj Americi članovi ekspedicije, koju je
predvodio profesor dr. Herman Ebeken, (Hermann Ebecken) vrstan arheolog i speleolog, su ubrzo zapazili i snimili
velik broj crteža. Na jednom od njih prikazan je neki pravilan kupolasti objekt koji proleće nebom između Sunca i
Meseca u pratnji nekog drugog izduženog letećeg objekta oblikom sličnog cigari. Na drugim slikarijama u toj pećini
prikazani su neki diskovi koji nadleću zemlju, a njihova formacija veoma liči na formaciju NLO-a viđenu 1957. kod
grada Luboka (Lubbocka) u Teksasu. Posebnu pažnju istraživača privukao je jasno raspoznatljiv crtež Sunčevog
sistema na kojem je, veličinom, i u donekle pravilnom rasporedu prema Suncu, prikazano osam planeta. Deveta
planeta - Pluton - možda nije bila poznata praistorijskom slikaru, ili je uništena zubom vremena
U julu 1961. u jugoistočnoj Kini, u provinciji Hunan, na južnim obalama velikog jezera Dongting, zapadno od
grada Juandžijanga (Yuanjianga) je profesor arheologije i etnologije Či Pen Laj (Chi Pen-Lai) sa Univerziteta u
Pekingu, sa svojim asistentom Huj Čutingom (Hui Chuting) i dr. Vu To Vajem (Wu To-Wai), izvodio na poluostrvu
Joto, u Dolini kamenja, arheološka iskopavanja i premeravanja osnova neke davno srušene velike piramidalne
građevine koja do tada nije bila istražena. Tokom arheoloških iskopavanja u blizini ostataka piramide oni su naišli
na neke zatrpane podzemne hodnike koji se spuštaju ispod nivoa jezera. U sklopu tog zadivljujućeg, davno
potopljenog tunelskog spleta glatkih i, čini se, glaziranih zidova, koji svojom složenošću i veličinom podseća na pravi
lavirint, otkrivena je, navodno na dubini od 32 metra ispod nivoa jezera, prostrana podzemna dvorana koja
predstavlja ukrštanje nekoliko hodnika. Pažljivim razgledanjem njenih glatkih zidova pod svetlom reflektora kineski
istraživači ubrzo su uočili na njima brojne precizno ugravirane crteže. Profesor Či Pen Laj je naknadno procenio da
te gravure verovatno potiču iz neolita, što znači da su stare najmanje pet ili šest hiljada godina.
Uočeni su tragovi glaziranja zidova koji upućuju da su ti tuneli i dvorana verovatno bili finalizirani uz primenu
nekih uređaja koji su u svome radu koristili visoku temperaturu od oko 1500-2000 C pri kojoj se topi kamen.
~ 16 ~
Profesoru Či Pen Laju i njegovim saradnicima bilo je odmah jasno da su taj drevni tunelski splet iz paleolita uz velik
broj dobro očuvanih neolitskih gravura na izuzetno tvrdim stenama podzemne dvorane, mogli biti izrađeni jedino
upotrebom specijalnih alata i naprava načinjenih iz vrlo tvrdih metala kojih, po svim dotadašnjim naučnim
saznanjima, tada još nikako nije moglo biti. No, kudikamo najveće iznenađenje za istraživački tim profesora Či Pen-
Laja, usledilo je tek kada su, razgledajući na stenama podzemne dvorane brojne zidne gravure s motivima iz lova,
na nekima od njih uočili vrlo neobične, ali u naše vreme jasno prepoznatljive motive koji se nikako ne mogu uklopiti
u našu ukalupljenu predstavu o životu, i tehničkoj i astronomskoj zaostalosti ljudi iz paleolita odnosno neolita.
Na jednom ugraviranom crtežu prikazana je neka kugla oko koje se, kao oko središnjeg tela, nalazi raspoređeno
deset manjih kugli na različitim udaljenostima. Nije bilo teško zaključiti da ta drevna gravura na steni podzemne
dvorane očigledno prikazuje šematizovani prikaz Sunčevog sistema koji, prema današnjim astronomskim
saznanjima, ima devet, a ne deset planeta. Posljednje tri planete (Uran, Neptun i Pluton) nisu vidljive ni najoštrijim
golim okom. Ta neolitska gravura navodi na zaključak da su njeni drevni autori, još pre najmanje pet ili više hiljada
godina, odnekud znali za sve planete Sunčevog sistema, uključujući i nama danas nepoznatu, hipotetičku desetu
planetu, koju već svi poznajemo kao Planetu X ili Nibiru, ali zasada bez ozbiljnih dokaza.
Nađene su takođe i astronomske karte zvezda, u vidu pećinskog slikarstva. U Kohezistanu, u prednjoj Aziji,
postoji na kamenu jedna karta u koju ne samo da su korektno ubeležene zvezde koje se ne mogu videti golim okom,
nego su i njihove uzajamne pozicije označene onako kako su stvarno izgledale pre 10 000 godina! Može li se
pretpostaviti da nepoznati umetnik iz praistorije nije koristio nikakvu „zemaljsku podlogu” za ovo?
Postoji čitav niz pokušaja da se za ovakve nelogičnosti nađu „prirodna” objašnjenja, ali brojna pitanja ipak ostaju
bez odgovora. Tako neki smatraju da se „bogovi u svemirskim odelima”, koji se vide na brojnim pećinskim slikama
i skulpturama u Južnoj Africi, Sahari i Dalekom istoku, mogu pripisati nedovoljnoj crtačkoj veštini umetnika kamenog
doba. Kako su onda verno prikazivali prizore iz lova?
U severnoj Australiji, u pećini kod sela Delemer se nalaze slike dva čovekolika stvorenja, jednog visokog četiri a
drugog dva metra i dvadeset centimetara. Obojca imaju tesno pripojene kostime i šlemove sa antenama na
glavama. Jedan u ruci drži predmet koji liči na ručni bacač granata - bazuku. U folkloru lokalnih Aboridžina, i u
njihovim običajima nema primera ovakvog odevanja, niti oni na glavu stavljaju šlemove. Osim toga, vitke figure dva
bića koja Aboridžini zovu „Gromovita braća” se potpuno razlikuju od omalenih i zdepastih starosedelaca Australije.
Na istom području se nalaze i reljefi bića koje stanovnici zovu „Vanđini” (Wondjina). Nemaju usta, u jednodelnim
su odelima, vitki i imaju crvene aureole oko glava. Po legendi lokalnog plemena Vorora, to su polubogovi koji su sišli
na Zemlju da bi prvo sa ljudima zapodevali kavgu, a onda im pomagali pri obradi zemlje, postavši tako bogovi
plodnosti u folkloru tog naroda.
Crteži u steni iz Val Kamonike (Val Camonica), sev. Italija prikazuju ljudske figure obučene u nešto što vrlo liči na
današnja svemirska odela. Šta su videli praistorijski ljudi pre nego što su naslikali ove prilike?
Na mnogim stenama i liticama duž obala Uralskih rijeka Jurzan, Nejva, Rež, Tagil i drugih, otkriveni su još krajem
17. veka - za vladavine ruskog cara Petra I - zagonetni crteži i zapisi nepoznatog porekla. Stručnjaci smatraju da
starost tih neobičnih drevnih pećinskih crteža iznosi četiri do pet hiljada godina. U pokušaju da objasni šta ti
zagonetni crteži prikazuju, ruski naučnik dr. V. N. Černecov u svojoj knjizi „Slikarije i crtarije na stenama Urala“, čiji
je prvi tom objavljen u izdanju Akademije nauka 1964., a drugi 1971., tvrdi da oni prikazuju neko praistorijsko
lovačko oružje i sprave. Ta nedovoljno uverljiva i neutemeljena etnografska pretpostavka važila je sve do 1974. u
naučnim krugovima kao jedina merodavna.