Širi teorijski okvir u kojem se javlja učenje o pravdi: Aristotelova Etika. Širi teorijski okvir u kojem se javlja učenje o pravdi: Aristotelova Etika



Yüklə 494 b.
tarix23.11.2017
ölçüsü494 b.
#12068



Širi teorijski okvir u kojem se javlja učenje o pravdi: Aristotelova Etika.

  • Širi teorijski okvir u kojem se javlja učenje o pravdi: Aristotelova Etika.

  • Reč pravda (i nepravda) se upotrebljava u dva osnovna značenja. Pravedan je onaj:

    • 1) koji je prema drugima moralno ispravan uopšte (u skladu sa zakonima)
    • 2) koji pošteno primenjuje princip jednakosti u odnosu na druge kad je reč o raspodeli dobara i tereta
  • Prva vrsta pravde je pravda uopšte ili pravda kao potpuna vrlina, a druga je posebna pravda ili pravda kao jedna od vrlina.



Pravednost uopšte jeste moralna ispravnost prema drugima – vrlina koja unapredjuje sreću i dobar život ljudi u zajednici.

  • Pravednost uopšte jeste moralna ispravnost prema drugima – vrlina koja unapredjuje sreću i dobar život ljudi u zajednici.

  • U tom smislu ona je društvena, intersubjektivna – pravednost uopšte je usmerena na drugog, njeno upražnjavanje koristi drugome!

  • Nisu sve vrline uvek usmerene prema drugome (npr. umerenost, mudrost, hrabrost) - zato je pravednost uopšte najviša, potpuna vrlina, jer praktikovati vrlinu prema drugima je teško, veli Aristotel.



Ovu opštu pravdu Aristotel naziva još i zakonskom pravdom.

  • Ovu opštu pravdu Aristotel naziva još i zakonskom pravdom.

  • Razlog za to je što se zakonima uređuje ponašanje u zajednici koje potencijalno obuhvata sve što je moralno ispravno i ponašanjem u skladu sa zakonom zahtevi moralne ispravnosti primenjuju se i prema drugima a ne samo prema sebi.



Aristotel posvećuje veću pažnju takozvanoj posebnoj pravdi ili pravednosti koja je samo jedna od vrlina, koja je samo deo moralne ispravnosti.

  • Aristotel posvećuje veću pažnju takozvanoj posebnoj pravdi ili pravednosti koja je samo jedna od vrlina, koja je samo deo moralne ispravnosti.

  • Za nju je karakteristično da se ispoljava prilikom svakog društvenog odnosa u kojem dolazi do (pre)raspodele dobara i to, kako veli Aristotel, u skladu s jednakošću, to jest kako dalje precizira, u skladu sa srazmerom.



Posebna pravda dolazi do izražaja prilikom (1) raspodele društvenih dobara (počasti, novca, sigurnosti) ili prilikom (2) “transakcija” u privatnim odnosima.

  • Posebna pravda dolazi do izražaja prilikom (1) raspodele društvenih dobara (počasti, novca, sigurnosti) ili prilikom (2) “transakcija” u privatnim odnosima.

  • Prvu Aristotel naziva distributivnom a drugu korektivnom, koju opet deli na pravdu koja se odnosi na:

    • a) transakcije u dobrovoljnim odnosima (ugovorni i slični odnosi razmene) i
    • b) transakcije u nedobrovoljnim odnosima (odnosi nastali iz nanošenja štete i prestupa)


Proporcionalna srazmera (četiri člana)

  • Proporcionalna srazmera (četiri člana)

  • - A : B = a : b

  • - prema njoj se raspodeljuju društvena dobra i tereti

  • Kod ove vrste pravde bitna je srazmerna distibucija dobara i tereta u političkoj zajednici (mada je ona primenljiva na bilo koju zajednicu).

  • “Svađe i optužbe nastaju ili ako nejednaki dobijaju jednako ili ako jednaki dobijaju nejednako”



Šta je jednako, a šta nejednako, to jest prema kojoj srazmeri neko nešto dobija zavisi od zasluge – ali kriterijum po kojem se “zaslužuje” ne razumeju svi na isti način:

  • Šta je jednako, a šta nejednako, to jest prema kojoj srazmeri neko nešto dobija zavisi od zasluge – ali kriterijum po kojem se “zaslužuje” ne razumeju svi na isti način:

    • Demokrate smatraju da je to sloboda
    • Aristokrate ističu ličnu vrednost
    • Oligarsi ističu bogatstvo ili poreklo kao kriterijum
  • Sam Aristotel, bar kad je reč o “raspodeli” vlasti u zajednici, davao je prednost ličnoj vrednosti i vrlini, a kad je reč recimo o raspodeli novca, ličnom doprinosu.





  • - A=a

  • - jednakost po aritmetičkoj proporciji - kao sredina između prevelikog i premalog

  • - uspostavlja ravnotežu između dobitaka i gubitaka

  • - pravda u transakcijama dobrovoljnim (razmenska pravda) i nedobrovoljnim (naknada štete)



Kod korektivne pravde, Aristotel insistira na recipročnosti, to jest jednakosti dobitaka i gubitaka (štete i koristi), koja mora da postoji prilikom međusobnih transakcija

  • Kod korektivne pravde, Aristotel insistira na recipročnosti, to jest jednakosti dobitaka i gubitaka (štete i koristi), koja mora da postoji prilikom međusobnih transakcija

  • U ovoj vrsti pravde ne vodi se računa o zaslugama ili bilo kojim ličnim svojstvima lica – ona se posmatraju kao dve strane koje su bile jednake (u pogledu udela u određenim dobrima) pre nego što je nepravda počinjena – i tu jednakost treba ponovo uspostaviti.



