Individualne razlike u kognitivnim osobinama


Struktura znanja u dugoročnom pamćenju



Yüklə 164,32 Kb.
səhifə3/4
tarix13.11.2017
ölçüsü164,32 Kb.
#10249
1   2   3   4

Struktura znanja u dugoročnom pamćenju

Želimo li prikazati kako su informacije pohranjene u dugorčnom pamćenju korisna je analogija s knjižnicom. U knjižnici se pojedine knjige lako mogu pronaći, jer su pospremljene prema određenom načelu. Knjige slična sadržaja pohranjene su pod bliskim brojevima. Znanje pohranjeno u dugoročnom pamćenju vrlo je raznovrsno i može se razvrstati u dvije šire kategorije:



  1. osobno znanje, povezano s osobnim iskustvom, događajima iz našeg života

  2. objektivno znanje, povezano sa značenjima, činjenicama, postupcima koji nisu nužno s nama u bliskoj vezi

Tulving(1972.) je predložio klasifikaciju pamćenja u dugoročnom pamćenju upravo s obzirom na osobno značenje. Epizodičko značenje često je povezano s mjestima i događajima iz osobnog iskustva. Ono je ukopljeno u semantičko znanje koje se odnosi na opće infomacije i pojmove koji nisu vezani uz osobni kontekst. Na najvišoj razini koja obuhvaća dvije prethodne, nalazi se proceduralno znanje koje određuju način izvođenja pojedinih operacija.

(npr. čitanje, sviranje, računanje).



Paivio(1971.) pak razlikuje dvije vrste pohranjenog znanja i to s obzirom na oblik pohrane. Tako govori o vizualno i o verbalno pohranjenim infomacijama. Vizualno se znanje osniva na mogućnosti vidnog predočavanja u slikama, dok verbalno znanje posatje bitno kad je riječ o apstraktnoj građi. Informacije koja je istodobno pohranjena u verbalnom i vidnom obliku možemo se lakše dosjetiti. Paivio dodatno raščlanjuje verbalno znanje koje se prema njemu javlja u tri oblika i to kao:

  1. deklarativno znanje koje se odnosi na činjenice, stavove ili skriptove. Deklarativno znanje jest ono koje nam govori da nešto jest. To je znanje o sebi, drugima i svijetu, a mjeri se dosjećanjem određenih informacija. Ono se pohranjuje u obliku pojmova koji se međusobno povezuju u mreže.

  2. proceduralno znanje koje se sastoji od pojmova, pravila i algoritama. Proceduralno znanje odnosi se na poznavanje izvođenja određenog misaonog postupka ili aktivnosti. Primjeri takvih procedura jesu poznavanje koraka u matematičkim operacijama, poznavanje pravila pri slaganju vremena u stranom jeziku i sl.

  3. metakognitivno znanje koje upravlja primjenom deklarativnog i proceduralnog znanja. Metakognicija je pojam koji se odnosi na spoznaju o mogućnostima vlastite spoznaje. Metakognicija uključuje tzv. kondicionalno znanje ili poznavanje uvjeta pod kojima se neka operacija može uspješno izvesti, kao i sposobnost samomotrenja vlastitih misaonih aktivnosti. U djece se prvi znakovi metakognicije javljaju u dobi od oko 5 godina, primjerice kada dijete kaže da je neku pjesmicu zapamtilo lako, ili neku drugu teško.



Model dubine obrade informacija

Model dubine obrade informacija usmjeren je na kvalitetu obrade informacija u radnom pamćenju(Craick i Lockhart 1972.). Autori ovog modela drže da se riječi ili pojmovi mogu obrađivati na nekoliko razina, od površinske, osjetilne razine koja polazi od analize fizikalnih obilježja do viskoko razinske semantičke analize značenja. Primjerice, učenici će prije zapamtiti nazive biljaka ako pri tom razmišljaju koja im biljka ljepše izgleda ili ljepše miriše. Isto tako bolje će se sjećati lektire ako se od njih traži da razmisle što bi oni učinili u određenoj situaciji ili objasne koji im lik iz romana najviše sliči.



