Individualne razlike u kognitivnim osobinama
Yüklə 164,32 Kb.
|
2.POČETAK ŠKOLSKE GODINE Ponašanje učitelja prvog dana školske godine je od izuzetnog značenja za održavanje discipline u razredu tijekom čitave školske godine. -stalno su u razredu i ne dopuštaju da ih ometaju roditelji ili pojedini učenici -materijali su dobro pripremljeni,jasno prezentirani, od učenika se očekuje da odmah počnu raditi,pauze između aktivnosti su kratke -jednom postavljenja pravila se stalno nadgledaju, na ponašanje učenika koji remete pravila reagira se odmah i svaki put
Postupci se odnose na svakodnevne učeničke aktivnosti dok pravila govore o tome što je prikladno ponašanje u razredu. Definiranje pravila: -učenicima mora biti jasno što je doušteno, a što nije - usuglasiti pravila razreda s pravilima u školi -učenicima jasno navesti pravila -objasniti zašto je svako od pravila potrebno -navesti pravila u pozitivnim terminima (Dolazit ćemo u školu na vrijeme je bolje nego Nema kašnjenja) -odabrati manji broj pravila (najviše 5-7) -uključiti učenike u proces donošenja odluka 4.VRIJEME PROVEDENO U RADU Vrijeme koje učenici provode u školi nije uvijek provedeno u učenju (izleti,proslave…). Učenje je važna stvar koja je vrijedna i vremena i truda. Ako učitelj pronalazi izlike da ne bi radio, onda ni učenici neće shvaćati učenje ozbiljno. S poučavanjem se treba početi odmah na početku sata. Također je važno ne završavati sat ranije jer i to smanjuje koncentraciju učenika pred kraj sata. Održavanje reda u razredu ne bi trebalo narušavati tijek sata(oštar pogled, približavanje učeniku koji ometa sat bez opominjanja bi trebali biti dovoljan znak da se učenici smire). Najbolji način da se poveća vrijeme koje učenici provode u učenju je da sat bude zanimljiv, da uključi učenike,da ono što se uči bude u skladu s učeničkim interesima. Učitelj mora biti aktivan i ne prespor, a metode je dobro često mijenjati. Dva glavna principa za održavanje grupne pažnje su odgovornost i grupna budnost ili spremnost. Odgovornost se odnosi na stupanj u kojem učitelj drži učenike odgovornima za njihov učinak za vrijeme grupnog rada. Grupna budnost odnosi se na strategiju postavljanja pitanja koja sve učenike za vrijeme sata drži spremnima (prvo se postavi pitanje,a onda prozove učenik da odgovori). Uspješan učitelj je u stanju izaći na kraj s remećenjem discipline u razredu a da pri tome ne prekida sat.
-riječ disciplina je latinskog porijekla, znači učenje -izvorno se odnosila na samodisciplinu potrebnu za ispunjenje neke zadaće -danas se koristi u značenju navike na pokoravanje skupu propisa koji određuje način održavanja poretka i stjerivanja u red Različite su klasifikacije nepoželjnog ponašanja u razredu: 1. agresija (fizička ili verbalna) 2. nepoštenje (prepisivanje,varanje na testu,krađa) 3. prkos autoritetu (odbijanje da se slijede upute učitelja) 4. remećenje reda (brbljanje,dobacivanje papirićima,sms) 5. nesudjelovanje u radu (sanjarenje, bavljenje drugim aktivnostima) UZROCI ŠKOLSKE NEDISCIPLINE
OSTVARIVANJE DISCIPLINE Rješavanje svakodnevnih razrednih problema Odmah na početku zajedničkog rada treba definirati pravila ponašanja, a potom dobro strukturirati nastavno vrijeme. A kada se problem ipak pojavi, treba ga riješiti, a istovremeno treba spriječiti nepotrebno narušavanje nastavnog rada. Načelo najmanje intervencije – ne treba praviti veliku frku ako se stvar dade riješiti malim zahavatom. Primjena u razredu: 1) Neverbalni znaci – najčešće je dovoljno samo pogledati učenika koji se bavi nekom nedopuštenom aktivnošću, a ako to nije dovoljno učitelj može doći do njega, ne prekidajući ono što govori, može ga dotaknuti ili mu eventualno zapljeniti stvar s kojom se igra. 2)Hvaljenje ispravnog ponašanja- Ako neki učenik višekratno ponavlja neku ometajuću aktivnost, npr. umjesto da mirno digne ruku kad želi odgovoriti, skače s mjesta i viče, treba ga uloviti u situaciji kad se ipak javio kako treba i za to ga pohvaliti. Istodobno, skakanje treba ignorirati. 3) Hvaljenje drugih učenika – ako se učenik ne uspijeva uloviti u poželjnoj reakciji, pohvaliti treba one koji dižu ruku kako se očekuje. 4) Izravni zahtjev – ako ne djeluju ni neverbalni zahtjevi ni pohvale učeniku se upućuje izravni zahtjev npr. Marko, prestani prepisivati! Pri tome ne smijemo učenika etiketirati kao glupog, zločestog ili bezobraznog, već naglasak mora biti na njegovom ponašanju. 5) Ponavljanje zahtjeva – Nije li učenik uvažio zahtjev od prve, treba ga ponoviti u istom obliku kako bi shvatio da učitelj doista misli ozbiljno. Ta se metoda još zove metoda pokvarene poloče, a dio je tzv. asertivnog programa. 6) Posljedice – ako sve navedeno ne djeluje, učitelj treba suočiti učenika s posljedicama , npr. Vidim li te još jedamput da prepisuješ oduzet cu ti test !
