Istorija filozofije 3a, vezbe, 25. 10. 2013. Prvi deo casa



Yüklə 301,69 Kb.
səhifə5/11
tarix06.02.2018
ölçüsü301,69 Kb.
#26009
1   2   3   4   5   6   7   8   9   10   11

Pod jedno pravilo – to bi bila neka partikularisticka upotreba moci sudjenja, Kant to jos uvek nema to u vidu, ona ce pre biti vazna za refleksivnu, a ne odredbenu moc sudjenja. Odredbena moc sudjenja mora da ima pravilo koje ima neki opsti karakter.

Kaze da predstava predmeta mora biti slicna sa pojmom. Naglasak je na ovome slicno da bi uopste mogla biti izvrsena primena tih kategorija i podvodjenje predmeta pod kategoriju. Slicna znaci da pojam mora da sadrzi ono sto se predstavlja u predmetu koji se podvodi pod taj pojam. Daje primer sa tanjirom – to je empiricki pojam i ima slicnosti sa geometrijskim pojmom kruga po tome sto okruglina koja se zamislja u geometrijskom pojmu kruga odgovara empirickom pojmu tanjira. Tako da ako gledamo ovaj sto empiricki pojam stola odgovara bilo kom pojmu pravougaonika i to nam je zapravo dovoljna slicnost.



Nalazite nesto sto spaja dve tako raznorodne stvari kao sto su opazaji i pojmovi. Kant dalje nalazi trecu stvar u odnosu na ono prethodno. Imali smo pojmove i opazaje, i to je delovalo kao nesto jednostavno, pa smo morali da uvedemo apercepciju, ali ni to nije bilo dovoljno pa smo morali da uvedemo dve vrste uobrazilje, pa ni to nije bilo dovoljno pa uvodimo sad moc sudjenja, ni to nije dovoljno pa uvodimo osnovne stavove, ali ni to nije dovoljno nego nam treba sematizam.

I utoliko se kaze da se jedan predmet nalazi pod jednim pojmom – ukoliko postoji slicnost. I sad, ti cisti pojmovi razuma se razlikuju od empirickih –cisti pojmovi razuma mogu naci u nekim opazajima, onda je pitanje kako je uopste moguca subsunkcija fizickih opazaja pod ciste pojmove razuma, ili primena kategorija na pojave. I onda trl.doktrina moci sudjenja treba da odgovori na to pitanje. Onda da bi objasnio sta to stoji izmedju predmeta i kategorija kaze da mora postojati neki posrednik, nesto trece, da bi se mogla izvrsiti ta primena kategorija ili to podvodjenje. Dakle, mora postojati neki uslov da bi se to desilo.



To se moze na vise nacina interpretirati, moglo se jednako govoriti da je ta slicnost jedan uslov. Mimo toga uslovi mogu biti bilo koja od onih prethodnih saznajnih moci. Ali ono osnovno sto Kant pominje je da nesto mora povezivati opazaje i pojmove, a to nesto mora biti delom empiricko, delom intelektualno, i on ce to zvati sema. Sad da vidimo sta je to transcendentalna sema, odnosno kako se to uopste odredjuje.

I ona kaze da to trece mora da bude slicno kategorijama, znaci da sadrzi nesto sto sadrze kategorije, a da sadrzi nesto sto sadrzi predstava, i predstava mora da bude cista, da nema niceg empirickog u sebi. I to se zove trl.sema. Dalje kaze da pojam razuma sadrzi cisto sinteticno jedinstvo raznovrsnosti uopste, misli se na raznovrsnost predstava, i sad da vidimo kako to izgleda na primeru vremena kao formalnog uslova, to je uslov raznovrsnosti naseg unutrasnjeg cula. Mi imamo neku raznovrsnost predstava u nasem unutrasnjem culu, i ono je uslov spajanja svih predstava, sadrzi raznovrsnost a priori u culnom opazanju.



Pa sad objasnjava zasto je sa jedne strane intelektualno, a sa druge culno. U kom smislu je intelektualno?

Spada u domen vremena kao forme opazanja.



Utoliko je empiricko. Zato sto je vreme forma opazanja – vi posmatrate stvari u vremenu i to je empirija. U kom smislu je intelektualna? Jedna trl.vremenska odredba slicna je sa kategorijom, zasto?

Ukoliko je ta odredba opsta i ukoliko se oslanja na pravila a priori.



A utoliko ukoliko ima vremenski karakter utoliko je empiricka. A zasto bas vremenski, a ne recimo prostorni?

To kasnije govori. Znaci slicna je sa vremenom, i slicna je sa kategorijom, zato sto je opsta i oslanja se na pravila a priori. Da, i slicna je sa pojavom jer se nalazi u svakoj empirickoj predstavi raznovrsnosti. Zato treba da se uvede ta trl.vremenska odredba da bismo objasnili mogucnost primene kategorije na pojavu, i ta odredba sluzi kao sema pojmova razuma za podvodjenje pojava pod kategorije. Dalje postavlja pitanje da li se cisti pojmovi razuma kao uslovi moguceg iskustva nalaze u apriornom odnosu prema pojavama ili da li se mogu prosiriti na predmete po sebi, odnosno stvari po sebi. Odgovor na ovo drugo je negativan – pojmovi bi onda bili bez smisla, ne bi imalo nikako znacenje.



To je ono sto smo videli u trl.dedukciji na kraju krajeva.

Dalje, onda jedini nacin na koji nam predmeti bivaju dati jeste neka vrsta modifikacije culnosti. Kaze da cisti pojmovi a priori moraju da sadrze funkciju razuma u kategoriji, formalne uslove culnosti a priori, to su prostor i vreme, a ti formalni uslovi dalje moraju da sadrze opsti uslov pod kojim kategorija moze da se primeni na predmet. Znaci on dalje uvodi neke cinioce podvodjenja. I taj formalni cisti uslov culnosti pojma razuma zove se sema tog pojma, a sad razum moze da radi nesto sa tim semama i to se zove sematizam cistih pojmova razuma.



Osnovni uslov da povezete je u stvari neka sema koju mozete upotrebiti, odnosno primeniti na to sto pokusavate da podvedete koristeci svoju moc sudjenja.

O semi kaze da je ona uvek neki proizvod uobrazilje i treba da razlikujemo semu slike – tu daje primer sa tackama, ako stavimo pet tacaka i vidimo ih onda naprosto vidimo neku sliku, kada zamisljamo te tacke u glavi zamisljamo kako smo ih videli, to je slika broja 5; a ako zamisljamo broj 5 uopste to je neka predstava o jednom metodu, kaze Kant, koji jednim pojmom predstavlja jednu mnozinu u jednoj slici. Znaci ta slika ne ostaje slika vec se predstava u opstu predstavu o nekom broju.



E sad, to opste predstavljanje ce biti vezano za principe primene – to cemo videti, principi primene kategorije kvantiteta, pa cemo videti kako uopste zamisljamo neki broj. Ali kada hocemo konkretan broj da zamislimo onda recimo imamo pet tacaka koji su kao nesto sto sluzi da poveze opazaj i pojam.

I predstava o metodu po kojem uobrazilja moze da postupa tako gde se za jedan pojam pribavlja slika zove se sema tog broja. To je ta predstava kojom uobrazilja barata. I onda kaze da u osnovi cistih culnih pojmova ne stoje slike vec semati. Na primer kada uzmemo pojam trougla uopste njemu nijedna slika ne bi bila adekvatna jer su to pojedinacne slike trougla, a ovde je trougao uopste koji treba da se odnosi na svaki moguci trougao. Slika nikad ne bi dostigla opstost koja bi vazila za sve trouglove. Sema trougla npr. postoji samo u mislima i sema tog objekta znaci pravila za sintezu uobrazilje kada sintetise ciste objekte u prostoru. Znaci sema postupa kao neko pravilo na osnovu kojeg uobrazilja moze da trazi ono sve sto ima oblik trougla bez obzira kakav je konkretan oblik.



Na neki nacin apstrahuje, ali apstrahuje od necega sto je culno, ne samo sto je logicko. Tu imate fusnotu jednog komentatora koji smatra da se ovo odnosi na reproduktivnu, a ne produktivnu uobrazilju. To bi promenilo karakter seme, jer repr.stoji na strani onog sto je empiricko, a produktivna onog sto je culno. Sad sema treba da poveze jedno i drugo, tako da je pitanje koji od ta dva vida uobrazilja ovde sluzi. Pretpostavka da je ipak produktivna.

Dalje kaze da sema uobrazilje dodje kao neko pravilo prema kojem se odredjuje opazanje shodno nekom pojmu. Mada sema moze mnogo manje biti neki predmet iskustva, da dostigne empiricki pojam, vec se taj pojam uvek odnosi prema semi uobrazilje kao prema nekom pravilu kojim se odredjuje nase opazanje shodno jednom pojmu. Za sematizam razuma dalje kaze da je vestina skrivena u dubini duse i da nikada ne mozemo saznati...citat.



Od svega sto je tu rekao najvaznije je da razumemo zasto bas u vremenu. Zasto sema treba da se tice bas onoga sto je u vremenu? I videcemo kad vidimo primere koje on navodi zasto bas vreme a ne prostor, zasto je to forma opazanja koju sema moze da iskoristi. Vec na osnovu onoga sto znate iz trl.estetike moze da se dedukuje zasto je vreme a ne prostor to sto semi treba. Zasto vreme, a ne prostor? Sta je osnovna razlika izmedju unutrasnjeg i spoljasnjeg cula, po domenu onoga sto imate kod jednog i drugog? SVE JE U VREMENU, A NE MORA SVE BITI U PROSTORU. I zato ta univerzalnost onoga sto imate u opazaju vremena garantuje da ce sema biti upotrebljiva. Ako biste vi rekli da je to prostor iskljucili biste neki skup stvari koje su u vremenu, a ne u prostoru. Vreme je to sto obezbedjuje da semo SVE pojave moci da podvedemo pod pojmove putem neke seme, jer necemo nista izostaviti.

Dalje hoce da predstavi semate cistih pojmova po nekom redu kategorija. Znaci cista slika bez icega empirickog u sebi i svih velicina za spoljasnje culo, cista slika...



To nije samo culna slika, iz nje moze nesto intelektualno da se izvuce. Sad primeri.

Cista sema velicine, sto je u stvari pojam razuma, je broj. I sema velicine je predstava koja obuhvata sukcesivno dodavanje jedinice jedinici da bi se dobila neka velicina, znaci predstavlja neku sintezu, sto znaci da broj predstavlja jedinstvo sinteze jedinica uopste. Sad ide klasicna ideja – realitet u cistom pojmu razuma jeste ono sto odgovara nekom osecaju uopste. Znaci ako pojam razuma odgovara nekom osecaju uopste, zagarantovan je njegov realitet. Taj pojam bi onda oznacavao neko bice u vremenu, a negacija tog pojma bi oznacavao neko ne-bice, nista, i time sigurno on ima realitet. Dalje citiram „Posto je vreme samo forma datosti...“



Secate se kako tabele sudova i kategorija mogu biti u korelaciji. Sad dodajte tim tabelama jos jednu gde imate seme. E sad, imate sud kvantiteta, kategoriju kvantiteta, sema koja odgovara kvantitetu je broj. A sta to znaci? To znaci da kada razmisljate o tome kako da po kvantitetu pdstavite sebi stvari vi cete njima pripisati neki broj. Sve stvari na najopstijem nivou, a priori, mogu se smatrati kao da se mogu karakterizovati nekim brojem (jedna stolica, cetiri zida...). Ali nezavisno od toga koliko necega postoji uvek ce moci neki broj da se pripise stvarima. To Kantu treba – nesto univerzalno sto omogucava da zamislite sta je to sto imate u opazaju i kako to mozete podvesti recimo pod pojam kvantiteta. Svaka sema onoga sto odgovara matematickim kategorijama zauzima jedno mesto. Postoji jedna sema koja odgovara svim sudovima i kategorijama kvantiteta, i jedna sema koja odgovara svim sudovima i kategorijama kvaliteta. Dakle, sta god da imate u iskustvu tome se moze pripisati broj, to je ono sto vam moze olaksati primenu pojmova na opazaje. Kako god dalje da shvatite stvari one su nekako brojne. Polazimo od realiteta – ako nesto postoji kako nam je ono dato? Jeste nam dato u vremenu i prostoru, ali kako? Tako sto postoji materija opazaja, tako sto pridolazi od neke stvari po sebi. Ukoliko je nesto realno onda to mora postojati. Postoje osecaji, postoje opazaji. E ti osecaji mogu biti u nekom stepenu. To znaci da ako je svetlost u ovoj sobi realna onda ona mora postojati u nekom stepenu. Recimo da je napolju mrak, jedini izvor svetlosti su lusteri. Postoji osecaj tog osvetljenja koji mogu da detektujem i kazem da se ova stvar podvodi pod neki kvalitet, recimo pod pojam realiteta – ova stvar postoji. Ono sto omogucava da nekako povezem opazaj pod od njega tako razlicit pojam je stepen nekakve drazi koja realitet te stvari nekako u meni izaziva. To je osecaj recimo osvetljenja. On moze biti razlicit – a posteriori ja utvrdjujem koliko je to, koliko je neka boja prisutna na nekoj povrsini... Medjutim, da ce biti necega u mom osecaju, to je ono sto mogu znati a priori, i to je ono sto ce omoguciti da povezem opazaj i pojam, nekakav osecaj. I tako je sema za kategoriju kvaliteta, odnosno sudove kvaliteta osecaj. Kao sto je sema za kategoriju i sudove kvantiteta broj. Ono sto objedinjuje sve stvari ma kakve da su je broj. Ono sto objedinjuje stvari po nekom kvalitetu, recimo utoliko ukoliko su postojece, je to da one u meni mogu izazvati neki osecaj. To da realno izvan mene proizilazi neka materija opazaja, iz neke stvari po sebi, da ja to nisam izmislio. Ukoliko sam ja to izmislio ne postoji, onda ona nema tu vrstu kvaliteta, ne postoji, ne odgovara joj nista izvan mene. Medjutim, ukoliko postoji odgovara joj nesto – neki osecaj koji se kasnije moze strukturirati u prostoru i vremenu. To da joj odgovara neki osecaj, ma koji bio, to je ono sto mi je potrebno za semu, ono sto ce konstituisati tu semu, ono sto ce ih sve objedinjavati. Da mogu da kazem da ako neka stvar postoji da ce izazivati u meni neki osecaj, ma koji on bio, to su pravila primene kategorija. To je ono sto nije dato samim kategorijama, kako ja da ih primenim? Tako sto cu recimo da anticipiram da ce ono sto postoji izazivati u meni osecaj, ma koji. To je pravilo primene kvaliteta na opazaj koji vidim u prostoru, ali najpre u vremenu. Kategorije matematickog tipa, njima odgovara po jedna sema. Broj – kategorija kvantiteta, osecaj – kategorija kvaliteta. E sad, kategorije relacije i modaliteta, tu ne funkcionise ovaj sistem, vec za svaku podkategoriju ovih grupa imacete po jednu semu.

Tu imamo semu supstancije, semu kauzaliteta, semu zajednice, semu mogucnosti, stvarnosti i nuznosti. Kod seme supstancije – imamo nesto sto je realno u vremenu i perzistira, traje, i ova sema bi bila perzistencija, ona je predstava jednog supstrata neke empiricke vremenske odredbe uopste koja opstaje dok se sve menja, prolazi egzistencija onog sto se menja u vremenu, a ne prolazi samo vreme, dok se supstancija ne menja u svojoj egzistenciji sa vremenom.



Tu se supstancija shvata na jedan tradicionalan nacin, ali u isto vreme potpuno razlicito posto supstancija nije vise nesto sto postoji izvan vas, samo po sebi, vec je vasa sema, nacin na koji vi sebi predstavljate stvarnost i razumete je.

Sema uzroka i kuzaliteta – pa imamo nesto sto je realno, dato nam je kao pojava, nakon toga dolazi nesto sto je takodje realno u nekom vremenskom smislu, kao posledica. I ta sema sesastoji u sukcesiji raznovrsnosti.



Posto ste radili Drugu analogiju, a analogije iskustva su osnovni stavovi ili principi primene kategorija relacije, druga analogija je princip primene ove seme, odnosno kategorije kauzaliteta na opazaje koji se tu mogu podvesti i sada mozete povezati kako funkcionisu ove seme u odnosu na osnovne stavove. Ove seme nas navode na to koji ce biti opsti princip koji ce omoguciti da primenite ispravno jednu kategoriju kao sto je kategorija kauzaliteta.

Sema zajednice – uzajamno dejstvo, bilo cega sto se nalazi u uzajamnom dejstvu, sema uzajamnog kauzaliteta supstancije u pogledu njihovih akcidencija. Imamo supstancije, na njima uocimo akcidencije, i sema zajednice bi bila sema uzajamnog kauzaliteta tih akcidencija, i za to Kant kaze da je koegzistencija (nalaze se u uzajamnom delovanju) odredbi jedne supstancije sa odredbama druge supstancije.

Sema mogucnosti – to je sinteza raznovrsnih predstava podudarena sa uslovima vremena uopste, na primer suprotnosti ne mogu u isto vreme postojati u istoj stvari, vec jedna za drugom. Dakle, ne moze doci do protivrecnosti, b i ne-b. Sema mogucnosti je odredba predstave jedne stvari ma u kom vremenu. Ukoliko neka stvar ispunjava taj uslov, da nema suprotne akcidencije, onda je ona moguca.

Zato imamo i predstavu o tome da je nesto moguce, s obzirom na to kako ga shvatamo u vremenu. I tako ce isto stvarnost i nuznost biti shvacena.

Sema stvarnosti je egzistencija bilo cega sto je realno u jednom odredjenom vremenu.

Sema nuznosti je egzistencija jednog predmeta u svim vremenima.

Sema svake kategorije izrazava i sadrzi samo jednu vremensku odredbu – sema velicine izrazava sintezu vremena u sukcesivnoj aprehenziji jednog predmeta, sema kvaliteta sintezu osecaja ili opazaja s predstavom vremena, sema relacije odnos opazaja medju sobom u svim vremenima.



Seme vam sluze da razumete kako kategorije mozete da primenite. Kant kao i na svakom prethodnom nivou govori sta zapravo radite kad podvodite opazaje pod pojmove – vi takodje imate neku semu koja vam govori apstraktno sta znaci biti recimo moguc, nemate samo pojam mogucnosti. A onda ce vas to voditi ka nekom opstem pravilu koje ce vas uvek voditi ka tome da ispravno primenjujete pojam mogucnosti. Smisao seme se otkriva tek kasnije, kada se vide osnovni stavovi, ali vazno je znati da kategorije stoje onako kako su, nista nije preimenovano, zamenjeno, prosto je dodato jos nesto pored kategorija sto nam je potrebno.

Sema modaliteta i njegovih kategorija izrazava samo vreme kao korelat odredbe jednog predmeta, odnosno odredjuje se da li predmet pripada vremenu i kako pripada vremenu. Iz svih tih odredjenja sema kategorija zakljucuje da su semati vremenske odredbe a priori, po nekim pravilima koja se odnose prema onom redu kategorija na vremenski niz, vremenski sadrzaj, vremenski red, i vremenski spoj u pogledu svih mogucih predmeta. On je tu izveo sematizam razuma na osnovu trl.sinteze uobrazilje i polako se priblizava zakljucku. Sematizam razuma je jedinstvo sve raznovrsnosti opazaja u unutrasnjem culu. Ti semati cistih pojmova razuma su uslov pod kojima se tim pojmovima pribavlja odnos prema objektima, odnosno pribavlja im se znacenje. Na taj nacin je moguca neka empiricka primena kategorija na pojave, kad smo uveli seme. Kategorije na osnovu a priori nuznog jedinstva podvode pojmove opstim pravilima sinteze i time formiraju neku vezu u iskustvu, cak iskustvo ne izgleda kao neka iskustvena raznovrsnost. I da bi nase moguce iskustvo bilo neko saznanje, da bi licilo na saznanje, treba da mu prethodi transcendentalna istina koja svaku empiricku istinu cini mogucom. Semati culnosti daju realitet kategorijama, daju im znacenje, one se mogu primeniti, i same kategorije ogranicavaju se na uslove koji se nalaze izvan razuma, a ti uslovi su u culnosti, i kategorije ne mogu da operisu izvan granica culnosti i stoga sledi da je sema, dakle ovo je njegov zakljucak toga sta je sema – culni pojam jednog predmeta ukoliko se podudara sa kategorijom. Ali ukoliko izostavimo taj ogranicavajuci uslov, to jest da kategorija nije ogranicena na culnost, onda prosirujemo kategorije bez empirickog znacenja, prosirujemo ih da vaze na stvari uopste.



Stvari po sebi. Bez tog uslova onda biste mogli da mislite kad govorite o stvarima putem trl.pojmova, odnosno sluzeci se trl.pojmovima, vi govorite o stvarima samim po sebi, odnosno da mozete primenjivati bilo koji trl.pojam ili bilo koju kategoriju na bilo koju stvar, i tada cete govoriti objektivno o stvarima, onako kako se pre Kanta govorilo. E sad da biste to mogli da ogranicite morate na predmete culnosti, a oni se javljaju s obzirom na vase forme opazanja, tako da imate sve ono sto Kant zeli da imate, odnosno taj ogranicavajuci fakor za primenu kategorija. Samo nam je potrebno nesto sto ce to dvoje povezati i to su seme.

Tada bi kategorije imale vaznost za stvari uopste, onakve kakve su, a semati bi ih onda predstavljali samo onako kako se one pojavljuju, ne bi imali ovu ulogu koju je Kant odredio. Kategorije bi imale znacenje koje se prostire mnogo dalje, moze se misliti na stvar po sebi.



Dalje samo daje primer sta bi bila supstancija bez ideje perzistencije. To bi bila ideja o necemu sa cim ja i ne mogu puno da uradim. Dakle kategorija supstancije sama po sebi ne znaci ako joj ne pridodate jos nesto, a to nesto bi bila ideja perzistencija, a onda to nesto kad primenite na stvari vam omogucava da posmatra stvari kao supstancije legitimno, kao nesto sto opstaje u vremenu. Sve to ima veze sa osnovnim stavovima.

Istorija filozofije 3a, vezbe, 8.11.2013.



Principi vode ka sistematickom izlaganju sudova koje razum proizvodi a priori. To se radi pomocu table kategorija i to je jedino prirodno i pouzdano uputstvo. Cisto razumsko saznanje a priori mora da bude sacinjeno od odnosa kategorija prema mogucem iskustvu. Svi osnovni trl.stavovi upotrebe razuma treba da se predstave potpuno u jednom jedinstvenom sistemu. Ti osnovni a priori sudovi su nezavisni i ne zasnivaju se na bilo kakvim drugim sudovima, ali oni mogu da pomazu isluze za gradjenje nekih slozenijih sudova. I tu se u ovom odeljku Kant bavi samo osnovnim stavovima koji se odnose na kategorije. Sad prvi odsek ovog odeljka je O najvisem osnovnom stavu svih analitickih sudova. Kaze da je taj opsti negativno odredjeni uslov saznanja da sudovi ne protivrece sami sebi. Dakle, ako se ne ispuni taj uslov onda sudovi sami po sebi ne mogu da znace nista. Ali sud moze da bude lazan iako se u njemu ne pojavljuje nikakva protivrecnost. Kant tu definise nekakav stav protivrecnosti - nijednoj stvari ne pripada predikat koji je protivrecan. To je taj kriterijum svake istine koji je takodje negativno odredjen, ali on moze da se koristi samo na polju logike, jer se on odnosi na saznanje uopste. Taj stav protivrecnosti unistava i proglasava sudove nevazecim. Iako je taj stav negativan, on ima pozitivnu upotrebu u smislu da se preko njega mogu doznati neke istine, da se istinitost svakog analitickog suda mora moci saznati na osnovu tog stava protivrecnosti. To je opsti i potpuno dovoljan princip sveg analitickog znanja, ali ne moze se preko njega saznati istinitost nekog suda. Kant kaze da se ne treba ogresiti o stav protivrecnosti, ali da od njega ne treba traziti objasnjenje istinitog znanja. Tu Kant kritikuje formalni sadrzaj stava protivrecnosti i kaze da je nemoguce da nesto u isto vreme jeste i nije. Tu Kant zeli da pokaze da prirodu analitickog stava treba preformulisati. Stavu je dodeljena ta apodikticna vrednost, da je on apsolutno nuzan i bezuslovan, i to se radi time sto se ubacila odredba nemoguce, i on smatra da se to „nemoguce“ mora moci razumeti iz samog tog stava, i zato je valjda analiticki. I kaze da je problem tu sto postoji ta aficiranost vremenom i da je primer, da postoji jedna stvar A, koja ima neko svojstvo B – ona ne moze u isto vreme imati i svojstvo ne-B. To jest ne moze nemati svojstvo B. Ali Kant primecuje da stvar moze imati svojstvo B i ne-B po nekom sukcesivnom poretku. Tu daje primer sa starim i mladim covekom. Taj stav protivrecnosti je jedan opsti logicki stav i on ne sme da bude ogranicen vremenom. U ovako formulisanom stavu on vidi problem sto se od subjekta odvaja predikat.

Rekli ste A je B. I onda kazete A je ne-B. Dakle, to je nemoguce, takav stav bi morao da bude protivrecan jer po ovom zahtevu koji Kant hoce da kritikuje trebalo bi da bude kriterijum istinitosti znanja, odnosno suda koji se iznosi u pogledu neke stvari. I samo da bude jasno da on kritikuje Lajbnica – on je uzimao stav protivrecnosti kao jedan od osnovnih. Kant kaze da nam treba vise i da bi pokazao to vise on kaze da kad u vremenu posmatramo jedno A, onda ono moze biti i B i ne-B. Naravno vidimo da stav protivrecnosti ima svoje ograniceno vazenje, ako ne posmatramo stvari onako kako se desavaju u vremenu i zakljucak je da ne mozemo da posmatramo stvari ako nisu u vremenu i to stoji, ali i pre toga sta je problem – ako kazete A je B i A je ne-B, vi ne govorite o protivrecnosti izmedju A, nego o protivrecnosti izmedju B, predikata, i odvajate subjekat od predikata u tom smislu sto kriterijum protivrecnosti vezujete za predikat, za svojstvo koje nekom subjektu pripisujete, a ne za negaciju subjekta. Vi necete da kazete A i ne-A. A zasto je to vazno? Zato sto vi hocete da saznate A, a B je nekakav nacin da vi kazete nesto A. Iskazujuci sud A je B, vi zapravo sintetizujete ono sto znate o nekom A, formulisuci predikat B. Ali nije poenta da saznate B nego A. I onda uzimajuci kao princip protivrecnosti za kriterijum istine, ako odvajate od subjekta svojstvo koje treba da mu pripisete vi ste time odvojili ono cime bi trebalo da saznate nesto od onoga sto hocete da saznate. Time vi sebi onemogucujete znanje.

Dve krajnosti, ali u odnosu na predikat, ne na sam subjekat se pojavljuju u isto vreme. Covek koji je neuk nije ucen podrazumeva i nuzno je da bude shvacen u smislu u isto vreme bi bio analiticki shvacen, znaci ne da moze da se nauci. E sad taj stav treba izneti na drugaciji nacin, da nijedan neuk covek nije ucen, taj stav jeste analiticki, jer podrazumeva da B udje u sam pojam neukog coveka. I taj iskaz ne zahteva vremenske odredbe i on moze da se shvati samo preko protivrecnosti. To je sto se tice analitickog stava uopste. Sada o osnovnom stavu sintetickih sudova. Kaze da osnovna logika nema nikakve veze kada se bavimo objasnjavanjem mogucnosti sint.sudova, to je glavni posao trl.logike, kada obavi taj posao ona je obavila posao da odredi obim i granice cistog razuma. Kada dajemo neki analiticki sud mi se zadrzavamo na datom pojmu da bismo nesto utvrdili. Ako je dati sud pozitivan mi podrazumevamo samo ono o cemu imamo predstavu, ako je negativan onda uzmemo njegovu protivrecnost, suprotnost i izbacimo je iz naseg pojma. Kod sintetickih sudova treba da se izadje iz pojma da bi se sagledao na drugi nacin i taj sud ne moze ukljucivati princip identiteta ili protivrecnosti jer se iz samog suda ne moze odrediti istinitosna vrednost, nista sam po sebi ne govori za razliku od analitickih. To izlazenje iz pojma je nuzno potrebno da bi se taj sinteticki stav uporedio sa nekim drugim, a kako to da uradimo, pa potreban nam je neki treci medijum, sto bi Kant nazvao medijumom svih sintetickih sudova, i to jeste nase unutrasnje culo, u njemu se moze naci skup svih nasih predstava, to je vreme. „Sinteza predstava zasniva se na uobrazilji...“ Posto je uobrazilja ta sposobnost da se predstavi predmet bez njegovog postojanja onda imamo neku sintezu predstava kao nekakav skup nasih opazanja koja gledamo kroz nase unutrasnje culo. Postoji njihovo sinteticko jedinstvo koje se javlja kad mi povezemo nase predstave sa pojmom.



Yüklə 301,69 Kb.

Dostları ilə paylaş:
1   2   3   4   5   6   7   8   9   10   11




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə