Milan Uzelac
Estetika
www.uzelac.eu
21
on je bio u paru s izrazom noesis kojim se označavalo
mišljenje. Oba izraza Grci su upotrebljavali i u pridevskom
obliku (aisthetikos - noetikos). U latinskom jeziku, u
srednjem veku, postojali su ekvivalenti ovih izraza: sensatio
i intellectus (pridevski: sensitivus, intellectivus), s tom
razlikom što se umesto sensitivus ponekad koristio izraz
aestheticus. Svi ovi termini koristili su se u vreme antike i
srednjega veka ali ne u razmatranjima o lepom, o umetnosti
ili doživljaju lepog. Do preokreta je došlo tek sa
Baumgartenom koji, zadržavajući dotad važeću podelu
saznanja na duhovno i čulno, počinje da ovo na nov način
interpretira; on naime, čulno saznanje (cognitio sensitiva)
određuje kao saznanje lepog; deo filozofije koji istražuje ovo
područje ljudskih saznajnih moći naziva se cognitio
aesthetica, ili jednostavno: aesthetica. Ovi se nazivi nisu
ustalili odmah, već tek nakon objavljivana trećeg slavnog
dela nemačkog filozofa Imanuela Kanta (I. Kant, 1724-
1804), Kritike moći suđenja (1790). Većina filozofa danas za
godinu nastanka estetike kao filozofske discipline uzima
onu u kojoj Baumgarten objavljuje prvi deo svog spisa pod
istoimenim naslovom Aesthetica (1750), kada estetiku
određuje kao nauku čulnog saznanja (Aesthetica est scientia
cognitionis sensitivae).
Ne treba gubiti iz vida da se rađanje estetike zbiva u
novom veku u isto vreme kad nastaje i svest o estetskom što
treba razumeti kao reakciju na intelektualizam umetnosti a
koju danas određujemo kao baroknu. Pokazalo se da je
estetika usko vezana za isticanje čulnih oblika čija se
vrednost suprotstavlja dotadašnjoj vladavini istorijskih,
moralistički prenaglašenih tema u umetnostima (posebno u
slikarstvu), jer, ako je tokom antike i srednjeg veka estetsko
- shvaćeno kao neposredno, čulno saznanje i imalo temelj u
saznajnoj funkciji, kasnije se ono nalazi u sferi razuma i
biva apsorbovano od logike i metafizike. Zahvaljujući
Milan Uzelac
Estetika
www.uzelac.eu
22
Baumgartenu estetsko saznanje se u 18. stoleću opet ističe
kao jedno specifično saznanje i naspram logike, koja pro-
širuje umnu spoznaju, estetika dobija zadatak da
oplemenjuje, poboljšava i izoštrava čovekovo čulno
saznanje. Baumgarten je očigledno došao do dva značajna
uvida: (a) da umetnosti imaju jedinstven materijal koji,
precizno govoreći, nije intelektualne prirode i (b) da
umetnosti imaju vrednosti, ili, kako je on govorio,
savršenstvo koje se ne može svesti ni na kakvu drugu vrstu
savršenstva i koje nije intelektualne prirode iako je
paralelno sa intelektualnim savršenstvom (Gilbert-Kun,
1969, 224).
Nauka i logika bave se univerzalijama dok predmet
poezije, kao i lepih umetnosti (kojima ne odgovaraju logički
tačne ideje nauke) jeste područje slika koje su često žive, ali
su istovremeno obično zbrkane i neraščlanjene. Pesnik,
kaže Baumgarten, shvata moralnost na drugačiji način od
filozofa, a pastir gleda sunce drukčijim očima od astronoma.
Treba imati u vidu da je Baumgartenov pojam estetskog širi
od današnjeg i da se u velikoj meri poklapa s potonjim
pojmom sveta života (Lebenswelt) tematizovanog u poznim
spisima velikog nemačkog filozofa Edmunda Huserla (E.
Husserl, 1859-1938), a koji čini temelj svekolike umetnosti i
nauke. Baumgarten je, međutim, na tragu Lajbnicovog
(G.V. Leibniz, 1646-1716) uvida da se savršeno može ne
samo racionalno već i čulno spoznati i odrediti, nastojao da
ograniči domen logike, da pokaže da ova ne može polagati
pravo na sve saznanje, da, ako se estetsko može kretati i
putem istine, čulno iskustvo može biti jedna posebna
mogućnost saznanja, te da se estetska sfera pokazuje kao
utemeljujuća.
Drugim rečima: logika se mora zatvoriti u one
granice u kojima se stvarno kreće (Meditationes, § CXV) a
filozofima se otvara mogućnost da istražuju i one veštine u
Milan Uzelac
Estetika
www.uzelac.eu
23
kojima se niže saznajne sposobnosti mogu usavršavati. To
znači da je "noetsko, ono što podleže višoj saznajnoj
sposobnosti, predmet logike, a estetsko - predmet estetike"
(Med., § CXVI). Tako Baumgarten, ukidajući Lajbnicovu
racionalističku vertikalnu podelu saznajnih moći po kojoj je
čulno saznanje niže a pojmovno više, omogućuje utemeljenje
jedne nove filozofske discipline i otvaranje jednog novog
prostora unutar kojeg je moguća analiza umetničkog dela.
Od tog trenutka čulnost i razum nalaze se jedno pored
drugog kao dva ravnopravna puta prema istini; njima
odgovaraju dve nezavisne discipline: logika i estetika; svaka
od njih ima sopstvenu istinu i sopstveni princip.
Baumgartenov savremenik, francuski mislilac Deni Didro
(D. Diderot, 1713-1784) smatrao je da nauka i ukus nastaju
na istom obrascu ali da teku sasvim paralelnim linijama;
stoga pesnik mora biti filozof: pesnik koji izmišlja i filozof
koji rezonuje jednako su i u istom smislu logični ili
nelogični, a to po njegovom mišljenju ukazuje na postojanje
analogije između izmišljanja i istine i dovoljno karakteriše i
pesnika i filozofa. Sve to ima za posledicu da se umetnost
počinje jednako uvažavati kao i filozofija. Ne treba gubiti iz
vida da Baumgartenova rehabilitacija čulnosti iskazuje i
otpor protiv Platona (Platon, 427-347. pre n. e.) koji je
isticao da čulima ne pripada istina, pošto u nama ne postoji
nikakav poseban organ percepcije već da "sama duša kroz
sebe razmatranjem zahvata ono što je u svemu zajedničko"
(Teetet, 186d). U XVIII stoleću preovlađuje uverenje da je
estetska umetnost istinska umetnost i to je osnovni razlog
što Hegel umetnost stavlja pored religije i filozofije.
Baumgartenova estetika, kako to u predgovoru
Baumgartenovog ranog spisa primećuje savremeni nemački
filozof i estetičar Hajnc Pecold (H. Paetzold), objedinjuje u
sebi tri teorijska nastojanja nepovezana u dotadašnjoj
tradiciji: teoriju umetnosti, teoriju lepog i teoriju
Dostları ilə paylaş: |