Jedini sigurni pokazatelj je gubljenje tj. gašenje nepoželjnog ponašanja. Međutim, mnogi učitelji i roditelji nastavljaju kažnjavati ne uviđajući da kazna ne djeluje i da zapravo potiču neželjeno ponašanje . Ako se neželjeno ponašanje ponavlja to znači da se ono zapravo nagrađuje, a tri su moguća izvora nagrade: 1) Pažnja učitelja ima jače pozitivno djelovanje nego što su negativni efekti kazne. Ako je dijete željno pažnje tada mu je i negativna pažnja bolja od ikake 2) Pažnja suučesnika - dobar razlog za ponavljanje lošeg ponašanja: oni se pritom dobro zabavljaju 3) Razbijanje dosade – ne treba zanemariti kao razlog nepodopštinama . Što učiniti? Učitelj mora doista uporno ignorirati učenikove ispade ili zaista kazniti nepoželjno ponašanje, a istovremeno nagrađivati željeno ponašanje. Treba također ostvariti suradnju s učenicima u razredu koji isto tako trebaju ignorirati ovakve ispade.
Njezin glavni cilj je zamjena neprihvatljivog ponašanja prihvatljivim. Da bi se to ostvarilo potrebno je osigurati da posljedice koje slijede nakon učinkovitog ponašanja budu takve da potkrepljuju poželjno, a ne nepoželjno ponašanje. Cijeli proces modifikacije neželjenog ponašanja odvija se u nekoliko etapa:
2) Odrediti čime ćete i kada potkrepljivati željeno ponašanje. Nagrade mogu biti:
3) Odrediti, ako je potrebno, vrste kazne i načine njihove primjene, ali imati na umu da je kazna zadnja mjera u nastojanju da se spriječi neželjeno ponašanje 4)Smanjiti učestalost potkrepljivanja nakon što se ponašanje učenika popravi
Koncept restitucije – način da se upravlja učenicima, a da se pritom ne naruši njihovo samopoštovanje. - Restitucija pomaže u unutarnjoj procjeni onog što čovjek sam može učiniti kako bi ispravio svoju pogrešku. Suočava ga s posljedicama onoga što čini i traži da sam odredi način kako će stvar popraviti. – Restituciju obilježava sljedeće: povezana je s nekom višom vrijednosti, jača osobu koja je pogriješila, zadovoljavajuća je naknada za oštećenog, počinitelj se treba potruditi, malo je vjerojatno da će se greška ponoviti, nema kritike, krivnje i ljutnje Snaga je restitucije u tome što, davanjem prilike da se šteta ispravi, dijete postaje jače – kroz vlastiti trud vraća mu se samopoštovanje, a i oštećeni dobiva odgovarajuću kompenzaciju.
Istraživanja pokazuju da se suradnja s roditeljima prvenstveno očituje na višestrukoj dobiti učenika što se tiče boljeg ponašanja, rješavanja disciplinskih problema, boljim ocjenama, redovitijem polasku škole, većom voljom da se pišu domaće zadaće. Učitelj će, poznavajući djetetove roditelje i uvjete u kojima obitelj živi, moći bolje razumijeti djetetovo ponašanje u školi.
KAKO UNAPRIJEDITI SURADNJU S RODITELJIMA Izvor sukoba roditelja i učitelja (najčešći):
Što sve učitelj može učiniti - uspostavite komunikaciju s roditeljima na samom početku školske godine. Nemojte čekati da se dogodi problem. - upoznajte što detaljnije obitelj svakog učenik - komunikaciju održavajte tijekom cijele školske godine - ako se roditelji ne pojavljuju na roditeljskim sastancima ili informacijama, nazovite ih ili im napišite pismo. Nemojte ih napadati i optuživati - nemojte roditeljima govoriti o lošim stvarima u njihova djeteta, recite zato svaki put i ono što je dobro i ono što je loše
Teški su oni roditelji što se u školu stalno dolaze zbog nečega žaliti. - ako ste učinili pogrešku odmah to priznajte ravnatelju prije nego teški roditelj stigne u školu - naučite slušati. Učitelj se često počme braniti prije nego čuje što roditelja muči - nakon što je jedan problem riješen, nemojte se na njega vraćati - ostanite mirni i ne dajte se uvući u prepirku Edukacija učitelja za suradnju s roditeljima Programski sadržaji osposobljavanja učitelja za rad s roditeljima mogli bi se uvjetno podijeliti: 1) metodički sadržaji : sadržaji vezani uz organizaciju i ostvarivanje djelotvorne suradnje s roditeljima npr. principi rada s roditeljima, oblici i sadržaji suradnje obitelji i škole, organizacija roditeljskog sastanka, dinamika grupnog rada, kultura komunikacije, ponašanje u konfliktnim i frustriranim situacijama, metode upoznavanja ljudi 2) edukacijski sadržaji : sadržaji vezani uz neposredno, praktično, unapređivanje roditeljske funkcije i pedagoške kulture općenito -psihoedukacijski pristup – kroz njega se članove obitelji nastoji osposobiti za razumijevanje i adekvatnu primjenu novih stavova, vještina i obrazaca ponašanja u svakodnevnom životu, a koji će im omogućiti da se riješe aktualnih problema i djelotvorno spriječe buduće sukobe POUČAVANJE MATEMATIKE I PRIRODNIH ZNANOSTI PREDŠKOLSKA NEFORMALNA MATEMATIČKA ZNANJA Učenje matematičkih pojmova počinje vrlo rano. Tijekom 2.god. mnoga djeca nauče nazive brojeva no ne pridružuju im značenje, do predškolske dobi obično svladaju brojenje do 10. U početku školovanja rade neke greške, npr. preskakanje desetice (28,29,40...), zastajkivanje u brojenju na broju koji završava s 9 ili 0 i sl. Predškolska djeca koriste i različite strategije zbrajanja (prebrojavanje prstima, rastavljanje pribrojnika na jednake brojeve i pribrajanje ostatka (4+4=8 i još 1 je 9)) i oduzimanja (podizanje i spuštanje prstića,dozivanje rezultata iz dugoročnog pamćenja i sl.). Prije polaska u školu djeca usvoje predmatematičke pojmove poput gore-dolje, veliko-malo i sl. ŠKOLSKA MATEMATIKA Školsko poučavanje matematike treba se što jasnije nadovezati na dječja svakodnevna iskustva iako se ponekad od djece traži da se suočavaju s apstraktnim pojmovima. Brojke u početku često nemaju značenje i čine zadatke teškima. Naglasak se stavlja na važnost matematičkih operacija s brojevima, a ne na rješavanje problema. Djeca to mehanički rješavaju i problemske matematičke zadatke doživljavaju kao apstraktne probleme koje ne moraju razumjeti da bi ih riješili. JE LI VAŽNIJE POUČAVANJE POJMOVA ILI POSTUPAKA Neka matematička znanja se mogu svrstati u jednu ili drugu skupinu, dok druga pripadaju u obje ili pak ni u jednu. Znanje pojmova uključuje razumijevanje i smještanje pojma u kognitivnu shemu. Novo se znanje umrežuje s postojećim ili se stvaraju nove veze između već usvojenih pojmova. Asocijacionističke teorije -potiču uvježbavanje postupaka -Thorndike tvrdio kako valja uvježbati ono što učenik radi, naučiti numeričke činjenice, pravila i algoritme -Bisanz i Dunn (1995.) provode istraživanja Kognitivističke teorije -uče da treba poučavati i razjasniti pojmove i organizirati kognitivne sheme -postupci se mogu uvoditi smisleno, a ne mehanički; djeca su sposobna riješiti složene matematičke probleme ukoliko se situacija poveže s njihovim životnim iskustvom -kognitivisti smatraju da školska matematika mora uvažavati kognitivni razvoj djece, te da se učenika može poučiti strateški razmišljati -postupci trebaju služiti za rješavnje matematičkih problema no treba ih i razumjeti da bi bili primjenjivi u novoj situaciji; poznavanje postupka trebalo bi se temeljiti na razumijevanju pojmova
-ishodište pristupa u teorijama Piageta i Vigotskog -svako učenje se zbiva kroz socijalnu interakciju, tj. učenik će biti potaknut reakcijama drugih učenika i zadaća učiteljice je organizirati takvo okruženje-rasprave, suradničko učenje i sl. -učiteljice pomaže učeniku da nadograđuje novo na postojeće znanje -konstruktivisti ističu kako učenike treba suočiti sa složenim situacjama koje će potaknuti rješavanje problema
Starija ispitivanja pronalaze razlike u korist muških ispitanika, dok noviji radovi pokazuju da smjer razlika ovisi o dobi ispitanika i vrsti primjenjenih zadataka (Marshall i Smith). Međutim ukoliko se u obzir uzmu vrsta zadataka i dob ispitanika, djevojčice su nešto uspješnije u računanju u osnovnoškolskoj dobi, a srednjoškolci, studenti i odrasli muški ispitanici su uspješniji u rješavanju problemskih matematičkih zadataka. Kad je riječ o školskim ocjenama iz matematike, djevojčice su nešto uspješnije od dječaka (Hyde i sur. 1990.), a studentice imaju jednake ocjene u mat. kolegijima kao i njihovi kolege. Danas nije još jasan uzrok razlika među spolovima u uspješnosti u matematici. POUČAVANJE PRIRODNIH ZNANOSTI Prirodne znanosti su učenicima teške jer programi zahtijevaju usvajanje velikog broja novih činjenica i pojmova od kojih su mnogi na apstraktnoj razini. Djeca često imaju neka svoja pogrešna uvjerenja što dovodi do toga da vjeruju kako ono što su naučili u školi vrijedi za školu, ali ne i u stvarnom životu. Konstruktivisti ističu važnost učenja otkrićem- treba provoditi eksperimente i postavljati hipoteze koje se provjeravaju i dolazi se do rješenja problema. Cilj poučavanja je da tako usvojena znanja učenici znaju kasnije primijeniti u životu.
Podatci se, aktivnošću senzornih organa, pretvaraju u fiziološke reprezentante koji se sasvim kratkotrajno zadržavaju u skladištima senzornog pamćenja. Iz tog se skaldišta reprezentanti identificiraju i kodiraju u tzv. kratkoročnom skladištu. U kratkoročnom skladištu podatci se selekcioniraju. Oni podatci koji privuku našu pozornost, zatim oni koje smo organizirali ili ih više puta ponovili, transponiraju se u tzv. dugoročno skladište. Iz dugoročnog se skladišta , kad to zatreba, dozivaju pohranjeni podatci. Podatci pohranjeni u dugoročnom pamćenju mogu se izgubiti iz naše kontrole te ih smatramo zaboravljenima. Osim što kratko taje ( najčešće nekoliko sekundi) operativno ili kratkotrajno pamćenje ima i razmjerno malen kapacitet, a interferencija se u njemu događa znatno lakše nego u dugoročnom pamćenju.
U analizi značenja podražaja tj. u njegovoj identifikaciji, sudjeluju neuroni (ili samo jedan neuron) koji su stekli funkciju reprezentiranja tog podražaja u mozgu. To su tragovi pamćenja, engrami, mnemogrami ili nervni modeli. Aktiviranjem određenog reprezentanta prijašnjih zbivanja stavljaju se u funkciju i reprezentanti zbivanja koja su s njima povezana.Tako nastaje karakteristično obrađivanje informacija, povezivanje, kombiniranje i usklađivanje sa zahtjevima situacije, ali i s vlastitim osobinama. Pamćenje je dinamičko pa u pamćenju, osobito složenih zbivanja, nastaju stanovite promjene koje su određene prethodnim iskustvom, stavovima, namjerama itd. (F.C.Bartlett). I učenje i dosjećanje aktivni su procesi, usmjereni na traženje smisla, te se zbog toga podatci transformiraju. Te transformacije mogu biti tolike da nastaju potpuno nove konstrukcije tj. izmišljene. Pri učenju i reproduciranju formira se vlastiti smisao teksta, koji se više ili manje razlikuje od izvornika. Stupanj vjernosti izvorniku ovisi o tzv. metamemoriji.To je poznavanje vlastitog sustava pamćenja, a čine ga dva glavna aspekta: a) poznavanje načina kako se informacije određene vrste transponiraju iz kratkoročnog u dugoročno pamćenje. b) poznavanje sadržaja svoga dugoročnog pamćenja. Organizacija dugoročnog pamćenja Najviše je istraženo verbalno dugoročno pamćenje. Ono što je pohranjeno u verbalnom dugoročnom pamćenju obično se rabi u jednom od dva glavna oblika: tvrdnja i intelektualna vještina.
Riječ ima svojstva i ona su pohranjena zajedno s njom. Analizom svojstava otkrivamo značenje riječi. Što riječi imaju više zajedničkih svojstava, sličnije su po značenju Značenja riječi i pravila njihova kombiniranja u rečenici sadržaji su semantičkog pamćenja. Dakle, semantičko pamćenje sadrži činjenice i pravila npr. Znanje da Ivan ima sestru Mariju, pravilo zbrajanja i oduzimanja.
Tragovi u kratkoročnom pamćenju su električne promjene odnosno protjecanje živčanih impulsa određenim neuronima. To su funkcionalne promjene u živčanom sustavu. Zbog tih događaja se stvaraju u živčanim stanicama nove bjelančevine, koje od stanične jezgre putuju aksonom do sinapse (mjesta prijelaza živčanog uzbuđenja s jedne živčane stanice na drugu). Ako proizvodnja bjelančevina nije dovoljna ili se prekine, informacija, iako je bila obrađena u kratkoročnom pamćenju, neće preći u dugoročno pamćenje. Ako se kemijska promjena dogodila znači da se trag učvrstio i postao dijelom dugoročnog pamćenja . Informacije se pamte ako zbog nečeg privuku našu pozornost, ako ih prikladno organiziramo ili ako ih dovoljno puta ponovimo.
U učenju složenih tema dolazi do procjenjivanja dijelova na važnije i manje važne. Bolje se pamte oni dijelovi koji se procijenjuju najvažnijima. Razvrstavanje dijelova prema važnosti je svojstveno organiziranje građe koja se uči. Integriranje novih i starih informacija zapravo je ponavljanje i jednih i drugih u novom obliku, nerijetko i s novim smislom.Razlikujemo: a) integracijsko ponavljanje koje nove informacije ugrađuje u postojeće sheme ili izaziva stvaranje novih shema (zajedno sa starim informacijama) b) obično ponavljanje - bez povezivanja s drugim informacijama, tj. svjesno zadržavanje informacije u obliku u kojem je primljena.
Brzina zaboravljanja uvelike ovisi o stupnju naučenosti građe, a mnogo manje o njezinoj težini. Teorije zaboravljanja: Freudova teorija represije kaže da neke neugodne doživljaje potiskujemo u podsvijest i time se njih prestajemo sjećati. Međutim, ta teorija ne objašnjava kako se to događa. Teorije zaboravljanja s eksperimentalnom potporom: Teorija slabljenja traga – kaže da trag pamćenja slabi jer se građa koju trag reprezentira u mozgu ne ponavlja. Teorija interferencije – ističe da trag u mozgu ne slabi, nego dolazi do uzajamnog ometanja različitih tagova, te se smanjuje njihova uporabljivost tj. mogućnost dovođenja na svjesnu razinu. Npr. Ako nam jave da je sastank sutra u 10, a nakon toga javi da je sutra u 9 postoji mogućnost da ne dođemo na vrijem na sastanak. Teorija pogrešnog plana reprodukcije – plan reprodukcije stvara se u procesu učenja. Ako se u testu pamćenjane primjeni taj isti plan nastaju greške u reprodukciji. Npr. Danas se ne možemo sjetiti onog što smo znali juče, al sutra bez ponovnog učenja to možemo lako reproducirati. Gubljenje informacija iz kratkoročnog pamćenja Razlozi: 1) Zbog količina informacija koja se obrađuju u kratkoročnom pamćenju. Ako je kapacitet kratkoročnog pamćenja 5-9 informacijskih jedinica nije svejedno obrađujemo li istodobno npr. jednu ili devet. Važno je da dok obrađujemo količinu informacija blisku maksimalnoj , ne treba dopustiti ulaz novih informacija. Međutim , kapacitet kratkoročnog pamćenja možemo povećati sjedinjavanjem informacija u kategorije višeg reda. 2) Zbog sličnosti među različitim zadatcima koji se obavljaju u kratkoročnom pamćenju 3) Zbog složenosti građe tj. složenosti zadataka koji se obavljaju u kratkoročnom pamćenju.
Informacije pohranjene u dugoročnom pamćenju se zapravo odande nikad ne gube. Ono što nazivamo zaboravljanjem iz dugoročnog pamćenja zapravo je smanjena mogućnost aktiviranja tragova nekih informacija na svjesnoj razini. Uzroci toga mogu biti: slabljenje tragova( ali ne i nestajanje), intreferencija (mješanje različitih tragova) i korištenje pogrešnog plana reprodukcije. Dugoročno pamćenje je permenentrno, u prilog tome idu nalazi: 1)Razlika između raspoloživosti i dostupnosti informacija – u pamćenju je pohranjeno više informacija nego što ih u određenom trenutku možemo upotrijebiti . 2) Superiornost prepoznavanja nad dosjećanjem – određenu formulu ne možemo reproducirati, ali je možemo prepoznati (njezin trag je dakle sadržan u pamćenju, posrijedi je način akriviranja tog traga 3) Ušteda – da naučimo neku građu trebamo npr. 10 min, nakon nekog vremena tu građu ne možemo reproducirati , zatim učimo ponovno istu građu i potrebno nam je 5 min da naučimo (tragovi prethodnog učenja nisu nestali nego se nisu mogli aktivirati). Poremećaji pam enja razni uzroci: bolest mozga, oštećenja mozga i njegove degeneracije te različiti psihološki razlozi npr. vrlo jake neugodne emocije. 1) Hipomnezija – smanjenje sposobnosti zapamćivanja novih i korštenja prije stečenih informacija. Osim kod duševnih bolesnika, javlja se sa starenjem. 2) Amnezija – potpun gubitak pamćenja tjekom određenog razdoblja u čovjekovom životu ili za sav život. Amnezije nastaju obično zbog udarcau glavu ili jakog emocionalnog šoka, traju neko vrijeme i postupno slabe, te mogu i nestati. Retrogradna amnezija – kak se bolesnik ne može sjetiti onoga što je prethodilo amneziji. Anterogradna amnezija – nemogućnost prisjećanja dogašaja nakon amnezije. 3) Paramnezija – lažno sjećanje. Čovjek vjeruje da je nešto već susreo, iako nije. 4) Hipermnezija – nesposobnost zaboravljanja nekih doživlaja, osobito pamćenje nevažnih pojedinosti.
Hijerarkiska klasifikacija tipova učenja R.M. Gagnea: 1) Klasično uvjetovanje – učenje znaka tj. učenje općeg difuznog odgovora na određeni znak 2) Instrumentalno uvjetovanje – povećanje ili smanjenje vjerojatnosti da će se ponoviti neka spontano izvedena aktivnost, ovisno o tome je li njezina posljedica pozitivna ili negativna. 3) Učenje niza motoričkih reakcija – povezivanje jednostavnijih motoričkih reakcija u složeniju npr. vještina hodanja. 4)Učenje niza verbalnih reakcija 5) Učenje višestrukog razlikovanja – različito reagiranje na različite podražaje 6) Učenje pojmova – davanje zajedničkog odgovora na različite podražaje koji svi imaju nešto zajedničko 7) Učenje načela, pravila i zakona – učenje povezivanja dvaju ili više pojmova 8) Rješavanje problema – povezivanje prije naučenih načela Učenje uvjetovanjem javlja se u tri različita oblika (klasično, instrumentalno i opservacisko). Uvjetovanje kod ljudi : - emocionalno uvjetovanje -semantičko uvjetovanje je uvjetovanje na značenje, a manje na fizičke osobine podražaja. - verbalno uvjetovanje je klasično uvjetovanje u kojem ulogu podražaja obavlja verbalni stimulans.
To su usmjerene motorne aktivnosti pod kontrolom osjetilnih organa. Mogu biti pretežito perceptivne i pretežito motorne. U razvoju psihomotrone vještine primarno značenje imaju razvoj plana aktivnosti. To je određenje onoga što se želi ili mora postići i načina postizanja. Kad točno znamo što treba učiniti usklađujemo, kombiniramo i ispravljamo aktivnosti prema tom cilju. Psihomotrone se vještine najčešće razvijaju povezivanjem manjih jedinica aktivnosti u složenije (senzorno – motorne sheme) koje se kao repertoari ponašanja pohranjuju u dugoročno pamćenje. Yüklə 164,32 Kb. Dostları ilə paylaş:
|