U ugovornim odnosima koji počivaju na transakcijama, pravedno je vraćanje u aritmetičkoj srazmeri, ali ne uvek po pukoj jednakosti.

  • U ugovornim odnosima koji počivaju na transakcijama, pravedno je vraćanje u aritmetičkoj srazmeri, ali ne uvek po pukoj jednakosti.

  • Da bi se mogla odrediti ta srazmera između dobitka i gubitka prilikom razmene, mora da postoji opšte merilo vrednosti pomoću kojeg se upoređuju dobitak i gubitak u konkretnom slučaju – mora da postoji skala vrednosti koja omogućava međusobno merljivost.

  • Ta skala vrednosti je prema Aristotelu monetarna - “Novac čini sve stvari merljivim”.



Korektivna pravda koriguje nepravedne transakcije.

  • Korektivna pravda koriguje nepravedne transakcije.

  • O njenoj primeni stara se sudija kada odlučuje o (pre)raspodeli dobitaka i gubitaka, uspostavljajući narušenu jednakost. Sudija treba da bude nepristrasan, to jest da se drži sredine.

  • I korektivna pravda, premda se naziva još i individualnom, vezana je za život u političkoj zajednici u kojoj različiti ali međusobno jednaki ljudi razmenjuju usluge i protivusluge ili nanose štetu jedni drugima



Istinski polis je samodovoljna zajednica različitih, ali slobodnih i jednakih ljudi koje na okupu drže uzajamne protivusluge (transakcije).

  • Istinski polis je samodovoljna zajednica različitih, ali slobodnih i jednakih ljudi koje na okupu drže uzajamne protivusluge (transakcije).

  • One treba da se obavljaju prema načelu srazmere – tako da ispunjavaju zahteve pravde

  • Uloga zakona je da uređuju život u zajednici putem važećih normi (koje Aristotel deli na prirodne i konvencionalne)



ZAKLJUČAK: Da bi zakoni obavili svoju ulogu, to jest unapredjivali sreću i dobrobit zajednice, jasno je da moraju biti u skladu sa zahtevima pravednosti – dakle, da održavaju srazmeru u (pre)raspodeli dobara i tereta između približno jednakih i slobodnih ljudi.

  • ZAKLJUČAK: Da bi zakoni obavili svoju ulogu, to jest unapredjivali sreću i dobrobit zajednice, jasno je da moraju biti u skladu sa zahtevima pravednosti – dakle, da održavaju srazmeru u (pre)raspodeli dobara i tereta između približno jednakih i slobodnih ljudi.

  • Uloga zakonodavca i uloga sudija



Značaj Aristotelovog poimanja pravde je velik

  • Značaj Aristotelovog poimanja pravde je velik

  • Aristotel pravdu shvata u dva smisla: u opštem smislu kao potpunu, najvišu vrlinu i posebnom smislu kao srazmernost u odnosima preraspodele dobitaka i gubitaka ili dobara i tereta. 

  • Pravednost uvek postoji samo u odnosu na nekog drugog – intersubjektivnost pravde (stoga je nemoguće biti nepravedan prema sebi).



„[Pravedan čovek dela tako] da kada raspodeljuje između sebe i drugog ili između druga dva čoveka ne dela tako da sebi daje više a drugome manje onoga što smatra poželjnim (i obrnuto kada je reč o onome što je štetno), nego i sebi i drugom daje jednako u skladu sa srazmerom (proporcijom), a isto tako i kada su u pitanju druga dva lica. Nepravda je...ono što je u suprotnosti sa srazmerom...“

  • „[Pravedan čovek dela tako] da kada raspodeljuje između sebe i drugog ili između druga dva čoveka ne dela tako da sebi daje više a drugome manje onoga što smatra poželjnim (i obrnuto kada je reč o onome što je štetno), nego i sebi i drugom daje jednako u skladu sa srazmerom (proporcijom), a isto tako i kada su u pitanju druga dva lica. Nepravda je...ono što je u suprotnosti sa srazmerom...“



Ideja da pravda podrazumeva srazmernost, meru, uklapa se u Aristotelovu etičku “doktrinu sredine”. I pravda je sredina –u smislu da svako “dobije” svoje, odnosno ni previše ni premalo.

  • Ideja da pravda podrazumeva srazmernost, meru, uklapa se u Aristotelovu etičku “doktrinu sredine”. I pravda je sredina –u smislu da svako “dobije” svoje, odnosno ni previše ni premalo.



I najvaljaniji zakoni mogu krutom primenom na konkretne slučajeve da proizvedu nepravdu – to proizilazi iz same prirode zakona kao opšteg pravila.

  • I najvaljaniji zakoni mogu krutom primenom na konkretne slučajeve da proizvedu nepravdu – to proizilazi iz same prirode zakona kao opšteg pravila.

  • Suština pravičnog – da ispravlja zakon u slučaju u kojem bi on zbog svoje opštosti ispao nepravedan

  • Pravičnost je razboritost koja koriguje pisani zakon

  • Otuda i reč koju Aristotel koristi (ἐπιείκεια) a koja izvorno znači primerenost, ali i razboritost.



Dakle, pravičnost nikako ne znači odstupanje od opštosti zakona iz samilosti ili slabosti, već upravo radi ostvarenja pravde.

  • Dakle, pravičnost nikako ne znači odstupanje od opštosti zakona iz samilosti ili slabosti, već upravo radi ostvarenja pravde.

  • U tom smislu, pravičnost je isto što i pravda, s tim što je ona pravda pojedinačnog slučaja.

  • Pretpostavljamo da bi zakonodavac tako postupio kad bi imao u vidu naročite okolnosti konkretnog slučaja



Yüklə 494 b.

Dostları ilə paylaş:




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə