~ 13 ~
osramotio hrabre ratnike koji su ga na razne načine bezuspešno pokušavali ubiti. Da bi im prikazao koliko je moćan
on bi povremeno podigao svoj kop - gromovito ručno oružje - kojim bi, na njihovo silno zaprepaštenje, u trenu
uništio drvo ili kamen prema kojem bi ga usmerio. On je, unatoč svim žestokim napadima kojima je bio neprestano
izložen, ostao u selu među još uvek uplašenim Indijancima koji su se, nakon dužeg vremena, postupno navikli na
njegovu prisutnost, prestali su ga napadati i napokon su se s njim sprijateljili. Za kratko vrijeme ga je jedna mlada
djevojka iz plemena uzela za muža i rodila mu je nekoliko dece, pripadnici plemena naučili su ga vjerojatno vrlo brzo
svoj jezik da bi se s njime mogli lakše i bolje sporazumijevati, a on im je zauzvrat pokazao neke trikove i tehnike
lovačke veštine te ih podučio boljoj upotrebi njihovog primitivnog oružja.
U svetim indijskim knjigama, poznatim kao „Vede”, o kojima će biti još reči, postoji opis oružja koje jedino može
da se uporedi sa nuklearnom bombom: „Vatra tog oružja je uništavala čitave gradove i bleštala svetlošću jačom od
stotinu sunaca.” Takođe indijska knjiga „Samaragan Sutradhara” kaže: „Vazdušne kočije pušpaka prenose mnoge
ljude u drevnu prestonicu Ajodija... Nebo je prekriveno mnogim letećim mašinama iz kojih izbija svetlost bleštavo-
žute boje.”
Legende Eskima i Keltske sage pominju „čelične ptice” koje su njihove praoce donele na sever. Kinezi imaju
legendu o „Sinovima neba” koji su se ljudima prikazivali zajedno sa gromovima. Mit sa Tibeta pominje „jaje koje je
stvoreno zahvaljujući magičnoj sili bogova Sah i Bal. Izašlo je svojom težinom iz svete utrobe neba. Iz samog središta
jajeta je izašao čovek koji je posedovao magičnu snagu.” Filistejska legenda kaže da je Bog izašao iz jajeta koje je sa
neba palo u Eufrat. „Nakon što je svom narodu mahnuo, Vapundi je ušao u sjajnu metalnu pticu, koja se uz zaglušuću
buku i plamen u zadnjem delu vinula ka nebu.” Svedočanstvo je Meskite Indijanaca iz Severne Amerike.
Ova maketa letelice je pronađena u Indiji
Motivi NLO-a na pećinskim slikarijama
Uvaženi francuski univerzitetski profesor Gurhan (Andre Leroi-Gourhan, 1911-1986) u naučnim je krugovima
upamćen kao jedan od najboljih stručnjaka za ranu praistorijsku umetnost Zapada. Budući da je tokom svog radnog
veka nebrojene dane proveo strpljivo sedeći ili čučeći pogrbljen u mračnim, vlažnim i prohladnim pećinama
planinskih masiva južne i jugozapadne Francuske i severne Španjolske (Altamira, Konjak (Cognac), Lasko (Lascaux),
Nijo (Niaux), Pech-Merle itd.), njegove su ga kolege, u žargonu, zvale Pećinskim čovekom. Glavna preokupacija
njegovog plodnog naučno-istraživačkog rada bile su brojne praistorijske pećinske slikarije koje su, po njemu, pre
nekoliko desetaka hiljada godina načinili svojim veštim rukama kromanjonci koji su se, posle naučno još uvijek
~ 14 ~
neobjašnjenog nestanka evropskih starosedelaca neandertalaca, nastanili u tim krajevima. Sistematskim
obilaskom velikog broja pećina u tom planinskom području neumorni profesor Gurhan otkrio je niz fascinantnih
crteža sa živopisnim prizorima iz svakodnevnog života drevnih stanovnika Pirineja. Brojni nalazi praistorijskih
pećinskih slikarija upućuju da je tamo još u mlađem paleolitu postojala neka napredna (lovačka) kultura koja je
imala mnoge nadarene umetnike. U vrlo dugom vremenskom rasponu od dvadesetak milenijuma, koji započinje
oko tridesetog, a završava oko desetog milenijuma p. n. ere, prastanovnici tih krajeva nacrtali su u raznim tehnikama
mnogobrojne izuzetne zidne slikarije. Za mnoge od njih može se bez ikakvog ustručavanja reći da su umetnička
remek-dela neprolazne vrednosti. Svi motivi na tim slikarijama prikazani su vrlo realno.
Na brojnim pećinskim slikarijama iz kamenog doba, izrađenim neobično veštim rukama nepoznatih praistorijskih
umetnika, tematski vezanim uz svakodnevni život tadašnjih ljudi, vrlo su živopisno i uverljivo prikazani raznovrsni
motivi životinja, lova, ratovanja, neki magijski obredi. Jedna slikarija iz teško pristupačnog središnjeg dela špilje
Lasko (u južnoj Francuskoj) na kojoj je nacrtan bik, čovek-ptica neobičnog izgleda i neka ptica na štapu pobudila je
svojevremeno veliku pažnju naučnika, a posebno astronoma i matematičara, i, u novije vreme, istraživača
paleokontakata. Pretpostavlja se da oko bika, oko čoveka-ptice i oko ptice na štapu predstavljaju tri najsjajnije
zvezde vidljive u prolećnih i letnjim noćima sa severne hemisfere. Prije 17.000 godina, koliko je procenjena starost
te pećinske slikarije, te tri sjajne zvezde bile su pri vedrom vremenu vidljive do zore, jer zbog tadašnjeg bitno
drugačijeg položaja Zemljine ose rotacije nisu zalazile iza horizonta kao u naše doba. To otkriće upućuje da su
kromanjonci na svojim pećinskim slikarijama verovatno prikazivali karte zvezdanog neba, a ne motive iz lova kako
se prvobitno smatralo. Tome u prilog govore sledeće činjenice: da su retko prikazivane one životinje koje je vešti
lovac iz kamenog doba lovio da bi prehranio porodicu (antilope, sobovi, divlje svinje i zečevi) te da su na različitim
crtežima iste životinje (simboli sazvežđa?)uvek prikazane u gotovo istovetnom međusobnom rasporedu. Sredinom
60-ih godina 20. veka crteži i reprodukcije drevnog pećinskog slikarstva iz Altamire, Laskoa, Nijoa, Pech-Merlea te
iz još petnaestak drugih, široj javnosti manje poznatih pećina, koje je svojevremeno veoma pedantno izradio
profesor Gurhan, dospeli su u ruke uvaženom francuskom ufologu i publicistu Ajmu Mišelu (Aime Michel) (1919.-
1992.). Prikazani su ga motivi zainteresovali i duboko impresionirali svojom uverljivošću. Pomno razgledajući crteže
i fotografije pećinskih slikarija bio je veoma iznenađen i zbunjen kad je na nekima od njih, uz niz realnih prizora iz
svakodnevnog života, uočio neke jasno raspoznatljive leteće objekte kružnog ili sfernog oblika koje danas
poistovjećujemo s NLO-ima. Neki od njih nacrtani su kako se spuštaju na tlo, i čini se kao da iz njih, nakon sletanja,
izlaze neka čovekolika bića. U špilji kod gradića Nijoa u južnofrancuskoj oblasti Ariž (Arige) na jednom je crtežu kao
propratni motiv prikazan NLO u letu koji iza sebe ostavlja trag poput neke moderne letelice s mlaznim ili raketnim
motorom. Osobitu pažnju pronicljivog A. Mišela ubrzo su zaokupili upravo ti retki i neobični elementi koji su na
drevnim pećinskim slikarijama zasigurno prikazani podjednako realno kao i glavni motivi. Po uvreženoj logici koja
još uvek suvereno vlada u svetu nauke, tokom srednjeg i mlađeg mezolita, kada su načinjene te pećinske slikarije,
nisu mogle ili, bolje rečeno, nisu smele postojati nikakve letelice. Slobodoumni A. Mišel nije podlegao tom stavu
„pravovernih” pripadnika naučnih krugova koji se plaše svih novih pogleda i saznanja koja nisu u skladu s
postojećom paradigmom. On je, kao nezavisan istraživač neopterećen oficijelnim naučnim pogledima, logično
zaključio da su na nekim pećinskim i špiljskim slikarijama iz srednjeg i mlađeg mezolitika, pored glavnih motiva, vrlo
realistično prikazani NLO-i koji se u poslednjh pedeset godina, zbog učestalog pojavljivanja po čitavom svetu, nalaze
u središtu pažnje najšire svetske javnosti, a posebno stručnih, vojno-obaveštajnih i visokih političkih krugova. Na
temelju kritičke analize tih neobičnih popratnih motiva, koji su, osim u jugozapadnoj Evropi, takođe bili otkriveni na
mnogim pećinskim slikarijama širom sveta, A. Mišel je postavio smelu hipotezu da su još tokom kamenog doba na
Zemlji bili više puta viđeni NLO-i i da su se oni u nekim područjima sveta pojavljivali češće. U tom je pogledu A. Mšel,
na temelju svojih višegodišnjih istraživanja, 1969. godine odlučno izjavio: „Realno prikazivanje ljudi i životinja dovodi
do neizbežne pretpostavke da su ovde slikane stvarne pojave. Na pećinskim je crtežima prikazano čak 40 različitih
vrsta letećih objekata – „teliesa” - čiji oblici jako liče na objekte koje danas poznajemo kao NLO-i.” A. Mišel se, kao
dobro informisan i iskusan ufolog, s punim pravom upitao mogu li ti motivi NLO-a biti plod puke slučajnosti, bujne
mašte ili masovna halucinacija neukih ali talentovanih drevnih slikara. Njegov odgovor na to pitanje je sledeći: „Ako
je današnji NLO, kako tvrde neki skeptici, izmišljen zbog nekoliko zanesenjaka koji su pročitali previše SF- romana i
priča, moramo priznati da čovjek kamenog doba o tome nije mogao pročitati ništa. Kako je onda mogao doći na
ideju da na svojim slikarijama s tolikom neverovatnom realističnošću prikaže NLO-e?” Danas među stručnjacima za
istoriju umetnosti preovlađuje stav da su anonimni drevni umetnici srednjeg i mlađeg kamenog doba, koji su pre
20-ak milenijuma nastanjivali jugozapadnu Evropu, bili naturalisti, što znači da su na pećinskim slikarijama
prikazivali samo one motive koje su zaista viđali. Ti su motivi, dakle, uvek bili verno oblikovani prema stvarnim
slikama iz života, a ne iz mašte. Stoga vredi postaviti pitanje: „Šta je dalo povoda drevnim pećinskim umetnicima da
na nekim svojim slikarijama i gravurama tako realistično prikazuju razne letelice i neobična lebdeća bića u
skafanderima?“ Na primer, ako je neki neuki a talentovani pećinski slikar iz kamenog doba naslikao neobična