Predgovor.
TH. RIBOTU,
RAVNATELJU LISTA „REVUE PHILOSOPHIQUE«, PROFESORU
PSIHOLOGIJE NA COLLEGE DE FRANCE-U
POSVEĆUJE U ZNAK OSOBITOG ŠTOVANJA
GUSTAV LE BON
Prijašnje naše djelo bilo je posvećeno opisu duše plemena.
U ovomu želimo ispitati' dušu gomila.
Skup zajedničkih karaktera, što no ih nasljedstvo pridaje
svim pojedincima nekog plemena, sačinjava dušu toga plemena.
No kad se izvjesni broj tih pojedinaca stopi u gomilu, da zajedno
radi, uči nas opservacija, da iz same Činjenice njihovog zbliženja
proizlaze izvjesni novi psihološki karakteri, kojih nije bilo u ple¬
menskim karakterima i koji se od njih bitno odvajaju.
Organizirane su gomile uvijek igrale veliku ulogu u životu
naroda, no ta uloga nije nikad bila tako važna, kao danas. Ne-
svijesna akcija gomila, koja zamjenjuje svijesno djelovanje poje¬
dinaca, jedna je od glavnih značajki današnjega vijeka.
Pokušao sam, da teški problem gomila razložim na isklju¬
čivo znanstveni način, to jest da se držim neke metode ne mareći
za razna mišljenja, teorije i doktrine. Držim, da se samo na taj
način može razotkriti nešto istine, pogotovo kad se radi, kao ovdje,
o pitanju, koje živo zaokuplja duhove. Naučenjak, koji nastoji, da
utvrdi neki pojav, ne smije se obazirati na interese, koje bi svo¬
jim utvrdjenjima mogao dirnuti. U svom djelu, koje je netom
izašlo, primjećuje odlični mislilac g. Goblet d'Alviela, da se ja,
koji ne spadam ni u jednu suvremenu školu, nalazim u opreci
s izvjesnim zaključcima svih škola. O ovom će se djelu zacijelo
moći isto primijetiti. Spadati u koju školu, znači usvajati njene
predrasude i njene teorije.
No ipak moram da objasnim čitaocu, zašto izvodim iz
svojih proučavanja druge zaključke, nego što bi se u prvi mah
moglo misliti, da ću ih izvesti. Kad na priliku utvrdjujem krajnju
duševnu inferiornost gomila, ne izuzevši ni elitne skupine, pa ipak
izjavljujem, da bi unatoč svoj inferiornosti bilo opasno dirati u
njihovu organizaciju.
Pozorno proučavanje historičkih činjenica uvijek mi je po¬
kazivalo, da su socijalni organizmi jednako zamršeni kao i orga¬
nizmi bića, te da nam nije u vlasti, da ih naglo podvrgnemo du-
4
bokim promjenama. Priroda je ponekad radikalna, no nikad, kako
mi to mislimo i zato je manija velikih reformi nešto najpogubnije
po narod, makar koliko se te reforme čine u teoriji valjanima. One
bi bile korisne tek onda, kad bi se odjednom mogla promijeniti i
duša naroda. Samo vrijeme bi moglo imati takovu moć. Ljudima
vladaju ideje, osjećaji i običaji, ono, što je u nama samima. Uredbe
i zakoni očitovanja su naše duše, izražaj njenih potreba. Proizla¬
zeći iz te duše, ne bi je uredbe i zakoni mogli promijeniti.
Proučavanje socijalnih pojava ne može se odijeliti od prou¬
čavanja naroda, od kojih su ti pojavi proistekli. Filozofski mogu
ti pojavi imati apsolutnu vrijednost; u praksi imadu samo relativnu
vrijednost.
Proučavajući socijalne pojave, valja ih dakle postepeno ispi¬
tivati s dva vrlo različna stajališta. Tad ćemo doći do toga, da
su izvodi čistog razuma vrlo često u opreci s praktičnim razumom.
Nema činjenica, pa ni fizičkih, na koje se ta razlika ne bi mogla
primijeniti. Sa stajališta apsolutne istine kocka su i krug nepro¬
mjenljive geometrijske figure, koje se mogu strogo definirati iz¬
vjesnim formulama. Sa stajališta našega oka pako, mogu te geome¬
trijske figure poprimiti vrlo različite oblike. Perspektiva može
prometnuti kocku u piramidu ili U Četvrokut, krug u elipsu ili u
ravni pravac i ti uobraženi oblici 'mnogo su važniji za promatranje
od zbiljskih oblika, jer su to jedini oblici, koje vidimo i koje foto¬
grafija i slikarstvo mogu reproducirati. Irealnost je u mnogom
slučaju istinitija od realnosti. Zamišljati predmete u njihovim toč¬
nim geometrijskim oblicima, značilo bi deformirati prirodu i
učiniti je takvom, da se ne bi mogla prepoznati. Zamislimo li svijet,
gdje stanovnici ne bi umjeli drugo, nego kopirati ili fotografirati
predmete, ne mogavši ih opipati, to bi oni vrlo teško nadošli na
točan pojam o njihovom' obliku. Poznavanje ovog oblika, koje bi.
bilo pristupačno samo malomu broju naučenjaka, bilo bi uostalom
od vrlo slabog interesa.
Filozof, koji ispituje socijalne pojave, ne smije smetnuti
s uma, da oni uz svoju teoretsku vrijednost imadu i prekticnu, te
da s gledišta evolucije civilizacija imade samo potonja neku važ¬
nost. Kad to utvrdi, mora biti vrlo obziran u zaključcima, koje
bi mu u prvi mah nametala logika.
Ovu mu rezervu nalažu još i drugi momenti. Kompliciranost
socijalnih činjenica je tolika, da ih. ne možemo obuhvatiti u njihovoj
cjelini i predvidjati učinke njihovog uzajamnog utjecaja. Pored
toga se čini, da se iza vidljivih činjenica ponekad kriju tisuće ne¬
vidljivih uzroka. Vidljivi socijalni pojavi očito su rezultantom
golemog nesvijesnog rada, koji je od veće česti nepristupačan
našoj analizi. Vidljivi .se pojavi mogu uporediti s valovima, koji
na površini oceana uzrokuju podzemne potrese, kojima je ocean
sjedištem, a koje mi ne poznajemo. Ispitujemo li gomile po većini
njenih djela, one nam najčešće razotkrivaju vrlo inferiorni mentalitet,
no ima i drugih činjenica, gdje nam se čini, da njima upravljaju
one tajanstvene sile, koje su stari nazivali usudom, prirodom, pro-
vidnošću, a koje mi nazivamo glasom mrtvih i kojima ne možemo
oporeći moči, iako ne poznamo njihovu bit. Ponekad će se činiti,
da se u grudima naroda nalaze latentne sile, koje ih pokreću. Ima
li primjerice išta kompliciranije, logičnije i, divnije od jezika?
A odakle proistječe ta tako dobro organizirana i tako suptilna
stvar, nego iz nesvijesne duše gomila? Najučeniji akademičari,
najuvaženiji gramatičari s teškom mukom utvrdjuju zakone, koji
vladaju tim jezicima i ne bi bili podobni, da ih sami stvore. A
jesmo li sigurni, da su genijalne ideje velikana isključivo njihovo
djelo? One bezuvjetno proizlaze iz pojedinih duhova, ali tisuće
zrnaca praha, koje sačinjavaju naplavu, u kojoj su te ideje nikle,
nije li to bila duša gomila, koja ih je uobličila?
Gomile su" bez sumnje uvijek nesvijesne; no i ta nesvijes-
nost može biti jedna od tajni njihove snage. U prirodi vrše bića,
koja su podvržena isključivo nagonu, djela, koja nas svojom div¬
nom kompliciranošću pune udivljenjem. Razum je čovječanstvu
previše nov pojam i još previše nedotjeran, a da bi nam mogao
razotkriti i nadomjestiti zakone nesvijesnosti. U svim našim či-
nima ima nesvijesnost golemu ulogu, a razum vrlo malenu. Ne-
svijesnost utječe kao sila, koja je još nepoznata.
Želimo li dakle ostati u uskim, no sigurnim granicama stvari,
koje nauka može razabrati, te ne ćemo li lutati neizvjesnim kraje¬
vima i predavati se ispraznim hipotezama, moramo naprosto utvr¬
diti pojave, koji su nam pristupačni i ograničiti se na to utvr-
djenje. Svaki zaključak, koji bismo izveli iz svojeg promatranja,
najčešće je preuranjen, jer iza pojava, koje dobro vidimo, ima
drugih, koje zlo vidimo, a iza ovih ima možda i takovih, koje
uopće ne vidimo.