Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
18
nebeskih pojava. Pitagorejci su smatrali da su iz brojeva
sastavljene čulno opažljive stvari, da je čitavo nebo obra-
zovano iz brojeva koji sami imaju veličinu (Met., 1080b).
Treba istaći da brojevi imaju ne samo gnoseološki već i
ontološki karakter: ako je bivstvovanje celina svega što
jeste, određena kao ápeiron, kao nešto neograničeno, onda
je granica, oblik (eîdos), ono što sprečava da se fenomeni
rasplinu u neograničenom. Ako bi sve bilo neodređeno, bez
granica, tada, saglasno Filolaju, ne bismo mogli imati ni
predmet saznanja. Granica je princip raščlanjivanja, obliko-
vanja pa upravo zato određeno i neodređeno (ograničeno i
bezgraničeno) sazdaju broj i sve što se uopšte može saznati
ima broj (odnosno meru, razmer).
Bezgranično ima osobinu da se produžava, prostire u
beskonačnost; granica zaustavlja to prostiranje, omeđuje
ga, ocrtava određene obrise; samo bezgranično se ne može
spoznati jer svako saznanje treba da razluči predmet koji se
saznaje od svega drugog te da ga tako ograniči, omeđi.
Upravo to - sinteza bezgraničnog i granice - što
razgraničava predmete i čini ih razdvojenim, jeste broj (Lo-
sev, 1963, 269). To je i razlog što su pitagorejci, kako
primećuje Losev, mislili brojeve strukturno, figurativno
budući da su do njih dospeli ocrtavanjem stvari, misaonim
kretanjem po granicama stvari pa se u brojevima nalazi i
nešto geometrijsko, premda su oni razlikovali geometrijske
brojeve od geometrijskih figura. Brojevi su geometrijski, ali
geometrijski u ne-prostornom smislu; oni su bit i umni oblik
stvari.
Ako je broj činilac koji postavlja granice, onda je on
izraz opštevažećeg ontološkog poretka. Pomoću broja koji
određuje merljivi oblik i sklop kosmos se tumači kao
uređeni sklop stvari; u broju koji unosi red u tok fenomena
leži spas od haosa. Broj je ono što omogućuje da se jedna
stvar razlikuje od druge a harmonija je sama struktura
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
19
stvari, ono zahvaljujući čemu dolazi do identiteta bez-
graničnog i granice, pa je upravo zahvaljujući harmoniji
moguća spoznaja i mišljenje stvari.
Ako bi se jednom rečju htelo izreći šta je to zapravo
pitagorejstvo, tada bi se sve učenje zapravo moglo svesti na
učenje o broju i pritom razlikovalo: učenje (a) o samim
brojevima, tj, o bogovima kao brojevima, (b) o kosmosu kao
broju, (c) o stvarima kao brojevima, (d) o dušama kao
brojevima i (e) o umetnosti kao broju. Pitagora i njegovi
učenici išli su u svom tumačenju brojeva tako daleko da su i
vrline svodili na brojeve ističući kako je "smisao stvari u
brojevima kao počelu koje je materija postojećeg, izraz
njihovog svojstva i njihovog stanja; elementima broja
smatrali su parno i neparno; od toga pak da je prvo
neograničeno, a drugo ograničeno, a broj jedan da je paran i
neparan); broj proizlazi iz jedinice, a nebo, to su brojevi"
(Met., 986a).
Nama ovo može izgledati čudno, ali moramo imati u
vidu da su pitagorejci brojeve videli kao stvari, potom kao
suštine, principe i uzroke stvari, a nakon toga kao strukture
koje u sebi sadrže ideju poretka, pa su brojeve delili na li-
nearne, kvadratne, pravougle, trodimenzionalne (kubne).
To nam kazuje da su oni imali skulptoralne predstave o
brojevima, pa je vajar Poliklet svoje skulpture objašnjavao
brojevima a pitagorejac Filolaj je govorio kako su zvukovi
trodimenzionalna tela ((44 A 26). Kasnije su brojevi
shvatani kao platonovske ideje i božanska bića.
Iako je svim pitagorejcima zajedničko da su sve što
postoji izvodili iz brojeva pa je Aristotel s razlogom u
njihovim brojevima video svojevrsnu materiju (58 B 5), ne
treba gubiti iz vida da su pitagorejci u početku bili bliski
staroj filozofiji prirode: za pitagorejca Hipona (kao i za
Talesa) počelo je voda, a za pitagorejca Hipasa (kao i za
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
20
Heraklita) počelo je vatra; sve to vodilo je shvatanju da je i
samo nebo broj.
Činjenica je da pitagorejsko učenje dolazi do nas kroz
prizmu Platonove Akademije, kroz učenje Platonovih
učenika Speusipa i Ksenokrata. Sam Platon je pod uticajem
Pitagore ritam nazivao poretkom kretanja (Zakoni, 665a),
videći broj kao izraz usklađujuće moći praiskonskog, moći
koja dovodi u red tonove (muzika), proporcije (vajarstvo) i
ljudske pokrete (ples) pa tako umećima daje dostojanstvo i
visoko poštovanje. Brojevi nisu predmeti za gledanje, neka
neobavezna "lepa umetnost, nego tela, boje, tonovi, pokreti
uređeni po broju i meri, prikazi onoga što za čoveka ima
večitu važnost". Saglasno brojevima i rečima svi delovi
kosmosa se sjedinjuju i na taj način postaju lepi, pa je zato,
po mišljenju Pitagore, mudrost znanje lepog, prvobitnog,
božanskog, onog uvek u sebi identičnog koje deluje tako da
sve što na ma koji način dospe s njim u odnos postaje lepo,
te filozofija i nije ništa drugo do saznanje toga i briga o vas-
pitanju koje ima za cilj popravljanje ljudi (Jamblih, XII/58).
Ako je, kako jedan Pitagorin učenik kaže, sve slično
broju, broj je, kao znak koji uspostavlja red, upućen na ono
što ostaje jednako, što se smatra stvarnim, iskonskim,
opštevažećim. Aristotel ističe da su pitagorejci brojeve pove-
zivali sa suštinom stvari, jer su u telima nalazili brojne
odnose; istovremeno, brojevi su po njihovom shvatanju bili
ne samo formalni, nego i materijalni uzroci stvari (Met.
987a 15), a ove su, ništa više do mimeza brojeva (Met. 985b
23); to znači da je predmet učenja o brojevima zapravo sam
sklop stvarnosti, pri čemu je odnos prema vidljivom svetu
izvor sakralnog i ontološkog učenja o srazmerama i
simetrijama. Videći broj kao dijalektičku sintezu
neodređenog i određenog Pitagora i njegovi učenici su
matematičke elemente smatrali elementima svega
postojećeg i sve stvari određivali polazeći od brojeva, pa su
Dostları ilə paylaş: |