SOCIJALNE TEORIJE UČENJA

  1. OPSERVACIJKO UČENJE

Socijalna teorija učenja koju je postavio Albert Bandura prihvaća većinu postavki bihevioralnih teorija učenja, ali sadrži elemente kognitivnih teorija. Prema Bandurinom mišljenju ponašanje, unutarnje kognitivne strukture i okolina su u takvom međusobnom odnosu da svaki dio utječe na ostale. Bandura je nazvan teoretičarom socijalnog učenja, jer je proučavao učenje koje se zbiva u socijalnom okruženju. Za vrijeme socijalnih interakcija, pod utjecajem ponašanja drugih ljudi u grupi, pojedinac može naučiti modificirati svoje ponašanje. Ovakvo opservacijsko učenje odvija se u 2 oblika: modeliranjem i vikarijskim učenjem

MODELIRANJE

Modeliranje se odnosi na promjene u ponašanju pojedinca koje su rezultat promatranja ponašanja drugih. Primjer: djeca ustaju za vrijeme sviranja himne jer su to vidjeli od roditelja.



Vrste modeliranja:

4 su tipa modeliranja. Zajedničko im je da pojedinac uči promatranjem ponašanja drugih.



  1. Direktno modeliranje – učenik jednostavno pokušava oponašati ponašanje modela

Pr. Učenica u 1. Razredu piše slovo na isti način na koji to čini učitelj

  1. Simboličko modeliranje – oponašanje ponašanja koje je prikazano u knjigama, filmovima ili na televiziji

Pr. Učenici se počinju oblačiti poput glavnih junaka njihove dobi u popularnoj tv seriji

  1. Sintetizirano modeliranje – razvijanje ponašanja kombiniranjem dijelova opaženih akcija

Pr. Dijete se penje na stolac kako bi otvorilo vrata kuhinjskog ormarića nakon što je vidjelo svog brata kako koristi stolac da bi uzeo knjigu s police, i svoju majku kako otvara vrata kuhinjskog ormarića

  1. Apstraktno modeliranje – stvaranje sustava pravila opažanjem primjera u kojima se ta pravila vide

Pr. Učenik zaključuje o redoslijedu pridjeva i imenica u rečenici opažajući primjere različitih rečenica

VIKARIJSKO UČENJE

Ljudi također uče promatrajući kako su drugi nagrađeni ili kažnjeni za svoje ponašanje. Takvo učenje nazivamo vikarijskim učenjem. Učitelji u razredu stalno koriste principe vikarijskog učenja. Učeni koji se loše ponaša vidi da se ozbiljan rad nagrađuje i stoga i on počinje ozbiljnije raditi.



Ishodi opservacijskog učenja: Eggen i Kauchak navode slijedeće:

  1. Učenje novih ponašanja

  2. Poticanje postojećeg ponašanja

  3. Usmjeravanje pažnje

  4. Mijenjanje inhibicija – inhibicija je ograničenje u ponašanju koje osoba sama sebi postavlja. Modeliranje može i pojačati i smanjiti inhibiciju

  5. Izazivanje emocija – Pr. Entuzijazam učitelja koji govori o nekoj temi može u određenoj mjeri prijeći i na učenike

Proces opservacijskog učenja: opservacijsko učenje odvija se u 4 faze:

  1. Usmjeravanje pažnje – prva faza opservacijskog učenja je usmjeravanje pažnje na model. Najviše pažnje privlače oni pojedinci koji imaju visok status, koji su kompetentni, stručni, te oni koji su privlačni, popularni i kojima se drugi dive. Učitelji su vrlo utjecajni modeli.

  2. Zadržavanje – kad je učitelj privukao pažnju učenika, demonstrira im ponašanje koje želi da oni oponašaju. To ponašanje mora na neki način biti pohranjeno u pamćenje kako bi ga učenici mogli kasnije reproducirati.

  3. Reprodukcija – za vrijeme ove faze učenici pokušavaju uskladiti svoje ponašanj s ponašanjem modela. U razredu je ovo povezano s procjenom koliko je učenik naučio. Primjerice, učenik je gledao kako učitelj piše slovo A, i zatim ga sam pokušava napisati nekoliko puta.

  4. Motivacija – motivacija započinje direktnim ili vikarijskim potkrepljenjem. U razredu ova faza najčešće uključuje pohvale ili dobre ocjene za uspješno oponašanje učiteljeva ponašanja. Učenici usmjeravaju pažnju na model, vježbaju i reproduciraju određeno ponašanje jer su naučili da se to učitelju sviđa, jer mu žele ugoditi.

U razredu se mogu prepoznati 3 opća tipa modeliranja:

  1. Učitelj stalno modelira način razmišljanja kako o gradivu koje se uči, tako i o različitim društvenim, političkim i vrijednosnim pitanjima. Ako se ovakvo modeliranje izvodi sustavno, ono može biti značajan faktor u socijalizaciji učenikovih stavova, vjerovanja i ponašanja.

  2. Učitelj modelira kognitivne vještine poput kreativnog mišljenja ili rješavanja problema koje se ne mogu naučiti korak po korak, nego se mogu indirektno poticati kroz modeliranje.

  3. Treći tip modeliranja uključuje demonstraciju korak po korak određenog postupka što je često najdjelotvorniji način poučavanja motornih vještina i kognitivnih vještina na nižoj razini, ali i složenih kognitivnih vještina ( poput šaha ili kartanja)



  1. SOCIJALNO – KOGNITIVISTIČKA TEORIJA UČENJA

U kasnijoj fazi razvoja svoje teorije Bandura je sve više naglašavao kogniciju, a sve manje potkrepljenje. Po njegovom mišljenju, ljudi stalno uče kognitivnim posredovanjem onoga što opažaju o odnosu između ponašanja i posljedica tog ponašanja. To vrijedi za opažnje vlastitoga ponašanja, ali i za ponašanja drugih ljudi. Bandura vjeruje da se u osnovi našeg učenja nalazi 5 temeljnih kognitivnih procesa.

  1. Simbolizacija – na temelju naših socijalnih iskustava stvaramo kognitivne modele okoline u kojoj živimo. Ti modeli usmjeravaju naše razmišljanje i donošenje odluka u socijalnim situacijama.

  2. Vikarijsko učenje – promatrajući druge učimo o mogućim ponašanjima i posljedicama njihovoga ponašanja u različitim socijalnim situacijama.

  3. Prethodno razmišljanje – možemo iskoristiti naše akumulirano socijalno učenje da bismo došli do ideja kako se ponašati, procijeniti je li to ponašanje primjereno situaciji i predvidjeti moguće posljedice takvog ponašanja.

  4. Samoregulacija – reagirajući na modeliranje i utjecaj od strane značajnih ljudi u našem životu, stavaramo standarde o tome što je prihvatljivo, a što neprihvatljivo ponašanje.

  5. Samorefleksivnost – možemo promatrati vlastite mislim i ponašanja, vraćati se na njih i donositi zaključke o budućnosti. Jedna važna kategorija zaključaka koji se stvaraju na ovaj način su uvjerenja o samoefikasnosti – procjene jesmo li sposobni učiniti sve što treba za postizanje nekog cilja.

KAKO POVEĆATI MOTIVACIJU

Kako poticati težnju k uspjehu?

Atkinson je pokazao da ljudi mogu pokušati postići cilj na dva načina: stremeći uspjehu ili izbjegavajući neuspjeh. Neuspjeh povećava motivaciju ljudi usmjerenih na postizanje uspjeha, a smanjuje motivaciju onih usmjerenih na izbjegavanje neuspjeha. Također, pojedinici usmjereni na izbjegavanje neuspjeha imaju sklonost birati ili izrazito teške ili izrazito lagane zadatke. Na taj način izbjegavaju neuspjeh. U laganim zadacima mala je vjerovatnost da će ga doživjeti, dok u teškim zadacima, ako ga i dožive, nitko ih neće za to okrivljavati.



Kako smanjiti strah od neuspjeha?

Jako dobar uspjeh u školi mogu postići samo neki učenici – ostali su ili prosječni ili loši. Natjecateljska atmosfera u razredu prenaglašava ulogu sposobnosti u postizanju školskog uspjeha tako da se učenici koji ne uspjevaju osjećaju nesposobnima. Stoga oni razvijaju različite strategije da bi izbjegli osjećaj neuspjeha i sačuvali obraz. Evo najčešćih takvih strategija:



-Ne sudjelovati, izbjegavati - neuspjeh možemo doživjeti samo ako nešto radimo, stoga mnogi loši učenici izbjegavaju svaku aktivnost, nikad se ne javljaju, ne pokušavaju napraviti ono što učiteljica traži.

-Postavljati nerealno visoke ciljeve.- ako sebi postavimo nerealno visoke ciljeve i ne ostvarimo ih, nitko nas neće optužiti za neuspjeh jer je već na početku bilo jasno da je to teško ostvariti. To je strategija koju koriste mnogi učenici i studenti.

-Postavljati preniske ciljeve - učenik sebi ne postavlja cilj koji je težak, ali ostvariv, nego cilj koji je toliko lagan da ga gotovo svi mogu dostići (pr. Dobiti dva na ispitu).

-Odlagati rad do zadnjeg trenutka - mnogi učenici i studenti odlažu učenje sve dok ne bude prekasno, no onda uvijek mogu reći da sam imao vremena, sigurno bi prošao pa se doživljeni neuspjeh pretvara u potencijalni uspjeh.

-Ne ulagati napor - mnogi učenici i studenti uče vrlo malo, u tom slučaju pad na ispitu ili loša ocjena za njih nisu neuspjeh jer ionako nisu učili.

Što može učiniti učiteljica kako bi smanjila ove negativne učeničke strategije usmjerene izbjegavanju osjećaja neuspjeha?



-Učiti učenike natjecanju sa samim sobom- vrednovati napredak svakod učenika

- Koristiti suradničko učenje- uči se u timovima sastavljenim i od dobrih i od loših učlenika

- Naučiti učenike da dijele zadatke na manje dijelove- tako učimo učenike da ne postavljaju sebi previsoke ili preniske ciljeve i tako sami sebe onemogućavaju u postizanju uspjeha

- Davati zadatke primjerene težini i povezati ulaganje napora u uspjehom- osjećaj uspjeha imamo kad riješimo težak problem zbog kojeg smo se morali truditi, da bi to uspio, učenik mora dobiti zadatak primjerene težine, a nužna je i učiteljeva pomoć i usmjerevanje

-Ne izjednačavati sposobnost s osobnom vrijednošću- to što je netko sposoban ne znači da je kao čovjek bolji od nekog tko je manje sposoban

Učiteljice bi morale pomoći učenicima da prevladavaju osjećaj bespomoćnosti (vjerovanje da bez obzira što učinili nećemo uspjeti.). To mogu učiniti naglašavanjem onoga što je pozitivno, odstranjivati negativno, polaziti od poznatog ka nepoznatom.



Kako poticati očekivanje uspjeha?

Ukoliko učiteljica očekuje da će neka djeca pokazati značajan intelektualni napredak i dobar školski uspjeh, djeca će ga doista i pokazati.



Kako učiteljice mogu učenicima prenijeti očekivanja uspjeha

Vrlo je važno učenicima prenijeti pozitivna očekivanja.Učenicima se očekivanja uspjeha mogu prenijeti sljedećim ponašanjima:



-Učenicima treba dati dovoljno vremena da odgovore na pitanja- duže vrijeme čekanja na odgovor daje učenicima poruku da učiteljica ima od njih visoka očekivanja što može pozitivno utjecati na njohov učinak

-Potrebno je izbjegavati nepotrebno naglašavanje razlika u uspjehu među učenicima

-Treba se jednako ponašati prema svim učenicima - sve učenike treba prozivati jednako često i posvetiti im jednaku količinu vremena

Kako lošim učenicima prenijeti očekivanje uspjeha

Kada neki učenik postiže loš uspjeh učiteljica počinje od njega i dalje očekivati takav uspjeh i svoja negativna očekivanja prenosi mu na različite načine. Takvo ponašanje učiteljica može se grupirati u 3 kategorije:



  • PONAŠANJE KOD ISPITIVANJA I OCJENJIVANJA (kraće čekaju odgovor na postavljeno pitanje, rjeđe ih prozivaju, od loših učenika učiteljice zahtjevaju manje-daju im lakše zadatke ili uopće ne očekuju da nešto učine),

  • DAVANJE POVRATNIH INFORMACIJA (rjeđe pohvaljuju ove učenike za dobar odgovor),

  • NAČIN KOMUNIKACIJE U RAZREDU (posvećuju manje pažnje lošim učenicima ili manje s njima razgovaraju, postavljaju lošije učenike na mjesto udaljenije od učiteljice, imaju kraći kontark očima s lošim učenicima, manje prihvaćaju i koriste njihove ideje)

Što mogu učiniti učiteljice, a da lošim učenicima ne prenose ovakva očekivanja neuspjeha nego da svojim očekivanjima uspjeha i njih potaknu na učenje?

  1. Razvijati vještine pomoću smislenih zadataka

  2. Tretiranje svakog lošeg učenika kao osobu za sebe

  3. Povezati uspjeh s ulaganjem truda

  4. Staviti naglasak na pomoć, a ne na suosjećanje - svakom učeniku treba zadavati zahtjevne zadatke, ali takve u kojima uz trud i pomoć može uspjeti

  5. Omogućiti učeniku javni uspjeh - lošim učenicima povremeno treba omogućiti da pred drugima u razredu postignu uspjeh u nekom zadatku

UPRAVLJANJE RAZREDOM I DISCIPLINA

UVOD

Roditelji, učitelji i ravnatelji navode učeničku disciplinu (nedisciplinu), kao jedan od najvećih problema u školi,a istraživanja to i potvrđuju.

Najčešći disciplinski problemi su: ometanje rada, nepoštivanje drugih učenika, opreme i učitelja, nepažnja, te nedostatak odgovornosti i motivacije.

Pojam upravljanje razredom odnosi se na ponašanja učitelja i faktorre organizacije u razredu koji dovode do stvaranja pozitivne okoline za učenje.

Pojam disciplina odnosi se na ona ponašanja učitelja koja predstavljaju reakciju na učenička ponašanja koja ometaju red, sigurnost i proces učenja.

Opća načela rukovođenja

Razred kao grupa

Učitelj je rukovoditelj razreda i trebao bi poduzeti sve da pod njegovim vodstvom razred uspješno funkcionira kao visoko kohezivna grupa. U visoko kohezivnim razredima učenici se dobro poznaju i međusobno su povezani, konflikti se konstruktivno rješavaju i nema sukobljenih pojedinaca kao ni podgrupa.

Učitelj može poticati kohezivnost razreda tako da:

-daje učenicima zadatke koji zahtjevaju suradnju

-smanji natjecanje na najmanju moguću mjeru

-potiče prosocijalno ponašanje

-pomogne svakom učeniku da se identificira s razredom kao cjelinom

-izbjegava favoriziranje nekih učenika, ne svaljuje krivicu uvijek na iste učenike
Kada razred postane grupa koja ima svog vođu,učitelj mora surađivati s njim, izbjegavati konflikte i ne ugrožavati njegov status pred grupom.

Stilovi rukovođenja razredom



Autoritarni voditelj postavlja čvrsta pravila i standarde, ali ne želi s članovima grupe raspravljati ni pregovarati o razlozima za postavljanje takvih pravila.

Demokratski voditelj pomaže uspostaviti pravila unutar grupe tako da uključuje grupu u postavljanje pravila i spreman je s članovima grupe raspravljati i pregovarati o razlozima za postavljanje takvih pravila.

Stihijski voditelj ne uspostavlja niti održava grupna pravila.

Stihijski stil rukovođenja općenito nije uspješan. Autoritarni je uspješan, ali članovi grupe obično nisu zadovoljni. Demokratski stil dovodi do pozitivnih stavova u grupi i dobrih međusobnih odnosa. Demokratski stil rukovođenja je najuspješniji iako, u situacijama kada je uspješnost grupe najvažniji cilj može biti potrebno nešto strukturiranije vođenje.

Baumrind je roditelje prema stilu odgoja podijelila na autoritativne, autoritarne i permisivne. Autoritarni roditelji naglašavali su poslušnost i konformizam,a njihova djeca su prilično nesigurna i zaokupljena time kako da ugode drugima. Autoritativni roditelji davali su objašnjenja za postavljena pravila i omogućavali su djeci inicijativu i preuzimanje odgovornosti. Njihova djeca su samopouzdanija, samostalnija, imaju dobru sliku o sebi, spremna preuzeti rizik, uspješnija i socijalno odgovornija.

Baumrind je koristila termin autoritativni stila, a ne demokratski jer se odluke ne donose većinom što je glavna karakteristika demokracije.

Autoritativno rukovođenje se naziva tako jer voditelj kao iskusna i zrela odrasla osoba zadržava odgovornost i pravo konačnog donošenja odluka.

Od članova grupe traži mišljenje, osigurava da svi razumiju zašto su određena pravila i pojedine odluke. Ponašanje autoritativnog učitelja trebalo bi pomoći učeniku da shvati i internalizira razredna pravila i ponaša se prema njima.



MODEL POSLUŠNOSTI

MODEL ODGOVORNOSTI

Naučiti učenike da poštuju naredbe

Naučiti učenike da donose odgovorne odluke

Poslušnost autoritetu

Učenje iz vlastitog ponašanja i odluka

Kazniti i nagraditi

Objasniti i primjetiti logične posljedice

Učenici nauče konformizam i poslušnost

Učenici internaliziraju razloge za postojanje pravila i nauče samoregulaciju

Model poslušnosti veže se uz autoritarnog učitelja, a Model odgovornosti uz autoritativnog učitelja.

Kako ostvariti pozitivnu okolinu za učenje?

Ključ za uspješno održavanje discipline nije u reakciji učitelja kad se problem već dogodi . Učitelji koji uspješno održavaju disciplinu su oni koji se ponašaju tako da do remećenja discipline uopće ne dođe.



Četiri su faktora o kojima trebamo voditi računa želimo li da ne dođe do remećenja discipline u razredu:

1. STRUKTURNA OBILJEŽJA RAZREDA

Pod strukturnim obilježjima razreda podrazumijevamo veličinu razreda, heterogenost učenika te neka obilježja fizičkog prostora samog razreda .

Učitelji ne mogu utjecati na veličinu razreda, ali većina želi raditi sa manjim brojem učenika. Prednosti rada u malim grupama: poučavanje se može prilagoditi specifičnim potrebama učenika u gupi, učitelj može izravno nadgledati rad učenika u grupi i odmah im dati povratnu informaciju jesu li uspješno napravili zadatak, učenici će slobodnije postavljati pitanja u maloj grupi nego pred cijelim razredom, učenici osjećaju više odgovornosti za zadatak…

Heterogenost učenika u razredu-lakše je raditi s učenicima podjednakih sposobnosti nego u razredu s izrazito iznadprosječnim i ispodprosječnim .

Fizički prostor razreda-učionica je često premala,prolazak između klupi preuzak ->treba pripaziti o sljedeća tri faktora: vidljivosti (svi učenici moraju vidjeti ploču, projicirano platno,učitelji trebaju pisati čitljivo i pregledno po ploči…), dostupnost (učenici moraju imati dovoljno prostora da ulaze i izlaze iz razreda,a da se ne sudaraju,učitelj mora imati dovoljno mjesta za kretanje između klupi za vrijeme sata…), distraktibilnost (stvari koje odvlače pažnju učenika moraju biti svedena na najmanju moguću razinu-ometanja koja dolaze izvan razreda,način na koji učenici sjede…).

Prednosti i nedostaci različitih načina sjedenja u razredu:






PREDNOSTI

NEDOSTATCI

KLUPE U REDOVIMA

-otežano je brbljanje

-potiče se učenička pažnja i usmjerenost na zadatak

-prikladno za predavanja i individualni rad učenika


-otežan je rad u grupi i grupna rasprava

-otežano praćenje nastave učenicima u zadnjim klupama



KLUPE U POLUKRUGU

-učitelj može dobro vidjeti sve učenike

-učenici se međusobno vide, vide učitelja i ploču

-potiče grupnu raspravu,a prikladno je i za predavanja


-neki misle da je na taj način učenike teže kontrolirati

-neki misle da bi takav način sjedenja učenike poticao na brbljanje



SKUPINE OD PO NEKOLIKO KLUPA

-prikladno za grupni rad

-učenici lako razmjenjuju materijale i pribor



-neki mogu teže vidjeti ploču

-veća mogućnost za brbljanje



Fizički izgled razreda utječe na šest faktora: sigurnost i zaštitu, socijalni kontakt, obavljanje zadataka, zadovoljstvo, simboličku identifikaciju,te rast i razvoj.

Yüklə 164,32 Kb.

Dostları ilə paylaş:
1   2   3   4




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə