Istorija filozofije 3a, vezbe, 25. 10. 2013. Prvi deo casa



Yüklə 301,69 Kb.
səhifə6/11
tarix06.02.2018
ölçüsü301,69 Kb.
#26009
1   2   3   4   5   6   7   8   9   10   11

Pa niz predstava koje ste imali u uobrazilji zahvaljujuci tome sto ste mogli da ih zadrzavate, setite se reproduktivne uobrazilje, dobili ste kompletnu sliku jednog predmeta i onda podvedete predmet pod neki pojam, gledate da se moze o njemu nesto saznati upotrebom tog pojma, i onda sta sledi, sta je sa apercepcijom? Ona je garant da se to moze uraditi, da cete vi imati kompletnu sliku jednog predmeta u predstavi garantuje uobrazilja, a da je to uopste moguce sintetisati i upotrebiti uobrazilju na taj nacin garantuje apercepcija. Svest da sve pripada vama i zato sto one pripadaju vama zato uobrazilja i moze da sintetizuje i da se primeni pojam na opazaj i sve ono sto Kant dalje govori.

Onda ce morati da se trazi mogucnost sintetickih sudova. Sinteticki sudovi mogu da se shvate samo na osnovu uobrazilje i apercepcije.



Poenta je da trazite nuznost, da ti sudovi zaista odgovaraju onome sto imate u pojavi. To je osnovni stav vaseg saznanja, odnosno onoga sto treba da bude princip primene kategorija, sto cemo videti kako se rasclanjuje na 4 osnovna stava. Svemu tome u osnovi stoji taj najvisi stav i sad Kant ide ka njemu govoreci sta mora da bude zadovoljeno u nasem saznanju, i jedna od kljucnih stvari i to kod sintetickih sudova je da budu nuzni. Kantu jeste najvaznije da uspostavi mogucnost sint.sudova apriori. Mozemo da kazemo KAKO DA ZNATE DA ZNATE.

E sad, ako se saznanje odnosi na predmet to znaci da u predmetu postoji neki smisao i znacenje i to za Kanta znaci da predmet mora biti dat. Dat predmet ne zamisljamo na posredan nacin nego je neposredno predstavljen u opazaju. Znaci uspostaviti vezu izmedju predstava iskustva datog predmeta, bilo stvarnog ili moguceg. Ukoliko u predmetu ne postoji neko znacenje i smisao onda imamo posla sa praznim pojmovima. Tu Kant kaze da se desavalo misljenje ali nista nije znacilo, nije ispunilo svoj cilj. To je samo igranje predstavama. E sad, prostor i vreme, iako su cisti i apriorne predstave duse, oni bi bili liseni svakog znacenja ako ne bi imali nuznu primenu na predmete iskustva.



To je rezultat trl.dedukcije kategorija. Pojmovi bez opazaja bla bla...

Iskustvo se osniva na sinteticnom jedinstvu pravila. Iskustvo koje ne bi podrazumevalo sintezu pojava u predmetu za Kanta bi bila rapsodija opazaja, ne bi postojao nikakav smislen kontekst, odnosno trl. i nuzno jedinstvo apercepcije.



Sve vreme pokusava da kaze da kategorije morate moci primeniti na nesto. To je jedini smisao njihove upotrebe, da one imaju svoj predmet. I sta bi se desilo kad one ne bi imale - rapsodija opazaja, nestrukturisan niz stvari koje opazate ali ih ne mozete podvesti pod pojmove, ne mozete reci sta su i kaze da se to moze posmatrati u analogiji s tim sta bi se desilo sa osecajima kada ne bismo imali forme opazaja. Onda bismo imali rapsodiju culnih datosti. SVI MEHANIZMI SAZNANJA MORAJU FUNKCIONISATI SKLADNO I SINTETIZOVANO DA BISTE IMALI OVAKVO SAZNANJE. Sad sve sto radimo je rasclanjivanje na pojedinacne sudove.

Svaki predmet stoji pod nuznim uslovima sintetickog jedinstva raznovrsnosti opazaja u jednom mogucem iskustvu.



Sta su ti nuzni uslovi? To znaci opet da su nam potrebni pojmovi. Sudovi su funkcije jedinstva u saznanju. Ono sto se nalazi u razumu je nuzan uslov za vase saznanje. Kantu je vazno objektivno vazenje, kako mogu da obezbedim da moje saznanje ima objektivno odnosno univerzalno vazenje, da se moze uvek primeniti... Da to sto ja licno kazem o nekoj stvari mogu da smatram saznanjem koje je svakom drugom takodje dostupno. To zavisi od mojih sopstvenih mehanizama saznanja i da ne bude licno, subjektivno, partikularno, relativno, nego isto onako kako su realisti hteli – objektivno vazece. I sad, nacin na koji ja to mogu da postignem je da necim garantujem to, a to garantujem tako sto kazem da svi imamo iste mehanizme saznanja sto moze samo ako oni funkcionisu na neki nuzan nacin u iskustvu.

Da li to znaci da moramo imati iste pojmove?



Apsolutno, narocito transcendentalne. Empiricke tu i tamo, zavisi kako ih definisemo. Kako god, vi morate moci primeniti trl.pojmove na tu stvar.

Cist razum je jedini razlog zasto postoje ti osnovni stavovi i taj cist razum je izvor svih pravila a ne samo neka moc kojim se oni koriste, i na njemu se zasnivaju svi ti osnovni stavovi. To je zato sto bez pravila ne bi moglo da postoji pripadanje pojava nekom predmetu, saznanje koje odgovara tim pojavama. Kada posmatramo te prirodne zakone iz perspektive tih empirickih upotreba oni su osnovni stavovi razuma i u sebi imaju neku nuznost pa zato bar ukazuju na neku odredbu koja vazi a priori i bez svakog iskustva. Sve zakone prirode Kant podvodi pod vise osnovne stavove razuma jer oni primenjuju osnovne stavove na narocite pojave. Ti visi osnovni stavovi mogu da daju pojam u kojem se nalazi uslov za neko pravilo uopste, a iz iskustva se javlja slucaj koji se nalazi pod tim pravilom. Samo postojanje tih prirodnih zakona ne znaci nam nesto mnogo, ali samim tim sto vidimo njihovu primenu moze nam nesto razjasniti. I kaze da je apsolutno nemoguce da prosti empiricki stavovi budu shvaceni kao osnovni stavovi cistog razuma i obrnuto. To ne moze jer kod osnovnih stavova cistog razuma se javlja nuznost iz pojmova, a kod empirickih nedostatak tih nuznosti. Kant smatra da postoje neki cisti osnovni stavovi a priori koji ne potpadaju pod ove cistog razuma jer su oni izvedeni iz opazaja, a ne iz pojmova. Kant za matematiku kaze da ima takve stavove koji se shvataju empiricki posredsvom razuma, ali nisu cisti i kod nje primena tih stavova na iskustvo uvek se odvija preko cistog razuma To je ta objektivna vrednost i dedukcija. I sad Kant kaze „Otuda necu osnovne matematicke stavove da ubrojim u moje stavove vec samo one...“ Upotreba sinteze na pojmove razuma je u vezi sa onom tablom kategorija i podelom na matematicke i dinamicke, i sinteza se odnosi delom na opazaj a delom na realno postojanje objekta. Ti uslovi za a priori opazanje su nuzni, a uslovi za egzistenciju objekta su slucajni. Tako osnovni stavovi matematicke upotrebe ce biti bezuslovno nuzni, apodikticki, a dinamicke upotrebe pokazivace nuznost a priori samo pri nekom empirickom misljenju u nekom iskustvu.



To vam je osnovna razlika izmedju matematickog i dinamickog. Vama treba za upotrebu dinamickih kategorija da imate neke konkretne predmete u iskustvu, to ne mozete nezavisno od bilo kog konkretnog iskustva. Ono sto kazete o tom objektu morace da vazi za svaki odnos te vrste koji ste posmatrali, morace da bude nuzno.

Tabla kategorija sluzi kod table osnovnih stavova jer su osnovni stavovi pravila primene kategorija. Svi osnovni stavovi cistog razuma odgovaraju svakom nivou kategorija. Aksiome datosti u opazaju odgovaraju kvantitetu. Anticipacije opazaja kvalitetima, relacijama analogije iskustva i modalitetu postulati empirickog misljenja uopste. To su ti osnovni stavovi koji su nuzni. Kant je pazljivo imenovao ove elemente tabele da bi ukazao na razliku u evidenciji i primeni osnovnih stavova. On ih je imenovao prema primeni, a ne prema sadrzaju. Kaze da ce „se uskoro pokazati...“



Razlika izmedju matematickih i dinamickih – postoji samo jedan osnovni stav kad je rec o matematickim (jedan za kvalitet i jedan za kvantitet), a za svaku dinamicku kategoriju ima po jedan.

Prve stavove naziva matematickim i oni imaju tu intuitivnu izvesnost, a dinamicki diskurzivnu. Oni mogu vaziti samo ako ih mi shvatamo u vremenu.



Da, jer se nekako sve stvari nalaze u vremenu, a ne sve u prostoru, i onda mogu imati opstije vazenje, nego da je nesto odredjivao za spoljasnje culo.

1.aksiom datosti – njihov princip je da svi culno dati opazaji jesu ekstenzivne velicine, to znaci da velicine postoje u prostoru. Kant tvrdi da sve pojave kada se posmatraju u svojoj formi sadrze jedno posmatranje u prostoru i vremenu i to postoji a priori u samoj njihovoj osnovi. Zato se one ne mogu naci u empirickoj svesti osim pomocu sinteze raznovrsnosti.



To se konkretno odnosi na ovaj stav, ovaj aksiom. Sta znaci da ga ne mozete naci u iskustvu? Sve stvari koje imate u opazaju ne podrazumevaju da su to one koje imate aktuelno, vec i one koje biste mogli imati. Vas zakljucak je induktivan i onda kontigentan i sad Kant kaze da to ne mozemo naci u iskustvu. Zato nam je potrebna neka sinteza, odnosno da objedinimo sve te pojedinacne predstave i razumeti sta je to sto je svima njima zajednicko ako ih posmatramo kao date u opazaju s obzirom na kategoriju kvantiteta. A da bi bilo jos jasnije treba znati da su osnovni stavovi principi primene kategorija. To znaci da ako imate kategoriju kvantiteta cilj je da mozete da primenite na pojave u iskustvu da biste mogli u pogledu kvantiteta da kazete nesto o tim stvarima koje su date kao pojave tako da saznate nesto preko tih pojava. Problem je u tome sto te kategorije ne sadrze u sebi jedan princip svoje primene, nisu u isto vreme pravilo, vec samo kategorije, mora da postoji jos nesto sto ce uputiti kako da ih upotrebimo i to su ti osnovni stavovi. I sad kad govorite o aksiomama datosti – sta je to sto mozete reci o stvrima sto ce biti princip primene kategorije kvantiteta? Pa reci cete sve sto imamo u opazaju su ekstenzivne velicine. Utoliko ukoliko su sve stvari koje imam u opazaju ekstenzivne velicine onda znam da mogu da primenim kategoriju kvantiteta na ono sto imam u opazaju zato sto bit ekstenzivne velicine znaci imati nekakav kvantitet, i sad setite se sema. Sema kategorije kvantiteta je broj. Imate sematizovanu predstavu kategorije kvantiteta, odnosno predmeta koji se mogu podvesti pod kategoriju kvantiteta, to je broj. Broj je nesto sto vezujete za velicinu, odnosno sto pridajete stvarima koje imaju velicinu i onda vas sema upucuje na princip primene, i to je aksioma datosti u opazanju, da sve predstave imaju velicinu.

Ta svest o sintetickom jedinstu jednorodnih raznovrsnih stvari, u smislu kada predstava objekta postaje moguca, je pojam neke velicine. Skup pojava za Kanta jeste velicina i to je ekstenzivna velicina i on smatra da je dato zato sto se pojave predstavljaju u prostoru i vremenu na isti nacin i koriscenjem iste sinteze na osnovu koje on odredjuje prostor i vreme. Za Kanta je ekstenzivna velicina ona gde predstava delova cini mogucu predstavu celine. Daje primer sa povlacenjem linije. Tu postoji paralela sa vremenom. Cist opazaj svih pojava su prostor ili vreme, i odatle primecuje da su sve pojave koje opazamo ekstenzivne velicine jer mi mozemo da saznamo samo nekom sukcesivnom sintezom, i to pri opazanju upravo uocavamo neke delove koji su bili tad, tako se saznaju odnosno aprehendiraju u ekstenzivne velicine. Na toj sukcesivnoj sintezi se zasniva geometrija sa njenim aksiomima i mi pomocu uobrazilje proizvodimo neke oblike. Aksiome u geometriji su uslovi cistog opazanja a priori i iz toga se moze razviti sema cistog pojma koja se moze koristiti u spoljasnjoj pojavi. Na primer kroz dve tacke ne mogu se povuci vise od jedne prave linije... I te aksiome se odnose samo na velicine. Ali Kant tvrdi da ne postoje nikakve aksiome kada se pitamo kolika je neka stvar po velicini. Ne mozemo da odredimo samu tu velicinu. Ali ipak kaze da postoji veliki broj sintetickih stavova koji su izvesni. Aksiome treba da su sinteticki stavovi a priori i za njega su stavovi koji se ticu odnosa medju brojevima sinteticni ali oni ne bi mogli da vaze kao aksiome za razliku od stavova koji se ticu geometrije.



Zasto? Sto odnose medju brojevima ne mogu da aksiomatizujem? Bilo bi ih beskonacno, a to nije nesto sto bi sluzilo kao prakticno uputstvo za saznanje i zato geometrija moze da posluzi bolje, i zato pojam velicine koji je kljucan za geometriju moze na ovaj nacin da se sintetizuje u jedan aksiom datosti za primenu kategorije kvantiteta.

Dalje kaze da cista matematika moze nekako da se primenjuje na iskustvo. Empiricko opazanje je moguce samo pomocu cistog opazanja prostora i vremena i prema tome sve sto geometrija tvrdi o cistom opazanju mora biti neopovrgljivo i kada se tvrdi o empirickom opazanju. Preko sinteze mnogih prostora i sinteze mnogih vremena koje su forme opazanja u nama se stvara moc aprehenzije iz spoljasnjih iskustava pa samim tim imamo i saznanje predmeta u iskustvu. I sad kako matematika vazi u cistoj upotrebi kad se govori o sintezi prostora i vremena, to mora vaziti i kada se odnosi na neko spoljasnje iskustvo. Zato jeste aksiomatski – na bilo koje spoljasnje i moguce iskustvo. To zato sto mi spoljasnje iskustvo imamo preko prostora i vremena a matematika vazi u prostoru i vremenu.



Potrebna je odredjena predstava vremena da bismo imali u vidu da smo povukli nekakvu liniju npr. I zasto je to aksioma datosti? Zasto bas aksioma? Koristio je primere sa matematikom, a aksiome za matematiku su osnovni, najvisi stavovi. I tako ono sto se na njih primenjuje treba da bude analogno tome.

ANTICIPACIJE OPAZAJA – Jedan od osnovnih stavova koji odgovara kategoriji kvaliteta koja se deli na realitet, negaciju i limitaciju. Aksiome i anticipacije su matematicki principi, ali ne u smislu da pripadaju matematici vec da utemeljuju samu mogucnost opstih matematickih istina. Aksiome cine to sa geometrijskim istinama, a anticipacije ce utemeljivati mogucnost infinitezimalnog racuna. Kod aksioma govorili smo da se one bave formom objekata i ukoliko posmatramo neki predmet, pojavu, mi moramo da bismo mogli da ga posmatramo da ga razdvojimo od okoline. Ono sto razdvaja taj predmet od okoline jeste njegova forma, i ona je ono gde mi doprinosimo saznanju, a ono sto se nalazi unutar te forme je sam sadrzaj, ono sto je realno u tom predmetu i sto nazivamo njegovom materijom. Dakle aksiome se bave formom i osnovni stav aksioma jeste da svaka ta pojava ima neku ekstenzivnu velicinu koja se dobija sintezom nekih jednorodnih velicina. Nasuprot tome, anticipacije bave se materijom, onim sto je realno u pojavi. I princip anticipacije opazaja kaze nam sledece – „U svima pojavama ono sto je realno, odnosno sto je predmet osecanja, ima intenzivnu velicinu odnosno neki stepen“. U trl.estetici kad kazemo da je materija ono u pojavi ono sto odgovara osecaju a da se u ovom osnovnom principu kaze da se bavimo onim sto je predmet osecanja vidi se da se tu bavimo materijom pojava. E za tu materiju Kant kaze da ce imati neeku intenzivnu velicinu, stepen. Zasto anticipacija i sta je to? Kant definise anticipaciju kao sve saznanje koje ja mogu da saznam a priori i odredim ono sto pripada empirickom saznanju. U nekom smislu to znaci da sve sto mi bude dato u predstavi ja mogu a priori da predvidim kako ce ono biti. Kod aksioma mogli smo a priori da predvidimo da ce oni imati neku ekstenzivnu velicinu i to ce nam biti dato u prostoru i vremenu, zbog toga i mozemo to da predvidimo. Kod opazaja imam problem – ukoliko se anticipacije odnose na opazaj odnosno ono sto je realno postavlja se pitanje kako mozemo a priori da znamo nesto sto dolazi iz samog iskustva. To je zapravo nemoguce, ne mozemo znati a priori sta cemo dobiti iz iskustva jer jednostavno dobijamo iz iskustva. Kant kaze to mora da bude neka anticipacija koja je svojevrsna, nije direktna anticipacija osecaja, nego necega sto je direktno vezano za taj osecaj. E sad to sto je vezano bice neka intenzivna velicina, sto ima neki stepen. Poenta je da se sam osecaj nikako ne moze anticipirati nego nesto vezano za taj osecaj. Aprehenzija pojave jeste uzimanje te pojave u empiricku svest koja je izvedena posredstvom osecaja ispunjava samo jedan trenutak. I on stoga zakljucuje da osecaj nema ekstenzivnu velicinu. To je bitno zbog toga sto kad smo govorili kod aksioma, ekstenzivnih velicina da se one dobijaju nekom sintezom, mi je konstruisemo. A kod anticipacija – uzmemo npr.knjigu i zelimo da vidimo koja je njena velicina uzecemo neku jedinicu, recimo centimetar, i onda cemo da slazemo centimetar po centimetar i dobijemo da je ona recimo 20 cm. Medjutim to da je ona bele boje deluje na nas samo jedan trenutak i to je ono sto naziva intenzivnom velicinom. To je ona velicina koja se aprehendira, uzima u empiricku svest samo kao jedinstvo, dakle sve odjednom. Dalje, mi smo aficirani necim sto dolazi iz iskustva i produkt nase aficiranosti nazivamo osecajem. Kanta ne zanima sta se desava sa osecajem, vec sta se desava i moze da se predvidi o onom realnom. To se poklapa sa njegovim ciljem – da od subjektivnih uslova opazanja dodjemo do nekog validnog zakljucka o opazenim objektima i kaze „s obzirom na to da svaki nas osecaj ima intenzivnu velicinu, ono sto odgovara tom osecaju, materija, mora takodje da ima neku intenzivnu velicinu ili stepen“. Taj stepen je takav da se moze smenjivati do svoje negacije. Sad vidimo to poklapanje sa kategorijama realiteta i negacije. Sve sto je realno zapravo jeste nesto sto ima neki stepen, i rekli smo da stepen sluzi za podvodjenje osecaja pod pojam realiteta. A kada taj stepen u nekom kontinuiranom smislu nestane do svoje sopstvene negacije onda to jeste negacija, odnosno odsustvo bilo kog osecaja jeste negacija. Kako to nestaje? Za razliku od nestajanja ekstenzivne velicine koja nestaje deo po deo, intenzivna velicine dok nestaje se polako gubi dok zadrzava tu svoju ekstenzivnu velicinu. I dakle Kant kaze da ono sto mozemo anticipirati u osecaju uopste, bilo da ga imamo, bilo da ga nemamo u opazaju, to da je svaki osecaj sposoban da se smanjuje, odnosno svaki osecaj ima stepen tj. intenzivnu velicinu. Izmedju realiteta i negacije postoji beskonacan niz medjuosecaja odnosno njihova neprekidna veza. I Kant kaze da je osobina velicina po kojoj nijedan njihov deo nije najmanji moguci zapravo kontinuitet. I zakljucak koji izvodi i iz aksioma i iz anticipacija opazaja jeste da sve pojave jesu kontinuirane velicine samo sto su neke prema svojoj formi kontinuirane velicine, i one su ekstenzivne, dok one koje su prema svom realitetu odnosno materiji kontinuirane velicine, zapravo su intenzivne kontinuirane velicine.

Kant je malo mozda komplikovao - kad govori o tom smanjivanju stepena necega sto imate u osecaju onda naravno je vazno znati da taj realitet je vazan za materiju, medjutim on ovde ima primer koji nije najbolje jasan. Primer sa 13 talira. Tu u isto vreme mozete da vidite razliku izmedju pravila za primenu kategorija kvantiteta i pravila za primenu kategorija kvantiteta. Koja je razlika izmedju ove dve situacije gde pominje 13 talira? Ovaj prvi slucaj je vazan. Sta je nosilac vrednosti novca? U 18.veku to je materijal od koga je sastavljen. I kako onda smanjujete vrednost jednog talira? Manje srebra stavljate u njega. Zato i nije jasno, jer nemate u vidu ono sto je Kant imao u vidu. Tu vrednost definisete ne u terminima kvantiteta novca odnosno broja novcica koje imate, nego kolicine srebra koje imate u njemu. Ta kolicina je podlozna stepenovanju i mozete je smanjivati sve dok je nema uopste. I tu zapravo razlikuje sta znaci biti ekstenzivna a sta intenzivna velicina. Nije potpuno intuitivno sta pod tim misli. Primer sa knjigom – ona je bela i ima neku velicinu. E sad, kako bismo smanjili tu belinu tako da je nema na toj knjizi. Da li tu Kant konkretno misli na boju ili na svojstvo obojenosti? Tu je isto razlika koja bi se mogla napraviti i koju nije lako povuci s obzirom na ono sto govori. Da li misli na to da je moguce poci od beline knjige i redukovati do toga da knjiga vise nije bela ili da knjiga vise nije obojena? Jer pojmovno vam je jasno sta znaci da knjiga vise nije obojena, mada vam je tesko to predstaviti, ali ako smanjujemo da vise nije bela pitanje je onda sta dobijamo, koju boju dobijamo. Zato je bitna ova poenta na kraju anticipacija – „svi osecaji kao takvi dati su doduse samo a posteriori, ali njihova osobina naime to da imaju neki stepen moze se saznati a priori“. Cinjenica je da ne mozete puno toga anticipirati, ali mozete da ce vas na neki nacin aficirati utoliko ukoliko je realna. Kako ce vas aficirati stvari konkretnog predmeta? A konkretan predmet moze biti obojen, moze biti beo, ali Kant pre svega hoce da kaze konkretan kvalitet koji imate u vidu. Kant nije ni hteo da se bavi time da li moze postojati neka neobojena povrsina. Tako da najlakse je posmatrati ne jednu konkretnu stvar koja ima i kventitet i kvalitet pa onda tu praviti razliku nego uzeti dva razlicita scenarija gde cete na jednoj strani posmatrati sta se desava u pogledu aksiome datosti a sa druge strane u pogledu anticipacije opazaja. I onda je najjednostavnije to gledati ovako: ako vas aficira svetlost znate da ona ima neki stepen, odnosno da soba mora biti aficirana u nekom stepenu. I sada kad biste imali takvu vrstu prekidaca mogli biste smanjivati osvetljenje dok svetla vise ne bude. Ne morate znati koliko konkretno svetlosti ce biti u nekoj sobi ali znate da ako vam neko kaze „Ova soba je osvetljena“, vi mozete reci da ga to aficira u nekom stepenu. Ili ako kaze „Soba je mracna“, onda znate da u pogledu svetlosti nema nikakvu afekciju, nikakav culni opazaj koji bi se odnosio na osvetljenje, pa onda ne mozes na tu neku stvar koja aficira primeniti kategoriju kvaliteta. Tako da i jedan i drugi osnovni stav pokazuju kako vi da primenite jednu, odnosno drugu kategoriju. I tu treba razjasniti kakvu ulogu ima unutrasnje culo za koje je rekao da je vazno u svakom od ovih osnovnih stavova. Zato sto vam je potrebno odredjeno vreme za smanjivanje nekakvog stepena osecaja, kao sto vreme zahteva i sukcesivan niz akata kao sto je povlacenje linije u prostoru. Tako ovde morate imati predstavu o vremenu da biste mogli da anticipirate smanjivanje nekog sadrzaja vaseg iskustva.

ANALOGIJE ISKUSTVA; DRUGA ANALOGIJA – Istorijska pozadina: smatra se da u ovome lezi jedan odgovor Hjumovom izazovu i Kant zeli da prevazidje taj skepticizam u pogledu uzrocnosti. Sa analogijom iskustva Kant nastavlja tu pricu o gradjenju nasih saznajnih moci tako da dobijemo ono sto imamo u iskustvu. Sad se Kant pita kakvi opazaji medju sobom moraju da budu, posto je iskustvo jedno saznanje objekata pomocu opazaja. Prvo postavlja pitanje da li je dovoljno ono sto imamo u aprehenziji. Aprehenzija je nacin na koji mi osvescujemo nesto sto nam je dato, odredjene raznovrsnosti.

U cemu je onda razlika izmedju aprehenzije i opazanja?

Opazanje je odredjivanje necega sto objektivno postoji u objektu. Necega sto se nalazi u iskustvu. A aprehenzija je nesto subjektivno – na koji nacin mi dozivljavamo raznovrsnosti koje su oko nas. Naravno to dozivljavanje je nuzan uslov da oformimo nesto sto ce postati objektivno. Aprehenzija bi bilo cisto redjanje onoga sto nam je dato, sukcesivno se smenjuju razlicite raznovrsnosti. Medjutim to nije dovoljno da bismo imali nesto objektivno, saznanje nekog predmeta. Nije dovoljno jer ne mozemo da odredimo objekat samo pomocu raznovrsnosti koje se nalaze sukcesivno u nama, jer uvek se redjaju u jednom vremenskom sledu i ne bi imalo smisla da ja postavim raznovrsnost koju subjektivno aprehendiram, osvescujem subjektivno. Potrebna je jos veza raznovrsnosti u vremenu, potrebno je neko odnosenje izmedju nasih raznovrsnosti koje su u objektivnom vremenu. E sad osnovni stav svih analogija kaze da je iskustvo moguce samo na osnovu predstave o nuznoj vezi izmedju opazaja. Sta ce stvoriti tu predstavu o nuznoj vezi – razum, koji ce pomocu cistih pojmova a priori vezati nase opazaje tako da oni mogu da sacinjavaju jedno objektivno iskustvo. Posto ne mozemo da se oslonimo na vremenski sled u nasoj aprehenziji mi moramo da bismo odredili objektivno vreme da imamo neki odnos izmedju objekata. Odnosno vreme u kom se jedan objekat nalazi zavisi isklucivo od toga kakav je njegov odnos sa drugim objektima, jednu pojavu cemo odrediti u vremenu samo ako imamo svest o tome kako je ona povezana sa drugim pojavama. Kant kaze da postoje tri modusa vremena – trajanje, sledovanje i jednovremenost.



To su nacini na koji mozete posmatrati vremenske odnose.

S obzirom na to postoje i tri pravila pomocu kojih razum formira relacije izmedju nasih pojava, i s obzirom na nasa pravila postoje tri analogije iskustva koje imaju zadatak da pojasne, dokazu ta pravila. Kant ovde napominje da je potrebno da su pojave uredjene, da postoji neko sinteticko jedinstvo pojava da bi one mogle da postanu saznanje za nas. One moraju da se ujedine u praosnovoj apercepciji, u ovom slucaju po svojim vremenskim odnosima tako da bi mogle da budu nesto objektivno, da iz njih mozemo da dobijemo neko saznanje. Analogije iskustva se odnose na kategorije relacija. Koja je razlika izmedju matematickih i dinamickih stavova? Pa matematicki stavovi su uslov mogucnosti neke pojave, govore nam sta razum unosi u samu pojavu kao pojavu, nezavisno od toga kakv je njen odnos sa drugim pojavama. Dinamicki stavovi nemaju tu pretenziju da budu uslovi mogucnosti, nece unositi u samu pojavu nista, vec ce definisati kakav je odnos izmedju pojava. Definisace na koji nacin ce se mnogi opazaji vezivati tako da postanu iskustvo. Kant takodje kaze da u pravilima koja su definisana u analogijama ne suocavamo se sa trl.upotrebom razuma nego sa empirickom upotrebom razuma - sve pojave odnosno odnose medju pojavama podnosimo pod semate cistih pojmova, a ne direktno pod same ciste pojmove. Verovatno to znaci da mi moramo da imamo date pojave da bismo mogli da definisemo kakva je to uzrocno-posledicna veza, a da nemamo cisti pojam razum kojim bi smo mogli da definisemo sta je ta veza. Moramo da imamo neke empirijske datosti.



Yüklə 301,69 Kb.

Dostları ilə paylaş:
1   2   3   4   5   6   7   8   9   10   11




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə