Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji organizovao je februara 2016, Beograd) ekspertsku radionicu o dostignućima regionalnog pomirenja, koja je okupila više od 40 predstavnika civilnog društva Zapadnog Balkana



Yüklə 210,9 Kb.
səhifə4/5
tarix08.12.2017
ölçüsü210,9 Kb.
#14776
1   2   3   4   5

Sonja Biserko. Hvala, Milivoje. Čuli ste ova dve uvodna izlaganja. Mislim da su zanimljiva i vrlo, da kažem, provokativna. Ja vas sad pozivam da uzmete učešće u raspravi. Izvolite.

Komentar 1. [Prevod sa engleskog] Dobar dan. Zovem se Alisa Novičkova, dolazim iz Ukrajine. Ja sam s jedne strane viši predavač na univerzitetu u Kijevu, a sa druge strane radim kao branitelj ljudskih prava u organizaciji „Public Alternative”. Vrlo je zanimljivo čuti o iskustvima zemalja bivše Jugoslavije u vezi sa procesom pomirenja. Svi vi sigurno znate o konfliktu u Ukrajini, i mi se trenutno suočavamo sa istim problemima kao vi tokom 90-ih. Zato bih htela da kratko ispričam o pomirenju u ukrajinskom društvu. Hajde da pričamo o nacijama. Postoje dva osnovna koncepta o stvaranju nacija, odnosno o postojanju političkih nacija i etničkih nacija. Još od 1991 godine u Ukrajini se podiže pitanje kako bi mi trebali pa formiramo našu naciju – na etničkim ili političkim osnovama. Na to pitanje još uvek nema odgovora. Situaciju komplikuje i to da Ukrajina faktički ima dva oficijalna jezika. Mišljenja su podeljena u vezi ljudi koji žive na istoku zemlje i govore ruski: jedni smatraju da su oni etnički Rusi i izdajnici, i da bi oni trebali da govore ukrajinski, drugi smatraju da su ti ljudi zapravo etnički Ukrajinci koji govore ruski, i da taj ruski nije isti kao ruski jezik koji se govori u Ruskoj Federaciji (razlika između ta dva dijalekta je otprilike kao između Hoch Deutch i švajcarskog nemačkog). Postoje i oni koji smatraju da su Rusi i Ukrajinci zapravo jedna nacija. Ipak među njima postoje značajne razlike – u književnosti, kulturi, svakodnevnom životu. Važan deo procesa konstruisanja nacije je pamćenje. Međutim sve do 90-ih i čak do nedavnih događaja na Evromajdanu ljudi ruskog porekla ili ljudi koji pripadaju bilo kojoj drugoj etničkoj grupi nisu smarani za Ukrajince. Oni jesu bili državljani Ukrajine, ali ne i Ukrajinci. Posle događaja na Evromajdanu bio je stvoren vrlo aktivan pokret krimskih Tatara, a posle aneksije Krima oni su počeli da igraju značajnu ulogu na ukrajinskoj političkoj sceni. Vlasti nezavisne Ukrajine su ranije zanemarivali krimske Tatare, oni su zapavo imali sreće što nisu bili proganjani i ugnjetavani, ali su sada u velikim brojevima došli u Kijev sa Krima i postali važan deo ukrajinskog društvnog i političkog procesa. U pojam ukrajinske nacije se postepeno uključuju i ljudi drugačijeg etničkog porekla. Stoga biti Ukrajinac sada znači deliti opšte vrednosti i prihvatati Ukrajinsku državu sa njenim postojećim granicama. Takođe imamo i vrlo tešku situaciju na istoku Ukrajine, naime samoproglašene republike Donjeck i Lugansk, koje dobijaju rusku vojnu podršku u konfliktu, rusko vojno prisustvo na istoku države, ideja da su Ukrajinci i Rusi bratske etničke grupe. Mi nekako moramo da se pomirimo sa takvim viđenjem. Ja lično ne znam kako bi ovaj problem mogao da se reši. Ali postoji odličan primer rešavanja takvih problema, naime odnosi Nemačke i Francuske u 1965. godini, kada je Nemačka još bila podeljena, ali nametanje određenih evropskih vrednosti regionu je primer koji vredi slediti.
Sonja Biserko. Thank you. Ko

e sada da se javi za reč?


Nataša Kandić: Ja ću pokušati da govorim iz ugla iskustva i saznavanja tokom tog jednog velikog konsultativnog procesa i šta je to što je veoma važno za jednu grupu zbog koje mi govorimo o pomirenju, empatiji i dr. vrednostima koje mogu da doprinesu pomirenju i suočavanju sa prošlošću. Žrtve iz svih etničkih zajednica imaju neku svoju istinu o tome šta se dogodilo, to je njihovo lično iskustvo i mislim da niko ne treba da ima taj zadatak da doprinosi suočavanju sa prošlošću, da menjamo neke lične istorije i iskustva. Takođe je pitanje nekog zajedničkog narativa o toj prošlosti. Mislim da je u slučaju zemalja bivše Jugoslavije to jedan potpuno uzaludni zadatak, i ničemu neće dovesti ukoliko stalno insistiramo na tome da trebamo da dođemo do nekog zajedničkog narativa. Ono što jeste bitno nasleđe Haškog tribunala su te sudske činjenice koje se dokumentovanjem utvrđuju. Mislim da je to najvažnija, da će sve moguće interpretacije, pokušaji revizioniozma biti ograničeni tim činjenicama, i ukoliko ih je više utoliko je taj prostor za revizionizam i manipulaciju manji. Haški tribunal utvrđuje činjenice koje se odnose na optužene, to je usko ograničena sudska istina, to su činjenice koje će da dokažu ili ne dokažu krivicu optuženog. Osim toga postoje činjenice koje su povezane sa činjenicama utvrđenim u Hagu, ali nisu iznete u javnost. To je ono što treba da rade one organizacije civilnog društva koje se bave dokumentovanjem. Čini mi se da je to dobra stvar da cela jedna grupa organizacija u regiji već godinama radi na dokumentovanju ratnih zločina. Te okolnosti u kojima su život izgubili ili nestali civili i vojnici upravo će najviše pomoći o tome da se dođe do jedne slike šta se to dogodilo i to je onaj kontekst koji ćemo time dobiti. Zato je vrlo važno to pitanje stalno stavljati na javni nivo, da je nasleđe Haškog tribunala bitno i da se mora nastaviti sa dokumentovanjem činjenica. Dobro je što pojedini predsednici država podržavaju to dokumentovanje i da se napreduje u dokumentovanju žrtava, da bi se u jednom trenutku stvorilo toliko nasleđe činjenica da političari, vlade, državne institucije budu primorene da preuzmu taj proces koji proističe nakon utvrđenih činjenica. Ako znamo sve okolnosti onda počnje proces pomirenja, proces izvinjenja i drugi razni postupci koji mogu da donesu to činjeničko suočavanje sa prošlošću.
Hrvoje Klasić. Drago mi je što ste ovo spomenuli oko zajedničkih narativa. Apsolutno sam protiv bilo kakvih zajedničkih narativa i bilo kakvih pokušaja da se osobna iskustva zanemare, kamo li da se ona uzimaju kao nebitna i nevažna. Nasuprot, baš sve je poenta u interpretacijama. Ali to je ono što nam nedostaje. Multiperspektivnost je ono što nam nedostaje u školama, te različite interpretacije. Vi ste rekli da političari trebaju da podrže dokumentiranje, ali oni to ne rade. U Hrvatskoj mi imamo Memorijalno-dokumentacijski centar koji dokumentira samo jednu stranu i koji se bavi objavljivalnjem samo jedne interpretacije, i to je ono što nam nedostaje. Dakle mi nemamo jedno mesto gde ćete videti i jedne i druge izvore, i jedne i druge interpretacije, i da će se iz toga stvarati različite perspektive. U pravu ste oko ovoga što ste rekli za Haški sud. Primarno se tu radi o procesima optuženima, ali u tom procesu je stvoren toliki kontekst oko svakog slučaja koji je sigurno od podrške. Ali slažem se da Haški sud nije točka nad i, on je više polazna točka svima nama, i svi ćemo mi naravno uvažiti brojne druge stvari do kojih oni možda nisu došli, koa što možda neke presude nećemo uzeti u obzir iz ovog ili onog razloga, jer nisu možda mrtvo slovo na papiru.
Bojan Munjin. Samo kratko vezano za ulogu intelektualaca u procesu pomirenja i procesu humanog govora. Naravno da je njihova uloga, zato jer oni jesu fokusirani na neki proces razumjevanja i td., na neki način istaknuta, ali isto tako radi neke humanističke ljudske pravde treba postaviti pitanje koja je uloga običnog čovjeka u celoj toj priči koja je njegova odgovornost, koji je njegov doprinos. Tu imamo dakako negativnih i pozitivnih primera, ali to moramo osvetliti. Nije istina da su obični ljudi samo taoci i žrtve u svakom ratu, oni su aktivni sudionici i zato treba pokucati na vrata savesti svakog tog nepismenog i polupismenog čovjeka koji ima osnovnu školu. Na kraju krajeva, oni su glasali za to da određene političke grupe dođu na vlast. I ima gomile primera običnih ljudi koji su mogli napraviti pravo ili krivo. Mislim da to treba u ovoj vrsti diskusije svakako uzeti u obzir.
Sonja Biserko. Hvala, Munjine. Izvoli, Borka.
Borka Pavičević:

Dakle Danilo Kiš kaže u „Grobnici“: „Činjenice su ono što se mi dogovorimo da one jesu“. Pitanje interpretacije dokumentacije je jedna od elementarnih stvari, kao i problematizacija pojma žrtve. Što vuče u dva pravca: s jedne strane onemogućava da se govori ta smesa između naklonosti, paternalizacije i ravnopravnog odnosa prema tome. Ja primećujem sve veći broj Beograđana koji kažu da nikad nisu glasali za SNS. To podseća na period kad su ljudi govorili da ne poznaju nikoga ko je glasao za Miloševića. To je jedan simptom da se glasovi za SNS smanjuju. To je takođe neka odgovornost – da ljudi priznaju da su glasali za smrt svoje dece. Pitanje žrtvi je takođe problem svedočenja, kao što je filozofsko pitanje interpretacije svega toga, odnosno koje su politike sećanja. Naše politike sećanja su često kič, spomenici su kič, spomenici nacionalizma i svih ovih država koje su stvorene rezultiraju tako da je u njima izvor budućeg nasilja. U tom kiču koji proizvodi sentiment strašnijih stvari koje se može isprodukovati u odnosu prema žrtvi, u odnosu na se



anje. Sentimentalnost je katastrofa. Vrlo je važno da se o tome govori, jer to produkuje nasilje. Nepostojanje konkursa i državnosti u tome u stvari pokazuje da se države osećaju krivim.
Sonja Biserko. Hvala, Borka. Edina, izvoli.
Edina Bećirević, iz Sarajeva sa Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije:

Htela bih da se osvrnem na ovo pitanje žrtava i tog manipuliranja pitanjem žrtava i na naš minimalni zajednički narativ koji je veoma potreban u BiH. Hrvoje je spomenuo da je teže govoriti o pomirenju na nivou žrtava nego na nivou počinilaca i političkih elita, i mislim da je on u pravu. S druge strane, smatram da je suština problema zapravo ista i čini mi se da bi ispravno tumačenje haških presuda upravo moglo da pomogne da dođemo do minimalnog konsensusa u interpretaciji prošlosti. Htela bi na tome elaborirati na primeru Srebrenice. Tokom komemoracije u Srebrenici govori se samo o tih nekoliko dana jula 1995. kada su izvršene masovne ekzekucije, malo se govori o tome kakva je situacija u Srebrenici bila 1992. i 1993. godine. Srebrenica je 1992-1993. godine bila veliki koncentracioni logor u kojem su stanovnici izgladnjavani, bombardovani i ubijani svakodnevno, i srpske vojske i snage Republike Srpske su ih držali u okruženju i uskraćivale su pristup hrani. Izgladnjivanje kao metod genocida je prepoznato u više povjesnih slučajeva, kao naprimer u Ukrajini, i htela bih da vam preporučim knjigu Hasana Nuharovića „Zbijeg“ – to je najbolja i najiskrenija autoetnografska knjiga koja govori o stanju u Srebrenici 1992. i 1993. godine i sad je prevedena na engleski. Ja sam preživela genocid 1992-1993. godine i intervjuirala sam mnoge žrtve i svedoke, ali tek kad sam pročitala tu knjigu bila sam u potpunosti svesna kakve posledice glad može imati na ljudsku psihologiju. Često iz poricateljskih krugova genocida u Srebrenici čujem da se Srebrenica ne može nazvati genocidom zato što su se Bošnjaci u Srebrenici branili i pružali otpor 1992-1993. godine, i zato što su Orićeve snage tada počinile genocid nad Srbima. Činjenica da u tom periodu su počinjeni zločini i nad Srbima u selima oko Srebrenice i zato neki tretiraju događaje jula 1995. godine ček kao opravdanu osvetu. Ja bih htela da kažem da kroz haške presude ovaj se argument može vrlo dobro dekonstruirati. Rekla sam već da 1992-1993. Srebrenica je bila veliki koncenteracioni logor u kome je bilo čak 80.000 ljudi, Srebrenica je držana u okruženju, i u Srebrenici jeste organiziran oružani otpor. Međutim ne može se govoriti o ozbiljnoj vojsci, to se vidi kroz Orićevu presudu, očito je da su to bile gerilske akcije. Srebrenica nije imala nikakvu vezu sa Sarajevom, oni su se naoružali tako što su otimali oružje iz tih srpskih sela gde je bila naoružana vojska. Nije bilo uvjeta da se u Srebrenici organizira orbiljna vojska, dakle bila je to borba za preživljavanje. Iz Srebrenice su vođene akcije na ta sela oko Srebrenice, i tokom tih akcija došlo je i do ubistava civila, ali u njima je učestvovao i ogroman broj izgladnelih civila. U tim akcijama za hranu poginuli su brojni Bošnjaci, ali i određeni broj srpskih vojnika i mnogo manje civila. Ko je odgovoran za smrt tih srpskih civila i vojnika tokom 1992-1993. godine? I da li mi sad mođemo u istom dahu spominjati žrtve Bošnjaka u genocidu i srpske civile koji su ubijeni u tim akcijama za hranu? To je pitanje koje bih ja htela da postavim i o kom bih htela da čujem neka druga mišljenja. Hvala.
Jasmina Lazović: Pokrenuli ste jako značajna pitanja, ali ja samo htela da skrenem pažnju na jednu inicijativu koja trenutno postoji u Srbiji, a to je napravljena državna nacionalna strategija za procesuiranje ratnih zločina, i u okviru te strategije poslednji deo se bavi nečim što bi se šire nazvalo „outreach“, odnosno time na koji način informacije o suđenjima za ratne zločine dolaze do šire publike. Jedna stvar u toj strategiji me je mnogo obradovala, a to je reforma narativa u udžbenicima osnovne i sredne škole u vezi sa raspadom Jugoslavije i ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. U toj strategiji oni kažu da je plan da se do trećeg kvartala napravi reforma tekstova u udžbenicima kako bi učenici dobili „dovoljno informacija o raspadu Jugoslavije i o ratu“. Moj strah je na koji način će to biti urađeno. Mislim da je naš zadatak da ispratimo šta se dešava na tom planu, ali i pitanje je da li će se to desiti, jer ćemo imati izbore, tako da sigurno neće biti ispoštovan taj vremenski okvir. Moja bojazan je da će u ministarstvu odrazovanja da će napraviti neke izmene i završiti svoj posao, a kakve posledice će to imati na obrazovni sistem je veliko pitanje. i još jedna stvar: ta neka individualna odgovornost akademske zajednice, naravno ne mislim na ljude koji posećuju ovakve skupove a na ljude kao što je naprimer bivši dekan Fakulteta političkih nauka, kojim nedostaje hrabrosti da preuzmu inicijativu za neke stvari. Naime, ja sam pokušavala već godinu i po dana da uspostavim akademsku saradnju između Fakulteta političkih nauka u Beogradu i Prištini, i dekan ni jednog fakulteta nije hteo da podrži tu publikaciju. Tako da možda postoji prostor da se zajedno nešto uradi, ali individualno hrabrost još uvek ne postoji, a možda je na nama kao civilnom društvu da iskoristimo taj prostor koji postoji za unaprešenje obrazovnog sistema.
Hrvoje Klasić: Evo samo ja da odgovorim na ovo što smo pričali o Srebrenici. Ja mislim da ne treba uspoređivati, ali da treba govoriti i o jednim i o drugim sudbinama, dakle ne smemo svesti na veće i manje žrtve. Ja se svakodnevno borim sa time, i to nije prvi put u istoriji da se postavljaju slična pitanja. Međutim na kraju su to ipak lične sudbine, i za svaku obitelj njezina sudbina je najteža. Tako da mislim da te stvari treba uvažavati, a što se više čuvamo tih nekakvih normiranja, to treba biti stvar nekih drugih konsenzusa.
Edina Bećirević: Naravno da sve to teba uvažavati, ali bez političkog konteksta, bez pravilnog istorijskog konteksta istovremeno spominjanje žrtava može doprineti relativizaciji tog političkog konteksta. To je sve što sam htela da kažem. Kao što se žrtve oko Srebrenice koriste da bi se opravdao genocid u Srebrenici.
Komentar: Samo da se nadovežem na ovo što je Edina rekla, a to je da li možemo ili ne možemo doći do jedinstvenog narativa. Hrvoje je u pravu, multiperspektivnost uvek mora da postoji, ali iz pozicije istoričara neke činjenice su ipak neosporne i mi moramo imati manje ili više narativa. U redu je da neko ima različite argumente, da neko stavlja akcente na različite činjenice, ali minimum nekog jedinstvenog narativa mora da postoji. Tek kad dođemo do tog nekog minimuma možemo reći da ova društva imaju šansu za nekakav oporavak.
Sonja Biserko. Mislim da govorimo o dva nivoa - ljudi koji su stradali i koji imaju svoja sećanja, i tu niko ne može da interveniše, ali mislim da ove generacije koje dolaze, to što se njima nudi kao interpretacija, ja mislim da je tu najveći problem, zato što su oni odrasli na određenim propagandama, oni su modelirani u skladu sa nekim narativima koji zapravo nose seme budućih konflikata ili revanšizama. I to je ono što zabrinjava. Ono što Nataša govori o tim sećanjima i žrtvama je apsolutno neophodno ja bih rekla i imperativ, pogotovu u tim prvim posleratnim godinama kada ima toliko puno ljudi koji su bili žrtve na ovaj ili onaj način. Međutim ono što brine jeste kako će nove generacije koje nisu neposredno bile žrtve, nego su žrtve jednog narativa koji zapravo stvara nove tenzije i nove sukobe.
Milivoj Bešlin: Sonja je u pravu. Dakle moramo da pravimo razliku između se

anja i istorije. Ja uvažavam to da aktivisti imaju potrebu da rekonstruišu sećanje, ali sećanje nije istorija. Nijedno sećanje ne može biti istorija, istorija je istraživanjem dobijeno znanje. Važno je da ne mešamo te dve stvari.


Slaven Rašković iz „Dokumenta“ iz Zagreba.

Htio bih se samo kratko osvrnuti na ovo pitanje činjenica. G-đa Borka je rekla da su činjenice nešto o čemu se dogovaramo, ja se ne bih sa time složio. Recimo kad pogledate dokumenta koja se već zadnjih sedam godina bave pokušajem stvaranja poimeničnog popisa svih žrtava rata u Hrvatskoj. „Dokumenta“ je stalno napadana, međutim nikad se nije dogodilo da smo mi napadani konkretno i argumentirano na osnovu podataka koje objavljamo. Mislim činjenice su nešto što se može proveriti, međutim uvek neko može zlonamerno ignorirati činjenice i govoriti nešto drugo. Treba gledati malo šta se događa u regiji, pre svega u Hrvatskoj. Ono što je zanimljivo jeste da u poslednjih nekoliko godina više nego ikad neke političke elite, posebno ove konzervativnije, puno pričaju o našoj nedavnoj prošlosti sa vrlo jasnom svrhom – očuvanja dominantnog narativa u svim ovim državama. I tu su na neki način političke elite u regiji međusobno saveznici, svesno ili nesvesno. Događa se to da neke od tradicionih metoda levo-liberalnih organizacija civilnog društva koje su 90-ih korištene po prvi put počinju koristiti konzervativne udruge. Mislim da je upravo regionalna suradnja, pre svega civilnog društva, jedan od odgovora na ove nove izazove koji se događaju i mislim da je upravo ta činjenica da su osnovni nositelji dokumentiranja u regiji NVO i da su one uradile najviše po tom pitanju govori da jedino civilno društvo koje neovisno može da raditi taj posao i da nema alternative za to.


Žarko Korać: Ja ne bih hteo da te konstatovane otpore markiram još dalje, ali na jedan psihološki razlog o kome se retko razmišlja. Prvo, deo zdravog poimanja sebe podrazumeva nešto vrlo važno u psihologiji, a to je samopoštovanje. Vi u stvari kada vi treba da govorite o zločinima vi ste samoidentifikovani sa nacijom, jer sva psihološka istraživanja pokazuju da čovek ima potrebu da pripada grupi. Samopoštovanje je vrlo bitno, i u tom smislu ljudi se jako teško suočavaju sa zločinima i stvarima koje su učinjene u ime njegove nacije i na neki način u njegovo ime. I to je jedan otpor koji je veoma stabilan i značajan. Zapravo je potrebna vrlo svesna akcija političke, intelektualne elite koja bi to promenila i tu vrstu suočavanja uradila. Mi ovde moramo nažalost i da idemo protiv nečega što je deo ljudske prirode, zato mi koji o tome govorimo nismo popularni. Kad govorimo o toj naraciji, nekada žrtva ne može ni da kaže da je bila žrtva zbog onoga što je ona sama uradila. Za punu istinu ponekada žrtva ne mora biti nevina, žrtva može imati krivicu, ali je sve jedno žrtva. Mi nismo popularni zato što tražimo od ljudi da idu pomalo protiv svoje prirode, i zato je to tako teško. Ljudi vole učiti nacionalnu istoriju kao nešto plemenito, divno, to svaki narod misli. A vi se morati suočiti sa time da je vaš narod u prošlosti uradio jezive stvari i morate imati neki odnos prema tome. Tako da nažalost jako mnogo stvari govori protiv suočavanja, a jedino što govori u korist suočavanja to je naša želja da društvo bolje izgleda
Obrad Savić: Naravno da se slažem sa ovom dubinskom analizom, jednom bolnom rečenicom Primo Levija kada je rekao: Paradoksalno, zar su to ljudi? To je najčuvenija knjiga iz Aušvica. Molim vas, nemojte vi meni da verujete. Ja nisam žrtva, ja sam preživeo, a prave žrtve su oni koji su mrtvi. Koja je moja funkcija? Pa da govorim umesto njih. Ali ja vas molim, budite prema meni krajnje rezervisani. Ako to može Levi da izjavi i da nam stavi do znanja da postoji unutrašnja psihološka, moralna, politička granica onoga što se zove verodostojnost iskustva žrtve. Ja znam da sada govorim najskandalozniju rečenicu na ovom skupu, ali to je prosto tako. Drugo, korozija iskustva žrtve je nastala u vreme trijumfa moderne medicine, kad su milicionari rekli: Ma daj, nećemo valjda da se zezamo sa iskazima... Kako je Hana Arem rekla da je bila šokirana što izraelska tajna služba vrši selekciju žrtava na procesu Ajhmana. Mi moramu da ne ponovimo herojski diskurs pobednika i ubica, i sad mi moramo da se borimo da diskurs žrtva koje sad hoće da pišu istoriju. To je naša politička i intelektualna strategija. Ali mi treba da u toj strategiji ne ponivimo njihovu grešku, da jednu nepravdu ispravljamo drugom nepravdom.
Engjellushe Morina sa Kosova.
Komentar 12. [Prevod sa engleskog] Ja sam Anđeluša Morina sa Kosova. Zanimljiva je ta ideja o zajedničkim narativima. Htela bih samo da dodam par reči. Mislim da je nemoguće imati zajedničke narative, i u tom kontekst ja bih govorila o odnosima mađu Kosovom i Srbijom. Teško je imati zajedničke narative kada sve šta se događa u okviru tzv „normalizacije odnosa“ počiva na dvosmislenim temeljima. Ove inicijative dolaze odozgo, odnosno tako Evropska unija i međunarodna zajednica vide proces pomirenja posle konflikta između dve države. Ono što oni pokušavaju jeste da objedine proces primirenja i evropske integracije. Međuim takav formalni plan neće funkcionisati na lokalnom nivou, zato što to nije inicijativa odozdo i ona ne potiče od društava. Zapravo sama Jugoslavija je bila osnovana na labavim temeljima, i već tda je postojalo mnogo neiskenosti. Dakle, ako već govorimo o zajedničkim narativima ne moramo da razumemo da se ti narativi neće pojaviti niotkuda, mi sami moramo da radimo na njihovom stvaranju na neki iskeniji način. Možemo da vidimo da se medijska saopštenja iz Kosova i Srbije potpuno razlikuju, a narativ koji dolazi iz EU je opet potpuno drugačiji. Žao mi je ako zvučim pesimistički, ali mi sve radimo potpuno pogrešno. Hvala vam.
Panel 3. Dometi u regionalnom pomirenju i uloga OEBS
Izabela Kisić. Hvala svima koji su se vratili na ovu sesiju posle ručka. Budući da imamo zanimljive sagovornike koji su veoma angažovani na ovom postjugoslovenskom prostoru. Ne sumnjam da će i ova sesija biti zanimljiva i da će njihova uvodna izlaganja biti podsticaj za diskusiju. Tema ove sesije jeste kakav je danas kulturni prostor u svakoj pojedinačnoj zemlji i kako prilazi problemu pomirenja, i da li u tom smislu ima nekih pozitivnih pomaka. Naš prvi uvodničar je Bojan Munjin, novinar iz Hrvatske koji piše i za listove i portale u drugim postjugoslovenskim zemljama. Izvolite.
Bojan Munjin, novinar, Hrvatska.

Hvala puno. Evo pokušaću biti koliko je moguće kratak. Dalke pitanju jogoslovenske i postjugoslovenske drame može se naravno krenuti iz puno pravaca, iz puno uglova. O tome mogu pričati izbeglice. Jedan put mi je kazališni reditelj Dušan Jovanović u Ljubljani rekao: „jedino moralno što se može danas u kazalištu napraviti to je da se na pozornicu dovedu izbeglice“. Godina je bila 1995. O tome naravno mogu govoriti političari, teoretičari, povjesničari, analitičari, može to biti neka oralna povjest, mogu se razmjenjivati pisma onih koji su stradali na razne načine se to može raditi. Samo jedna stvar je sigurna – da se govori o toj našoj drami, o svim tim stradanjima i da mi naravno imamo do dana današnjeg veliku potrebu da o tome pričamo. To nas sve i dalje potresa, sa razlogom. Zato ću ja krenuti iz jednog malo drugačijeg kuta, samo zbog toga što da to bude neki okidač, neki ogledni primjer. Krenuću iz kazališta, onda sledi jedna mala filmska anegdota, onda nešto iz vlastitog iskustva iz rada u Helsinškom odboru u Zagrebu. Dakle rediteljica se zove Renata Karla Lagatica, ona je argentinska rediteljica koja poslednjih 10 godina živi u Zagrebu i vrlo je uspešna rediteljica jednog svježeg, novog kazališnog rukopisa. Ja sam radio intervju sa njom i nešto iz tog intervjua bi želio podjeliti sa vama. Ona naime dolazi iz argentinskog grada Kordobe, taj grad je pre one diktature 1977-1978. bio jedan univerzitetski i umetnički grad, bilo je puno kazališta i to onih kazališta lijeve orijentacije koji su želeli otvarati prostor. Ona je rekla: ono što se događa na ulici mora se dogoditi i na pozornici. To je imperativ kazališta. Kazalište naprosto mora biti angažirano. Funkcija kazališta je da ljudima govori ono što se događa u životu. Ja sam nju pitao šta se dogodilo u Kordobi kada je došla diktatura. Pa u Kordobi se dogodilo to da je pola glumaca i reditelja pobeglo, a polovicu su ubili. I ja kažem šta je bilo dalje, i onda je ona povezujući iskustvo Argentine i iskustvo Hrvatske, odnosno eks-Jugoslavije meni rekla sljedeće: „Moja prva lekcija kada sam došla u Hrvatsku je da ljudi o prošlosti prvo moraju dobro razmisliti pa onda otvoriti usta. Ja želim poštovati državu u koju sam došla, ali se nalazim u delikatnoj situaciji da o njenoj prošlosti saznajem informacije selektivno i dozirano. Ono što ja vidim je da ljudi u različitim sredinama o onome što se kod vas događalo misle drugačije i da ima malo mogućnosti za dijalog. Jedni misle da da je taj rat bio herojski, drugi da je u njemu bilo i zločina. Morate iskopati cijelu istinu o onome što se dogodilo da bi ste išli dalje. Otvorite sve arhive i razgovarajte o svemu što se dogodilo“. Postoji naprimer dokumentalni film o tome što se događalo iza zavjese pobede nogometne reprezentacije Argentine u finalu svjetskog prvenstva 1978. Godine: dok je nacija slavila mnogi su umirali u Argentini. Takvo svjedočanstvo sve nas olakšalo strašnog tereta. Usput ja sam gledao to prvenstvo 1978. godine, Argentina je pobedila Nizozemsku 3:1, to je bila uzbudljiva utakmica, čitav stadion je bio jedan festival oduševljenja. Probajte zamisliti da u tom oduševljenju pitate preko megafona taj stadion: pa dobro, šta je sa zatvorima tajbe službe koji se nalaze 500 metara u podrumima oko stadiona? Ja mislim da bi ste bili kamenovani. Međutim taj film kasnije je izazvao veliko otrežnjenje, izazvao je neku vrstu katarze. Renata Karla Lagatica nastavlja u tom razgovoru sledeće: „Mogu razumjeti da ste se u povjesti neprekidno borili u Hrvatskoj za svoj identitet, ali mislim da se morate iskreno pogledati u ogledalo i reći sami sebi tko ste vi, tko su vaša braća i što je vaš jezik“. U Antigoni ona je naime radila predstavu „Radni naslov Antigona“, kaže: „U Antigoni koju smo radili u Zagrebačkom pozorištu maldih ima jedna rečenica koja kaže da su mrtvi oni koji se stalno vraćaju. O vašoj povjesti vi ne želite razgovarati, ali vam se ona iznova vraća“.

Mislim da je to dosta važna stvar i da naprosto pred tom činjenicom treba zastati i videti što s tim napraviti na temelju konkretnih iskustava sa ovih prostora, ne samo u Hrvatskoj nego i sa cijele bivše Jugoslavije. Dakle da li razgovaramo o toj prošlosti, kolko se nas ona tiče, zašto ne pričamo, šta se događa zato što ne pričamo. Pri tom je naravno važno da se ne radi o ovakvom krugu, radi se o milionima ljudi, o stotinama hiljada familija, o stotinama hiljada različitih sasvim prosječnih ljudskih mesta i gradova u tom eks-jugoslovenskom prostoru. Treba se pitati što se u takvim sredinama stvarno događa, koliko ljudi pričaju o onome šta se dogodilo i na koji način. Renata Karla Lagatica kaže da treba otvoriti sve arhive i da treba govoriti o svemu.


Drugi primjer je Rajko Grlić, filmski reditelj koga svi poznajete. Ja sam s tim čovekom vodio intervju koji će izaći sutra u kulturnom dodatku „Politike“. Rajko Grlić govori o takozvanim nedovršenim pričama sa naših prostora, pa kaže: „Čini mi se da je to zajednička oznaka naših priča, ta nedovršenost. Pogotovo onih velikih historijskih koje počinju sa kolektivnim ispunjenjem tisjučletnog sna i koje su već na kraju drugog čina uronjene u krv. Tim pričama uvek nedostaje treći čin, pogotovo onaj važan trenutak kada se, kao kod Šekspira, pre samog kraja kada se sa scene ritualno iznose mrtvaci i time podvlači crta, otvara nova stranica za novu priču. Kod nas se mrtvaci na brzinu prekriju tankim slojem zemlje, a zločinci kazne više simbolično no stvarno. Niti jedna nova vlast na prostorima bivše Jugoslavije nikada nije imala vremena da odigra taj treći čin, da zaista završi s prošlošću, i onda taj opći zaborav traje sve do trenutka dok netko ponovo ne razgrne grobove i zaklinjući se upravo u te mrtvace i u tu prošlost sve ne vrati na početak kruga, na prvi čin nove drame“. Dakle samo na drugi način Rajko Grlić je rekao ono isto što je rekla Renata Karla Lagatica, da taj nedostatak razgovora, nedostatak priča, nedovršene priče, nedovršeno suočenje jednih sa drugima zapravo na ovim prostorima po mom sudu sasvim sigurno repetira nove drame, nove žrtve, novu mržnju i tome slično. Da bi išta bilo moguće prema nekoj vrsti pomirenja, prema nekoj vrsti smirenja mislim da je potreban taj iskaz šta se dogodilo.
U tom smislu ću vam ispričati i treću priču na kraju mog izlaganja koja je iskustvo iz Helsinškog odbora u Zagrebu u drugoj polovici 90-ih, gdje je izgledalo to tako da je neposredno nakon završetka ratova su prvo dolazile žrtve. Dakle razni ljudi u Hrvatskoj, jako puno njih su bili Srbi iz prostora koji je bio zahvaćen ratom, koji su izgubili svoje bližnje, koji su sami bili žrtve, koji su bili izbeglice, i mi smo slušali satima i satima njihove priče, i to je bilo jako tagično. Četiri od pet odraslih muškaraca su uglavnom plakali tada, žene su bile potpuno zanemile od tog užasa. To je nešto što smo slušali godinu, dve ili tri. Nakon njih su dolazili njihove ubojice, dakle dželati. Dolazili su vojnici koji su svedočili o vlastitim zločinima, i nas je uglavnom bilo nekoliko koji su slušali njih i te priče. Recimo ljudi bi došli i rekli da su ubili 25 staraca i opisali bi to, i onda smo ih pitali na kraju koji je bio njihov motiv da to govore, zašto su došli kod nas. Oni su rekli da su došli kod nas da olakšaju svoju dušu. Tako da iz ove tri priče vam na razne načine želim svjedočiti svoje uverenje da je ta vrsta ispričane priče do kraja važna, da od tog prostora moguće katarze postoji mogućnost da se čuju jedni ljudi sa drugima, da se netko pokaje, da netko prizna, da netko drugi to čuje i datada postoji mogućnost oproštaja i pomirenja.
Dakle u nekoj vrsti slobode i nekoj vrsti istine mora se u tom prostoru dogoditi neka iskrena priča, iskreno pokajanje za ono što se dogodilo, i mogućnost katarze. Scena koju vi svi znate je scena Vilija Branta u Varšavi 1970. godine: on je klekao u ime svih onih koji su ubili. Poljaci nisu rekli „a ne, ne, ne, nije to dovoljno, oni će plaćati još i ovo i sledeće stoljeće“. Mi to nismo čuli. Reakcija Poljaka je bila iskreno poštovanje. Mislim da se na taj način iskrenih priča, pri tome svih priča, svako mora ispričati priču i svako mora čuti priču. Jedan primjer: u Zapadnoj Njemačkoj je puno priča ispričano nakon Drugog svetskog rata i Zapadna Njemačka je imala puno manje problema sa neonacizmom nego Istočna Njemačka, gdje je puno manje pričano priča nakon Drugog svetskog rata. Naravno ne može se ništa jako generalizirati, ali mislim da su ovi detalji važni. Samo bih rekao još nešto ovoj gospođi koja je govorila o Srebrenici vezano za pričanje priča i to da li se nešto može i treba komparirati. Ovo pričanje priča iz ovih svih iskustava koje sam pokušao predstaviti je naprosto jedan jedinstveni ljudski čin. I on se ne može usporediti s nikakvim drugim činom. Dakle ako ispričate priču o jednoj smrti to je jednako tako jedinstven čin ako ispriate najiskreniju priču o smrti stotinu ljudi. Dvje priče se ne uspoređuju, ali svaka za sebe ima snagu jedne iskrene žalosti ili pokajanja pred onim lošim što se dogodilo. Tako da mislim da na svim ovim prostorima pa i u BiH bez obzira šta je napravio onaj drugi, treći, četvrti ili peti, svako samo radi motiva vlastitog piiteta, pokajanja, misli o tome da se nešto loše dogodilo, mora o tome nešto reći. U smislu da klekne i da kaže meni je žao. Svako. Mislim da bez toga teško može doći do nečega što smo mi ovde nazvali proces pomirenja. Dakle ne sme biti nikakve licitacije. Ja ću kleknuti radi onog što znam, i ništa drugo nije važno, to se tiče moje savesti. Taj vlastiti iskaz ili povezan sa vlastitom žalošću, ili pokajanje za to ako je napravio netko u moje ime. Mislim da je to princip svake budućnosti pomirenja na ovim prostorima. Hvala puno.
Yüklə 210,9 Kb.

Dostları ilə paylaş:
1   2   3   4   5




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə